Preskoči na glavni sadržaj

Pogledajte ptice!

Mislim da sa sigurnošću mogu javno obznaniti - Juraj je naučio reći "mama." Ujutro, čim ga uzmem u ruke, privuče mi lice svojim ručicama i kaže te slatke riječi, pa slinava usta prinese mojima i kaže: "Mua!" Ovih je dana postao prava mala pričalica, i možda se vama to čini kao sasvim uobičajena pojava za dijete koje će za tri mjeseca navršiti dvije godine (say what?!), ali mi, koji smo više od dvije godine čekali da naša prvorođena kaže svoju prvu riječ ("vau!" i "vataj" bile su prve), jednostavno smo oduševljeni mamakanjem i oponašanjem životinja koje naš momčić izvodi!

Možda sam previše pod utjecajem svih tih "kokoko", "kvakvakva", kao i čitanja knjigica o životinjama (te su mom sinu najdraže), ali prošlog sam si mjeseca pribavila knjižicu Mala filozofija ptica koje Planetopija još uvijek ima na akciji (hej, ona ušteđevina nastala uslijed apstinencije od kafića morala se negdje potrošiti!). Autori su Philippe J. Dubois, ornitolog i pisac koji je promatrao ptice diljem svijeta i napisao nekoliko radova o klimatskim promjenama, i Elise Rousseau koja je diplomirala književnost i filozofiju (a što drugo, s tim prezimenom!) i bavi se zaštitom životinja, a knjižicu čine 22 kratka poglavlja u kojima autori progovaraju o pojedinim pticama od kojih možemo ponešto naučiti o nježnosti, roditeljstvu, o uživanju u trenutku, slobodi, putovanjima, o strahovima, životu, i smrti.

Tako nas grlice uče feminizmu, patke da si trebamo dopustiti mitarenje i žalovanje, kukavica nas uči da ne stavljamo sva jaja u jedno gnijezdo, lastavice pravoj slobodi, crvendać nam može udijeliti koju mudru o hrabrosti, kokoši o carpe diem fenomenu, možemo se poistovijetiti sa šumskom sovom koja ne želi napustiti šumu u kojoj se rodila, ili sa čigrom koja žudi za prostranstvima, ukratko - promatrajući ptice možemo zaključiti o nužnosti povratka prirodi, pogotovo u ovom trenutku, kad nam se naš svijet čini kao mala-soba-tri-sa-tri.


"Stoga, kad bismo morali zapamtiti samo jednu lekciju kojoj nas uče ptice, to bi zacijelo bila ova: ponovno se povezati s prirodom kako bismo u život unijeli više uzbuđenja i iznenađenja! A kako bi bilo da u naše male navike uvrstimo upravo češće promatranje svijeta oko sebe? Da izoštrimo osjetila, vid, njuh, sluh kako više ne bismo bili nezainteresirani za svoju okolinu, kako bismo bili svjesniji svojih interakcija s njome. Kako bismo promotrili pticu u letu, zastali da poslušamo cvrkut lastavica, zviždanje kosa, ustali noću da promotrimo uštap koji se pojavljuje na obzoru, pun i lijep, dok šumska sova razbija tišinu svojim tajanstvaenim hukanjem. Čim dopustimo poeziji da nam preplavi život, možemo se pozdraviti s monotonijom."


Nije ovo prvi put da sam osjetila potrebu tražiti u ptičjem svijetu odgovore na svoja pitanja. Kad god sam zabrinuta (a uvijek ja nađem nekog vraga za brinuti), sjetim se Matejevog evanđenja, poglavlja 6, i jedne od najjednostavnijih mudrosti, koju ne bi trebalo biti teško primijeniti: "Pogledajte ptice nebeske! Niti siju, niti žanju, niti sabiru u žitnice jer ih hrani vaš nebeski Otac. A niste li vi mnogo vredniji od njih? Može li tko od vas sebi brigama produžiti život barem i za jedan dan?" 

Vjerojatno smo svi već siti ograničenja koje svakodnevno doživljavamo, muka po otvaranju vrtića i frizerskih salona, brojna su pitanja koja nas muče - hoćemo li ikada više moći zagrliti prijatelje ili baku, hoćemo li se ikada više rukovati s nekim pri upoznavanju, k vragu, hoćemo li ikada više upoznati nekog novog, hoće li rukavice i maske za lice postati obvezni dio našeg asoseara - što će biti sutra? Prokleti smo, uvijek hoćemo sve znati, mi, ljudi!  Želimo znati, ali ne i vjerovati.  Zaboravljamo na vrapce, na muškatle, na zrele jagode, na miris bazge u zraku, na vruću kavu u ruci, na krov nad glavom kojem smo se ranije s putovanja uvijek rado vraćali. Zaboravljamo na danas jer se bojimo onoga što nosi sutra. Ova knjižica divan je podsjetnik da priroda za sve pronađe način - za ljubav, za bezbrižnost, za širenje vidika, pa i za budućnost, koliko god se pogled na nju činio zastrašujućim. 

Odrasli smo s pticama nebeskim, i nekako si mislim da je vrijeme da im se i vratimo, da im pokušamo biti nalik. Ne treba nama puno za let, kad bolje razmislimo. Ponekad su dovoljni samo duboki udah i izdah, pogled prema nebu ili male ručice na našim obraščićima.


"Činjenica je da ptice ne razmišljaju o tome što je to sreća. One žive. Kad sve ide dobro, sretne su, sasvim jednostavno. Nije li početak sreće znati biti bezbrižan?"

Za početak bezbrižnosti, klikni na link online muzeja Coneix el riu (Discover the river), pa na sliku ptice i uživajte!

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Dobro došli na Mjesto zločina

Sramotno, ali algoritam jubitoa nije mi predložio slušanje prvog hrvaskog true crime podcasta, nego sam za njega morala čuti tek kad se u medijima počelo najavljivati knjigu dvojca koji podcastom ordinira. -True crime podcast, kažeš? Kako to misliš? - Pa tako, umjesto da gledaš predugi Netflixov dokumentarac o, bubam, Madeleine McCann, slušaš kako dvoje milenijalaca izlaže tijek događaja te kobne 2007. i nemilosrdno osuđuje svaki pokret Madeleineih roditelja ili/i policije u smislu comic reliefa, usput pokušavajući dokučiti tko je počinitelj. - Sign me up! Upravo ovakva vrsta "skeča" svojstvena je za Tiju i Filipa koje Mjesto-zločina -virgini mogu zamisliti kao šarmantni kočijaško-komični radijsko-voditeljski par. Ako ste, k tome, milenijalac (čitaj: patite od pretjerane upotrebe anglizama u životu), volite misteriju ili/i čeznete za pravdom na ovom svijetu, njih dvoje doći će vam kao pravo osvježenje u realitetom opterećenoj svakodnevici. Ja sam sve gore navedeno - bila sam ...

Zrelost

Uvjerena sam da život neprestano pravi krugove. Jedne započinje dok druge privodi kraju - izluđuje nas osjećajem već viđenog. Prije dvadeset godina na istom sam ovom balkonu čitala istu ovu knjigu. Tada, kao maturantica, bila sam poprilično nervozna, ali i odvažna - pa neću ja biti jedan od onih štrebera koji nemaju iskustvo mature, ja ću vazda biti jedan od kampanjaca koji na maturu idu jer su jedan razred prošli s prosjekom 4.46 - mi ćemo hrabro omatoriti boreći se s matematikom na maturi! Aha! Čitala sam tada Goldingov klasik u Algoritmovom izdanju, ali iz perspektive djeteta. Sjećam se da mi se knjiga svidjela, ali nije me šokirala - bila sam distancirana od nje. Ja, stanarka u zaštićenim uvjetima, u svojoj tinejdžerskoj sobi s balkonom, nisam se mogla zamisliti u ulozi izgubljenih dječaka. Imala sam kontrolu nad svojim životom, meni se u životu nije ništa loše moglo dogoditi (osim pada na maturi, dakako) - "Gospodar muha" bio je fikcija. Nisam sama odlučila uhvatiti se p...

Društvo holivudskih pisaca

Bilo je to potkraj devedesetih. Nosile smo plastične dudice na lančićima, lažne reflektirajuće lennon-sunčike na nosu, bicke i skechersice s debelim đonovima. Kino blagajne poharao je "Titanic", a u videoteci je najposuđivanija kazeta bila "Svi su ludi za Mary". Na televiziji su, pak, vazda bili jedni te isti filmovi - jedan od njih bio je "Društvo mrtvih pjesnika". Robin Williams glumio je profesora koji poezijom nadahnjuje učenike u preppy akademiji Welton u Vermontu 1959. - prvi sam ga put gledala na podu sobe moje sestrične Martine (praznike sam provodila spavajući na madracu na podu njezine sobe). Sjedile smo pred mini TV prijemnikom i ridale na scenu Neilove krune na otvorenom prozoru. Bile smo klinke i Neilov izbor činio nam se jedinim logičnim rješenjem - čovjek, koliko god mlad bio, mora slijediti svoju strast - ljepota je važna, umjetnost je važna. U tom filmu wannabe pisca, Todda Andersona, glumio je mladi Ethan Hawke. Zato, kad sam vidjela da ...

Nedjeljno štivo

Ponekad uzmem knjigu u ruke, i nasmijem se samoj sebi - samo si umišljam da sam je sama izabrala - jer ona je izabrala mene. Zadnjih dana knjige slute moje brige i nekako mi se same nude - knjige o obiteljima, o odnosima roditelja i djece, o tome tko smo postali zbog svoje mame, i svog tate. Nesuradljiva, impulzivna, hiperaktivna, gleda svoje interese - ne, nije to profil prosječnog stanovnika Guantanamo Baya, nego nalaz koji je izradila dječja psihologinja za moje milo dvogodišnje dijete. Svi su nas uvjeravali da je sasvim normalno da ne priča, obasipali nas pričama o svim članovima svoje bližnje i daljnje rodbine koji su propričali tek s tri ili četiri godine, ali nisu razumjeli da mi ne mislimo da naše dijete nije normalno, nego da trebamo stručnu pomoć kako se nositi s njenom frustracijom koja se ispoljava svaki put kad ju mi ne razumijemo, s našom frustracijom do koje dolazi kad joj trebamo objasniti banalne stvari, kad ju želimo nešto naučiti, ili je zaštititi. Čula sam jutr...

Braća i sestre (1)

Drava poslije kiše izgleda isprano, ali mi ne smeta. Ne smeta mi ni magla koja ju je prekrila. U zraku se ćuti miris mokre pokošene trave, a ja bicikliram do posla u crvenoj haljini s tufnicama i slušam Jennifer Love Hewitt (girly pop s početka 21. stoljeća soundtrack je mog života) - ništa mi neće ovi dan pokvarit (i prođe tjedan...). Ni kiša ni magla ni rinitis ni gloomy memoari još jedne svestrane holivudske glumice, koje čitam ovaj tjedan. Kad bi me pitali što želim biti kad odrastem, odgovorila bih - svestrana, zato oduvijek gajim zavist prema svoj toj holivudskoj bagri koja ostvaruje karijere i na filmu i u glazbi, i u književnosti, pa čak i u modi i svijetu kozmetike (nije da imam ambiciju imati parfem sa svojim imenom, ali you get the point). Diane Keaton zavoljela sam kao dijete (opsjednuto filmovima). Ne, nisam kao dijete gledala "Kuma", nego zaboravljeni filmić Nancy Meyers koji se devedesetih vrtio na TV programu - " Baby Boom ". Diane glumi yuppie ženu ...