Preskoči na glavni sadržaj

Moj prvi Musso, a možda i zadnji

Nekako s proljeća, kad zamirišu jorgovani, sjetim se svoje prve, i jedine, ljubavi i osjetim neodoljivu želju za čitanjem romana ljubavne tematike. Nakon prebiranja po policama kućne biblioteke, zaključila sam da onome, tko bi o meni sudio prema sadržaju između korica mojih knjiga, ni na kraj pameti ne bi bilo da sam romantična osoba, ili da sam bar nekoć to bila (sad sam mama, veliki romantični izljevi ljubavi kakvima sam bila sklona kao teensica pali su na začelje moje to do liste). Osim Zime za dvoje, kojom sam 2003. gnjavila tadašnjeg dečka, sada muža, čitajući mu odlomke na klupici našičkog parka (da, o prvom seksu učila sam od Nicholasa Sparksa, guilty as charged), i par klasika, jedini roman iole ljubavne tematike koji sam našla bila je Djevojka od papira Guillaumea Mussoa, roman kojeg sam kupila za siću na nekom sajmu, upoznata s Mussoovom slavom. Tako to ide kod mene, kad se zaželim romantike, završim s Francuzom.

A lijepo sam rekla da neću više čitati romane s "djevojkom" u naslovu. Hm, da.


Ovaj roman nije ništa originalno onima koji su čitali Srce od tinte Cornelije Funke ili gledali film Ruby Sparks (hm, možda je Zoe Kazan scenarij plagirala nakon čitanja Mussoa), ali oživljavanje likova iz knjiga kod knjiških moljaca uvijek pali. Upravo se to dogodilu Tomu Boydu, popularnom piscu "Trilogije o anđelima", nakon što je bučno raskinuo ljubavnu vezu s jet set pijanisticom/manekenkom/starletom i progutao šaku tableta za spavanje - sporedni lik iz njegove knjige, promiskuitetna i neshvaćena Billie gola se za vrijeme oluje pojavila u njegovoj beach house, Charlie Parker style. Iako misli da je sišao s uma, Tom vrlo brzo biva uvjeren da je nepoznata mu djevojka doista lik kojeg je osmislio, a sve počinje imati smisla kad se otkrije da je treći dio trilogije, iz kojeg je Billie ispala, tiskan s greškom - tekst naprasno prestaje usred rečenice na 266. stranici romana, a ostatak knjige čine prazne stranice. Tom ponovno mora napisati treći dio trilogije da bi vratio Billie u svijet fikcije, a zauzvrat će mu Billie pomoći da vrati svoju ljubljenu Aurore. Njih dvoje započinju pustolovinu života - potragu za jedinim primjerkom knjige s greškom (obožavam bookcrossing kao pokret), a u sve su nekako umiješani i Tomovi prijatelji, policajka Carole i njegov agent Milo, koji čuvaju tajne Tomove prošlosti.


Riječ je light štivu kakvo vam je potrebno u tjednu kad vas vaše dijete svakodnevno časti tantrumima zbog ponovnog privikavanja na vrtić (osobito zanimljivi su tantrumi u parkiću u kvartu koje smo prezentirali susjedima - vrištanje, bacanje po podu, kompletan paket), ali nije mi jasno kako pisac takvih romana, u kojima niti jedan lik ne zagrebe ispod površine, postane planetarno popularan. Sorry, Musso, ali nije mi jasno. "Knjiga mora biti sjekira u zamrznuto more u nama" rekao je Kafka, ali Mussovu navodnu vještinu mogla bih usporediti možda sa švicarskim nožićem - ima tu raznih elemenata; akcije, tobožnje komedije, ljubavne drame, best friends forever zakletvi, ali sve skupa ostavilo je moje more itekako zaleđenim. Likovi su mi se učinili plitkima, a bučkuriš od fabule bio je neuvjerljiv. Srećom, imam bujnu maštu pa sam se se zahvaljujući Tomu Boydu i njegovim jadima prisjetila svega što smo u mladosti spremni činiti zbog ljubavi, i to ljubavi koja je nerealna i nezrela, ali vazda dramatična, ni ne sluteći da prava ljubav ne podrazumijeva uvijek dramu - da je prava ljubav uvijek u potrazi za mirom, a ne za nemirom, da više cijeni male geste, nego velike, da treba djela, a ne riječi. Međutim, kad se sljedeći put zaželim površnog ljubića, pogledat ću film. Da, da, u mojoj adaptaciji, Toma bi glumio Paul Rudd, a Billie vrckava Resse Witherspoon (note to self: nabaviti Reeseinu knjigu Whiskey in a teacup) - bio bi to baš slatki reunion nakon Overnight delivery (1998).

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kako god okreneš - osuđeni na traganje

Mogla sam si zamisliti da je roman "Oče, ako jesi" u potpunosti fikcija i da su svi oni koji se u njemu spominju čista izmišljotina. Ali znala sam autoricu - nju možda jesu ukrali Ciganima pa jest drugačija gdje god kroči, ali neki red se zna, autentičnost joj je bitna. Pa sam guglala: Ljubodrag Đurić. Google je izbacio na vidjelo članke Wikipedije nabrojavši sve činove ovog partizana, kao i neke seks skandale čiji je bio sudionik, a koji su zamalo razbucali Titovu partiju. Joj, mene takve stvari ne zanimaju - rođena sam sedam godina nakon Titove smrti, nismo se mi igrali ustaša i partizana, nego smo skupljali Cro Army sličice - razgovarala sam sa sobom. Ipak, bila sam uvjerena da se u priči Damjana Kneževića, koji 1988. čita o samoubojstvu generala-majora Đurića, krije nešto i za mene, milenijalku. Osim toga, obiteljsko stablo prikazano na koricama, u čijem središtu se nalazi ime Pala Nađa, djelovalo mi je u isti mah i zastrašujuće i primamljivo. U sljedećem poglavlju, auto

Drvo nade, budi jaka

Noćas sam sanjala da na stopalima imam po šest nožnih prstiju. Da su dugački i da moram odlučiti koji od njih je višak koji valja iščupati kako bi stopalo opet nalikovalo svakom normalnom stopalu. "Ako u snu imate više prstiju, očekuje vas profit", pisalo je na internetskoj sanjarici punoj grotesknih sanjarija. Pusti ti to, man' se profita i ostalih kerefeka, nije bio dobar osjećaj imati dvanaest nožnih prstiju! Jezivo je željeti pobjeći iz svoje kože! Sjetila sam se Fride, o kojoj čitam, i pomislila - mora da se tako ona osjećala čitavog života. "No, nakon preležane paralize njeno je tijelo zadobilo novu težinu. Ne samo fizičku, razmišljala je, već i metafizičku. Postalo je teret, težak poput kamena koji je primorana vući sa sobom. Nakon nesreće, te je težine bila svjesna gotovo u svakom trenutku svog života." Čitala sam "Fridu ili o boli" Slavenke Drakulić prije petnaest godina, ali sam je s radošću ponovno posudila u knjižnici - ona je izbor mog bo

Pripreme za Irsku (4)

"Je l' taj bicikl ispravan?" pitala sam tatu škicajući stari zahrđali bicikl kojeg sam zadnji put vozila prije dvadeset godina. "Ma je, ispravan skroz, ali ponesi ključ sa sobom, za svaki slučaj - ako ti otpadne pedala", rekao je nonšalantno. Sjela sam na bicikl, nepokolebljiva. Zanimljivo, nisam ni na trenutak zastala birajući stazu - naše tijelo gotovo instinktivno bira utabane staze, poznate prečice. Iako su dvorišta u kojima smo se igrali tiha, iako su puteljci prekriveni korovom, naša stopala znaju put, naše godine pamte mirise pokošene trave i zvukove kotača koje valja slijediti. S Cranberriesima u slušalicama, krenula sam u šumu, jer, pomalo neobično od mene, posegnula sam za (šumskim) krimićem. Irske autorice, doduše, jer tema je i dalje - Irska. Irska književnost odana je žanru kriminalističnog romana desetljećima, a ime Tane French redovito se nalazi na popisima must read krimića, pogotovo otkad ju je Independent prozvao Prvom damom tog žanra u Iraca

It's just like riding a bike

Ništa me ne može razveseliti i napuniti mi baterije kao vikend doma, a kad se još, k tome, radi o produženom vikendu - sreća je neopisiva! Mama me dočekala s pohanim vrganjima koje je tata pronašao u šumi (zaboravi masline i druge proizvode krša, u ovim šumskim delicijama rado bih se ugušila!), a tata obradovao restauriranim biciklom na kojem sam i naučila okretati pedale. Donio ga je iz Slovačke prije rata, na njemu sam po prvi put razbila koljena, stekla prve prijatelje. Godinama je prašan i ispuhanih guma čamio na tavanu, a prije tri dana provozala sam ga svojim susjedstvom, bez obzira na kilažu na koje mali crveni biciklić nije navikao. Kakav osjećaj slobode! Kava s kumom i s prijateljicom koja je živjela u Nizozemskoj posljednjih šest mjeseci uljepšale su mi dane, a osim potrazi za burmama (check!) i mladoženjinim cipelama (više sreće drugi put), ovaj vikend posvetila sam i izradi dekoracija za skorašnje vjenčanje. Važno mi je danu vjenčanja dati osobni pečat, pomno

Kenneth Branagh, Van Morrison, Dunja Matić, Andrea Bajani, nastavi niz

Nakon knjige Julijane Adamović, nepce mi je poželjelo nešto urbano. Knjiga "Mirovanje" na popisu knjiga koje želim pročitati mi je otkako sam slušala Dunju Matić kako u Knjigopsiji priča o knjizi "Psi". Jest da je Dunja Matić Benčić asistentica na kolegijima kulturologije na Filozofskom fakultetu u Rijeci, ali nije me privukla njezina profesionalna rječitost, nego strast s kojom je pričala o djelu mlade autorice. Svatko tko na taj način razgovara o umjetnosti vrijedan je proučavanja, što se mene tiče. Kažu da je "Mirovanje" roman, ali on ne 'liči romanu - kratka poglavlja predstavljaju ekstrahirani život autorice, koja mijenja oblik. U jednom trenutku je ondje u prvom licu, a već u sljedećem je u trećem. Autorica vam neće predočiti sve što se dogodilo u njezinom životu, ali njezina emocija će biti jasna i glasna. Čini se da je ispovjedna forma zahvalna za čitanje (a možda i za pisanje) - različiti smo, živimo brzo i intenzivno dok se u nama odvijaju e