Preskoči na glavni sadržaj

Vjerujete li u bajke?

2. travnja 1805. godine u Danskoj, jednog običnog utorka, na svijet je došao mali Hans Christian Andersen. Iako je njegov otac bio uvjeren da je njihova obitelj povezana s kraljevskom, dječak je osnovno obrazovanje dobio u školi za siromašne dječake, a bio je prisiljen uzdržavati se kao tkalčev pomoćnik i krojač. Kao četrnaestogodišnjak pokušavao je uspjeti kao glumac, a njegov vokal doveo ga je i do Danskog kraljevskog kazališta, gdje nije ostvario svoje snove, ali gdje je jedan kolega prepoznao njegov smisao za pisanje, zbog čega je Hansov život krenuo putanjom književnika. Njegovo daljnje školovanje pod pokroviteljstvom direktora Kraljevskog kazališta, Jonasa Collina, bilo je obilježeno raznim ponižavanjima i zlostavljanjima, pod čijim je utjecajem i pisao bajke o onima koje društvo odbacuje, kao što je npr. Ružno pače. Njegove bajke, potekle prvotno iz folklora, nisu se u početku dobro prodavale, dok se danas na njegov rođendan slavi Međunarodni dan dječje knjige, a njegova djela smatraju se temeljima svih djela napisanih za djecu. Prijatelj Charlesa Dickensa, kojemu nijedna ljubav nije uzvraćena, umro je, cijenjen kao nacionalnog blago Danske, u 70. godini, a danas počiva na Assistens groblju u Nørrebro okrugu u Kopenhagenu.


Iako ga književna kritika ne prihvaća kao vrsnog književnika, svako dijete na svijetu imalo bi argumente protiv takvog razmišljanja. Svako djetinjstvo, pa tako i moje, obilježile su bajke Hansa Christiana Andersena. Posebno su mi drage Mala sirena, a posebne uspomene vežem za Princezu na zrnu graška i Djevojčicu sa žigicama, pa i Snježnu kraljicu i Kositrenog vojnika. Njegove bajke napisane su za djecu, ali nekako mislim da je uistinu došlo vrijeme za ponovno proživljavanje njegovih bajki, čemu ću zasigurno posvetiti svoj sljedeći posjet knjižnici.


Primjedbe

  1. Carevo novo ruho mi je oduvijek number one, a Djevojčicu sa žigicama i sa dvadeset i kusur doživljavam potresno.

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Ni od kog nagovorena

Kad mi u poštanski sandučić pristigne pošiljka Lađe od vode, ja kovertu (tak' mi iz našičkog kraja kažemo - nitko ondje nikad nije upotrijebio riječi omotnica ili kuverta) otvaram nestrpljivo, onako kako sam nekoć otvarala pisma svoje pen-pal prijateljice (Posteri&Prijatelji 4ever), znajući da ću "čuti" čega novoga ima kod Julijane, pitajući se hoću li proniknuti tekst koji mi autorica nudi, hoću li saznati odgovore na pitanja koja joj uživo nikad ne bih imala hrabrosti postaviti. "Život je daleko složeniji od napisanih priča i moramo ga itekako pojednostaviti želimo li ga prebaciti u literaturu." "Ni od kog nagovorena" zbirka je poznatih nam zapisa koji griju srca i obraze, a koje je Julijana Matanović objavljivala u "Vijencu", zbirka u kojoj bi mogli uživati svi oni koji prate Julijanin rad od "Laganja", ali i oni koji su Julijana-Matanović-dummies, jer ova knjižica (stane u dlan, netko je rekao), sadrži esenciju drage nam spi...

Dogodilo se na Dan svih svetih

U selu mog djeda Nema puno duša A nekoć je u tri susjedne kuće bilo dvadesetero djece U selu mog djeda Nema ni tuđih djedova Na njihove plugove hvata se paučina U selo mog djeda Nitko ne dolazi Pruga je zarasla u drač U selu mog djeda Malo je grobova Umjesto njih, počivaju napuštene kuće U selu mog djeda Trule grede žive svoj život Pletena vesta njegove susjede još visi na zidu U selu mog djeda Vlada jesen I divlje guske odletjele su na jug U selu mog djeda Nema ni mog djeda Tek poneka travka, tek poneki cvijet - vidici koje je volio. Fotografije: Mala Londžica by Šljokičasta

Ovom svijetu su potrebni pjesnici

"Naučit će ih sport puno toga", govore moje drage prijateljice dok se hvale sportskim uspjesima svoje djece, a ja opravdavam izostanak takve vrste uspjeha svoje djece vlastitim nedostatkom talenta i zainteresiranosti. Ne znaju one da mi sport izaziva samo traume, da je moj ćaća veliki sportski entuzijast, a da sam ja najstarija od tri njegove kćeri, kćeri kojima je od sporta vazda važnije bilo sveto trojstvo - glazba, filmovi i književnost. Ne znaju da zato danas bezobrazno uživam u činjenici da moja djeca pjevaju u zboru i radije treniraju kognitivne vještine, nego sportske (znadem, vučem vodu na svoj mlin - tako je i moj ćaća pokušavao). Zato se, kad spomenem Tadijanovićev 120. jubilej, a moja Franka kaže: "Danas smo u školi učili o njemu, čitali smo " Visoka žuta žita "!", moje srce smije, znajući da se štošta mijenja, ali da je književnost ono što nas generacijama prizemljuje. Brodski korzo Ulaz u Starčevićevu ulicu Povodom 120. rođenja pjesnika Dragut...

Kućica u cvijeću

Privukao me na prvu ovaj naslov - "U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća", iako sam pomalo digla ruke od čitanja domaćih autora (rijetki nude nešto mom srcu potrebno) - zvučao je zlokobno, pomalo nalik kućama iz američkih true crime dokumentaraca, koje su vazda opasane white picket ogradama (btw, obožavala sam Picket Fences , TV seriju o kojoj više nitko ne priča). Čuvši Gabrijelu Rukelj Kraškovič u emisiji "Knjiga ili život", konačno sam se odlučila potražiti njezin prvijenac u knjižnici. Nisam se prevarila, jer već na prvoj stranici knjige autorica je najavila nelagodu kakvu nude kućice u cvijeću. Osim naslova, i sam ton pripovjedačice obojen je teškim bojama. Ona pripovijeda o svojoj majci, uporno ju nazivajući tako - majkom - što odaje tek njenu funkciju, ali ne i sentiment. Sa svakom rečenicom, inače mila riječ suptilno se pretvara u izopačenu, a fragmentarno napisana poglavlja čitaju se kao krimić - kuća okovana cvijećem počinje nalikovati poprištu zločina. Št...

Kako se voli domovina

Očima majke koja te rodila Čvrstim stopalima na koja te postavila Jezikom na kojem sanjaš Pjesmama tvojih pjesnika Pejsažima tvojih slikara Notama tvojih glazbenika Istinom grobova tvojih ratnika Suzama njihovih majki Utabanim stazama ćaćinim Blagom koje ti je ostavio Pticama koje ti pjevaju Krošnjama koje ti nude zaklon Poljima koja te hrane Nebom pod kojim rasteš Čistim srcem koje ti je Bog stvorio. Osijek, 9. studenog 2025. by Šljokičasta