Preskoči na glavni sadržaj

Mačkamaćeha

Svako jutro unazad desetak dana točno u 6 sati budi me vika i cika koja dopire ispod prozora kraj kojeg pokušavam spavati. Ne znam zašto, ali baš to vrijeme čini se da je mojim susjedama mačkama savršeno za jutarnju ćakulu (čitaj: urlikanje). Nisam baš ljubitelj mačaka, nimalo ih ne razumijem, a ne razumiju niti one mene, jer, da razumiju, sastajale bi se negdje drugdje, i ne bi si dopuštale da ih svako jutro zločesta teta koja nije još popila jutarnju kavu (ja) tjera dok sastanče (na slici dolje je najupornija od ekipe).


I dok tako vičem „Šic, šic“ u ranu zoru, dok sav svijet spava, ne mogu, a da ne pomislim na siroticu Mačkamamu, koja mora da je bila svetica (ili je imala neku dijagnozu) kada se voljela buditi uz mijaukanje. Osječani dobro znaju životnu priču barunice Hermann, koju su zbog ljubavi prema mačkama prozvali Mačkamama, a budući da je ona prva osoba u Hrvatskoj koja je otvorila neku vrstu azila za životinje, ispričat ću danas njenu priču onima koji će slučajno zaći na ovaj blog, a u Essekeru nikada možda nisu ni bili.


Paulina Hermann rodila se 1859. godine u Novoj Gradiški, kao najstarije od četvero djece Dragutina i Pauline Lobe, plemića i vlasnika gradske pivovare. U svojim dvadesetima udala se za Dragutina Hermanna i s njim se nastanila u Osijeku, gdje će živjeti ostatak svog života. Njezin suprug bio je iznimno cijenjen u essekerskom društvu, bio je suvlasnik tvrtke „Türner i sin“, najstarije špecerajsko-kolonijalne trgovine u gradu, član Crkvenog odbora, zadužen za izgradnju župne crkve Svetih Petra i Pavla te član nadzornog vijeća osječke podružnice Austrijsko-mađarske banke. Obitelj Hermann stanovala je u osječkoj Industrijskoj četvrti, u dvorcu koji je i danas poznat kao Mačkamama. Dragutin i Paulina imali su djecu, ali ona je svoje majčinske osjećaje poklonila i osječkoj sirotinji te napuštenim životinjama. Smatrali su je ekscentričnom i bila je česti predmet essekerskih trač partija, pogotovo kada se, nakon suprugove smrti, ponovno udala za austrijskog baruna Wesselyja. No, Paulinu to nije smetalo, bila je kulerica kakvu Osijek ne pamti – posjedovala je kuću i u Županijskoj ulici, održavala je raskošne zabave, okupljala sve gradske uglednike, voljela je putovati, bila je svoja i živjela je kako je htjela, nikada ne zaboravljajući one koji nemaju sredstava za život ili krov nad glavom. Na svom posjedu ugostila je brojne mačke, pse, golubove, divlje mačke, a legenda je da je za kućnog ljubimca imala čak i lava. Njezina briga o sirotinji i životinjama dovela ju je i do bankrota, pa se u svojim osamdesetima otuđila od Osječana, ne izlazeći iz svog dvorca. Umrla je 1938. godine, a pokopana je, navodno, na groblju Svete Ane. Kažem navodno jer danas ondje ne postoji njena grobnica, nadgrobni je spomenik uklonjen kako bi se grobno mjesto prodalo novim vlasnicima.


Čula sam da postoji samo jedna fotografija barunice Pauline (slika gore), što je začuđujuće s obzirom koliki je trag ostavila u srcima grada na Dravi. Paulinin dvorac i danas stoji na uglu Drinske i Vinkovačke ulice, u njemu je prostor vijeća gradske četvrti te kafić, a tijekom povijesti u njemu su bile zbrinute izbjeglice. Krajem '40.-tih godina prošlog stoljeća, zgrada je postala društveno vlasništvo, a potomci obitelji Hermann preselili su u Zagreb. Dio salonskog namještaja koji se nalazio u vili danas se nalazi u svečanom salonu Osječko-baranjske županije na Trgu Ante Starčevića, po Mačkamamom naziva se kvart, pa i radio, dok spomenik Paulini Hermann danas krasi osječku Industrijsku četvrt, u spomen na damu koja se u pratnji mačaka vozila fijakerom po prašnjavim essekerskim ulicama.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Što da čitaju naše mlade djevojke - danas?

Čitanje "Drago mi je da je Mama mrtva" tijekom toplinskog vala u potpunosti me poremetilo - toliko da sam poželjela ponovno pročitati "Stakleno zvono" Sylvije Plath! Budući da i nisam neki re-reader, a roman o djevojci koja doživljava živčani slom dovoljno je pročitati jednom u životu, pronašla sam zdraviju alternativu i posudila "Euforiju", roman o Sylviji Plath. Gotovo sam ga počela čitati, kad na svojoj polici spazih "Autobiografiju" Jagode Truhelke, koju sam si pribavila početkom ljeta! Pokazalo se, autobiografija koju je velika Jagoda Truhelka napisala 1944., povodom svog osamdesetog rođendana, u potpunoj je opreci s memoarima hollywoodske teen zvijezde koja se nosi s traumom odrastanja uz mommie dearest, i baš ono što sad trebam. Književnica koja je živjela na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće pisanje autobiografije počinje samozatajno, uz Božju pomoć, prisjećajući se obiteljskog ognjišta u rodnom Osijeku, u kojem je živjela do svoje četrnaes...

Varaždinske kronike (3)

Otkad pamtim, volim groblja. Volim grobljanske čemprese i grobljanske ptice. Volim priče koje započinju ponad nadgrobnih spomenika, volim emocije koje cvijetak u zemlji groba izaziva. Iako sam i kao dijete voljela groblja, nakon pogibelji mog prijatelja Marija, martinsko groblje mi je postalo omiljeno mjesto na svijetu. Kao četrnaestogodišnjakinje, moja prijateljica Tena i ja satima bismo sjedile na groblju, kraj stare templarske crkvice , ponekad bismo šutjele, ponekad bismo razgovarale - utjehu otad poistovjećujem s grobnom tišinom, tišinu neizgovorenih zagrljaja poistovjećujem s ljubavlju koja ne poznaje ni vrijeme ni prostor. Pekel - najstariji dio varaždinskog groblja Grob Vatroslava Jagića Najstariji grob - Ivana Galine, preminulog 1809. Varaždinsko groblje jedno je od najljepših u našoj zemlji, a osnovano je 1773. godine, nakon zabrane ukopa unutar gradskih zidina izdane od kraljice Marije Terezije 1768. godine. Varaždinec Herman Haller zaslužan je za današnji izgled groblj...

Šljokičasta u raljama života

"Znaš tko je pokrenuo kampanju za prvo okupljanje razreda od mature? Ja. Osobno. Dvadeset devet ljudi, a samo me dolazak jedne osobe zanimao." Propuštene prilike. Navodno ih svi imamo. Navodno urednici izdavačkih kuća obožavaju knjige na tu temu, jer ništa ne prodaje kao jad i čemer zbog onog što se nikad nije ni dogodilo. Ja? Ja ne vjerujem u propušteno, vjerujem samo u odlučnost.   Godinu smo u knjiškom klubu započele s "Otpusnim pismom" Marine Vujčić i Ivice Ivaniševića. Moje knjiške legice njome su se oduševile - prozvale su ju zabavnom, uvjerljivom, životnom, poučnom, dok je meni šištala para iz ušiju. Naime, imam ambivalentan stav o neostvarenim ljubavima. Da se slikovito izrazim, koliko obožavam "Sjaj u travi", toliko prezirem "Mostove okruga Madison." S jedne strane ljubav koju je život osudio na propast i koju bivši ljubavnici na najnježniji način, uz uzajamno poštovanje, dovijeka gaje jedno za drugo, prihvaćajući da je tako moralo biti,...

Varaždinske kronike (1)

"Nothing ever becomes real till experienced", Keatsova je rečenica koja me vodi dok planiram sljedeće obiteljsko putovanje. Imam strahovitu želju da moja djeca upoznaju svoju zemlju, da im riječi kao što su zavičaj i domovina postanu stvarne, da i ljubav prema njima bude jasna, opipljiva. Dugo nam je bila želja posjetiti Varaždin i Varaždinštinu - točku Hrvatske u kojoj ne žive ni Zagorci ni Podravci, grad koji je nekoć bio glavni grad Kraljevine Hrvatske u kojem je bilo sjedište bana i vlade, a koji se nama, Slavoncima, nikad ne nađe usput. Osim toga, grad je to predivne arhitekture - hortikulturalne i rezidencijalne. "Posjedovanje palače u gradu osigurava vlasniku mjesto u društvenoj strukturi", piše u knjizi "Barokne palače u Varaždinu" Petra Puhmajera, koju smo našli u apartmanu (zajedno s Vogueom, Modrom lastom i igrom Pazi lava, npr.). Ne nazivaju Varaždin džabe Malim Bečem, jer prekrasna zdanja nalaze se na svakom koraku - od palača Patačić i Sermag...

Midwestern kolač s jagodama

Moram priznati da u posljednje vrijeme pretjerano uživam u podcastu "Mjesto zločina", što se odrazilo i na moj izbor literature. Pažnju mi je privukao američki klasik koji je prvotno objavljen 1979., i to u časopisu The New Yorker, u dva dijela. Njegov autor, William Maxwell , bio je osebujni književni urednik The New Yorkera od 1936. do 1975., a u svojoj bogatoj karijeri bio je mentor velikanima kao što su Nabokov , Salinger , Welty i dr., ostavši skroman i iznimno samokritičan u svojim književnim pokušajima. Nakon što je napisao kratku priču o ubojstvu koje je potreslo njegov rodni gradić, Lincoln u Illinoisu, smatravši ju pričom zanemarive vrijednosti, spremio ju je u ladicu. Ipak, vrag mu nije dao mira i priči se vratio nakon nekoliko godina, ispisavši naposljetku retke svog posljednjeg romana, "Doviđenja, vidimo se sutra". U njemu, neimenovani pripovjedač (žanr kojem pribjegava Maxwell nazivaju autobiografskom metafikcijom) prisjeća se ubojstva koje je u njegov...