Preskoči na glavni sadržaj

Zašto je Matilda kul i nakon četvrt stoljeća


Ovaj mjesec Matilda Wormwood, junakinja Roalda Dahla, slavi 25. rođendan! Po Roaldu Amudsmenu, poznatom nordijskom istraživaču poznatog britanskog književnika nazvali su roditelji podrijetlom Norvežani. Ipak, rodio se u Walesu i ondje je proživio svoju mladost, dok ga Drugi svjetski rat nije odveo u svijet, a žena Amerikanka ga ondje i zadržala neko vrijeme. Bio je to genijalan um - pripovjedač, pilot RAF-ovac, otac petero djece, čovjek koji je smislio Willyja Wonku, napisao scenariji i za James Bonda, ma čuda je on napravio! Tvorac je i Gremlina koje je utemeljio na šalama RAF-aca, koji bi, u šali, okrivljavali gremline, mala čudna bića, za sve nevolje na letovima. Gremline je čak i Eleanor Roosevelt čitala svojim unucima, a Disney je otkupio prava za film koji nije snimljen sve dok se tog posla nije uhvatio Spielberg. Mnogi detalji iz Dahlova života oduševljavaju, posebno činjenica da je pisao dječje knjige s optimističnim porukama punima nade i utjehe, iako je pretrpio smrt sedmogodišnje kćeri, teške bolesti, a supruzi Patriciji Neal koja je preživjela aneurizmu pomogao je da ponovno nauči govoriti i hodati, nakon čega se ona čak vratila svojoj karijeri glumice, a on se vratio svojoj staroj ljubavi, na kraju se razvevši od Patricije. Dahl je umro 1990. gdoine u 74. godini u Oxfordu, a ovom ekscentriku, koji je dječje romane pisao u maloj ciganskim kolima parkiranima u dvorištu, obitelj je održala vikinški pokop; pokopali su ga sa štapom za snooker bilijar, francuskim burgundcem, čokoladama, olovkama i električnom pilom.



O Dahlu sam čitala davno, još dok sam bila pretplatnica Drva znanja, ali njegove knjige, iako prevedene na hrvatski jezik, nisu baš dostupne u našim knjižnicama. Priču o usamljenici koja je rođena u obitelji koja ju ne razumije i kojoj su knjige jedini prijatelji pročitala sam u obliku e-knjige, i to sve zbog opsesije filmom koji je 1996. snimljen prema Dahlovom romanu. Dahlova junakinja s telekinetičkim sposobnostima nadahnjuje me i danas, a evo zašto bi mogla i vas.

Obožavam početak filma: "Everyone is born, but not everyone is born the same. Some will grow to be butchers, or bakers, or candlestick makers. Some will only be really good at making Jell-O salad. One way or another, though, every human being is unique, for better or for worse." Divne li poruke za jedno dijete! Između mojih sestara i mene oduvijek su postojale velike razlike u sposobnostima i karakterima; jedna nije imala smisla za crtanje, druga se mučila s višeznamenkastim dijeljenjem, treća je bila maza koja je krala svu majčinu pažnju, ali podatak da su sva djeca posebna na svoj način, iako nisu sva sportski nadarena ili nemaju sva petice iz matematike, vjerujem da nam je vratio samopouzdanje koje bi sestrinsko uspoređivanje oduzelo - možda smo iz tog razloga i pogledale Matildu toliko puta :)


U pubertetskoj dobi od velike je pomoći vjerovati da ste možda zamijenjeni u bolnici ili da ste posvojeni, jer ste si ponekad jedino na taj način mogli objasniti nerazumjevanje koje vas u vlastitoj obitelji svakodnevno dočeka. Uh, ponekad sam u potpunosti suosjećala s Matildom, a činjenica da i ona doživi sreću u predivnoj kući gospođice Honey, spašavala me kroz pubertetske dane.


Nije da su mi braća Hernandez uzori, ali misao da roditelji nisu uvijek u pravu, štoviše, da ih je ponekad u redu i kazniti, zaista je utješna. Svako kažnjavanje koje je Matilda sprovela bilo je krajnje zabavno i pravedno, i pri tome ostajem i danas - odrasli ponekad zaista nemaju pojma što rade niti što govore :P

Većina nikada to neće priznati, ali kladim se da ste bar jednom u život probali pomicati stvari umom. Matildi je to i uspjelo, pa kad meni već nije, voljela sam ju gledati kako u toj svojoj posebnoj moći uživa - nadajući se da ja svoju samo još nisam otkrila.



Malena djevojčica koju nitko ne razumije bila je tako hrabra i požrtvovna kada su u njen život napokon ušli stvarni prijatelji. Od davitelja i drugih Trunchbull metoda mučenja svima se dizala kosa na glavi, ali Matilda nikada nije dopustila da ju strah svlada i da Trunchbull ostvari svoj okrutni naum.

Oduševljavala me Matildina ljubav prema knjigama, i iako nam je mama oduvijek čitala ili pričala priče, kad bolje razmislim, tek sam negdje u vrijeme kada se Matilda gledala u kinima počela samostalno odlaziti u gradsku knjižnicu i ondje cundrati po prašnjavim knjigama, pokušavajući naći onu koja će mi otvoriti prozor u neki novi svijet. Iako sam uvijek bila okružena prijateljima, knjige svakom djetetu, pa tako i meni, pomažu stvoriti neki bolji svijet unutar njega samoga, i to je jedini razlog zašto ću, sigurna sam, cijeloga života biti okružena žutim papirima, raspadnutim koricama i prepunim policama knjiga.



Hm, kad smo već kod knjiga, ima li veće inspiracije za učenje, polaganje ispita, privođenje fakultetskih i drugih obveza kraju od Zinnije Wormwood? :)

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Što da čitaju naše mlade djevojke - danas?

Čitanje "Drago mi je da je Mama mrtva" tijekom toplinskog vala u potpunosti me poremetilo - toliko da sam poželjela ponovno pročitati "Stakleno zvono" Sylvije Plath! Budući da i nisam neki re-reader, a roman o djevojci koja doživljava živčani slom dovoljno je pročitati jednom u životu, pronašla sam zdraviju alternativu i posudila "Euforiju", roman o Sylviji Plath. Gotovo sam ga počela čitati, kad na svojoj polici spazih "Autobiografiju" Jagode Truhelke, koju sam si pribavila početkom ljeta! Pokazalo se, autobiografija koju je velika Jagoda Truhelka napisala 1944., povodom svog osamdesetog rođendana, u potpunoj je opreci s memoarima hollywoodske teen zvijezde koja se nosi s traumom odrastanja uz mommie dearest, i baš ono što sad trebam. Književnica koja je živjela na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće pisanje autobiografije počinje samozatajno, uz Božju pomoć, prisjećajući se obiteljskog ognjišta u rodnom Osijeku, u kojem je živjela do svoje četrnaes...

Varaždinske kronike (3)

Otkad pamtim, volim groblja. Volim grobljanske čemprese i grobljanske ptice. Volim priče koje započinju ponad nadgrobnih spomenika, volim emocije koje cvijetak u zemlji groba izaziva. Iako sam i kao dijete voljela groblja, nakon pogibelji mog prijatelja Marija, martinsko groblje mi je postalo omiljeno mjesto na svijetu. Kao četrnaestogodišnjakinje, moja prijateljica Tena i ja satima bismo sjedile na groblju, kraj stare templarske crkvice , ponekad bismo šutjele, ponekad bismo razgovarale - utjehu otad poistovjećujem s grobnom tišinom, tišinu neizgovorenih zagrljaja poistovjećujem s ljubavlju koja ne poznaje ni vrijeme ni prostor. Pekel - najstariji dio varaždinskog groblja Grob Vatroslava Jagića Najstariji grob - Ivana Galine, preminulog 1809. Varaždinsko groblje jedno je od najljepših u našoj zemlji, a osnovano je 1773. godine, nakon zabrane ukopa unutar gradskih zidina izdane od kraljice Marije Terezije 1768. godine. Varaždinec Herman Haller zaslužan je za današnji izgled groblj...

Šljokičasta u raljama života

"Znaš tko je pokrenuo kampanju za prvo okupljanje razreda od mature? Ja. Osobno. Dvadeset devet ljudi, a samo me dolazak jedne osobe zanimao." Propuštene prilike. Navodno ih svi imamo. Navodno urednici izdavačkih kuća obožavaju knjige na tu temu, jer ništa ne prodaje kao jad i čemer zbog onog što se nikad nije ni dogodilo. Ja? Ja ne vjerujem u propušteno, vjerujem samo u odlučnost.   Godinu smo u knjiškom klubu započele s "Otpusnim pismom" Marine Vujčić i Ivice Ivaniševića. Moje knjiške legice njome su se oduševile - prozvale su ju zabavnom, uvjerljivom, životnom, poučnom, dok je meni šištala para iz ušiju. Naime, imam ambivalentan stav o neostvarenim ljubavima. Da se slikovito izrazim, koliko obožavam "Sjaj u travi", toliko prezirem "Mostove okruga Madison." S jedne strane ljubav koju je život osudio na propast i koju bivši ljubavnici na najnježniji način, uz uzajamno poštovanje, dovijeka gaje jedno za drugo, prihvaćajući da je tako moralo biti,...

Varaždinske kronike (1)

"Nothing ever becomes real till experienced", Keatsova je rečenica koja me vodi dok planiram sljedeće obiteljsko putovanje. Imam strahovitu želju da moja djeca upoznaju svoju zemlju, da im riječi kao što su zavičaj i domovina postanu stvarne, da i ljubav prema njima bude jasna, opipljiva. Dugo nam je bila želja posjetiti Varaždin i Varaždinštinu - točku Hrvatske u kojoj ne žive ni Zagorci ni Podravci, grad koji je nekoć bio glavni grad Kraljevine Hrvatske u kojem je bilo sjedište bana i vlade, a koji se nama, Slavoncima, nikad ne nađe usput. Osim toga, grad je to predivne arhitekture - hortikulturalne i rezidencijalne. "Posjedovanje palače u gradu osigurava vlasniku mjesto u društvenoj strukturi", piše u knjizi "Barokne palače u Varaždinu" Petra Puhmajera, koju smo našli u apartmanu (zajedno s Vogueom, Modrom lastom i igrom Pazi lava, npr.). Ne nazivaju Varaždin džabe Malim Bečem, jer prekrasna zdanja nalaze se na svakom koraku - od palača Patačić i Sermag...

Midwestern kolač s jagodama

Moram priznati da u posljednje vrijeme pretjerano uživam u podcastu "Mjesto zločina", što se odrazilo i na moj izbor literature. Pažnju mi je privukao američki klasik koji je prvotno objavljen 1979., i to u časopisu The New Yorker, u dva dijela. Njegov autor, William Maxwell , bio je osebujni književni urednik The New Yorkera od 1936. do 1975., a u svojoj bogatoj karijeri bio je mentor velikanima kao što su Nabokov , Salinger , Welty i dr., ostavši skroman i iznimno samokritičan u svojim književnim pokušajima. Nakon što je napisao kratku priču o ubojstvu koje je potreslo njegov rodni gradić, Lincoln u Illinoisu, smatravši ju pričom zanemarive vrijednosti, spremio ju je u ladicu. Ipak, vrag mu nije dao mira i priči se vratio nakon nekoliko godina, ispisavši naposljetku retke svog posljednjeg romana, "Doviđenja, vidimo se sutra". U njemu, neimenovani pripovjedač (žanr kojem pribjegava Maxwell nazivaju autobiografskom metafikcijom) prisjeća se ubojstva koje je u njegov...