Preskoči na glavni sadržaj

Ostat ću mlad

Kad je na Silvestrovo otkucala ponoć, a svi se ljudi ovog svijeta izljubili uzduž i poprijeko, ni ne sluteći što ih čeka, na televizijskom novogodišnjem programu uz kojeg smo muž i ja glamurozno dočekivali Novu godinu zasvirala je Ostat ću mlad legendarnih Animatora, pjesma koja je po meni jedna od boljih stvari koje nam je novi val ostavio u nasljeđe, a često zanemarena na druženjima i pijankama na kojima smo nazdravljali svojoj mladosti. Ima nešto u toj pjesmi što čovjeku momentalno daje dozu optimizma i bezbrižnosti, pa sam i tog slavnog 1. siječnja sada već ozloglašene 2020. godine pomislila kako su pred nama neka nova veselja, nova iznenađenja. Znam da zvuči ludo, ali unatoč svemu što se događa, ova godina mi se (još) nije zamjerila, još uvijek u njoj pronalazim trenutke za pamćenje. Imam žutih minuta, kome lažem, imam žutih dana, hm, snađu me najmanje jednom mjesečno, ako me razumijete, ali nekako se iskobeljam iz njih - with a little help from my family and friends, i with a little help from good music.

Ostat ću mlad, ovaj trenutak sad neka bude vječnost!
Zagrli me,
svi drugovi su tu, zaboravi na vrijeme!

Ne zanosim se bajkama,
ne sanjam o carstvima
i znam da prolazi sve,
ali u srcu nešto ostaje.
Ostat ću mlad,
ovaj trenutak sad neka bude vječnost!

Zagrli me,
svi drugovi su tu,
zaboravi na vrijeme!

I imam vjeru ljude
i imam vjeru u sebe
i kad si pokraj mene ti
znam da mogu napraviti sve.


U duhu novogodišnje noći, kad sam nedavno na aukciji našičke Farmice vidjela Ostat ću mlad (2003) - prvu hrvatsku rock autobiografiju - Krešimira Blaževića, morala sam je imati (nije odmoglo što sam je kupila za samo 15 kuna)!

Krešimir Blažević doista je ostao mlad preminuvši 2007. godine u 49. godini od srčanog udara, i prava je sreća što je svoj životni put pravovremeno posložio u ovoj crvenoj knjižici. Prije nego je postao frontmen Animatora i tako postao jedan od aktera novog vala, rođen je u Slavonskom Brodu, gdje je završio realnu gimnaziju i osnovnu glazbenu školu za violinu i gitaru. Osim što je ostvario svoj san - imao bend - na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je etnologiju i komparativnu književnost, a radio je kao glazbeni urednik i organizator programa u Glazbenom klubu Kulušić, kao urednik publishinga u Croatia Recordsu i kao tajnik Matice hrvatske. Ovaj član Društva hrvatskih skladatelja i jedan od osnivača Hrvatske glazbene unije, s Animatorima je objavio šest albuma, a osim autobiografije objavljivao je i priče i poeziju.

U Ostat ću mlad Krešo živopisno, simpatično i iskreno piše o vremenu kad se sviralo krvlju i kad su se škole zvale po sekretarima SKOJ-a, i s iznimnom čežnjom sam čitala ovu knjigu. Ja sam se rodila par godina nakon što su Animatori izdali najveće hitove (Anđeli nas zovu da im skinemo krila, Kao ogledala, Komarci (Ljeto nam se vratilo), Male curice, Kasno je za prosinac), ali moje djetinjstvo još je mirisalo na osamdesete, na male radosti i velike mogućnosti. Krešo je bio Slavonac koji je vjerovao da svi veliki ljudi, kao i velike rijeke, dolaze iz provincije, i oko sebe je uvijek uspijevao skupiti ljude koji su voljeli glazbu kao što ju je on volio, ljude koji su pronalazili razne kanale kako bi uopće došli do gramofonskih ploča, ljude koji su voljeli Beatlese i slušali Creedense, Greatful dead, Dire Straits, Neil Younga (jedna od prvih kompozicija koju je naučio svirati na gitari kupljenoj u brodskoj knjižari bila je Heart of gold - možda vam je poznata s naslovnice mog bloga). Imati ovu knjigu na polici i nadati se da će ju moja djeca, rođena debelo u 21. vijeku, jednog dana čitati čini mi se nadrealnim!


Inspirativan je bio taj hrvatski Elvis Costello, moram vam reći, iako u ovoj knjizi ima puno klasičnih priča o pijanstvu - onakvom kakvog morate doživjeti bar jednom u životu, onakvom kakvo vam je ulilo hrabrost da učinite nešto ludo - poljubite nekoga o kome maštate ili, još luđe, osnujete bend sastavljen od studenata koji nisu niti upoznati s adresom svog fakulteta. Svaki čovjek sanja o tome da radi ono što voli, i da u svoju autobiografiju upiše "Nije mi žao ni zbog čega," a Krešo je to sve i ostvario. Ne samo da je ostvario, nego nas njegove pjesme i danas reanimiraju, tjeraju da ležimo na travi, gledamo oblake, da imamo ideje, da mijenjamo svijet, da maštamo o novom ljetu, a starog se sjećamo - da zaboravimo na vrijeme i ostanemo zauvijek mladi.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kad starci prolupaju

Kad sam bila klinka, na televiziji se često prikazivao film "Kad starci prolupaju." Nisam ga dugo gledala, ali još se sjećam da je cijela moja familija umirala od smijeha kad bi starček koji je prolupao završio u ormaru, izgubivši se. Često je na TV programu bila i "Čahura" (znala sam je pisati u rubriku "Najdraži film" u leksikone), također film o starcima koji, nakon bliskog susreta treće vrste, postanu vitalniji i blesaviji. Starost me uvijek nasmijavala, valjda zato što se činila tako dalekom. Sve do neki dan, kad sam, rastresena kao svaka majka dvoje djece, valjda, sudarajući se s biciklom i ulaznim vratima zgrade, rekla susjedi: "Dobro jutro!" Bilo bi to jako pristojno od mene da nije bilo - 15:10! Susjeda mi se nasmijala i rekla samo: "O! Gospođo!" Auč. Ne znam što me više zaboljelo. Zanimljivo, i Pavao Pavličić počinje svoju zbirku eseja - "Pohvalu starosti" - figurom smiješnog starca, vječite inspiracije renesansnih k...

Na penjačima svijet ostaje

Svaki put kad netko izgovori da ne vjeruje u vile, jedna vila umre, tako bar kaže "Petar Pan", a svaki put kad roditelj podilazi svom djetetu, umre jedan buntovnik - buntovnik koji je to dijete moglo postati. A smrt buntovnika najgore je što se može dogoditi ovom svijetu, svijetu u kojem se ljudi više ne znaju buniti protiv nepravde, nego se bore isključivo za svoj probitak, smatrajući sebe (ili svoje dijete) jednakijima od drugih. Vijest o petnaest guštera zadarske medicinske škole koji su pali prvi razred i o njihovim roditeljima (od kojih nisu dobili ni jezikovu juhu) koji su bili voljni pomaknuti Velebit da bi njihova djeca (nezasluženo) prošla prvi razred mori me tjednima i ja sam više nego ikad uvjerena - jedino će onaj tko uvažava autoritet uvijek zahtijevati da taj autoritet bude dostojan poštovanja, znajući da, u nedostatku dostojnosti autoriteta, buntovnicima ostaju dvije mogućnosti - rušiti jalovi sustav, i to argumentirano, dostojanstveno i nenasilno, ili sagradit...

Dan u Barceloni s Golubicom

Ponekad, već prilikom čitanja predgovora neke knjige, pogotovo ako ga je pisao sam autor, obuzme te neopisivo sladak val uzbuđenja pa ti se čini da gutaš slova kao ona krava Grigora Viteza u carstvu hladovine, samo kako bi se što prije dokopao teksta za kojeg znaš - u to nema sumnje - da će ti dirnuti u biće onako kako samo knjige vještih pisaca mogu. Zbog tog osjećaja čitam, njemu se predajem, zbog njega tražim, zbog njega se ne zadovoljavam trećerazrednom tik-tok književnošću koja vrišti iz izloga naših knjižara. Taj me osjećaj obuzeo i dok sam čitala predgovor romana "Trg dijamanta" Mercè Rodoreda. Osjetila sam odmah da je autorica žena koja mi je bliska, koja pridaje pažnju detaljima i simbolici, koja se ne boji biti ranjiva, žena koja voli književnost i koja joj dopušta da ju uvijek iznova hrani, liječi i nadahnjuje. Možda neki čitatelji ne vide potrebu za pronalaskom autora u tekstu, možda razdvajaju autora od njegovog djela (pogotovo ako je učinio nešto što bi privuklo...

Malo drukčija pariška vizura

Kad sam se tek zaposlila na sudu, moju je malenu nećakinju jako zanimalo kakvo je to mjesto. "Na sudu osuđujemo lopove i šaljemo ih u zatvor", rekla sam joj, spretno izostavivši da sam se bavim uglavnom utvrđivanjem prava vlasništva, naknadom štete i ovrhom. "A onda, kad je u zatvoru, lopov ne može biti sa svojom obitelji", konstatirala je četverogodišnjakinja ("Mala će garant u socijalu", pomislila sam). "Eh, pa trebao je o tome prije misliti!", nisam se dala, (tada) ponosna na pravni sustav čiji dio tek postajem. Ipak, morala sam se diviti humanosti jedne djevojčice (kako stvari stoje, mala će u kemičare, a ne u socijalu). Sjetila sam se te njezine izjave čim sam počela čitati novelu o čovjeku koji se nalazi u pariškom zatvoru Bicêtre (današnja bolnica koja je u svom stažu služila i kao umobolnica, a smatrali su ju okrutnijim mjestom od Bastille), osuđen na smrt!, jer takva humanost ono je što pokreće svijet, bar svijet u kojem ja želim živjet...

Američki san (3)

Ovu knjigu garant imate kod kuće - svi smo ju nabavili prije dvadeset godina kupujući Jutarnji list s klasicima koje nikad nećemo pročitati. Seljakala se sa mnom po državi i na kraju završila u nekom od antikvarijata. Yup, otpisala sam ju, uvjerena da ju u ovom životu neću ni pokušati čitati (činila se kao naporno i dosadno štivo, sudeći po koricama). Naposljetku sam ju potražila u gradskoj knjižnici - odlučna da zaronim u svijet legendarnog američkog pisca (hm, nije mi zvučalo američki to ime, sve te godine), Saula Bellowa. "Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo, Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan, ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjecao je ljubav, ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pas...