Preskoči na glavni sadržaj

Mala furešta

Da se razumijemo, engleski jezik donekle kužim, francuski uspijem razumjeti svaku petu riječ u konverzaciji, njemački razumijem svaku desetu riječ napisanu, ali hrvatska narječja - tudum! Kad sam kao djevojčica gledala Naše malo misto, nisam razumjela niti riječ, ali plakala sam kad je Bepina umrla, ma što plakala, bio je to pravi ugly cry - neutješna sam u suzama zaspala toga dana. Na more smo uvijek išli kod rođaka koji su Slavonci, pa je jedini dodir s dalmatinskim dijalektom bila moja prija, kako kažu Dalmatinci, Ines koja je ljetovala kod bake, susjede mojih rođaka u Svetom Petru. S Ines sam se godinama dopisivala, a kad prođe kroz Šibenik, obavezno popijemo kavu. Kad mi je s trinaest godina napisala da se opiturala, pa da je dobila jezikovu juhu od mame, nisam mogla ni registrirati o čemu ona to - pozvala sam mamu za tumača (mama mi nema pojma o stranim jezicima, ali narječja - rastura!). Moje znanje o dalmatinskim izrazima s godinama se samo neznatno povećalo u obujmu, isključivo zahvaljujući pjesmama Gibonnija i Olivera. 


Sve vam ovo ispričah iz jednostavnog razloga - da zamislite muku ove furešte koja se našla u prilici da se nastani u srcu Dalmacije gdje ne poznaje niti jednu dobru dušu koja bi joj bila tumač. Prvi dan na poslu kolege su me pitale di stojim, a ja sam zbunjeno - sjedeći - gledala i mučala. Što da vam kažem, stvarno nemam smisla za jezike, nije me takvu mater naprav'la! U moju obranu, ja možda ne poznajem značenje određenih riječi, ali Šibenčani ne raspoznaju naglaske - neprestano me se pita jesam li iz Zagreba (što smatram uvredom jer ako netko ima krivi naglasak, onda su to purgeri). Otad sam se poboljšala i uspijem ne ispasti glupa na dnevnoj bazi. Ipak, svaki put kad je u pitanju neki dalmatinski izraz, moj mozak mora se prebaciti u dalmatinski mode. Putem bloga tu i tamo opisat ću vam svoju borbu s učenjem najstranijeg mi jezika - šibenskog.


Lekcije za sve neznalice, poput mene, započet ću odjećom, čisto iz razloga jer sam danas prošla kraj trgovine i vidjela natpis "Rasprodaja gornje robe", što je svakako specifično za Dalmaciju. Šibenčani gotovo niti jedan odjevni predmet u svakodnevnom govoru ne nazivaju književnim izrazom, dok mi, doma, nemamo neke specijalne izraze za odjeću koje Hrvati s drugog kraja zemlje ne bi razumjeli (osim što tu i tamo kažemo rifle za traperice). Nisam ni sama sigurna što sve uključuje gornja roba, ali znam da je potkošulja donja majica. Čula sam da se u Dalmaciji za žensku potkošulju kaže i buština. Kad smo već kod donjeg rublja, moj slavonski programiran mozak neprestano se čudi kad Šibenčani počnu u društvu naveliko pričati o gaćama - jer zaboravljam da su gaće hlače, a da su gaće, kakve ih Slavonci poznaju, mudante. Ređipet je, pak, grudnjak, a bičve su čarape (najsimpatičnija mi riječ). Stvarno je zanimljivo kako je nama vesta neka vrsta jakne, po mogućnosti pletene, dok je vešta ovdje haljina. Stalno to zaboravljam. Osim gaća, često se nose i rebatinke iliti rebe (koje sam u početku mijenjala za patike i ništa mi nije bilo jasno). Kotul ili kotur je suknja, a jaketa je, očito, jakna. Za potpuni dojam, nabacite na sebe još i boršu i zavežite špigete na postolama, i vi ste ready to go! Do sljedeće lekcije, 'aj'te ća!

Primjedbe

  1. Na faksu sam okružena Dalmošima i Međimurcima i tek sam ih sada počela kužiti bez upitnika na glavi :D trebale su mi 2 godine da se ufuram u njihove razgovore, ima nade :D

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Aaaaaa, Međimurci, njih nisam nikad skužila :) :)

      Izbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Pripreme za Irsku (2)

Nakon maratona filmova o borbi Iraca za neovisnost, koliko god me oduševio malkoc mlađi Liam Neeson (" Michael Collins ") i mladi Cillian Murphy (" Vjetar koji povija ječam "), bilo je vrijeme za nešto suvremeno. Bilo je vrijeme za Claire Keegan - trenutno jednu od najpopularnijih irskih autorica, sudeći po društvenim mrežama (i gle, i u adaptaciji njezine novele "Te sitnice" glumi novopečeni oscarovac Cillian Murphy!). Posljednja novela Claire Keegan " So late in a day " počinje opisom sunčanog dana na Merrion trgu u Dublinu. Svježe pokošena trava i jata lastavica nad glavama nasmijanih ljudi čine kontrast u odnosu na prve rečenice novele " Te sitnice ". Volim čvrste rečenice Claire Keegan - ne stoje one na samom početku da ispune prostor, nego čine nagovještaj (i strašno me podsjećaju na jezivi nagovještaj iz " Lutrije " Shirley Jackson, jedne od najboljih kratkih priča ikad napisanih). Na kraju savršeno uneventful petka, Ca

Pripreme za Irsku (1)

Sad ću započeti priču onako kako ju započinju stare iskusnjare - kad sam ja bila mlada, Irska je bila jako popularna i mislila sam da svi sanjaju o putovanju na Smaragdni otok. Slušala sam The Corrs i U2 (ali i Westlife ,  B*Witched , a imala sam čak i jedan CD od Boyzone , kome da lažem), redovito pila kavu u Dublin's Pubu (koji se početkom 2000.-tih otvorio u Našicama i bio je hit), u školi je profesorica Nikšić često isticala Irsku kao primjer zemlje s naglim gospodarskim rastom, jedna od omiljenih knjiga bila mi je " Angelin prah " Franka McCourta, a filmove " The Commitments ", " Leap Year " i " Once " pogledala sam tisuću puta (nekoć sam bila nepopravljivi romantik!). No, putovanja, čini se, i nisu bila na listi mojih prioriteta pa se moj pustolovni duh sveo na pobožno čitanje knjiga irskih književnika. S vremenom, mnogi od njih prirasli su mi k srcu i redovito ih navodim kao najdraže - Oscar Wilde , Maggie O'Farrell (možda živi

Suicidalne i nadonosne misli

Gledala sam neko jutro film "Kralj ribara" - predivan film Terryja Gilliama, inače jednog od članova Monty Pythona. U njemu Jeff Bridges glumi Jacka Lucasa, radijskog voditelja koji se oda piću i besposličarenju nakon što mu stave na teret da je potaknuo jednog od svojih slušatelja na masovnu pucnjavu. U teškoj depresiji, Jack odluči počiniti samoubojstvo, ali ga u ključnom trenutku spasi šašavi beskućnik Parry, kojeg glumi Robin Williams. Ispostavlja se da je Parry prije nekoliko godina bio profesor, a da je izgubio razum nakon što mu je supruga ubijena u masovnoj pucnjavi, istoj onoj za koju se odgovornim smatra nesretni Jack Lucas. Simpatična je ovo komedija o ozbiljnim temama, kao stvorena za Williamsa, glumca koji nas je uvijek znao razgaliti i nasmijati, a koji je sam odlučio okončati svoj život prije deset godina. Plakala sam gledajući ovaj film, onako kako dugo nad filmom nisam, uvjerena u pravdu sretnih slučajnosti - s razlogom ga nisam gledala ranije, kad sam bila m

Znanstvena fantastika za početnike

Prije više od dvadeset godina Naklada Jesenski i Turk izdala je niz knjižnica za dummies - "Jung za početnike", "Kafka za početnike", "Postmodernizam za početnike", "Holokaust za početnike", "Feminizam za početnike" (ta mi je bila omiljena, znala sam je napamet, na radost mojih prijatelja) i dr. Te su me knjige nadahnule dok sam se pripremala za ovomjesečni sastanak "Vinskih mušica". Naime, iako to nije mušičasti đir, predložila sam da čitamo SF novelu Becky Chambers, "Za poduku, ako bude sreće", koju sam čitala lani , i koja me oduševila svojom maštovitošću i jednostavnošću. Oduvijek sam bježala od znanstvene fantastike - bila sam uvjerena da nemam kapacitet, maštu ni razumijevanje potrebno da bi se uživjelo u roman kojem se radnja zbiva u svemiru ili nekom neistraženom teritoriju (iako sam pobožno pratila "Dosjei X" i doista vjerujem da je "truth out there"). Istina jest, nitko me nikad nije upo

O ljubavi koja se nikada ne preboli

Poeziji nikada nisam dorasla. Oduvijek sam mislila da je namijenjena populaciji s visokim IQ, onima kojima ne moraš sve crtati. Ja sam, naime, uvijek voljela slikama bogate prozne tekstove, one u koje bih potpuno utonula i one s čijim likovima bih se žalosna opraštala na posljednjim recima. Poezija mi se, pak, uvijek činila kao prekratka misao koja me ostavi samu s mnoštvom pitanja. A ja ne volim nedovršene poslove. Nijedna pjesma nije mi se uspjela uvući pod kožu – dok nisam pročitala pjesmu Nosim sve torbe, a nisam magarac – Dragutina Tadijanovića.  Jela i Dragutin Tadijanović Sve dok ga nisam vidjela na slici u jednoj od naših čitanki, mislila sam da je Dragutin Tadijanović nestašni dječarac koji jednostavnim, a emocijama bogatim, jezikom uspijeva dodirnuti srce ove djevojčice. Kako li sam se iznenadila kad sam shvatila da je Tadijanović starčić čiji duh godine nisu oslabile! ... Meni je najdraže kad idemo kući A netko vikne: Tko će bit magarac? Ja onda kažem: Metnit