Preskoči na glavni sadržaj

Gdje lobsteri, ali manji, pjevaju

Imam neke svoje mušice. Volim kožicu koja se napravi na vrhu skuhanog pudinga, volim grudice u pireu od krumpira, skupljam okrhnute šalice, na aukcijama kupujem knjige koje nitko ne želi, a duša me boli kad vidim sandale i najlonke u kombinaciji. Važno je u životu znati što voliš, a što ne. Baš tako znam i da sam alergična na knjižne naslove tipa "Djevojka/Žena u/na/iz/koja...", baš kao što mrzim i filmske naslove tipa "Nijemi svjedok", "Slučajni svjedok", ili, ne daj, Bože, samo "Svjedok" (actually dobar film, ali nije u tome stvar!). Razumijem ja taj hint mističnosti koji žari i pali u prodaji knjiga, ali generični su mi ti naslovi, dosadni, već viđeni. Baš zato sam sigurna da knjigu ovog naslova never ever ne bih pročitala da mi se nije u Peekabook Book Boxu pojavila na kućnom pragu. Prijateljice su me odlučile iznenaditi za rođendan u doba socijalne distance, a najmanje što sam mogla učiniti jest pružiti priliku knjizi - "Djevojka iz močvare."


Ali, "Djevojka iz močvare," really? Zbog ovog naslovnog rješenja nisam ni povezala ovu knjigu s naslovom "Where the crawdads sing" koji me progoni na Book depositoryju već godinu dana! Potpuno sam previdjela da je riječ o knjizi autorice Delije Owens koja je do danas, zahvaljujući preporuci Reese Witherspoon (Reese je nova Oprah u svijetu book clubova, ako ste propustili memorandum!), prodana u četiri i pol milijuna primjeraka, i koja je dvije godine bila na vrhu svih ljestvica najpopularnijih romana u Sjedinjenim Državama. Ako bacite oko na osvrte na Goodreadsu, vidjet ćete da za ovu knjigu u američkim knjižnicama postoje liste čekanja koje broje i do petstotinjak ljudi. Wow!


Ipak, "Djevojka iz močvare?" Really?


Pitala sam sestru-zovi-jokera-kad-ne-znaš-engleski što bi bili ti crawdads, a ona reče: "Lobsteri, ali manji." Razumijem da naslov "Gdje lobsteri, ali manji, pjevaju" ne bi baš oduševio publiku izvan North Caroline, budući da se radi o regionalnom terminu za račiće, ali bitno je na samom početku istaknuti da glavni lik ove knjige zaslužuje malo poetičniji naslov. Jer, ne označava to famozno pjevanje močvarnih rakova samo prebivalište protagonistice Kye, nego i njezinu čežnju za majkom koja ju je napustila, spontano odšetavši u štiklama od lažne aligatorske kože, kao i najmračnije dijelove ljudske duše za kojima će Kya, neizbježno, kad bolje razmislim, posegnuti. Roman započinje pronalaskom leša poznatog lokalnog quarterbacka Chasea Andrewsa godine 1969. u močvari, a već u sljedećem poglavlju autorica vraća čitatelja u 1952. godinu, kada šestogodišnju Kyu, koja s obitelji živi u močvarnom području gradića Barkley Covea, napušta majka, a potom i braća i sestre, bježeći od oca alkoholičara i zlostavljača. Kya ostaje živjeti s ocem neko vrijeme, uživa u maglama i životinjskom svijetu močvare, a potom ju napušta i otac. Djevojčica ostaje sama, a da bi preživjela, skuplja dagnje koje prodaje Jumpinu i njegovoj ženi Mabel, jedinim ljudima na koje se oslanja za pomoć, vječito izbjegavajući mještane koji ju smatraju divljakušom - Djevojkom iz močvare. Odrastanje u takvim uvjetima, kao i Kyina fascinacija ponašanjem močvarnih životinja, njenim jedinim učiteljicama, bili bi dovoljni da pročitam ovu knjigu u jednom dahu, a upletanje ubojstva mlađahnog Chasea u priču samo je dodatno začinilo stvar. Moram biti iskrena, prijevod je, zapravo, odlično izveden, priča bosonoge Kye jest dirljiva i doista sam nestrpljivo čekala poglavlje u kojem će se sudbine Kye i Chasea spojiti, ali, kad se to dogodilo, entuzijazam me napustio, a sam kraj romana, koji je toliko obećavao, razočarao me. Nisam imala prevelika očekivanja, kraj je sasvim logičan, ali izveden nepotrebno žurno, pa je cijela Kyina štorija ostavila neuvjerljiv okus u mojim mušičastim ustima.


Nazvali su "Djevojku iz močvare" knjigom o preživljavanju, o neustrašivom duhu junakinje koja odrasta u uvjetima u kojima nitko ne bi smio odrastati, ali ne bih Kyu zvala heroinom - ona nikada zapravo nije imala izbora u svom životu, učinila je što se učiniti moralo. Što bih ja učinila da sam na njenom mjestu? Iskreno, razmišljala sam o tome, ali ne mogu ponuditi konkretan odgovor. Nitko ne zna za što je sposoban dok ne bude prisiljen saznati, i zato je ovo ipak knjiga u koju vrijedi zaviriti. Damn, bila bi ovo savršena knjiga za plažu - dovoljno zanimljiva da je prije završne scene ne poželite odložiti i osvježiti se u morskoj pjeni, a dovoljno pitka da stignete škicati i frajera na ručniku do vašeg (mislim na vašeg muža, dakako!) - šteta što za morski žal još uvijek trebamo propusnice.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Dobro došli na Mjesto zločina

Sramotno, ali algoritam jubitoa nije mi predložio slušanje prvog hrvaskog true crime podcasta, nego sam za njega morala čuti tek kad se u medijima počelo najavljivati knjigu dvojca koji podcastom ordinira. -True crime podcast, kažeš? Kako to misliš? - Pa tako, umjesto da gledaš predugi Netflixov dokumentarac o, bubam, Madeleine McCann, slušaš kako dvoje milenijalaca izlaže tijek događaja te kobne 2007. i nemilosrdno osuđuje svaki pokret Madeleineih roditelja ili/i policije u smislu comic reliefa, usput pokušavajući dokučiti tko je počinitelj. - Sign me up! Upravo ovakva vrsta "skeča" svojstvena je za Tiju i Filipa koje Mjesto-zločina -virgini mogu zamisliti kao šarmantni kočijaško-komični radijsko-voditeljski par. Ako ste, k tome, milenijalac (čitaj: patite od pretjerane upotrebe anglizama u životu), volite misteriju ili/i čeznete za pravdom na ovom svijetu, njih dvoje doći će vam kao pravo osvježenje u realitetom opterećenoj svakodnevici. Ja sam sve gore navedeno - bila sam ...

Zrelost

Uvjerena sam da život neprestano pravi krugove. Jedne započinje dok druge privodi kraju - izluđuje nas osjećajem već viđenog. Prije dvadeset godina na istom sam ovom balkonu čitala istu ovu knjigu. Tada, kao maturantica, bila sam poprilično nervozna, ali i odvažna - pa neću ja biti jedan od onih štrebera koji nemaju iskustvo mature, ja ću vazda biti jedan od kampanjaca koji na maturu idu jer su jedan razred prošli s prosjekom 4.46 - mi ćemo hrabro omatoriti boreći se s matematikom na maturi! Aha! Čitala sam tada Goldingov klasik u Algoritmovom izdanju, ali iz perspektive djeteta. Sjećam se da mi se knjiga svidjela, ali nije me šokirala - bila sam distancirana od nje. Ja, stanarka u zaštićenim uvjetima, u svojoj tinejdžerskoj sobi s balkonom, nisam se mogla zamisliti u ulozi izgubljenih dječaka. Imala sam kontrolu nad svojim životom, meni se u životu nije ništa loše moglo dogoditi (osim pada na maturi, dakako) - "Gospodar muha" bio je fikcija. Nisam sama odlučila uhvatiti se p...

Društvo holivudskih pisaca

Bilo je to potkraj devedesetih. Nosile smo plastične dudice na lančićima, lažne reflektirajuće lennon-sunčike na nosu, bicke i skechersice s debelim đonovima. Kino blagajne poharao je "Titanic", a u videoteci je najposuđivanija kazeta bila "Svi su ludi za Mary". Na televiziji su, pak, vazda bili jedni te isti filmovi - jedan od njih bio je "Društvo mrtvih pjesnika". Robin Williams glumio je profesora koji poezijom nadahnjuje učenike u preppy akademiji Welton u Vermontu 1959. - prvi sam ga put gledala na podu sobe moje sestrične Martine (praznike sam provodila spavajući na madracu na podu njezine sobe). Sjedile smo pred mini TV prijemnikom i ridale na scenu Neilove krune na otvorenom prozoru. Bile smo klinke i Neilov izbor činio nam se jedinim logičnim rješenjem - čovjek, koliko god mlad bio, mora slijediti svoju strast - ljepota je važna, umjetnost je važna. U tom filmu wannabe pisca, Todda Andersona, glumio je mladi Ethan Hawke. Zato, kad sam vidjela da ...

Nedjeljno štivo

Ponekad uzmem knjigu u ruke, i nasmijem se samoj sebi - samo si umišljam da sam je sama izabrala - jer ona je izabrala mene. Zadnjih dana knjige slute moje brige i nekako mi se same nude - knjige o obiteljima, o odnosima roditelja i djece, o tome tko smo postali zbog svoje mame, i svog tate. Nesuradljiva, impulzivna, hiperaktivna, gleda svoje interese - ne, nije to profil prosječnog stanovnika Guantanamo Baya, nego nalaz koji je izradila dječja psihologinja za moje milo dvogodišnje dijete. Svi su nas uvjeravali da je sasvim normalno da ne priča, obasipali nas pričama o svim članovima svoje bližnje i daljnje rodbine koji su propričali tek s tri ili četiri godine, ali nisu razumjeli da mi ne mislimo da naše dijete nije normalno, nego da trebamo stručnu pomoć kako se nositi s njenom frustracijom koja se ispoljava svaki put kad ju mi ne razumijemo, s našom frustracijom do koje dolazi kad joj trebamo objasniti banalne stvari, kad ju želimo nešto naučiti, ili je zaštititi. Čula sam jutr...

Volim žene u četrdesetima

Naravno da sam se prepoznala. Naravno da sam se prepoznala u ženi koja kupuje cvijeće "da ga nosi u ruci dok šeće", koja želi udovoljiti svom mužu, koja se neprestano pita kakav dojam ostavlja na svoju djecu i koja ne može odoljeti lijepim neispisanim bilježnicama u izlogu trafike (u Tediju izbjegavam čitavu jednu aleju bilježnica). Zar se vi ne prepoznajete? Nisam ni dovršila "Na njezinoj strani", ali morala sam se dati "Zabranjenoj bilježnici", najpopularnijem romanu Albe de Cespedes, talijanske književnice koja je nadahnula Elenu Ferrante. Kad je objavljena 1952., "Zabranjena bilježnica" šokirala je javnost autentičnošću, intimom, pronicljivošću, a jednako šokira i danas (možda i više, jer smo u međuvremenu neke stvari gurnule još dublje pod tepih, želeći biti heroine svojih života). Roman, pisan u prvom licu jednine, započinje ležerno. Žena u četrdesetima, Valeria, na trafici kupuje mužu cigarete, i kupuje si bilježnicu. Nedjeljom je zabranje...