Preskoči na glavni sadržaj

Dođi sa vatrom

Imam jednu prijateljicu, sjetim je se kad god na misi izgovorim riječi "Gospodine, nisam dostojna da uđeš pod krov moj...", jer je jednom rekla da ju je, dok je bila dijete, ta izjava patila - nije joj bilo jasno tko je dostojan Isusa ako ona, dobra kakva je bila, to nije! Odrasla je ona, odrasla sam i ja, i ne znam za nju, ali ja se još uvijek, djetinje i umišljeno pravednički, uvjeravam da sam dostojna Isusa. Idem na svetu misu, trudim se živjeti kako Bog zapovijeda, od Boga ne tražim ništa, većinom Mu zahvaljujem na svemu čime me blagoslovio, i sve to dobro funkcionira - do jednog trenutka.


Bila sam sinoć na bdijenju pred blagdan Duhova, pa i na klanjanju pred Presvetim, u svojoj rodnoj župi. Posljednjih godina izbjegavam odlaske na klanjanja kao što izbjegavam odlaske u teretanu - jednom kad dođeš, morat ćeš se realno pogledati i priznati da nisi nimalo u formi - ali, zbor u kojem sam imala čast pjevati od osnutka slavio je deset godina postojanja pa me srce zvalo k oltaru. Fra Ivica, kojeg znam još iz framaških dana, pričao je lijepo o blagdanu Pedesetnice koju na svoj način slave i židovi i kršćani. Židovi ga slave kao dan kad su od Boga primili 10 zapovjedi, a mi ga slavimo kao dan kad je po prvi put Duh Sveti sišao na ljude, ne pojedinačno, nego na zajednicu, slavimo ga kao rođendan Crkve jer otad Crkva ima poslanje naviještati Radosnu Vijest. Izgubila sam se u svojim mislima, a fra Ivica je, k tome, počeo propovijedati da se ne znamo moliti, da su nam nakane često pogrešne, a da bismo trebali moliti zaziv Duha Svetoga i napiti se na izvoru rijeke žive vode. Nije puno vremena prošlo a počela sam se raspadati - pjesme koje sam u prisutnosti tih istih ljudi naučila pjevati kidale su moje siromašno srce na komadiće.


Katekizam Katoličke Crkve kaže nam: „Klanjanje je temeljni čovjekov stav, kojim se pred Stvoriteljem priznaje kao stvorenje. Ono uznosi veličinu Gospodina koji nas je stvorio i svemoć Spasitelja koji nas oslobađa od zla. Klanjanje je stav duha koji pred ‘Kraljem slave’ (Ps 24,9.10) pada ničice i smjerna šutnja pred Božjim licem koji je ‘uvijek od nas veći’. Klanjanje Bogu triput svetom i nadasve ljubljenom ispunja nas poniznošću ulijevajući sigurnost našim prošnjama.” (KKC 2628) 


Pred Presvetim Oltarskim Sakramentom nema skrivanja, ono si što jesi, bio ti dostojan ili ne. U Božjoj prisutnosti ne možeš glumiti, i to je ono što me plaši. To je ono zbog čega ja plačem na klanjanju, slomljena pod teretom svega u čemu sam griješila. Plačem jer nemam snage predati Isusu sve što imam, cijeli svoj život - predajem Mu samo svoje brige i probleme, On sluša, ali ja Ga ne čujem. Ne volim davati obećanja koja neću ispuniti, i nisam bolje niti zaslužila, znam. Suzama olakšanja se praznim, a trebala bih se napuniti Duhom Svetim. Njegova riječ do mene ne dopire, nisam je dostojna.


A onda pogledam svoju sestru, kleči kraj mene, i učini mi se tako sigurnom u svoju vjeru, nepokolebljiva. Gledam druge prijatelje, pjevače, mame, bake, sestre i braću - neki brišu suze, neki se smiju, neki pjevaju iz petnih žila, neki su sklopili oči. Svatko od njih susreo se s Isusom na svoj način, uhvatim se kako im zavidim.

Ja vam nisam teolog, nemam o tim stvarima pojma, moj vam život ne može poslužiti kao inspiracija za život u vjeri, da nekoga tko ne vjeruje da je Isus živ moram razuvjeriti, nisam sigurna da bih pronašla riječi, ali jedno znam - susrećem živu Ljubav svakog dana u ljudima oko sebe. Svi oni vode svoje bitke, imaju svoje probleme, nastoje prebroditi teškoće, ali uvijek pronalaze ljubavi za druge - ljube bezuvjetno, opraštaju mnogo, vjeruju neizmjerno. 

Možda mi kroz njih Bog ipak progovara.

Kad god ti se netko iskreno obraduje, kad te zagrli, kad te se sjeti, kad ti pomogne, kad se pomoli za tebe - u njemu možeš prepoznati Krista, i možeš Ga pustiti u svoj život. Čak i ako ne vjeruješ u Boga, dobrota, milost i ljubav tvojih bližnjih može te učiniti boljim, novim, pa znaš to i sam. Imam sreću što sam odrasla u obitelji, i u zajednici koja me uvijek prima k sebi, u kojoj nikad nisam gost, imam sreću što me voli i prihvaća takvu kakva jesam, nema to svatko - samo onaj tko se, makar bojažljivo, usudi biti Božji, onaj tko se odvaži prepustiti rijekama žive vode.

Primjedbe

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Kako god okreneš - osuđeni na traganje

Mogla sam si zamisliti da je roman "Oče, ako jesi" u potpunosti fikcija i da su svi oni koji se u njemu spominju čista izmišljotina. Ali znala sam autoricu - nju možda jesu ukrali Ciganima pa jest drugačija gdje god kroči, ali neki red se zna, autentičnost joj je bitna. Pa sam guglala: Ljubodrag Đurić. Google je izbacio na vidjelo članke Wikipedije nabrojavši sve činove ovog partizana, kao i neke seks skandale čiji je bio sudionik, a koji su zamalo razbucali Titovu partiju. Joj, mene takve stvari ne zanimaju - rođena sam sedam godina nakon Titove smrti, nismo se mi igrali ustaša i partizana, nego smo skupljali Cro Army sličice - razgovarala sam sa sobom. Ipak, bila sam uvjerena da se u priči Damjana Kneževića, koji 1988. čita o samoubojstvu generala-majora Đurića, krije nešto i za mene, milenijalku. Osim toga, obiteljsko stablo prikazano na koricama, u čijem središtu se nalazi ime Pala Nađa, djelovalo mi je u isti mah i zastrašujuće i primamljivo. U sljedećem poglavlju, auto

Drvo nade, budi jaka

Noćas sam sanjala da na stopalima imam po šest nožnih prstiju. Da su dugački i da moram odlučiti koji od njih je višak koji valja iščupati kako bi stopalo opet nalikovalo svakom normalnom stopalu. "Ako u snu imate više prstiju, očekuje vas profit", pisalo je na internetskoj sanjarici punoj grotesknih sanjarija. Pusti ti to, man' se profita i ostalih kerefeka, nije bio dobar osjećaj imati dvanaest nožnih prstiju! Jezivo je željeti pobjeći iz svoje kože! Sjetila sam se Fride, o kojoj čitam, i pomislila - mora da se tako ona osjećala čitavog života. "No, nakon preležane paralize njeno je tijelo zadobilo novu težinu. Ne samo fizičku, razmišljala je, već i metafizičku. Postalo je teret, težak poput kamena koji je primorana vući sa sobom. Nakon nesreće, te je težine bila svjesna gotovo u svakom trenutku svog života." Čitala sam "Fridu ili o boli" Slavenke Drakulić prije petnaest godina, ali sam je s radošću ponovno posudila u knjižnici - ona je izbor mog bo

Pripreme za Irsku (4)

"Je l' taj bicikl ispravan?" pitala sam tatu škicajući stari zahrđali bicikl kojeg sam zadnji put vozila prije dvadeset godina. "Ma je, ispravan skroz, ali ponesi ključ sa sobom, za svaki slučaj - ako ti otpadne pedala", rekao je nonšalantno. Sjela sam na bicikl, nepokolebljiva. Zanimljivo, nisam ni na trenutak zastala birajući stazu - naše tijelo gotovo instinktivno bira utabane staze, poznate prečice. Iako su dvorišta u kojima smo se igrali tiha, iako su puteljci prekriveni korovom, naša stopala znaju put, naše godine pamte mirise pokošene trave i zvukove kotača koje valja slijediti. S Cranberriesima u slušalicama, krenula sam u šumu, jer, pomalo neobično od mene, posegnula sam za (šumskim) krimićem. Irske autorice, doduše, jer tema je i dalje - Irska. Irska književnost odana je žanru kriminalističnog romana desetljećima, a ime Tane French redovito se nalazi na popisima must read krimića, pogotovo otkad ju je Independent prozvao Prvom damom tog žanra u Iraca

It's just like riding a bike

Ništa me ne može razveseliti i napuniti mi baterije kao vikend doma, a kad se još, k tome, radi o produženom vikendu - sreća je neopisiva! Mama me dočekala s pohanim vrganjima koje je tata pronašao u šumi (zaboravi masline i druge proizvode krša, u ovim šumskim delicijama rado bih se ugušila!), a tata obradovao restauriranim biciklom na kojem sam i naučila okretati pedale. Donio ga je iz Slovačke prije rata, na njemu sam po prvi put razbila koljena, stekla prve prijatelje. Godinama je prašan i ispuhanih guma čamio na tavanu, a prije tri dana provozala sam ga svojim susjedstvom, bez obzira na kilažu na koje mali crveni biciklić nije navikao. Kakav osjećaj slobode! Kava s kumom i s prijateljicom koja je živjela u Nizozemskoj posljednjih šest mjeseci uljepšale su mi dane, a osim potrazi za burmama (check!) i mladoženjinim cipelama (više sreće drugi put), ovaj vikend posvetila sam i izradi dekoracija za skorašnje vjenčanje. Važno mi je danu vjenčanja dati osobni pečat, pomno

Kenneth Branagh, Van Morrison, Dunja Matić, Andrea Bajani, nastavi niz

Nakon knjige Julijane Adamović, nepce mi je poželjelo nešto urbano. Knjiga "Mirovanje" na popisu knjiga koje želim pročitati mi je otkako sam slušala Dunju Matić kako u Knjigopsiji priča o knjizi "Psi". Jest da je Dunja Matić Benčić asistentica na kolegijima kulturologije na Filozofskom fakultetu u Rijeci, ali nije me privukla njezina profesionalna rječitost, nego strast s kojom je pričala o djelu mlade autorice. Svatko tko na taj način razgovara o umjetnosti vrijedan je proučavanja, što se mene tiče. Kažu da je "Mirovanje" roman, ali on ne 'liči romanu - kratka poglavlja predstavljaju ekstrahirani život autorice, koja mijenja oblik. U jednom trenutku je ondje u prvom licu, a već u sljedećem je u trećem. Autorica vam neće predočiti sve što se dogodilo u njezinom životu, ali njezina emocija će biti jasna i glasna. Čini se da je ispovjedna forma zahvalna za čitanje (a možda i za pisanje) - različiti smo, živimo brzo i intenzivno dok se u nama odvijaju e