Preskoči na glavni sadržaj

Mačkamaćeha

Svako jutro unazad desetak dana točno u 6 sati budi me vika i cika koja dopire ispod prozora kraj kojeg pokušavam spavati. Ne znam zašto, ali baš to vrijeme čini se da je mojim susjedama mačkama savršeno za jutarnju ćakulu (čitaj: urlikanje). Nisam baš ljubitelj mačaka, nimalo ih ne razumijem, a ne razumiju niti one mene, jer, da razumiju, sastajale bi se negdje drugdje, i ne bi si dopuštale da ih svako jutro zločesta teta koja nije još popila jutarnju kavu (ja) tjera dok sastanče (na slici dolje je najupornija od ekipe).


I dok tako vičem „Šic, šic“ u ranu zoru, dok sav svijet spava, ne mogu, a da ne pomislim na siroticu Mačkamamu, koja mora da je bila svetica (ili je imala neku dijagnozu) kada se voljela buditi uz mijaukanje. Osječani dobro znaju životnu priču barunice Hermann, koju su zbog ljubavi prema mačkama prozvali Mačkamama, a budući da je ona prva osoba u Hrvatskoj koja je otvorila neku vrstu azila za životinje, ispričat ću danas njenu priču onima koji će slučajno zaći na ovaj blog, a u Essekeru nikada možda nisu ni bili.


Paulina Hermann rodila se 1859. godine u Novoj Gradiški, kao najstarije od četvero djece Dragutina i Pauline Lobe, plemića i vlasnika gradske pivovare. U svojim dvadesetima udala se za Dragutina Hermanna i s njim se nastanila u Osijeku, gdje će živjeti ostatak svog života. Njezin suprug bio je iznimno cijenjen u essekerskom društvu, bio je suvlasnik tvrtke „Türner i sin“, najstarije špecerajsko-kolonijalne trgovine u gradu, član Crkvenog odbora, zadužen za izgradnju župne crkve Svetih Petra i Pavla te član nadzornog vijeća osječke podružnice Austrijsko-mađarske banke. Obitelj Hermann stanovala je u osječkoj Industrijskoj četvrti, u dvorcu koji je i danas poznat kao Mačkamama. Dragutin i Paulina imali su djecu, ali ona je svoje majčinske osjećaje poklonila i osječkoj sirotinji te napuštenim životinjama. Smatrali su je ekscentričnom i bila je česti predmet essekerskih trač partija, pogotovo kada se, nakon suprugove smrti, ponovno udala za austrijskog baruna Wesselyja. No, Paulinu to nije smetalo, bila je kulerica kakvu Osijek ne pamti – posjedovala je kuću i u Županijskoj ulici, održavala je raskošne zabave, okupljala sve gradske uglednike, voljela je putovati, bila je svoja i živjela je kako je htjela, nikada ne zaboravljajući one koji nemaju sredstava za život ili krov nad glavom. Na svom posjedu ugostila je brojne mačke, pse, golubove, divlje mačke, a legenda je da je za kućnog ljubimca imala čak i lava. Njezina briga o sirotinji i životinjama dovela ju je i do bankrota, pa se u svojim osamdesetima otuđila od Osječana, ne izlazeći iz svog dvorca. Umrla je 1938. godine, a pokopana je, navodno, na groblju Svete Ane. Kažem navodno jer danas ondje ne postoji njena grobnica, nadgrobni je spomenik uklonjen kako bi se grobno mjesto prodalo novim vlasnicima.


Čula sam da postoji samo jedna fotografija barunice Pauline (slika gore), što je začuđujuće s obzirom koliki je trag ostavila u srcima grada na Dravi. Paulinin dvorac i danas stoji na uglu Drinske i Vinkovačke ulice, u njemu je prostor vijeća gradske četvrti te kafić, a tijekom povijesti u njemu su bile zbrinute izbjeglice. Krajem '40.-tih godina prošlog stoljeća, zgrada je postala društveno vlasništvo, a potomci obitelji Hermann preselili su u Zagreb. Dio salonskog namještaja koji se nalazio u vili danas se nalazi u svečanom salonu Osječko-baranjske županije na Trgu Ante Starčevića, po Mačkamamom naziva se kvart, pa i radio, dok spomenik Paulini Hermann danas krasi osječku Industrijsku četvrt, u spomen na damu koja se u pratnji mačaka vozila fijakerom po prašnjavim essekerskim ulicama.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

365 rečenica: razgovor ugodni sa sobom

Kraj godine tradicionalno me tjera na reviziju svega što sam u životu učinila ili propustila učiniti - vrag mi nije dao mira pa sam s police dohvatila svoju prvu "knjigu", naslovljenu "ŽIVOT". Zbirka je to školskih sastavaka koje sam napisala u razdoblju od 1995. do 1998., kako stoji u predgovoru, a koje sam uredno prepisala u bilježnicu A5 formata, sročivši predgovor i sadržaj. Zamolila sam prijatelje da ilustriraju neke od priča, pa i napisala famoznu bilješku o piscu koju je potpisala moja prijateljica Andrijana (ta ne može autorica sama o sebi pisati, to bi bilo blesavo!). U toj bilješci, između ostalog, stoje rečenice: "Voli ići u školu i želi postati spisateljica ili odvjetnica. Trenutačno ide u 5.e." Ta mi bilješka grije srce i mami osmijeh - milo mi je što imam svoje snove zabilježene na papiru i gotovo sam sigurna da sam neke od njih uspjela ostvariti samo zašto što su godinama čamili na linijama jedne posebne teke (snove ne smiješ otkriti glasno,...

Adventske riječi: obitelj

Jednom davno, moj mi je razredni kolega u božićnoj čestitici parafrazirao misli svetog Augustina: "Onaj tko želi zagrijati svijet, mora zapaliti vatru. Ti imaš tu vatru..." Do dana današnjeg ja nisam dobila ljepšeg komplimenta, a sjetim ga se kad god se umorim od svijeta i dođe mi da s porazom priznam: "Željko, ponestalo mi iskre." Ne znam jesam li previše puta gledala "Grincha" ili je svijet otišao k vragu,  ali sve češće se uhvatim da poželim otići - s mreža, iz razgovora, iz situacije, iz prostorije - napustiti sve ono i one koji prelaze granice dobrog ukusa i pristojnosti. I možda bi se revolucionarka u meni i pobunila, očitala nekome i bukvicu, ali trenutno sam uronjena u tekstove Jagode Truhelke, a Jagoda navodi na bivanje iznad svih prostakluka i nepravdi. Čitanje romana Krudy Gyule o Pešti s kraja 19. stoljeća nije mi utažilo žeđ za prošlim vremenima - kad je čovjek umio vjerovati u ideale, ni ne sluteći za što je sve ljudski rod sposoban. Četrnae...

Ono kad ja sudim knjigu po koricama

Vjerojatno niste znali, ali jedna od prvih recenzija objavljenih na ovom blogu kratka je recenzija bestselera "Božićni pulover" Glenna Becka, američkog televizijskog i radijskog personalityja. Bilo je to u prosincu 2012., a ovih dana život je još jednom učinio puni krug jer je izbor našeg book cluba za prosinac pao na "Anđela u snijegu" istog autora. Jest da sam ja predložila nekoliko božićnih knjiga, a moje legice su izabrale baš ovu, ali svejedno. "Prošlost je magla emocija i fragmenata uspomena od koje osjeća vrtoglavicu i zbunjenost." Priča je pričana iz dvije perspektive - u trećem licu autor progovara o Mitchu, usamljenom starcu koji preživljava u domu umirovljenika Baština s dijagnozom Alzheimera, a u prvom licu autor pripovijeda kao Rachel, tridesetjednogodišnja žena koja živi u fancy vili, nosi dizajnerske pregače i drži cijeli grad u zabludi da je njezin brak s arogantnim Cyrusom divan i krasan, sve pod izlikom njihove jedanaestogodišnje kćeri L...

Moje omiljene božićne novele

Obukli ste svoj najljepši ružni božićni pulover, povješali imelu po stanu, skuhali vruću čokoladu (bez onih sljezovih kerefeka), ušuškali se ispod dekice. Odjednom, shvatite da nemate živaca ponovno slušati Mariah Carey, koliko god oktava ona mogla otpjevati, da ne možete više gledati Kevina koji zlostavlja one sirote Mokre bandite, i da više ne možete čitati "Božićnu pjesmu" Charlesa Dickensa, koju svaka šuša čita u prosincu. Danas nudim alternativu, bar što se božićnog štiva tiče - najdraže mi božićne novele, koje umiju svakom stvoru zagrijati srce. 1. Božićna uspomena - Truman Capote Veliki sam obožavatelj Trumana Capotea, i nema mi draže novele od njegove "Božićne uspomene", objavljene 1956., i to u njegovoj izvedbi, dostupnoj i na YouTubeu . Visoki ton njegovog glasa čini ovu priču neobično lijepom i nostalgičnom, a utemeljena je na događajima iz njegova djetinjstva. Kod nas je objavljena u nekoliko zbirki, a jedna od njih je i zbirka "Božićne priče" ...

Mađarska u fokusu

Štreber u meni uvijek vreba - ako Interliber kaže da je zemlja gost ove godine Mađarska, ja na vikend u metropoli ponesem Mađare sa sobom. "Ispod bazge, među jorgovanima i grmovima lješnjaka. Nedaleko od onoga drveta kojemu je ponekad treperilo lišće iako nije bilo vjetra. Troje je činilo našu obitelj: tata, mama i dijete. Ja sam bio tata, Eva je bila mama", prve su rečenice romana, i bile su dovoljne da Nadas Peteru poklonim svoju pažnju (iako je na istoj stranici stajala i rečenica: "Kada bih mu prerezao tu žilu, istekla bi mu krv.") Volim taj ravničarski blues, tu tminu koju naši komšije vuku za sobom kamo god pošli. Njihova književna djela mahom su turobna, nema u njima ni svjetla ni spokoja. Nadas, suvremeni mađarski pisac, nije iznimka. U jednom je intervjuu ususret Interliberu Nadas rekao da se riječima muzicira , da je pisanje romana slično skladanju - da često ne zna je li nešto rekao jer tako bolje zvuči ili jer tako doista misli. Jako mi se to svidjelo. V...