Preskoči na glavni sadržaj

Zašto je Matilda kul i nakon četvrt stoljeća


Ovaj mjesec Matilda Wormwood, junakinja Roalda Dahla, slavi 25. rođendan! Po Roaldu Amudsmenu, poznatom nordijskom istraživaču poznatog britanskog književnika nazvali su roditelji podrijetlom Norvežani. Ipak, rodio se u Walesu i ondje je proživio svoju mladost, dok ga Drugi svjetski rat nije odveo u svijet, a žena Amerikanka ga ondje i zadržala neko vrijeme. Bio je to genijalan um - pripovjedač, pilot RAF-ovac, otac petero djece, čovjek koji je smislio Willyja Wonku, napisao scenariji i za James Bonda, ma čuda je on napravio! Tvorac je i Gremlina koje je utemeljio na šalama RAF-aca, koji bi, u šali, okrivljavali gremline, mala čudna bića, za sve nevolje na letovima. Gremline je čak i Eleanor Roosevelt čitala svojim unucima, a Disney je otkupio prava za film koji nije snimljen sve dok se tog posla nije uhvatio Spielberg. Mnogi detalji iz Dahlova života oduševljavaju, posebno činjenica da je pisao dječje knjige s optimističnim porukama punima nade i utjehe, iako je pretrpio smrt sedmogodišnje kćeri, teške bolesti, a supruzi Patriciji Neal koja je preživjela aneurizmu pomogao je da ponovno nauči govoriti i hodati, nakon čega se ona čak vratila svojoj karijeri glumice, a on se vratio svojoj staroj ljubavi, na kraju se razvevši od Patricije. Dahl je umro 1990. gdoine u 74. godini u Oxfordu, a ovom ekscentriku, koji je dječje romane pisao u maloj ciganskim kolima parkiranima u dvorištu, obitelj je održala vikinški pokop; pokopali su ga sa štapom za snooker bilijar, francuskim burgundcem, čokoladama, olovkama i električnom pilom.



O Dahlu sam čitala davno, još dok sam bila pretplatnica Drva znanja, ali njegove knjige, iako prevedene na hrvatski jezik, nisu baš dostupne u našim knjižnicama. Priču o usamljenici koja je rođena u obitelji koja ju ne razumije i kojoj su knjige jedini prijatelji pročitala sam u obliku e-knjige, i to sve zbog opsesije filmom koji je 1996. snimljen prema Dahlovom romanu. Dahlova junakinja s telekinetičkim sposobnostima nadahnjuje me i danas, a evo zašto bi mogla i vas.

Obožavam početak filma: "Everyone is born, but not everyone is born the same. Some will grow to be butchers, or bakers, or candlestick makers. Some will only be really good at making Jell-O salad. One way or another, though, every human being is unique, for better or for worse." Divne li poruke za jedno dijete! Između mojih sestara i mene oduvijek su postojale velike razlike u sposobnostima i karakterima; jedna nije imala smisla za crtanje, druga se mučila s višeznamenkastim dijeljenjem, treća je bila maza koja je krala svu majčinu pažnju, ali podatak da su sva djeca posebna na svoj način, iako nisu sva sportski nadarena ili nemaju sva petice iz matematike, vjerujem da nam je vratio samopouzdanje koje bi sestrinsko uspoređivanje oduzelo - možda smo iz tog razloga i pogledale Matildu toliko puta :)


U pubertetskoj dobi od velike je pomoći vjerovati da ste možda zamijenjeni u bolnici ili da ste posvojeni, jer ste si ponekad jedino na taj način mogli objasniti nerazumjevanje koje vas u vlastitoj obitelji svakodnevno dočeka. Uh, ponekad sam u potpunosti suosjećala s Matildom, a činjenica da i ona doživi sreću u predivnoj kući gospođice Honey, spašavala me kroz pubertetske dane.


Nije da su mi braća Hernandez uzori, ali misao da roditelji nisu uvijek u pravu, štoviše, da ih je ponekad u redu i kazniti, zaista je utješna. Svako kažnjavanje koje je Matilda sprovela bilo je krajnje zabavno i pravedno, i pri tome ostajem i danas - odrasli ponekad zaista nemaju pojma što rade niti što govore :P

Većina nikada to neće priznati, ali kladim se da ste bar jednom u život probali pomicati stvari umom. Matildi je to i uspjelo, pa kad meni već nije, voljela sam ju gledati kako u toj svojoj posebnoj moći uživa - nadajući se da ja svoju samo još nisam otkrila.



Malena djevojčica koju nitko ne razumije bila je tako hrabra i požrtvovna kada su u njen život napokon ušli stvarni prijatelji. Od davitelja i drugih Trunchbull metoda mučenja svima se dizala kosa na glavi, ali Matilda nikada nije dopustila da ju strah svlada i da Trunchbull ostvari svoj okrutni naum.

Oduševljavala me Matildina ljubav prema knjigama, i iako nam je mama oduvijek čitala ili pričala priče, kad bolje razmislim, tek sam negdje u vrijeme kada se Matilda gledala u kinima počela samostalno odlaziti u gradsku knjižnicu i ondje cundrati po prašnjavim knjigama, pokušavajući naći onu koja će mi otvoriti prozor u neki novi svijet. Iako sam uvijek bila okružena prijateljima, knjige svakom djetetu, pa tako i meni, pomažu stvoriti neki bolji svijet unutar njega samoga, i to je jedini razlog zašto ću, sigurna sam, cijeloga života biti okružena žutim papirima, raspadnutim koricama i prepunim policama knjiga.



Hm, kad smo već kod knjiga, ima li veće inspiracije za učenje, polaganje ispita, privođenje fakultetskih i drugih obveza kraju od Zinnije Wormwood? :)

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Ni od kog nagovorena

Kad mi u poštanski sandučić pristigne pošiljka Lađe od vode, ja kovertu (tak' mi iz našičkog kraja kažemo - nitko ondje nikad nije upotrijebio riječi omotnica ili kuverta) otvaram nestrpljivo, onako kako sam nekoć otvarala pisma svoje pen-pal prijateljice (Posteri&Prijatelji 4ever), znajući da ću "čuti" čega novoga ima kod Julijane, pitajući se hoću li proniknuti tekst koji mi autorica nudi, hoću li saznati odgovore na pitanja koja joj uživo nikad ne bih imala hrabrosti postaviti. "Život je daleko složeniji od napisanih priča i moramo ga itekako pojednostaviti želimo li ga prebaciti u literaturu." "Ni od kog nagovorena" zbirka je poznatih nam zapisa koji griju srca i obraze, a koje je Julijana Matanović objavljivala u "Vijencu", zbirka u kojoj bi mogli uživati svi oni koji prate Julijanin rad od "Laganja", ali i oni koji su Julijana-Matanović-dummies, jer ova knjižica (stane u dlan, netko je rekao), sadrži esenciju drage nam spi...

Dogodilo se na Dan svih svetih

U selu mog djeda Nema puno duša A nekoć je u tri susjedne kuće bilo dvadesetero djece U selu mog djeda Nema ni tuđih djedova Na njihove plugove hvata se paučina U selo mog djeda Nitko ne dolazi Pruga je zarasla u drač U selu mog djeda Malo je grobova Umjesto njih, počivaju napuštene kuće U selu mog djeda Trule grede žive svoj život Pletena vesta njegove susjede još visi na zidu U selu mog djeda Vlada jesen I divlje guske odletjele su na jug U selu mog djeda Nema ni mog djeda Tek poneka travka, tek poneki cvijet - vidici koje je volio. Fotografije: Mala Londžica by Šljokičasta

Ovom svijetu su potrebni pjesnici

"Naučit će ih sport puno toga", govore moje drage prijateljice dok se hvale sportskim uspjesima svoje djece, a ja opravdavam izostanak takve vrste uspjeha svoje djece vlastitim nedostatkom talenta i zainteresiranosti. Ne znaju one da mi sport izaziva samo traume, da je moj ćaća veliki sportski entuzijast, a da sam ja najstarija od tri njegove kćeri, kćeri kojima je od sporta vazda važnije bilo sveto trojstvo - glazba, filmovi i književnost. Ne znaju da zato danas bezobrazno uživam u činjenici da moja djeca pjevaju u zboru i radije treniraju kognitivne vještine, nego sportske (znadem, vučem vodu na svoj mlin - tako je i moj ćaća pokušavao). Zato se, kad spomenem Tadijanovićev 120. jubilej, a moja Franka kaže: "Danas smo u školi učili o njemu, čitali smo " Visoka žuta žita "!", moje srce smije, znajući da se štošta mijenja, ali da je književnost ono što nas generacijama prizemljuje. Brodski korzo Ulaz u Starčevićevu ulicu Povodom 120. rođenja pjesnika Dragut...

Kućica u cvijeću

Privukao me na prvu ovaj naslov - "U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća", iako sam pomalo digla ruke od čitanja domaćih autora (rijetki nude nešto mom srcu potrebno) - zvučao je zlokobno, pomalo nalik kućama iz američkih true crime dokumentaraca, koje su vazda opasane white picket ogradama (btw, obožavala sam Picket Fences , TV seriju o kojoj više nitko ne priča). Čuvši Gabrijelu Rukelj Kraškovič u emisiji "Knjiga ili život", konačno sam se odlučila potražiti njezin prvijenac u knjižnici. Nisam se prevarila, jer već na prvoj stranici knjige autorica je najavila nelagodu kakvu nude kućice u cvijeću. Osim naslova, i sam ton pripovjedačice obojen je teškim bojama. Ona pripovijeda o svojoj majci, uporno ju nazivajući tako - majkom - što odaje tek njenu funkciju, ali ne i sentiment. Sa svakom rečenicom, inače mila riječ suptilno se pretvara u izopačenu, a fragmentarno napisana poglavlja čitaju se kao krimić - kuća okovana cvijećem počinje nalikovati poprištu zločina. Št...

Kako se voli domovina

Očima majke koja te rodila Čvrstim stopalima na koja te postavila Jezikom na kojem sanjaš Pjesmama tvojih pjesnika Pejsažima tvojih slikara Notama tvojih glazbenika Istinom grobova tvojih ratnika Suzama njihovih majki Utabanim stazama ćaćinim Blagom koje ti je ostavio Pticama koje ti pjevaju Krošnjama koje ti nude zaklon Poljima koja te hrane Nebom pod kojim rasteš Čistim srcem koje ti je Bog stvorio. Osijek, 9. studenog 2025. by Šljokičasta