Preskoči na glavni sadržaj

Golotinja

Golotinja. Nevjerojatno je da u živimo u svijetu gdje uz dnevne vijesti, sportske novosti i recepte nalazimo hrpu dojki, svih veličina i oblika - vrebaju u svakom kutku svakog portala. U jednu ruku, stoje ondje baš kao da su svi željni tih mliječnih žlijezda koje ima svaka druga osoba na svijetu, a u drugu, čame ondje kao da je sasvim prirodno da ljudi izlažu svoja gola tijela. Neki se zgražaju, neki su oduševljeni. Ja?  Nastojim ne skrolati vijesti do samog dna stranice jer mi uz jutarnju kavu stvarno ne trebaju jadnice koje nisu imale motivacije za učenje u školi pa da od sebe učine poštene ljude, niti su imale roditelje koji bi ih naučili nekim životnim vrijednostima.


Golotinja. Žene se danas, ako se žele nečemu usprotiviti, skinu u toples. Možda je problem u meni, ali ja stvarno ne razumijem zašto bi itko slušao što gola žena ima za reći? Njoj vjerojatno elokventnost nije vještina, i očito nije ovladala privlačenjem pažnje svojim intelektom, i još, pored svega, živi u zabludi - vjerujući da toples predstavlja jedini način privlačenja medijske pažnje i da gole grudi, ili golo tijelo, predstavljaju slobodu u najširem obujmu. Djevojke, pa budite originalne, 'ajmo malo kreativnosti, toples je već isfuran! A trčanje po crkvama u toplesu ne govori da se borite za neki bitan cilj, nego govori da ne poštujete nikoga na ovom svijetu, pogotovo ne nečiju svetinju. "Ne traži od drugoga ono što nisi spreman sam učiniti", rekla je jedna velika dama koja se borila za ljudska prava, i ne, nije to izgovorila u toplesu!


Golotinja. Mediji ovih dana pucaju po šavovima jer netko je objavio sliku gole osamnaestogodišnjakinje koja je možebitno Angela Merkel. Wow, zamisli ti nju! Ona se, navodno, davnih '70.-tih skinula i takva hodala plažom! Skandal! Zašto nečije golo tijelo još uvijek šokira, iako porno industrija ostvaruje milijarde godišnje, a gola tijela iskaču iz paštete? Pa zar je to stvarno važno objave u svim medijima, pored svog siromaštva, gladi, nezaposlenosti, mogućeg svjetskog rata i svih drugih pošasti koje nam prijete, a za koje nitko ne pronalazi rješenje?

Golotinja. U glazbenom svijetu postoji jednostavan recept za uspjeh - snimi spot u kojem netko pokazuje genitalije ili golo tijelo, po mogućnosti, i bit ćeš milijunaš, pa ionako ti je stalo samo do toga, a ne do toga da ljudima daruješ svoju glazbu, zar ne? Pomisao da se na gole "pjevačice" ugledaju djevojčice širom svijeta, koje samo iščekuju kada će Rihanna objaviti novu sliku sebe u razgolićenom izdanju, ili kada će Nicki Minaj snimiti video u kojem simulira seks tako da djeci zdravstveni odgoj više nije ni potreban, izluđuje me! One koje ne plešu u gaćama, koje zaista imaju izvanredan talent - one će opstati, njihova glazba će biti legendarna, uz njihove pjesme će se ljudi zaljubljivati, na njih će plesati i smijati se, uz njih će preboljeti teškoće u životu.

Golotinja. Kap koja je prelila moju čašu je članak o američkom Vogeu na čijoj naslovnici su objavili sliku gotovo golog manekena - stidne dlake i sve. Pozira on sav ponosan, raskopčao je hlače i ogrnuo se sakoom u stilu "sav sam si zgodan", a modni svijet ostao je šokiran! Pa i ja sam šokirana! Nije li Vogue modni časopis? U modi je danas očito biti kao od majke rođen - alaj će se dizajneri napatiti s kreacijama slijedeći taj trend! Gola tijela u modnom svijetu govore samo ovo: "Dosadno nam je, odustajemo, hodajte goli!"


Golotinja. Neki misle kako sposobnost čovjeka da se bez razloga razgoliti govori o njegovom sampouzdanju, o tome koliko on uživa u svojoj koži i želi to svim pokazati. Moje tijelo je moj hram, i ja ga volim, kakvo god jest, a kad nešto volim, onda to i poštujem i čuvam kao da je najveće blago.

Golotinja. Dokaz da je ljudski moral umro uslijed komplikacija uzrokovanih potpunim nedostatkom mašte, dostojanstva i inteligencije.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Što da čitaju naše mlade djevojke - danas?

Čitanje "Drago mi je da je Mama mrtva" tijekom toplinskog vala u potpunosti me poremetilo - toliko da sam poželjela ponovno pročitati "Stakleno zvono" Sylvije Plath! Budući da i nisam neki re-reader, a roman o djevojci koja doživljava živčani slom dovoljno je pročitati jednom u životu, pronašla sam zdraviju alternativu i posudila "Euforiju", roman o Sylviji Plath. Gotovo sam ga počela čitati, kad na svojoj polici spazih "Autobiografiju" Jagode Truhelke, koju sam si pribavila početkom ljeta! Pokazalo se, autobiografija koju je velika Jagoda Truhelka napisala 1944., povodom svog osamdesetog rođendana, u potpunoj je opreci s memoarima hollywoodske teen zvijezde koja se nosi s traumom odrastanja uz mommie dearest, i baš ono što sad trebam. Književnica koja je živjela na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće pisanje autobiografije počinje samozatajno, uz Božju pomoć, prisjećajući se obiteljskog ognjišta u rodnom Osijeku, u kojem je živjela do svoje četrnaes...

Varaždinske kronike (3)

Otkad pamtim, volim groblja. Volim grobljanske čemprese i grobljanske ptice. Volim priče koje započinju ponad nadgrobnih spomenika, volim emocije koje cvijetak u zemlji groba izaziva. Iako sam i kao dijete voljela groblja, nakon pogibelji mog prijatelja Marija, martinsko groblje mi je postalo omiljeno mjesto na svijetu. Kao četrnaestogodišnjakinje, moja prijateljica Tena i ja satima bismo sjedile na groblju, kraj stare templarske crkvice , ponekad bismo šutjele, ponekad bismo razgovarale - utjehu otad poistovjećujem s grobnom tišinom, tišinu neizgovorenih zagrljaja poistovjećujem s ljubavlju koja ne poznaje ni vrijeme ni prostor. Pekel - najstariji dio varaždinskog groblja Grob Vatroslava Jagića Najstariji grob - Ivana Galine, preminulog 1809. Varaždinsko groblje jedno je od najljepših u našoj zemlji, a osnovano je 1773. godine, nakon zabrane ukopa unutar gradskih zidina izdane od kraljice Marije Terezije 1768. godine. Varaždinec Herman Haller zaslužan je za današnji izgled groblj...

Šljokičasta u raljama života

"Znaš tko je pokrenuo kampanju za prvo okupljanje razreda od mature? Ja. Osobno. Dvadeset devet ljudi, a samo me dolazak jedne osobe zanimao." Propuštene prilike. Navodno ih svi imamo. Navodno urednici izdavačkih kuća obožavaju knjige na tu temu, jer ništa ne prodaje kao jad i čemer zbog onog što se nikad nije ni dogodilo. Ja? Ja ne vjerujem u propušteno, vjerujem samo u odlučnost.   Godinu smo u knjiškom klubu započele s "Otpusnim pismom" Marine Vujčić i Ivice Ivaniševića. Moje knjiške legice njome su se oduševile - prozvale su ju zabavnom, uvjerljivom, životnom, poučnom, dok je meni šištala para iz ušiju. Naime, imam ambivalentan stav o neostvarenim ljubavima. Da se slikovito izrazim, koliko obožavam "Sjaj u travi", toliko prezirem "Mostove okruga Madison." S jedne strane ljubav koju je život osudio na propast i koju bivši ljubavnici na najnježniji način, uz uzajamno poštovanje, dovijeka gaje jedno za drugo, prihvaćajući da je tako moralo biti,...

Varaždinske kronike (1)

"Nothing ever becomes real till experienced", Keatsova je rečenica koja me vodi dok planiram sljedeće obiteljsko putovanje. Imam strahovitu želju da moja djeca upoznaju svoju zemlju, da im riječi kao što su zavičaj i domovina postanu stvarne, da i ljubav prema njima bude jasna, opipljiva. Dugo nam je bila želja posjetiti Varaždin i Varaždinštinu - točku Hrvatske u kojoj ne žive ni Zagorci ni Podravci, grad koji je nekoć bio glavni grad Kraljevine Hrvatske u kojem je bilo sjedište bana i vlade, a koji se nama, Slavoncima, nikad ne nađe usput. Osim toga, grad je to predivne arhitekture - hortikulturalne i rezidencijalne. "Posjedovanje palače u gradu osigurava vlasniku mjesto u društvenoj strukturi", piše u knjizi "Barokne palače u Varaždinu" Petra Puhmajera, koju smo našli u apartmanu (zajedno s Vogueom, Modrom lastom i igrom Pazi lava, npr.). Ne nazivaju Varaždin džabe Malim Bečem, jer prekrasna zdanja nalaze se na svakom koraku - od palača Patačić i Sermag...

Midwestern kolač s jagodama

Moram priznati da u posljednje vrijeme pretjerano uživam u podcastu "Mjesto zločina", što se odrazilo i na moj izbor literature. Pažnju mi je privukao američki klasik koji je prvotno objavljen 1979., i to u časopisu The New Yorker, u dva dijela. Njegov autor, William Maxwell , bio je osebujni književni urednik The New Yorkera od 1936. do 1975., a u svojoj bogatoj karijeri bio je mentor velikanima kao što su Nabokov , Salinger , Welty i dr., ostavši skroman i iznimno samokritičan u svojim književnim pokušajima. Nakon što je napisao kratku priču o ubojstvu koje je potreslo njegov rodni gradić, Lincoln u Illinoisu, smatravši ju pričom zanemarive vrijednosti, spremio ju je u ladicu. Ipak, vrag mu nije dao mira i priči se vratio nakon nekoliko godina, ispisavši naposljetku retke svog posljednjeg romana, "Doviđenja, vidimo se sutra". U njemu, neimenovani pripovjedač (žanr kojem pribjegava Maxwell nazivaju autobiografskom metafikcijom) prisjeća se ubojstva koje je u njegov...