Preskoči na glavni sadržaj

Giselle Style

Napokon se netko i toga sjetio! Danas, na RTL televiziji, DISNEY DAN! Od animirane Zvončice i izgubljenog blaga, Underdoga, preko High School Musicala 3, Freaky Fridaya sa superiška Jamie Lee Curtis i Lindsey Lohan (slaba sam na nju jer obožavam Parent Trap, sestre i ja gledale smo ga samo pedesetak puta) pa sve do Princezinih dnevnika 2 i moje naaaajdraže Giselle u Enchanted! Iako sam planirala pranje rublja u nekoliko tura, pljevljenje cvijeća, spremanje stana i peglanje, mislim da ću se zavaliti i uživati u čarobnom svijetu Disneya u kojem bih toliko željela živjeti!


Nakon što sam prvi put pogledala Enchanted, skakutala sam po kući oponašajući Giselle, pjevuckajući songove iz filma, a sestra mi je po deseti put rekla da ona Isusova "Budite kao djeca" - ne znači "Budite djetinjasti". Pročitala sam negdje da Boga poznaju djeca, jer odrasli nemaju vremena hraniti vrapce - e pa ja želim hraniti vrapce i u tridesetima, i u pedesetima, i u osamdesetima (daj Bože!) i zato volim Giselle, koja je tako djetinje naivna :P

Pa tko ne bi htio živjeti kao ona? Da sam ja Giselle, živjela bih u bajkovitoj Andalaziji, a ne u Šibeniku, prijatelji bi mi bili zečići i vjeverice, a ja bih po cijele dane zaneseno pjevala i sanjarila. Da sam Giselle, moj dečko bio bi princ i mi uopće ne bismo morali završiti fakultet, niti se zaposliti, samo bismo živjeli u dvorcu i uživali u prirodi i balovima.

Da sam Giselle, ne bih rintala 600 km dalje od my true love's poljubaca, nego bismo se još davne 2001. vjenčali, ja bih nosila predivnu pufastu vjenčanicu, a njegova mama baba vještica bi me gurnula kroz bunar. Dobro, zanijela sam se, na tome ipak ne zavidim Giselle, jer moja svekrva to be je pravo dobra žena - knock on wood. Da sam Giselle, ne bi mi od stresa titrao očni živac mjesec dana - živjela bih bezbrižno i poznavala bih samo happy endove.


Recite što hoćete, ali od Giselle se može puno naučiti. Kada Giselle upoznaje Roberta, čovjeka 21. stoljeća koji ne vjeruje u bajke, ona mu nastoji pokazati kako je život čarobna pustolovina u koju se moraš upustiti svim srcem - odvažno. Ona pjeva s ptičicama, nosi vesele cvjetne haljine, zapleše gdje god ju je volja, i koliko god se čini nestvarna i nenormalno romantična, ima u njoj toliko ljepote da joj čak i Robert zavidi na glavi u oblacima


Ovo je sad spoiler, ili nije - jer budimo realni, ionako je očito da će se Giselle na kraju zaljubiti u Roberta - ali njihova ljubav pokazala je da svatko od nas treba u životu nekoga tko će biti romantičan kad smo pod stresom, tko će optimizmom otjerati naše crne misli, nekoga tko će odljepiti naše noge sa zemlje i s nama zaploviti prema oblacima, odvući nas iz ove brutalne realnosti, biti sve ono što mi nismo, upotpuniti nas - jer to je način da nas ljubav uvijek iznova iznenađuje, biva nova - i s happy endom.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Što da čitaju naše mlade djevojke - danas?

Čitanje "Drago mi je da je Mama mrtva" tijekom toplinskog vala u potpunosti me poremetilo - toliko da sam poželjela ponovno pročitati "Stakleno zvono" Sylvije Plath! Budući da i nisam neki re-reader, a roman o djevojci koja doživljava živčani slom dovoljno je pročitati jednom u životu, pronašla sam zdraviju alternativu i posudila "Euforiju", roman o Sylviji Plath. Gotovo sam ga počela čitati, kad na svojoj polici spazih "Autobiografiju" Jagode Truhelke, koju sam si pribavila početkom ljeta! Pokazalo se, autobiografija koju je velika Jagoda Truhelka napisala 1944., povodom svog osamdesetog rođendana, u potpunoj je opreci s memoarima hollywoodske teen zvijezde koja se nosi s traumom odrastanja uz mommie dearest, i baš ono što sad trebam. Književnica koja je živjela na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće pisanje autobiografije počinje samozatajno, uz Božju pomoć, prisjećajući se obiteljskog ognjišta u rodnom Osijeku, u kojem je živjela do svoje četrnaes...

Varaždinske kronike (3)

Otkad pamtim, volim groblja. Volim grobljanske čemprese i grobljanske ptice. Volim priče koje započinju ponad nadgrobnih spomenika, volim emocije koje cvijetak u zemlji groba izaziva. Iako sam i kao dijete voljela groblja, nakon pogibelji mog prijatelja Marija, martinsko groblje mi je postalo omiljeno mjesto na svijetu. Kao četrnaestogodišnjakinje, moja prijateljica Tena i ja satima bismo sjedile na groblju, kraj stare templarske crkvice , ponekad bismo šutjele, ponekad bismo razgovarale - utjehu otad poistovjećujem s grobnom tišinom, tišinu neizgovorenih zagrljaja poistovjećujem s ljubavlju koja ne poznaje ni vrijeme ni prostor. Pekel - najstariji dio varaždinskog groblja Grob Vatroslava Jagića Najstariji grob - Ivana Galine, preminulog 1809. Varaždinsko groblje jedno je od najljepših u našoj zemlji, a osnovano je 1773. godine, nakon zabrane ukopa unutar gradskih zidina izdane od kraljice Marije Terezije 1768. godine. Varaždinec Herman Haller zaslužan je za današnji izgled groblj...

Šljokičasta u raljama života

"Znaš tko je pokrenuo kampanju za prvo okupljanje razreda od mature? Ja. Osobno. Dvadeset devet ljudi, a samo me dolazak jedne osobe zanimao." Propuštene prilike. Navodno ih svi imamo. Navodno urednici izdavačkih kuća obožavaju knjige na tu temu, jer ništa ne prodaje kao jad i čemer zbog onog što se nikad nije ni dogodilo. Ja? Ja ne vjerujem u propušteno, vjerujem samo u odlučnost.   Godinu smo u knjiškom klubu započele s "Otpusnim pismom" Marine Vujčić i Ivice Ivaniševića. Moje knjiške legice njome su se oduševile - prozvale su ju zabavnom, uvjerljivom, životnom, poučnom, dok je meni šištala para iz ušiju. Naime, imam ambivalentan stav o neostvarenim ljubavima. Da se slikovito izrazim, koliko obožavam "Sjaj u travi", toliko prezirem "Mostove okruga Madison." S jedne strane ljubav koju je život osudio na propast i koju bivši ljubavnici na najnježniji način, uz uzajamno poštovanje, dovijeka gaje jedno za drugo, prihvaćajući da je tako moralo biti,...

Varaždinske kronike (1)

"Nothing ever becomes real till experienced", Keatsova je rečenica koja me vodi dok planiram sljedeće obiteljsko putovanje. Imam strahovitu želju da moja djeca upoznaju svoju zemlju, da im riječi kao što su zavičaj i domovina postanu stvarne, da i ljubav prema njima bude jasna, opipljiva. Dugo nam je bila želja posjetiti Varaždin i Varaždinštinu - točku Hrvatske u kojoj ne žive ni Zagorci ni Podravci, grad koji je nekoć bio glavni grad Kraljevine Hrvatske u kojem je bilo sjedište bana i vlade, a koji se nama, Slavoncima, nikad ne nađe usput. Osim toga, grad je to predivne arhitekture - hortikulturalne i rezidencijalne. "Posjedovanje palače u gradu osigurava vlasniku mjesto u društvenoj strukturi", piše u knjizi "Barokne palače u Varaždinu" Petra Puhmajera, koju smo našli u apartmanu (zajedno s Vogueom, Modrom lastom i igrom Pazi lava, npr.). Ne nazivaju Varaždin džabe Malim Bečem, jer prekrasna zdanja nalaze se na svakom koraku - od palača Patačić i Sermag...

Midwestern kolač s jagodama

Moram priznati da u posljednje vrijeme pretjerano uživam u podcastu "Mjesto zločina", što se odrazilo i na moj izbor literature. Pažnju mi je privukao američki klasik koji je prvotno objavljen 1979., i to u časopisu The New Yorker, u dva dijela. Njegov autor, William Maxwell , bio je osebujni književni urednik The New Yorkera od 1936. do 1975., a u svojoj bogatoj karijeri bio je mentor velikanima kao što su Nabokov , Salinger , Welty i dr., ostavši skroman i iznimno samokritičan u svojim književnim pokušajima. Nakon što je napisao kratku priču o ubojstvu koje je potreslo njegov rodni gradić, Lincoln u Illinoisu, smatravši ju pričom zanemarive vrijednosti, spremio ju je u ladicu. Ipak, vrag mu nije dao mira i priči se vratio nakon nekoliko godina, ispisavši naposljetku retke svog posljednjeg romana, "Doviđenja, vidimo se sutra". U njemu, neimenovani pripovjedač (žanr kojem pribjegava Maxwell nazivaju autobiografskom metafikcijom) prisjeća se ubojstva koje je u njegov...