Preskoči na glavni sadržaj

Mommie Dearest

Kao svaka prava Liz Lemon obožavateljica vjerujem da je što god Oprah kaže - svetinja. Tako ja svako malo zavirim na njenu web stranicu, a ponekad čeprkam i po starim postovima, samo da se podsjetim koje su stvarčice bile Oprine omiljene 2009. godine. Na ime Amy Chua naletjela sam prije dvije godine i otada sam njezin bestseler Majka uspjeha imala na popisu knjiga to read. Njena knjiga o kineskim i zapadnim roditeljima i njihovom odgoju potresla je Ameriku i oduševila Kinu - Amerikanci su je prozvali najgorom majkom ever i prijetili joj i smrću, a Kinezi su od nje tražili tajne odgoja uspješne djece. Jer, koja majka djeci prijeti da će im zapaliti igračke ako na klaviru savršeno ne odsviraju Clementinijevu sonatinu? Hm, američka očito ne. Hrvatska? Čula sam ja i gore prijetnje, iako ne sviram niti jedan instrument :)


Amy Chua doista je jedna žena kojoj ne mogu, a da se ne divim, pogotovo u trenucima kada patim od opasnog pomanjkanja motivacije za najvažniji ispit u svom životu. Ona je iz djeteta imigranata, koji su ostvarili američki san, kojeg su u školi nazivali "kosooki" izrasla u uspješnu profesoricu prava na Yaleu, koja se udala za Jeda (najstrpljivijeg muškarca na svijetu), drugog uspješnog profesora prava na Yaleu, i zajedno s njim odgojila (mandarinski jezik, židovska vjera) dvije prekrasne i preinteligentne djevojčice, od kojih jedna već studira na Harvardu, a zasigurno se i mlađoj smiješi slična budućnost. Kako joj je to uspjelo?

Odgajala je djecu kako su njezini roditelji odgajali svoju (ona je jedna od četiri uspješne sestre koje su ili osvojile par olimpijskih medalja ili su liječnice ili dr.sc.mr. svašta nešta) - nimalo ne uvažavajući njihove karakterne osobine niti želje, jer djeca ne znaju što žele, zato i postoje roditelji. Kineski roditelji. Njene kćeri nikada nisu smjele prespavati kod prijateljice, odlaziti na play date s drugom djecom, nastupati u školskim predstavama, žaliti se što ne nastupaju u školskim predstavama, gledati televiziju ili igrati računalne igre, same birati izvannastavne aktivnosti, dobiti ocjenu manju od pet, ne biti najbolje učenice u svim predmetima osim tjelesnog odgoja i dramske skupine, svirati neko drugo glazbalo osim klavira ili violine i ne svirati klavir ili violinua, a svirale su ih čak i na godišnjem odmoru.

 

I sve išlo donekle glatko do onog dana kada se njena mlađa kći, divlja Lulu koju će čitatelji ove knjige obožavati, usprotivila majčinim pravilima, pokazavši da itekako zna što želi, a što ne. Do spoznaje da se ne mogu sva djeca odgajati na jedan način, ova majka, koju je dijete uspoređivalo s Lordom Voldemortom, i ponukala da napiše ovu čitku i zanimljivu životnu priču (na svakoj stranici govorit ćete "OMG!" razrogačenih očiju), došla je tek kada je Lulu počela napravila scenu u restoranu nasred Rusije.

Idealan poklon (12. svibnja je Majčin dan) za svaku ženu koja je majka ili koja to želi postati jednoga dana, ovaj knjiga o uspjehu (i je li to zaista uspjeh?) i strahopoštovanju prema roditeljima zasigurno će otvoriti teme za razgovor između vas i vaših majki (bile one tigrice ili ne) te vam otvoriti oči za sve ono na čemu im morate biti zahvalni.

"Sreća nije pojam o kojem sam sklona razmišljati. Kineski se stil odgoja ne bavi srećom. Oduvijek me je to brinulo. Kad vidim žuljeve nastale sviranjem klavira i violine na vrhovima prstiju svojih lćeri ili ugrize na klaviru, katkad me obuzme sumnja. Ali što: kad pogledam sve zapadnjačke obitelji koje se raspadaju, sve odrasle sinove i kćeri koji ne mogu podnijeti društvo svojih roditelja pa čak ni razgovarati s njima, teško mi je povjerovati da zapadnim roditeljima sreća bolje ide od ruke. Zapanjuje me koliko sam postarijih zapadnih roditelja upoznala koji, tužno odmahujući glavama, govore: "Kao roditelj jednostavno ne možeš pobijediti. Ma što činio, djeca će ti uvijek nešto zamjerati." S druge strane, upoznala sam ne znam koliko azijske djece koja, iako priznaju da su imala tiranski stroge i nečovječno zahtjevne roditelje, zadovoljno za sebe kažu da su roditeljima odana i neizmjerno zahvalna, čini se bez ikakva traga gorčini ili ljutnji. Nisam sigurna zašto je tome tako. Možda je uzrok ispiranje mozga. Ili stockholmski sindrom. Sigurna sam, međutim, u jedno: zapadna djeca nedvojbeno nisu sretnija od kineske."

Primjedbe

  1. Bogme mi se čini kao jako zanimljiva knjiga, a tema je definitivno jedna koja te može natjerati na razmišljanje. Ja često mislim da je mama mene i sestre prerazmazila, iako je uvijek bila jako stroga što se tiče škole (pa smo sve bile odlikašice). Ali u nekim drugim pogledima, da. Ali baš to, dijete će uvijek nešto zamjerati roditeljima.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Što je najbolje, Amyne kćeri njoj ne zamjeraju, branile su je u medijima iako ih je doslovno mučila s violinom i klavirom i školom i svim tim očekivanjima, zato i jest zanimljivo čitati ovu knjigu ;)

      Izbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Ni od kog nagovorena

Kad mi u poštanski sandučić pristigne pošiljka Lađe od vode, ja kovertu (tak' mi iz našičkog kraja kažemo - nitko ondje nikad nije upotrijebio riječi omotnica ili kuverta) otvaram nestrpljivo, onako kako sam nekoć otvarala pisma svoje pen-pal prijateljice (Posteri&Prijatelji 4ever), znajući da ću "čuti" čega novoga ima kod Julijane, pitajući se hoću li proniknuti tekst koji mi autorica nudi, hoću li saznati odgovore na pitanja koja joj uživo nikad ne bih imala hrabrosti postaviti. "Život je daleko složeniji od napisanih priča i moramo ga itekako pojednostaviti želimo li ga prebaciti u literaturu." "Ni od kog nagovorena" zbirka je poznatih nam zapisa koji griju srca i obraze, a koje je Julijana Matanović objavljivala u "Vijencu", zbirka u kojoj bi mogli uživati svi oni koji prate Julijanin rad od "Laganja", ali i oni koji su Julijana-Matanović-dummies, jer ova knjižica (stane u dlan, netko je rekao), sadrži esenciju drage nam spi...

Dogodilo se na Dan svih svetih

U selu mog djeda Nema puno duša A nekoć je u tri susjedne kuće bilo dvadesetero djece U selu mog djeda Nema ni tuđih djedova Na njihove plugove hvata se paučina U selo mog djeda Nitko ne dolazi Pruga je zarasla u drač U selu mog djeda Malo je grobova Umjesto njih, počivaju napuštene kuće U selu mog djeda Trule grede žive svoj život Pletena vesta njegove susjede još visi na zidu U selu mog djeda Vlada jesen I divlje guske odletjele su na jug U selu mog djeda Nema ni mog djeda Tek poneka travka, tek poneki cvijet - vidici koje je volio. Fotografije: Mala Londžica by Šljokičasta

Ovom svijetu su potrebni pjesnici

"Naučit će ih sport puno toga", govore moje drage prijateljice dok se hvale sportskim uspjesima svoje djece, a ja opravdavam izostanak takve vrste uspjeha svoje djece vlastitim nedostatkom talenta i zainteresiranosti. Ne znaju one da mi sport izaziva samo traume, da je moj ćaća veliki sportski entuzijast, a da sam ja najstarija od tri njegove kćeri, kćeri kojima je od sporta vazda važnije bilo sveto trojstvo - glazba, filmovi i književnost. Ne znaju da zato danas bezobrazno uživam u činjenici da moja djeca pjevaju u zboru i radije treniraju kognitivne vještine, nego sportske (znadem, vučem vodu na svoj mlin - tako je i moj ćaća pokušavao). Zato se, kad spomenem Tadijanovićev 120. jubilej, a moja Franka kaže: "Danas smo u školi učili o njemu, čitali smo " Visoka žuta žita "!", moje srce smije, znajući da se štošta mijenja, ali da je književnost ono što nas generacijama prizemljuje. Brodski korzo Ulaz u Starčevićevu ulicu Povodom 120. rođenja pjesnika Dragut...

Kućica u cvijeću

Privukao me na prvu ovaj naslov - "U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća", iako sam pomalo digla ruke od čitanja domaćih autora (rijetki nude nešto mom srcu potrebno) - zvučao je zlokobno, pomalo nalik kućama iz američkih true crime dokumentaraca, koje su vazda opasane white picket ogradama (btw, obožavala sam Picket Fences , TV seriju o kojoj više nitko ne priča). Čuvši Gabrijelu Rukelj Kraškovič u emisiji "Knjiga ili život", konačno sam se odlučila potražiti njezin prvijenac u knjižnici. Nisam se prevarila, jer već na prvoj stranici knjige autorica je najavila nelagodu kakvu nude kućice u cvijeću. Osim naslova, i sam ton pripovjedačice obojen je teškim bojama. Ona pripovijeda o svojoj majci, uporno ju nazivajući tako - majkom - što odaje tek njenu funkciju, ali ne i sentiment. Sa svakom rečenicom, inače mila riječ suptilno se pretvara u izopačenu, a fragmentarno napisana poglavlja čitaju se kao krimić - kuća okovana cvijećem počinje nalikovati poprištu zločina. Št...

Kako se voli domovina

Očima majke koja te rodila Čvrstim stopalima na koja te postavila Jezikom na kojem sanjaš Pjesmama tvojih pjesnika Pejsažima tvojih slikara Notama tvojih glazbenika Istinom grobova tvojih ratnika Suzama njihovih majki Utabanim stazama ćaćinim Blagom koje ti je ostavio Pticama koje ti pjevaju Krošnjama koje ti nude zaklon Poljima koja te hrane Nebom pod kojim rasteš Čistim srcem koje ti je Bog stvorio. Osijek, 9. studenog 2025. by Šljokičasta