Mislim da sa sigurnošću mogu javno obznaniti - Juraj je naučio reći "mama." Ujutro, čim ga uzmem u ruke, privuče mi lice svojim ručicama i kaže te slatke riječi, pa slinava usta prinese mojima i kaže: "Mua!" Ovih je dana postao prava mala pričalica, i možda se vama to čini kao sasvim uobičajena pojava za dijete koje će za tri mjeseca navršiti dvije godine (say what?!), ali mi, koji smo više od dvije godine čekali da naša prvorođena kaže svoju prvu riječ ("vau!" i "vataj" bile su prve), jednostavno smo oduševljeni mamakanjem i oponašanjem životinja koje naš momčić izvodi!
Možda sam previše pod utjecajem svih tih "kokoko", "kvakvakva", kao i čitanja knjigica o životinjama (te su mom sinu najdraže), ali prošlog sam si mjeseca pribavila knjižicu Mala filozofija ptica koje Planetopija još uvijek ima na akciji (hej, ona ušteđevina nastala uslijed apstinencije od kafića morala se negdje potrošiti!). Autori su Philippe J. Dubois, ornitolog i pisac koji je promatrao ptice diljem svijeta i napisao nekoliko radova o klimatskim promjenama, i Elise Rousseau koja je diplomirala književnost i filozofiju (a što drugo, s tim prezimenom!) i bavi se zaštitom životinja, a knjižicu čine 22 kratka poglavlja u kojima autori progovaraju o pojedinim pticama od kojih možemo ponešto naučiti o nježnosti, roditeljstvu, o uživanju u trenutku, slobodi, putovanjima, o strahovima, životu, i smrti.
Tako nas grlice uče feminizmu, patke da si trebamo dopustiti mitarenje i žalovanje, kukavica nas uči da ne stavljamo sva jaja u jedno gnijezdo, lastavice pravoj slobodi, crvendać nam može udijeliti koju mudru o hrabrosti, kokoši o carpe diem fenomenu, možemo se poistovijetiti sa šumskom sovom koja ne želi napustiti šumu u kojoj se rodila, ili sa čigrom koja žudi za prostranstvima, ukratko - promatrajući ptice možemo zaključiti o nužnosti povratka prirodi, pogotovo u ovom trenutku, kad nam se naš svijet čini kao mala-soba-tri-sa-tri.
"Stoga, kad bismo morali zapamtiti samo jednu lekciju kojoj nas uče ptice, to bi zacijelo bila ova: ponovno se povezati s prirodom kako bismo u život unijeli više uzbuđenja i iznenađenja! A kako bi bilo da u naše male navike uvrstimo upravo češće promatranje svijeta oko sebe? Da izoštrimo osjetila, vid, njuh, sluh kako više ne bismo bili nezainteresirani za svoju okolinu, kako bismo bili svjesniji svojih interakcija s njome. Kako bismo promotrili pticu u letu, zastali da poslušamo cvrkut lastavica, zviždanje kosa, ustali noću da promotrimo uštap koji se pojavljuje na obzoru, pun i lijep, dok šumska sova razbija tišinu svojim tajanstvaenim hukanjem. Čim dopustimo poeziji da nam preplavi život, možemo se pozdraviti s monotonijom."
Nije ovo prvi put da sam osjetila potrebu tražiti u ptičjem svijetu odgovore na svoja pitanja. Kad god sam zabrinuta (a uvijek ja nađem nekog vraga za brinuti), sjetim se Matejevog evanđenja, poglavlja 6, i jedne od najjednostavnijih mudrosti, koju ne bi trebalo biti teško primijeniti: "Pogledajte ptice nebeske! Niti siju, niti žanju, niti sabiru u žitnice jer ih hrani vaš nebeski Otac. A niste li vi mnogo vredniji od njih? Može li tko od vas sebi brigama produžiti život barem i za jedan dan?"
Vjerojatno smo svi već siti ograničenja koje svakodnevno doživljavamo, muka po otvaranju vrtića i frizerskih salona, brojna su pitanja koja nas muče - hoćemo li ikada više moći zagrliti prijatelje ili baku, hoćemo li se ikada više rukovati s nekim pri upoznavanju, k vragu, hoćemo li ikada više upoznati nekog novog, hoće li rukavice i maske za lice postati obvezni dio našeg asoseara - što će biti sutra? Prokleti smo, uvijek hoćemo sve znati, mi, ljudi! Želimo znati, ali ne i vjerovati. Zaboravljamo na vrapce, na muškatle, na zrele jagode, na miris bazge u zraku, na vruću kavu u ruci, na krov nad glavom kojem smo se ranije s putovanja uvijek rado vraćali. Zaboravljamo na danas jer se bojimo onoga što nosi sutra. Ova knjižica divan je podsjetnik da priroda za sve pronađe način - za ljubav, za bezbrižnost, za širenje vidika, pa i za budućnost, koliko god se pogled na nju činio zastrašujućim.
Odrasli smo s pticama nebeskim, i nekako si mislim da je vrijeme da im se i vratimo, da im pokušamo biti nalik. Ne treba nama puno za let, kad bolje razmislimo. Ponekad su dovoljni samo duboki udah i izdah, pogled prema nebu ili male ručice na našim obraščićima.
"Činjenica je da ptice ne razmišljaju o tome što je to sreća. One žive. Kad sve ide dobro, sretne su, sasvim jednostavno. Nije li početak sreće znati biti bezbrižan?"
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)