Preskoči na glavni sadržaj

London, baby!

Jedna osebujna gospođa, gospođa Lidija, predložila je da u čitateljskom klubu ovaj mjesec čitamo Ulica Charing Cross 84, must read svakog knjigoljupca, a ja sam se tom idejom oduševila - jer sam imala izliku pročitati nastavak tog klasika iz 1970., "The Duchess of Bloomsbury Street", koji sam naručila iz Blackwell's Bookshopa (free shipping), slavne oxfordske knjižare, osnovane u 19. stoljeću, koja se spominje i u knjizi, btw. Prije toga, pogledala sam i ekranizaciju "Ulice Charing Cross 84", ali ostadoh razočarana. Na početku filma, Anne Bancroft, koja glumi američku spisateljicu Helene Hanff, stiže u London radi nedovršenog posla i prisjeća se kako je sve počelo - oglasom Marks and Co., londonskih knjižara specijaliziranih za stare knjige, na koji se javila, tražeći rijetke rabljene knjige. Film bi bez Bancroft i Anthonyja Hopkinsa, koji glumi Franka Doela, bio nepodnošljivo dosadan, što ne iznenađuje, jer riječ je o adaptaciji epistolarnog romana, ali esencija Helene Hanff je uhvaćena.


Pravom knjigoljupcu nije moguće narušiti doživljaj čitanja "Ulice Charing Cross 84" pa se nećete ljutiti ako otkrijem da se Helene i Frank, nakon dvadeset godina dopisivanja, razmjenjivanja dobara i prijateljevanja, nikada uživo nisu sreli. Ipak, Frank ju je, na neki način, doveo u London o kojem je sanjala cijelog života. Tek nakon što je britanski izdavač otkupio prava za njezinu "Ulica Charing Cross 84", zahvaljujući predujmu, Helene je posjetila London, i to na tri tjedna. Bez imalo lažne skromnosti prihvaćajući velikodušne ponude za izlaske i obilaske od strane obožavatelja, izdavača, ali i prijatelja iz tada (u ljeto, 1971.) već zatvorene knjižare "Marks and Co." (na poznatoj adresi danas se nalazi McDonald's), Helene istražuje London iz engleske književnosti. Ona u širokom luku zaobilazi poznate londonske znamenitosti i traga za mjestom na kojem je stajao Shakespeareov The Globe, ulicama koje je opisivao Dickens, hodnicima Oxforda kojima je koračao John Donne, i neumorno se iščuđava običajima uštogljenih Britanaca.


Helene Hanff je neka vrsta načitane, elokventne, seksualno-samozatajne (u filmu se da naslutiti da Helene čitavog života tuguje za anonimnim mornarom) i modno onesviještene Carrie Bradshaw - ona je Njujorčanka koja zna što želi, a još bolje zna što ne želi, i dammit, ne boji se to izreći naglas. Iako naoko neustrašiva, ona je i woodyallenovski neurotična, zbog čega ju smatram sebi sličnom, zbog čega i posežem za njezinim knjigama. Svidjet će vam se Helene ako vam se sviđaju lik i djelo Nore Ephron i sličnih njujorških šašavica, a vjerujem da će vam momentalno prirasti k srcu ako pročitate njezine komentare o Londonu, o modnom stilu, obožavateljima, i o ostvarenju snova, dane u ovom malom slatkom londonskom dnevniku. 

"I sat on  a park bench and stared at the houses. I was shaking. And I'd never in my life been so happy. All my life I've wanted to see London. I used to go to English movies just to look at streets with houses like those. Staring at the screen in a dark theatre, I wanted to walk down those streets so badly it gnawed at me like hunger. Sometimes, at home in the evening, reading a casual description of London by Hazlitt or Leigh Hunt, I'd put the book down suddenly, engulfed by a wave of longing that was like homesickness. I wanted to see London the way old people want to see home before they die. I used to tell myself this was natural in a writer and booklover born to the language of Shakespeare."

"You can't imagine how funny it strikes me when somebody calls me chic. I'm wearing the same kind of clothes I've worn all my life and for years I was looked on as a bohemian mess. My sister-in-law Alice, for instance, used to wear herself out every year trying to find a shoulder bag to give me for Christmas because I wouldn't carry a handbag and nobody else wore shoulder bags so no manufacturers made them. (Handbags make you choose between your wallet, your glasses and your cigarettes. Choose two of the three and maybe you can get the bag closed.) I also wouldn't wear high heels because I like to walk, and you can't walk if your feet hurt. And I live in jeans and slacks because skirts are drafty in winter and hamper you when you walk, and besides, if you're wearing pants nobody knows there's a run in one stocking."

"Carmen, dear", I said, "I am not the kind of author who wants to be protected from her public. Any fan who phones want to feed me, and I am totally available as a dinner guest. Just give out my address all over."

"I sat down, suddenly shaken by the fact that these four distinguished people had watned to meet me. I tell you, life is extraordinary. A few years ago I couldn't write anything or sell anything, I'd passed the age where you know all the returns are in, I'd had my chance and done my best and failed. And how was I to know the miracle waiting to happen round the corner in late middle age? 84, Charing Cross Road was no best seller, you understand; it didn't make me rich or famous. It just got me hundreds of letters and phone calls from people I never knew existed; it got me wonderful reviews, it restored a self-confidence and self-esteem I'd lost somewhere along the way., God knows how many years ago. It brought me to England. It changed my life."



Ove fotografije snimljene su u osječkom Perivoju kralja Tomislava (moj jesenji izbor za #mjestozačitanjeuosijeku) dan prije velikog požara u tvornici Drava International, a one, kao i Helene Hanff i nezaboravna priča o ljubavi prema knjigama koja umije premostiti i prostor i vrijeme, podsjećaju na trenutke koje ne bismo smjeli odgađati, koje si dugujemo, bez obzira na našu dob i odgovornosti - trenutke istinske sreće, opuštanja i uživanja, trenutke u kojima nam je dopušteno maštati, biti dijete, biti svoj, biti. 

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kako god okreneš - osuđeni na traganje

Mogla sam si zamisliti da je roman "Oče, ako jesi" u potpunosti fikcija i da su svi oni koji se u njemu spominju čista izmišljotina. Ali znala sam autoricu - nju možda jesu ukrali Ciganima pa jest drugačija gdje god kroči, ali neki red se zna, autentičnost joj je bitna. Pa sam guglala: Ljubodrag Đurić. Google je izbacio na vidjelo članke Wikipedije nabrojavši sve činove ovog partizana, kao i neke seks skandale čiji je bio sudionik, a koji su zamalo razbucali Titovu partiju. Joj, mene takve stvari ne zanimaju - rođena sam sedam godina nakon Titove smrti, nismo se mi igrali ustaša i partizana, nego smo skupljali Cro Army sličice - razgovarala sam sa sobom. Ipak, bila sam uvjerena da se u priči Damjana Kneževića, koji 1988. čita o samoubojstvu generala-majora Đurića, krije nešto i za mene, milenijalku. Osim toga, obiteljsko stablo prikazano na koricama, u čijem središtu se nalazi ime Pala Nađa, djelovalo mi je u isti mah i zastrašujuće i primamljivo. U sljedećem poglavlju, auto

Drvo nade, budi jaka

Noćas sam sanjala da na stopalima imam po šest nožnih prstiju. Da su dugački i da moram odlučiti koji od njih je višak koji valja iščupati kako bi stopalo opet nalikovalo svakom normalnom stopalu. "Ako u snu imate više prstiju, očekuje vas profit", pisalo je na internetskoj sanjarici punoj grotesknih sanjarija. Pusti ti to, man' se profita i ostalih kerefeka, nije bio dobar osjećaj imati dvanaest nožnih prstiju! Jezivo je željeti pobjeći iz svoje kože! Sjetila sam se Fride, o kojoj čitam, i pomislila - mora da se tako ona osjećala čitavog života. "No, nakon preležane paralize njeno je tijelo zadobilo novu težinu. Ne samo fizičku, razmišljala je, već i metafizičku. Postalo je teret, težak poput kamena koji je primorana vući sa sobom. Nakon nesreće, te je težine bila svjesna gotovo u svakom trenutku svog života." Čitala sam "Fridu ili o boli" Slavenke Drakulić prije petnaest godina, ali sam je s radošću ponovno posudila u knjižnici - ona je izbor mog bo

Pripreme za Irsku (4)

"Je l' taj bicikl ispravan?" pitala sam tatu škicajući stari zahrđali bicikl kojeg sam zadnji put vozila prije dvadeset godina. "Ma je, ispravan skroz, ali ponesi ključ sa sobom, za svaki slučaj - ako ti otpadne pedala", rekao je nonšalantno. Sjela sam na bicikl, nepokolebljiva. Zanimljivo, nisam ni na trenutak zastala birajući stazu - naše tijelo gotovo instinktivno bira utabane staze, poznate prečice. Iako su dvorišta u kojima smo se igrali tiha, iako su puteljci prekriveni korovom, naša stopala znaju put, naše godine pamte mirise pokošene trave i zvukove kotača koje valja slijediti. S Cranberriesima u slušalicama, krenula sam u šumu, jer, pomalo neobično od mene, posegnula sam za (šumskim) krimićem. Irske autorice, doduše, jer tema je i dalje - Irska. Irska književnost odana je žanru kriminalističnog romana desetljećima, a ime Tane French redovito se nalazi na popisima must read krimića, pogotovo otkad ju je Independent prozvao Prvom damom tog žanra u Iraca

It's the end of world as we know it!

"Darkly glittering novel" veli Goodreads. OK. Šljokice. Podržavam. Moram. "Bestseler New York Timesa", vrišti s korica. A joj. To ne zvuči ohrabrujuće - iskustvo je pokazalo da Times i ja nismo na istoj valnoj duljini. No, što se mora (za book club), nije teško. Roman "Postaja Jedanaest", kanadske autorice Emily St. John Mandel, počinje kazališnom izvedbom "Kralja Leara" od strane ostarjelog holivudskog glumca, Arthura Leandera, koji se cijelog života pripremao za tu ulogu. No, čini se da je njegovom životu došao kraj, i da će tome posvjedočiti i publika kazališta Elgin u Torontu. Jeevan, bolničar koji je pokušao spasiti glumčev život, snužden odlazi iz kazališta i putem kući dobiva neobičan poziv o pandemiji gruzijske gripe koja prijeti. Znam, znam, imate Covid-19 flashbackove, ali moram reći da je ovaj roman napisan (i razvikan) 2014. (nije to ništa neobično, Dean Koontz predvidio je pandemiju nalik Covid-19 još 1981. u knjizi "The Eyes o

Perfect Stars Hollow Day

Kad god bih se nakon dugo vremena vraćala u svoj rodni grad vraćala, uvijek bih isplanirala savršeni dan u tom malom gradu u kojem tobože svak' svakog zna i koji sada čak ima i sjenicu sličnu onoj u Stars Hollowu - baš onako kako Rory provodi Perfect Stars Hollow Day u 4. epizodi 4. sezone (ako ne znate o čemu pričam, move along...). Sada rado posjećujem bližnje, ali ne čeznem više o povratku u Našice. Nisu Našice više moj grad - promijenili su se trgovi, otišli su iz grada moji ljudi, otišli u potrazi za boljim sutra. Ja se vratim tu i tamo, iako grad ne prepoznajem, samo da provjerim koliko je mene ovdje ostalo. Ako se ikada nađete u Našicama ranim jutrom, doručkujte u pekarnici "Čočaj". Establishment se odnedavno nalazi u samom centru grada, domaći bi rekli - na Majmunari, kraj Hotela Park. Burek je za prste polizati, a jednako su ukusna i druga peciva. Potom pođite do novouređenog dvorca obitelji Pejačević s početka 19. stoljeća u kojem su živjeli hrvatski banovi, Lad