Preskoči na glavni sadržaj

Sve što znam naučila sam - ne u vrtiću (III)

U trećoj turi o Gilmoreicama govorim o vrlo važnim životnim lekcijama kojima su me naučile i bez kojih bih ja vjerojatno bila wanted kao kleptomanka, a depresiju nikad ne bih liječila čipsom i čokoladom. Ipak, neke lekcije čovjek usvoji tek kad ih osjeti na svojoj koži, a neke stvari ne može ne uzeti k srcu, bez obzira što je svjestan da svijetom hodaju ljudi koji ga na svakom koraku nastoje obeshrabriti i ubiti u pojam - iako bi bilo jednostavnije na svaku kritiku odgovoriti samo:


16. Ne kradi

Svi se držimo one "Ne kradi", ali Rory, inače uvijek sva pristojna, pod stresom čudno reagira - u trenutku kada ju je Dean prvi put poljubio, ukrala je kukuruzni škrob, a kada joj je Mitchum rekao da nema talent za novinarstvo, s Loganom je ukrala jahtu i završila u buksi. Škrob je ostao lijepa uspomena, ali zbog ukradene jahte, odradila je 300 sati rada za opće dobro, pa pamet u glavu, folks!


17. Žaluj

Iako je pokušavala ignorirati prekid s Deanom, Rory je na kraju ipak završila u suzama, shvativši da je majka bila u pravu - u slučaju prekida ljubavi, jedini lijek je nedepiliranje, junk food, obilje sladoleda i plakanje do iznemoglosti uz tužne ljubavne filmove kao što su Ishtar i Ljubavna priča.


18. Drugima ne govori loše o svojoj majci

Kad god se posvađate s majkom, imate strašnu potrebu svima obrazložiti na koji način vam je ovaj put upropastila život, no, think again - ponekad, kad govorite o drugima, pogotovo o članovima vaše obitelji, jedini bad guy u priči ste upravi vi.


19. Ne uzimaj mišljenja ljudi koji te ne poznaju k srcu

Rory je zbog Mitchumovog "You don't got it" odustala od svojih snova, prekinula studiji i odradila 300 sati rada za opće dobro prema nalogu suda. Čuli ste ono "Ponekad nije bitno što se govori, nego tko to govori"? Svima nam preteško pada kritika, a ako je ona upućena od osobe koja nas uopće ne poznaje - uzimamo ju kao objetkivnu apsolutnu istinu i zbog nje smo spremni mijenjati svoje stavove i svoje ciljeve. Znate što? Not worth it. Live and let live!


20. Ne ostavljaj bivšeg i sadašnjeg dečka u istoj prostoriji

Muškarci su uvjereni da žene vole kada jedan drugoga istuku u želji da se dokažu pred njom. Slatka tajna - i žene su uvjerene da je ta dominantnost iznimno privlačna - sve dok se zaista dvojica ne potuku zbog nje - tada oni ispadnu neandertalci, a ona se smatra uzrokom muške gluposti. Nije to situacija koja vam je u životu nužno potrebna.


Primjedbe

  1. hahahahah, all true stuff :D sad si me podsjetila zašto sam voljela gilmorice :D a ne samo zbog slatkih dječaka :Đ

    OdgovoriIzbriši
  2. ima nešto u tome svemu, iako nikad nisam pobožno pratila ovu seriju :) prebrzo pričaju :D

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Perfect Stars Hollow Day

Kad god bih se nakon dugo vremena vraćala u svoj rodni grad vraćala, uvijek bih isplanirala savršeni dan u tom malom gradu u kojem tobože svak' svakog zna i koji sada čak ima i sjenicu sličnu onoj u Stars Hollowu - baš onako kako Rory provodi Perfect Stars Hollow Day u 4. epizodi 4. sezone (ako ne znate o čemu pričam, move along...). Sada rado posjećujem bližnje, ali ne čeznem više o povratku u Našice. Nisu Našice više moj grad - promijenili su se trgovi, otišli su iz grada moji ljudi, otišli u potrazi za boljim sutra. Ja se vratim tu i tamo, iako grad ne prepoznajem, samo da provjerim koliko je mene ovdje ostalo. Ako se ikada nađete u Našicama ranim jutrom, doručkujte u pekarnici "Čočaj". Establishment se odnedavno nalazi u samom centru grada, domaći bi rekli - na Majmunari, kraj Hotela Park. Burek je za prste polizati, a jednako su ukusna i druga peciva. Potom pođite do novouređenog dvorca obitelji Pejačević s početka 19. stoljeća u kojem su živjeli hrvatski banovi, Lad

The '90s (1)

Danima mi iz glave ne izlazi "Baby, baby" Amy Grant, hit iz 1991. koji tu i tamo uskrsne na feelgood radiovalovima. Obožavam pop melodije s kraja tisućljeća, bezbrižnu modu i prirodnu ljepotu - posvuda boje, jeans i veselje (znam da je smiješno što devedesete takvima doživljavam, ali moram u svoju obranu reći da sam početkom devedesetih bila premala, Domovinskog rata se ne sjećam, i da me uvelike odgojila televizija). Nemam puno ciljeva u životu, ali pogledati sve filmove devedesetih je jedan od njih. Bilo je to zlatno doba kinematografije - zadnje razdoblje u životu planete u kojem smo punili kino dvorane i praznili videoteke! Hm, hm, a pitam se, što li se čitalo devedesetih? Google veli da je najčitanija knjiga devedesetih serijal Harry Potter, a bilo je tu i romana Toma Clancyja, Stephena Kinga, Michaela Crichtona i Deana Koontza, ljubića Danielle Steel i Sydneya Sheldona, i krimića Patricie D. Cornwell, Sue Grafton i Mary Higgins Clark. Osim navedene žanrovske literature,

It's the end of world as we know it!

"Darkly glittering novel" veli Goodreads. OK. Šljokice. Podržavam. Moram. "Bestseler New York Timesa", vrišti s korica. A joj. To ne zvuči ohrabrujuće - iskustvo je pokazalo da Times i ja nismo na istoj valnoj duljini. No, što se mora (za book club), nije teško. Roman "Postaja Jedanaest", kanadske autorice Emily St. John Mandel, počinje kazališnom izvedbom "Kralja Leara" od strane ostarjelog holivudskog glumca, Arthura Leandera, koji se cijelog života pripremao za tu ulogu. No, čini se da je njegovom životu došao kraj, i da će tome posvjedočiti i publika kazališta Elgin u Torontu. Jeevan, bolničar koji je pokušao spasiti glumčev život, snužden odlazi iz kazališta i putem kući dobiva neobičan poziv o pandemiji gruzijske gripe koja prijeti. Znam, znam, imate Covid-19 flashbackove, ali moram reći da je ovaj roman napisan (i razvikan) 2014. (nije to ništa neobično, Dean Koontz predvidio je pandemiju nalik Covid-19 još 1981. u knjizi "The Eyes o

Pripreme za Irsku (3)

Neki dan je na televiziji bio dokumentarac naslova " Tajne Irske iz zraka ", a ja sam začarano gledala u ekran. Tih sam dana zavirila u roman "More" čiji početak je komplementirao kadrovima Irske snimljenima iz zraka - ruševine utvrda, grebeni i svjetionici koje opsjedaju duhovi prošlosti mogli su komotno biti baš oni koje spominje John Banville. Njegov protagonist se nakon pedeset godina vraća u selo u kojem je kao dijete provodio praznike i prisjeća se susreta sa članovima obitelji Grace, koja je ljetovala u susjednoj kući, ljetnikovcu na Station Roadu. Elegičan ton pripovjedača bori se s opuštenom atmosferom negdašnjeg ljeta, dok sjećanja nadiru bjesomučno kao valovi, stvaraju pješčane sprudove, barijere, pa stvarni život ne može prodrijeti. "Stvari traju, a živi propadaju", veli pripovjedač Max, nazivajući grad imenom Ballymore, a selo, kojeg se prisjeća, imenom Ballyless. Nakon što reče "Prošlost kuca u meni poput drugog srca", Max poče prip

10 razloga zašto volim prosinac

Nijedan mjesec u godini nije toliko iščekivan kao prosinac. Iako je vani nekoliko stupnjeva u minusu, pa prije posla moramo pola sata strugati snijeg s auta, koji često ne možemo ni upaliti, a na sebe moramo obući dvadesetšest slojeva tople odjeće i matching šal i rukavice, u prometu je krkljanac, u trgovačkim centrima ispraznimo novčanike za poklone najdražima, a dok platimo račune za grijanje i potpuno bankrotiramo, i iako dolazi i taj famozni smak svijeta - ovo doba godine za mnoge je najljepše jer je vrijeme adventa u kojem se pripremamo za proslavu rođenja Isusa Krista obojano ljubavlju, radošću i obiteljskim mirom - svemu od čega čovjek živi. Ukoliko ste slučajno grinchavi i ne osjećate simpatije prema prosincu, evo nekoliko razloga da se predomislite: 1. Zimske radosti Moj uvaženi gospodin otac svake godine pobožno radi na skijaškoj stazi koja se nalazi uzduž našeg voćnjaka i koja okuplja pola komšiluka . Tapkanje po snijegu, gore-dolje po stazi bez žičare, sve t