Preskoči na glavni sadržaj

Golotinja

Golotinja. Nevjerojatno je da u živimo u svijetu gdje uz dnevne vijesti, sportske novosti i recepte nalazimo hrpu dojki, svih veličina i oblika - vrebaju u svakom kutku svakog portala. U jednu ruku, stoje ondje baš kao da su svi željni tih mliječnih žlijezda koje ima svaka druga osoba na svijetu, a u drugu, čame ondje kao da je sasvim prirodno da ljudi izlažu svoja gola tijela. Neki se zgražaju, neki su oduševljeni. Ja?  Nastojim ne skrolati vijesti do samog dna stranice jer mi uz jutarnju kavu stvarno ne trebaju jadnice koje nisu imale motivacije za učenje u školi pa da od sebe učine poštene ljude, niti su imale roditelje koji bi ih naučili nekim životnim vrijednostima.


Golotinja. Žene se danas, ako se žele nečemu usprotiviti, skinu u toples. Možda je problem u meni, ali ja stvarno ne razumijem zašto bi itko slušao što gola žena ima za reći? Njoj vjerojatno elokventnost nije vještina, i očito nije ovladala privlačenjem pažnje svojim intelektom, i još, pored svega, živi u zabludi - vjerujući da toples predstavlja jedini način privlačenja medijske pažnje i da gole grudi, ili golo tijelo, predstavljaju slobodu u najširem obujmu. Djevojke, pa budite originalne, 'ajmo malo kreativnosti, toples je već isfuran! A trčanje po crkvama u toplesu ne govori da se borite za neki bitan cilj, nego govori da ne poštujete nikoga na ovom svijetu, pogotovo ne nečiju svetinju. "Ne traži od drugoga ono što nisi spreman sam učiniti", rekla je jedna velika dama koja se borila za ljudska prava, i ne, nije to izgovorila u toplesu!


Golotinja. Mediji ovih dana pucaju po šavovima jer netko je objavio sliku gole osamnaestogodišnjakinje koja je možebitno Angela Merkel. Wow, zamisli ti nju! Ona se, navodno, davnih '70.-tih skinula i takva hodala plažom! Skandal! Zašto nečije golo tijelo još uvijek šokira, iako porno industrija ostvaruje milijarde godišnje, a gola tijela iskaču iz paštete? Pa zar je to stvarno važno objave u svim medijima, pored svog siromaštva, gladi, nezaposlenosti, mogućeg svjetskog rata i svih drugih pošasti koje nam prijete, a za koje nitko ne pronalazi rješenje?

Golotinja. U glazbenom svijetu postoji jednostavan recept za uspjeh - snimi spot u kojem netko pokazuje genitalije ili golo tijelo, po mogućnosti, i bit ćeš milijunaš, pa ionako ti je stalo samo do toga, a ne do toga da ljudima daruješ svoju glazbu, zar ne? Pomisao da se na gole "pjevačice" ugledaju djevojčice širom svijeta, koje samo iščekuju kada će Rihanna objaviti novu sliku sebe u razgolićenom izdanju, ili kada će Nicki Minaj snimiti video u kojem simulira seks tako da djeci zdravstveni odgoj više nije ni potreban, izluđuje me! One koje ne plešu u gaćama, koje zaista imaju izvanredan talent - one će opstati, njihova glazba će biti legendarna, uz njihove pjesme će se ljudi zaljubljivati, na njih će plesati i smijati se, uz njih će preboljeti teškoće u životu.

Golotinja. Kap koja je prelila moju čašu je članak o američkom Vogeu na čijoj naslovnici su objavili sliku gotovo golog manekena - stidne dlake i sve. Pozira on sav ponosan, raskopčao je hlače i ogrnuo se sakoom u stilu "sav sam si zgodan", a modni svijet ostao je šokiran! Pa i ja sam šokirana! Nije li Vogue modni časopis? U modi je danas očito biti kao od majke rođen - alaj će se dizajneri napatiti s kreacijama slijedeći taj trend! Gola tijela u modnom svijetu govore samo ovo: "Dosadno nam je, odustajemo, hodajte goli!"


Golotinja. Neki misle kako sposobnost čovjeka da se bez razloga razgoliti govori o njegovom sampouzdanju, o tome koliko on uživa u svojoj koži i želi to svim pokazati. Moje tijelo je moj hram, i ja ga volim, kakvo god jest, a kad nešto volim, onda to i poštujem i čuvam kao da je najveće blago.

Golotinja. Dokaz da je ljudski moral umro uslijed komplikacija uzrokovanih potpunim nedostatkom mašte, dostojanstva i inteligencije.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Dobro došli na Mjesto zločina

Sramotno, ali algoritam jubitoa nije mi predložio slušanje prvog hrvaskog true crime podcasta, nego sam za njega morala čuti tek kad se u medijima počelo najavljivati knjigu dvojca koji podcastom ordinira. -True crime podcast, kažeš? Kako to misliš? - Pa tako, umjesto da gledaš predugi Netflixov dokumentarac o, bubam, Madeleine McCann, slušaš kako dvoje milenijalaca izlaže tijek događaja te kobne 2007. i nemilosrdno osuđuje svaki pokret Madeleineih roditelja ili/i policije u smislu comic reliefa, usput pokušavajući dokučiti tko je počinitelj. - Sign me up! Upravo ovakva vrsta "skeča" svojstvena je za Tiju i Filipa koje Mjesto-zločina -virgini mogu zamisliti kao šarmantni kočijaško-komični radijsko-voditeljski par. Ako ste, k tome, milenijalac (čitaj: patite od pretjerane upotrebe anglizama u životu), volite misteriju ili/i čeznete za pravdom na ovom svijetu, njih dvoje doći će vam kao pravo osvježenje u realitetom opterećenoj svakodnevici. Ja sam sve gore navedeno - bila sam ...

Zrelost

Uvjerena sam da život neprestano pravi krugove. Jedne započinje dok druge privodi kraju - izluđuje nas osjećajem već viđenog. Prije dvadeset godina na istom sam ovom balkonu čitala istu ovu knjigu. Tada, kao maturantica, bila sam poprilično nervozna, ali i odvažna - pa neću ja biti jedan od onih štrebera koji nemaju iskustvo mature, ja ću vazda biti jedan od kampanjaca koji na maturu idu jer su jedan razred prošli s prosjekom 4.46 - mi ćemo hrabro omatoriti boreći se s matematikom na maturi! Aha! Čitala sam tada Goldingov klasik u Algoritmovom izdanju, ali iz perspektive djeteta. Sjećam se da mi se knjiga svidjela, ali nije me šokirala - bila sam distancirana od nje. Ja, stanarka u zaštićenim uvjetima, u svojoj tinejdžerskoj sobi s balkonom, nisam se mogla zamisliti u ulozi izgubljenih dječaka. Imala sam kontrolu nad svojim životom, meni se u životu nije ništa loše moglo dogoditi (osim pada na maturi, dakako) - "Gospodar muha" bio je fikcija. Nisam sama odlučila uhvatiti se p...

Nedjeljno štivo

Ponekad uzmem knjigu u ruke, i nasmijem se samoj sebi - samo si umišljam da sam je sama izabrala - jer ona je izabrala mene. Zadnjih dana knjige slute moje brige i nekako mi se same nude - knjige o obiteljima, o odnosima roditelja i djece, o tome tko smo postali zbog svoje mame, i svog tate. Nesuradljiva, impulzivna, hiperaktivna, gleda svoje interese - ne, nije to profil prosječnog stanovnika Guantanamo Baya, nego nalaz koji je izradila dječja psihologinja za moje milo dvogodišnje dijete. Svi su nas uvjeravali da je sasvim normalno da ne priča, obasipali nas pričama o svim članovima svoje bližnje i daljnje rodbine koji su propričali tek s tri ili četiri godine, ali nisu razumjeli da mi ne mislimo da naše dijete nije normalno, nego da trebamo stručnu pomoć kako se nositi s njenom frustracijom koja se ispoljava svaki put kad ju mi ne razumijemo, s našom frustracijom do koje dolazi kad joj trebamo objasniti banalne stvari, kad ju želimo nešto naučiti, ili je zaštititi. Čula sam jutr...

Društvo holivudskih pisaca

Bilo je to potkraj devedesetih. Nosile smo plastične dudice na lančićima, lažne reflektirajuće lennon-sunčike na nosu, bicke i skechersice s debelim đonovima. Kino blagajne poharao je "Titanic", a u videoteci je najposuđivanija kazeta bila "Svi su ludi za Mary". Na televiziji su, pak, vazda bili jedni te isti filmovi - jedan od njih bio je "Društvo mrtvih pjesnika". Robin Williams glumio je profesora koji poezijom nadahnjuje učenike u preppy akademiji Welton u Vermontu 1959. - prvi sam ga put gledala na podu sobe moje sestrične Martine (praznike sam provodila spavajući na madracu na podu njezine sobe). Sjedile smo pred mini TV prijemnikom i ridale na scenu Neilove krune na otvorenom prozoru. Bile smo klinke i Neilov izbor činio nam se jedinim logičnim rješenjem - čovjek, koliko god mlad bio, mora slijediti svoju strast - ljepota je važna, umjetnost je važna. U tom filmu wannabe pisca, Todda Andersona, glumio je mladi Ethan Hawke. Zato, kad sam vidjela da ...

Braća i sestre (1)

Drava poslije kiše izgleda isprano, ali mi ne smeta. Ne smeta mi ni magla koja ju je prekrila. U zraku se ćuti miris mokre pokošene trave, a ja bicikliram do posla u crvenoj haljini s tufnicama i slušam Jennifer Love Hewitt (girly pop s početka 21. stoljeća soundtrack je mog života) - ništa mi neće ovi dan pokvarit (i prođe tjedan...). Ni kiša ni magla ni rinitis ni gloomy memoari još jedne svestrane holivudske glumice, koje čitam ovaj tjedan. Kad bi me pitali što želim biti kad odrastem, odgovorila bih - svestrana, zato oduvijek gajim zavist prema svoj toj holivudskoj bagri koja ostvaruje karijere i na filmu i u glazbi, i u književnosti, pa čak i u modi i svijetu kozmetike (nije da imam ambiciju imati parfem sa svojim imenom, ali you get the point). Diane Keaton zavoljela sam kao dijete (opsjednuto filmovima). Ne, nisam kao dijete gledala "Kuma", nego zaboravljeni filmić Nancy Meyers koji se devedesetih vrtio na TV programu - " Baby Boom ". Diane glumi yuppie ženu ...