Preskoči na glavni sadržaj

S nobelovcem ne možeš pogriješiti

Nakon vrckavog trendy Guillaumea Mussoa, morala sam se uhvatiti za nešto poznato, pouzdano, utješno. Ispekla sam banana bread (recept), skuhala čaj i gotovo se instinktivno latila čitanja knjižice Kazua Ishigura koja mi krasi policu, jer - postoji li bolji izbor od jednog nobelovca?


Moja ljubav prema Ishigurovim djelima rodila se davnih dana, a zapečaćena je knjigom Nikad me ne ostavljaj koju smatram jednom od najboljih knjiga koje sam u životu pročitala. Ima nešto u tim Japancima što me uvijek iznova osvaja. Njihov način pripovijedanja, stvaranje atmosfere pomoću glazbe (koliko sam glazbenika počela slušati zahvaljujući referencama Murakamija i Ishigura!), njihova upbeat čežnja i čudan humor ono su u čemu uživam, pogotovo u danima kad se kišno jugo susretne s PMS-om (It's a real thing!), jedno dijete me krivi za kišno vrijeme, a drugo vrišti i baca se po podu čim ga krivo pogledam, ili ne-daj-Bože, ne dopustim mu da slisti kutiju keksa prije ručka. Ne, neću isprobati The Candy Challenge sa svojom djecom, thank you.


Pročitala sam davno Ishigurova Nokturna: Pet priča o glazbi i sutonu, ali njegova djela valja čitati ponovno - i na izvornom jeziku, i u prijevodu, i letimično, i studiozno. Jedna od priča iz Noktura jest i Come rain or come shine, tj. I po kiši i po suncu, prema standardu iz The Great American Songbook kojeg je proslavio Ray Charles, izdana u Faber stories biblioteci. Glavni lik priče jest Raymond, nimalo perspektivni četrdesetsedmogodišnjak koji dolazi u posjet svojim prijateljima s fakulteta, bračnom paru Emily i Charlieju. Dok se sa sjetom prisjeća kako je na studiju s Emily, the one that got away i jedinom osobom koja je dijelila njegov glazbeni ukus, znao slušati Saru Vaughan i maštati, Charlie mu zadaje neobičan zadatak - pokazati se u najlošijem svjetlu kako bi, usred bračne krize, Charlie u usporedbi s njim zasjao i još jednom se uvukao u Emilyino srce. Možda vam ovo ne zvuči kao osobito intrigantan uvod, ali moram reći da je Kazuo Ishiguro ovdje od najjednostavnije premise uspio stvoriti minijaturu koja će vas nasmijati i ponukati da se zapitate o cipelama koje ste spremni skuhati za svoje prijatelje, ukratko - oduševiti lijepim, ritmičnim, i potpuno nepredvidljivim tekstom. Jedan je kritičar rekao da se Kazuo Ishiguro namjerno poigrava sentimentalnim motivima, ali nemojte niti pomišljati da su njegova djela bezrazložno patetična ili da su njegova stilska rješenja slična ičemu što ste ranije čitali. Iako Nokturna nisu u rangu s Nikad me ne ostavljaj, volim ih pročitati s vremena na vrijeme - kad mi zatreba podsjetnik na moć kratke priče, kad se želim potpuno izgubiti u pročitanom, kad se zaželim te sočne originalnosti kojom je ovaj britanski nobelovac japanskog podrijetla obogatio svijet književnosti.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Dobro došli na Mjesto zločina

Sramotno, ali algoritam jubitoa nije mi predložio slušanje prvog hrvaskog true crime podcasta, nego sam za njega morala čuti tek kad se u medijima počelo najavljivati knjigu dvojca koji podcastom ordinira. -True crime podcast, kažeš? Kako to misliš? - Pa tako, umjesto da gledaš predugi Netflixov dokumentarac o, bubam, Madeleine McCann, slušaš kako dvoje milenijalaca izlaže tijek događaja te kobne 2007. i nemilosrdno osuđuje svaki pokret Madeleineih roditelja ili/i policije u smislu comic reliefa, usput pokušavajući dokučiti tko je počinitelj. - Sign me up! Upravo ovakva vrsta "skeča" svojstvena je za Tiju i Filipa koje Mjesto-zločina -virgini mogu zamisliti kao šarmantni kočijaško-komični radijsko-voditeljski par. Ako ste, k tome, milenijalac (čitaj: patite od pretjerane upotrebe anglizama u životu), volite misteriju ili/i čeznete za pravdom na ovom svijetu, njih dvoje doći će vam kao pravo osvježenje u realitetom opterećenoj svakodnevici. Ja sam sve gore navedeno - bila sam ...

Zrelost

Uvjerena sam da život neprestano pravi krugove. Jedne započinje dok druge privodi kraju - izluđuje nas osjećajem već viđenog. Prije dvadeset godina na istom sam ovom balkonu čitala istu ovu knjigu. Tada, kao maturantica, bila sam poprilično nervozna, ali i odvažna - pa neću ja biti jedan od onih štrebera koji nemaju iskustvo mature, ja ću vazda biti jedan od kampanjaca koji na maturu idu jer su jedan razred prošli s prosjekom 4.46 - mi ćemo hrabro omatoriti boreći se s matematikom na maturi! Aha! Čitala sam tada Goldingov klasik u Algoritmovom izdanju, ali iz perspektive djeteta. Sjećam se da mi se knjiga svidjela, ali nije me šokirala - bila sam distancirana od nje. Ja, stanarka u zaštićenim uvjetima, u svojoj tinejdžerskoj sobi s balkonom, nisam se mogla zamisliti u ulozi izgubljenih dječaka. Imala sam kontrolu nad svojim životom, meni se u životu nije ništa loše moglo dogoditi (osim pada na maturi, dakako) - "Gospodar muha" bio je fikcija. Nisam sama odlučila uhvatiti se p...

Društvo holivudskih pisaca

Bilo je to potkraj devedesetih. Nosile smo plastične dudice na lančićima, lažne reflektirajuće lennon-sunčike na nosu, bicke i skechersice s debelim đonovima. Kino blagajne poharao je "Titanic", a u videoteci je najposuđivanija kazeta bila "Svi su ludi za Mary". Na televiziji su, pak, vazda bili jedni te isti filmovi - jedan od njih bio je "Društvo mrtvih pjesnika". Robin Williams glumio je profesora koji poezijom nadahnjuje učenike u preppy akademiji Welton u Vermontu 1959. - prvi sam ga put gledala na podu sobe moje sestrične Martine (praznike sam provodila spavajući na madracu na podu njezine sobe). Sjedile smo pred mini TV prijemnikom i ridale na scenu Neilove krune na otvorenom prozoru. Bile smo klinke i Neilov izbor činio nam se jedinim logičnim rješenjem - čovjek, koliko god mlad bio, mora slijediti svoju strast - ljepota je važna, umjetnost je važna. U tom filmu wannabe pisca, Todda Andersona, glumio je mladi Ethan Hawke. Zato, kad sam vidjela da ...

Nedjeljno štivo

Ponekad uzmem knjigu u ruke, i nasmijem se samoj sebi - samo si umišljam da sam je sama izabrala - jer ona je izabrala mene. Zadnjih dana knjige slute moje brige i nekako mi se same nude - knjige o obiteljima, o odnosima roditelja i djece, o tome tko smo postali zbog svoje mame, i svog tate. Nesuradljiva, impulzivna, hiperaktivna, gleda svoje interese - ne, nije to profil prosječnog stanovnika Guantanamo Baya, nego nalaz koji je izradila dječja psihologinja za moje milo dvogodišnje dijete. Svi su nas uvjeravali da je sasvim normalno da ne priča, obasipali nas pričama o svim članovima svoje bližnje i daljnje rodbine koji su propričali tek s tri ili četiri godine, ali nisu razumjeli da mi ne mislimo da naše dijete nije normalno, nego da trebamo stručnu pomoć kako se nositi s njenom frustracijom koja se ispoljava svaki put kad ju mi ne razumijemo, s našom frustracijom do koje dolazi kad joj trebamo objasniti banalne stvari, kad ju želimo nešto naučiti, ili je zaštititi. Čula sam jutr...

Volim žene u četrdesetima

Naravno da sam se prepoznala. Naravno da sam se prepoznala u ženi koja kupuje cvijeće "da ga nosi u ruci dok šeće", koja želi udovoljiti svom mužu, koja se neprestano pita kakav dojam ostavlja na svoju djecu i koja ne može odoljeti lijepim neispisanim bilježnicama u izlogu trafike (u Tediju izbjegavam čitavu jednu aleju bilježnica). Zar se vi ne prepoznajete? Nisam ni dovršila "Na njezinoj strani", ali morala sam se dati "Zabranjenoj bilježnici", najpopularnijem romanu Albe de Cespedes, talijanske književnice koja je nadahnula Elenu Ferrante. Kad je objavljena 1952., "Zabranjena bilježnica" šokirala je javnost autentičnošću, intimom, pronicljivošću, a jednako šokira i danas (možda i više, jer smo u međuvremenu neke stvari gurnule još dublje pod tepih, želeći biti heroine svojih života). Roman, pisan u prvom licu jednine, započinje ležerno. Žena u četrdesetima, Valeria, na trafici kupuje mužu cigarete, i kupuje si bilježnicu. Nedjeljom je zabranje...