Preskoči na glavni sadržaj

Pogledajte ptice!

Mislim da sa sigurnošću mogu javno obznaniti - Juraj je naučio reći "mama." Ujutro, čim ga uzmem u ruke, privuče mi lice svojim ručicama i kaže te slatke riječi, pa slinava usta prinese mojima i kaže: "Mua!" Ovih je dana postao prava mala pričalica, i možda se vama to čini kao sasvim uobičajena pojava za dijete koje će za tri mjeseca navršiti dvije godine (say what?!), ali mi, koji smo više od dvije godine čekali da naša prvorođena kaže svoju prvu riječ ("vau!" i "vataj" bile su prve), jednostavno smo oduševljeni mamakanjem i oponašanjem životinja koje naš momčić izvodi!

Možda sam previše pod utjecajem svih tih "kokoko", "kvakvakva", kao i čitanja knjigica o životinjama (te su mom sinu najdraže), ali prošlog sam si mjeseca pribavila knjižicu Mala filozofija ptica koje Planetopija još uvijek ima na akciji (hej, ona ušteđevina nastala uslijed apstinencije od kafića morala se negdje potrošiti!). Autori su Philippe J. Dubois, ornitolog i pisac koji je promatrao ptice diljem svijeta i napisao nekoliko radova o klimatskim promjenama, i Elise Rousseau koja je diplomirala književnost i filozofiju (a što drugo, s tim prezimenom!) i bavi se zaštitom životinja, a knjižicu čine 22 kratka poglavlja u kojima autori progovaraju o pojedinim pticama od kojih možemo ponešto naučiti o nježnosti, roditeljstvu, o uživanju u trenutku, slobodi, putovanjima, o strahovima, životu, i smrti.

Tako nas grlice uče feminizmu, patke da si trebamo dopustiti mitarenje i žalovanje, kukavica nas uči da ne stavljamo sva jaja u jedno gnijezdo, lastavice pravoj slobodi, crvendać nam može udijeliti koju mudru o hrabrosti, kokoši o carpe diem fenomenu, možemo se poistovijetiti sa šumskom sovom koja ne želi napustiti šumu u kojoj se rodila, ili sa čigrom koja žudi za prostranstvima, ukratko - promatrajući ptice možemo zaključiti o nužnosti povratka prirodi, pogotovo u ovom trenutku, kad nam se naš svijet čini kao mala-soba-tri-sa-tri.


"Stoga, kad bismo morali zapamtiti samo jednu lekciju kojoj nas uče ptice, to bi zacijelo bila ova: ponovno se povezati s prirodom kako bismo u život unijeli više uzbuđenja i iznenađenja! A kako bi bilo da u naše male navike uvrstimo upravo češće promatranje svijeta oko sebe? Da izoštrimo osjetila, vid, njuh, sluh kako više ne bismo bili nezainteresirani za svoju okolinu, kako bismo bili svjesniji svojih interakcija s njome. Kako bismo promotrili pticu u letu, zastali da poslušamo cvrkut lastavica, zviždanje kosa, ustali noću da promotrimo uštap koji se pojavljuje na obzoru, pun i lijep, dok šumska sova razbija tišinu svojim tajanstvaenim hukanjem. Čim dopustimo poeziji da nam preplavi život, možemo se pozdraviti s monotonijom."


Nije ovo prvi put da sam osjetila potrebu tražiti u ptičjem svijetu odgovore na svoja pitanja. Kad god sam zabrinuta (a uvijek ja nađem nekog vraga za brinuti), sjetim se Matejevog evanđenja, poglavlja 6, i jedne od najjednostavnijih mudrosti, koju ne bi trebalo biti teško primijeniti: "Pogledajte ptice nebeske! Niti siju, niti žanju, niti sabiru u žitnice jer ih hrani vaš nebeski Otac. A niste li vi mnogo vredniji od njih? Može li tko od vas sebi brigama produžiti život barem i za jedan dan?" 

Vjerojatno smo svi već siti ograničenja koje svakodnevno doživljavamo, muka po otvaranju vrtića i frizerskih salona, brojna su pitanja koja nas muče - hoćemo li ikada više moći zagrliti prijatelje ili baku, hoćemo li se ikada više rukovati s nekim pri upoznavanju, k vragu, hoćemo li ikada više upoznati nekog novog, hoće li rukavice i maske za lice postati obvezni dio našeg asoseara - što će biti sutra? Prokleti smo, uvijek hoćemo sve znati, mi, ljudi!  Želimo znati, ali ne i vjerovati.  Zaboravljamo na vrapce, na muškatle, na zrele jagode, na miris bazge u zraku, na vruću kavu u ruci, na krov nad glavom kojem smo se ranije s putovanja uvijek rado vraćali. Zaboravljamo na danas jer se bojimo onoga što nosi sutra. Ova knjižica divan je podsjetnik da priroda za sve pronađe način - za ljubav, za bezbrižnost, za širenje vidika, pa i za budućnost, koliko god se pogled na nju činio zastrašujućim. 

Odrasli smo s pticama nebeskim, i nekako si mislim da je vrijeme da im se i vratimo, da im pokušamo biti nalik. Ne treba nama puno za let, kad bolje razmislimo. Ponekad su dovoljni samo duboki udah i izdah, pogled prema nebu ili male ručice na našim obraščićima.


"Činjenica je da ptice ne razmišljaju o tome što je to sreća. One žive. Kad sve ide dobro, sretne su, sasvim jednostavno. Nije li početak sreće znati biti bezbrižan?"

Za početak bezbrižnosti, klikni na link online muzeja Coneix el riu (Discover the river), pa na sliku ptice i uživajte!

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kad starci prolupaju

Kad sam bila klinka, na televiziji se često prikazivao film "Kad starci prolupaju." Nisam ga dugo gledala, ali još se sjećam da je cijela moja familija umirala od smijeha kad bi starček koji je prolupao završio u ormaru, izgubivši se. Često je na TV programu bila i "Čahura" (znala sam je pisati u rubriku "Najdraži film" u leksikone), također film o starcima koji, nakon bliskog susreta treće vrste, postanu vitalniji i blesaviji. Starost me uvijek nasmijavala, valjda zato što se činila tako dalekom. Sve do neki dan, kad sam, rastresena kao svaka majka dvoje djece, valjda, sudarajući se s biciklom i ulaznim vratima zgrade, rekla susjedi: "Dobro jutro!" Bilo bi to jako pristojno od mene da nije bilo - 15:10! Susjeda mi se nasmijala i rekla samo: "O! Gospođo!" Auč. Ne znam što me više zaboljelo. Zanimljivo, i Pavao Pavličić počinje svoju zbirku eseja - "Pohvalu starosti" - figurom smiješnog starca, vječite inspiracije renesansnih k...

Na penjačima svijet ostaje

Svaki put kad netko izgovori da ne vjeruje u vile, jedna vila umre, tako bar kaže "Petar Pan", a svaki put kad roditelj podilazi svom djetetu, umre jedan buntovnik - buntovnik koji je to dijete moglo postati. A smrt buntovnika najgore je što se može dogoditi ovom svijetu, svijetu u kojem se ljudi više ne znaju buniti protiv nepravde, nego se bore isključivo za svoj probitak, smatrajući sebe (ili svoje dijete) jednakijima od drugih. Vijest o petnaest guštera zadarske medicinske škole koji su pali prvi razred i o njihovim roditeljima (od kojih nisu dobili ni jezikovu juhu) koji su bili voljni pomaknuti Velebit da bi njihova djeca (nezasluženo) prošla prvi razred mori me tjednima i ja sam više nego ikad uvjerena - jedino će onaj tko uvažava autoritet uvijek zahtijevati da taj autoritet bude dostojan poštovanja, znajući da, u nedostatku dostojnosti autoriteta, buntovnicima ostaju dvije mogućnosti - rušiti jalovi sustav, i to argumentirano, dostojanstveno i nenasilno, ili sagradit...

Dan u Barceloni s Golubicom

Ponekad, već prilikom čitanja predgovora neke knjige, pogotovo ako ga je pisao sam autor, obuzme te neopisivo sladak val uzbuđenja pa ti se čini da gutaš slova kao ona krava Grigora Viteza u carstvu hladovine, samo kako bi se što prije dokopao teksta za kojeg znaš - u to nema sumnje - da će ti dirnuti u biće onako kako samo knjige vještih pisaca mogu. Zbog tog osjećaja čitam, njemu se predajem, zbog njega tražim, zbog njega se ne zadovoljavam trećerazrednom tik-tok književnošću koja vrišti iz izloga naših knjižara. Taj me osjećaj obuzeo i dok sam čitala predgovor romana "Trg dijamanta" Mercè Rodoreda. Osjetila sam odmah da je autorica žena koja mi je bliska, koja pridaje pažnju detaljima i simbolici, koja se ne boji biti ranjiva, žena koja voli književnost i koja joj dopušta da ju uvijek iznova hrani, liječi i nadahnjuje. Možda neki čitatelji ne vide potrebu za pronalaskom autora u tekstu, možda razdvajaju autora od njegovog djela (pogotovo ako je učinio nešto što bi privuklo...

Malo drukčija pariška vizura

Kad sam se tek zaposlila na sudu, moju je malenu nećakinju jako zanimalo kakvo je to mjesto. "Na sudu osuđujemo lopove i šaljemo ih u zatvor", rekla sam joj, spretno izostavivši da sam se bavim uglavnom utvrđivanjem prava vlasništva, naknadom štete i ovrhom. "A onda, kad je u zatvoru, lopov ne može biti sa svojom obitelji", konstatirala je četverogodišnjakinja ("Mala će garant u socijalu", pomislila sam). "Eh, pa trebao je o tome prije misliti!", nisam se dala, (tada) ponosna na pravni sustav čiji dio tek postajem. Ipak, morala sam se diviti humanosti jedne djevojčice (kako stvari stoje, mala će u kemičare, a ne u socijalu). Sjetila sam se te njezine izjave čim sam počela čitati novelu o čovjeku koji se nalazi u pariškom zatvoru Bicêtre (današnja bolnica koja je u svom stažu služila i kao umobolnica, a smatrali su ju okrutnijim mjestom od Bastille), osuđen na smrt!, jer takva humanost ono je što pokreće svijet, bar svijet u kojem ja želim živjet...

Američki san (3)

Ovu knjigu garant imate kod kuće - svi smo ju nabavili prije dvadeset godina kupujući Jutarnji list s klasicima koje nikad nećemo pročitati. Seljakala se sa mnom po državi i na kraju završila u nekom od antikvarijata. Yup, otpisala sam ju, uvjerena da ju u ovom životu neću ni pokušati čitati (činila se kao naporno i dosadno štivo, sudeći po koricama). Naposljetku sam ju potražila u gradskoj knjižnici - odlučna da zaronim u svijet legendarnog američkog pisca (hm, nije mi zvučalo američki to ime, sve te godine), Saula Bellowa. "Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo, Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan, ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjecao je ljubav, ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pas...