"Naša mama opsjednuta je piscima! Uvijek priča da je čiko-Duh-u-močvari išao u njezinu školu, tjera nas da se divimo stopedeset godina staroj kući Ivane Brlić Mažuranić i uvjerava nas da je bila na kavi s tetom koja je napisala "Selinu i mrakove", koju nam je čitala dok smo bili mali... Mislim da si ona umišlja da je jedan od njih, iako je u životu napisala samo jednu jedinu slikovnicu!" pričat će moja djeca za koju godinu, u najneprikladnijim situacijama, dakako.
Ne mogu si pomoći - onako kako se vole biografije glazbenika ili povijesnih velikana, ja volim priče iz života pisaca. Tražim u njima taj zanos, te ideje i to intimno što im pomaže da iskroje priču u koju će vjerovati i oni sami, ali i njihovi čitatelji. Ove tri knjige spontano sam posudila u knjižnici i tek naknadno uvidjela svoju predvidljivu i ukalupljenu narav - sve tri knjige na neki način govore o romantičnom činu pisanja.
Forsiranje romana-reke - Dubravka UgrešićRoman Dubravke Ugrešić dobio je 1988. razvikanu nagradu beogradskog tjednika "NIN" (koju nikada ranije žena nije dobila), ali nisam ga zato poželjela čitati. Istina jest da meni "NIN" ništa ne predstavlja - ja sam 1988. tek napravila svoje prve korake, izgovorila prve riječi, moj svijet nije imao granice. Međutim, čini se da ovaj roman nešto predstavlja književnicama koje su tih godina kraju privodile svoje studije književnosti - one ga neprestano vade iz naftalina pa sam se pitala rade li to s pokrićem ili ih mori neka vrsta kolektivne grižnje savjesti. Prezrenu, ali ne i zaboravljenu Dubravku Ugrešić tako je nedavno gimnazijalcima na
Festivalu dobre preporuke u Požegi preporučila Marina Vujčić, s namjerom da demistificira zanimanje pisca. Krenula sam prema knjižnici, bojažljivo, kao da pristupam
vještičjem savezu - uvjerena da bar toliko d
ugujem samoj sebi, wannabe piscu.
"Navratila je i moja prijateljica Snježana i pitala me o čemu ću to pisati. Pa, ja bih o piscima, rekla sam. Pa stalno pišeš o piscima, rekla je. Samo dobri pisci mogu pisati o bilo čemu, dok loši moraju pripaziti na temu, dodala je. Što mogu kad volim pisce zato što su tako malo, pa mi ih je žao, rekla sam ja, odlučivši da još nepostojeću radnju smjestim u Zagreb."
Roman započinje autobiografskim crticama iz kojih iščitavamo da je autorici kao inspiracija za ovo djelo poslužio odlazak na radionicu za pisce u Iowa Cityju. Iako početak može zavarati čitatelja da pomisli da je riječ o pitkom romanu ležerna tona, već prvi događaj na međunarodnom susretu pisaca stvorit će sivo-paranoičnu atmosferu koja će pratiti čitatelja do kraja (pogovor je najžalosniji dio ove knjige, rekla bih). Dakle, poželjela se Ugrešićka narugati izmučenim književnim umovima (hm, i samoj sebi) pa ih je smjestila u zagrebački hotel i pod okriljem drame, humora i erotike im iskrojila sudbine. Nečiji život završava na tragičan način, jednom od njih ukradu rukopis ("Ukoliko je istina to što govori naš nesretni prijatelj Zdrazil, možete biti sigurni da je ta to kriva žena ili pas..."), netko pati jer ga ne zovu u svoje književne krugove, rukopise ratobornih žena iz kuhinje nitko ne želi objaviti ("Što su tričavi rukopisi prema ženama koje su završavale u ludnicama ili s glavom u pećnici!"), jadni li su ti naši pisci...
Mjesto i vrijeme radnje najzanimljivi su aspekt ovog romana, bar nama, generaciji koja je odrasla u demokratskoj republici. Nama je ova priča nalik znanstvenoj fantastici, vjerujem, dok autoričina generacija garant čita ovaj roman rezignirano, jer ništa se nije promijenilo. Moram priznati, išli su mi na živce svi ti silni likovi - ljubomorno sam zaključila da se autorica pišući i poigravajući se satirom i žanrovima zabavila više nego ja. Ja sam živac, trebalo mi je neko vrijeme da prestanem voditi računa o svakom liku, o svakom detalju - da se opustim, da me tekst ušutka i natjera da se pretvorim u uho, da saznam je li naš pisac obični prevarant ili doista živi od entuzijazma, čvrsto vjerujući u "nepobjedivu narav književnosti".
"...što sam ja spreman žrtvovat' za čovječanstvo? Ili barem za njegov manji dio...?
- Napiši roman. Veliki - ozbiljno je rekao Marc.
- Kako mogu napisat' veliki roman kad živim mali život? - rekao je nekako više za sebe Pipo."
O strasti, čitanju, dokolici - Helena Sablić TomićU proslovu stoji da je ovo knjiga "sporog čitanja" o samoći, o strasti, o dokolici ("namjerna hedonistička izolacija"), jer ljudi danas bježe od samoće, jer ih ona uznemiruje. Hm, s Helenom bih već mogla razgovarati, pomislila sam, nadajući se intimnim zapisima nalik knjizi "Stolareva kći" Marine Vujčić. Nakon prvotnog razočaranja - jer ovdje ne pronalazimo ni intimno, ni privatno, pa ni javno na način kako ih je klasificira sama autorica u nedavnom gostovanju kod Tončice Čeljuske (
U svom filmu) - prepustila sam se besplatnom kolegiju iz hrvatske književnosti. Čini se da je Heleni Sablić Tomić književna kritika milija od prostodušnog iščitavanja tekstova i bezbrižnog dokoličarenja, jer ovdje je riječ o tekstovima profesionalke nad kojima su svi moji kompleksi pravnika (a ne kroatista) došli do izražaja. Svejedno, poželjela sam ponovno u ruke uzeti Pavličićeva "Koraljna vrata" ili po prvi put se odvažiti čitati "Smrt Vronskog" Nedjeljka Fabrija.
Autoricu pronalazimo tek mjestimice, kad se prisjeća Irene Vrkljan o kojoj je snimala dokumentarac, kad piše o želji za kretanjem, o šetnji uz Dravu ili kad govori o profesorima koji su je inspirirali, a ja tražim detalje "koji imaju moć proniknuti dublje u neku osobu" - mene ne oplemenjuju ni definicije dokolice i nekolice ni analize motiva koji su "amblematski vezani uz fenomenologiju svakidašnjice" (true story), koliko god bile virtuozno ispisane. Želim svakodnevnu običnost, želim dosadni tijek misli nekoga tko vrijeme poklanja pisanju, želim čuti što ga veseli, za što se strastveno zauzima, što mu je važno steći, a što važno zadržati, želim nešto o čemu se ne piše u "Republici" ili zbornicima Matice hrvatske.
"Ovo moje pisanje nije samo rezultat davnih i manje davnih susreta i razgovaranja. Dogodilo se u onome trenutku kada sam odlučila izdvojiti se iz gužve, buku zamijeniti osamu, a glasna razgovaranja potonućem u unutarnju sebe. Tada sam spoznala kako tišina u dvoje, Mene i Sebe, postaje kreativna punina jednine. Užitak tako provedenog vremena nije uvijek odgovarao mojim ukućanima, no meni se izmještenost od svakodnevnih imperativa činila posve Čistom. Zove li se ona dokolicom ili nekako drugačije, ne znam. Znam kako je ovaj tekst isključiva posljedica Nje."
Ulica Charing Cross 84 - Helen Hanff
Odana sam kao pas, oduvijek, pa sam logičnim slijedom kao jedanaestogodišnjakinja u "Posteri & prijatelji" dala objaviti oglas u kojem tražim prijatelja za dopisivanje uz naznaku da "nikada ne prekidam dopisivanja". Dopisivala sam se i ranije s prijateljima koje sam upoznala na moru (pozdrav mojoj priji Ines iz Splita, Ivi iz Čakovca, Rebeki iz Maribora...), sa sestričnom iz Osijeka, razmjenjivala postere, ali dopisivanje s Andrejom, koja je odgovorila na moj oglas, na neki način mi je promijenilo život. Deset godina izmjenjivale smo pisma koja, priznajem, nikad kasnije nisam ponovno iščitavala - previše je teen tajni i razmišljanja u njima, bojim se da bih samu sebe posramila.
Čeznem za vremenima u kojima je pošta igrala važnu ulogu u našim životima pa me knjiga "Ulica Charing Cross 84" odmah po objavljivanju u hrvatskom izdanju zainteresirala. Znala sam da je riječ o knjizi koju knjigoljupci obožavaju, koju čitaju uvijek iznova, imaju ju uza se poput stare mucicaste dekice koja im pruža utjehu. Kad bih vam rekla da je riječ o zbirci pisama koje je od 1949. do 1969. Helene Hanff, relativno neuspješna američka spisateljica, izmjenjivala s Frankom Doelom, zaposlenikom londonske nezavisne knjižare i antikvarijata Marks & Co., ne bih vam dočarala šarm ove knjižice.
Jer nije ovdje riječ o njihovim pismima, nego o osebujnom duhu Helene Hanff, žene koja se javlja na novinski oglas knjižare Marks & Co. u potrazi za rijetkim knjigama. Ona piše televizijske scenarije u šugavom njujorškom stanu bez grijanja, u "vestama koje su pojeli moljci", uz čašu džina i pepeljaru punu opušaka, i u svojim kratkim pismima izlijeva na papir svoju ljubav prema knjigama. Ona sanja o "Engleskoj iz engleske književnosti" i naručuje knjige jer joj "trebaju za duge zimske večeri". Nema dileme, Helene je razlog zašto ljudi ritualno, jednom godišnje, posežu za ovom knjigom - njezina vrckavost, zajedljivi humor kojim gnjavi suzdržanog Franka (nekoć sam bila zajedljivija, nedostaje mi to) i čitateljske navike ("Kupovanje knjiga koje još nisam čitala se kosi s mojim principima, poput kupovanja haljine koju nisam isprobala.") održavaju njezin šarm živim, iako je Frankova knjižara zatvorila svoja vrata davnih dana, a Helene je napustila opipljivi svijet. Naposljetku, ne čitamo da bismo se sprijateljili s koricama tog papirnatog čuda zvanog knjiga, nego da bismo u knjigama prepoznali sebe, ili stekli nove prijatelje u likovima, bili oni stvarni ili izmaštani. Njihova pisma podsjećaju nas na jednostavne stvari koje umiju čovjeku praviti društvo - pismo prijatelja, paket iznenađenja, ljubaznost i ljubav prema pisanoj riječi. (Hm, mislim da ću si naručiti Heleneinu "The Duchess of Bloomsbury Street", po mogućnosti, od neke britanske knjižare.)
"Da barem niste posvetu tako pristojno priložili na kartici, nego je upisali u knjigu. Vidi se da prodajete knjige, jer ste i bez razmišljanja zaključili da bi joj to smanjilo vrijednost. Ali povećalo bi vrijednost njezinoj trenutnoj vlasnici. (A možda i budućim vlasnicima. Osobno volim posvete na prvim stranicama i bilješke na marginama, sviđa mi se osjećaj suučesništva s onime tko je listao stranice prije mene, volim čitati odlomke koje je netko koga odavno nema smatrao dovoljno važnima da ih obilježi.)"
Helen i Frank nisu si nikad pružili ruku. Helene je prvi put posjetila London tek nakon što je "Ulica Charing Cross 84" objavljena njemu u čast. Moja poštanska bajka? Ona ima happy end - Andreja i ja susrele smo se u listopadu 2008., na dan njezinog vjenčanja (ja sam uhvatila buket), a kasnije sam bila i krštena kuma njezinom sinu, sada četrnaestogodišnjaku. Naši prsti ulijenili su se uslijed popularizacije društvenih mreža, ali još uvijek smo tu jedna za drugu. Zapravo, dok gledam filmsku adaptaciju "Ulice Charing Cross 84", dogovorit ću naš sljedeći susret. Veselim se...
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)