Mogla bih sa svakim razdobljem svog života povezati neko stablo. Mogla bih reći da je jedino što pamtim iz đurđenovačkog vrtića stablo puno krušaka, krušaka koje zrelošću prizivaju pčele, koje naposljetku zadaju nekoliko uboda dječaku koji bespomoćno plače dok ostala djeca bježe kao muhe bez glave. Mogla bih reći da mi se plače kad netko spomene mušmulu jer se sjetim klupice u plotu preko koje sam prelazila iz dvorišta u bakinu bašću, na početku koje bi me dočekalo razgranato stablo mušmule. Mogla bih vam pričati o utjesi koju mi pružaju Dorine breze, o poljupcima kojih su se nagledali hrastovi u perivoju Pejačevića. Mogla bih reći da mi je omiljeno mjesto na mom prvom radnom mjestu bilo podnožje starog brijesta kojeg su bijele vrbe sa zavišću gledale iz poplavljenog rita. Mogla bih vam reći da sam podstanarski stančić preko puta šibenske Stare ceste izabrala za život samo zato jer mu je ulaz čuvalo stablo smokve. Ako ona tu prezimljuje, ako ona tu uspijeva rasti - prezimit ću i ja, rast ću i ja, mislila sam.
Kad sam čula da je knjiga "Iznad svega" ("The Overstory") roman o drveću, nisam se nećkala, iako za Richarda Powersa - dobitnika američke National Book Award for Fiction i Pulitzera, glazbenika, obožavatelja "Ilijade" i "Odiseje" kojeg zanima utjecaj znanosti na društvo - nisam dotad čula (nije škodilo ni što je ovu knjigu veličao svaki Amerikanac na YouTubeu). Nakon čitanja "Waldena", priroda je bila jedino o čemu sam željela čitati. Zanimljivo, upravo pomoću Thoreaua Richard Powers predstavlja vrijeme radnje na samom početku romana. "Sad je vrijeme kestena. Ljudi hitaju kamenje na divovska debla. Plodovi padaju svugdje oko njih kao božanska tuča... Thoreau sudjeluje, ondje u Concordu..." U Brooklynu zatičemo norveškog doseljenika Jorgena Hoela koji baca kamenje na kestenje pa ih stavlja u džepove i prosi Irkinju Vi Powys. Započinju zajednički život - Vi rađa djecu, Jorgen sije stabla kestena. U svega par stranica, Powers ispisuje čitav Jorgenov život, a naposljetku ga i sahranjuje pod kesten kojeg je sam posijao. Malo čudno, ali, tek naknadno primjećujem da naslov poglavlja nije "Jorgen Hoel" nego "Nicholas Hoel". Život se, dakle, nastavlja nakon Jorgenove smrti - njegovi potomci brinu o jedinom stablu kestena koje je preživjelo rak kore, fotografiraju ga godinama (done that!) tako da tijekom Drugog svjetskog rata snop fotografija dolazi do broja petsto. Obiteljsko stablo ne odolijeva vremenu, ali stablo kestena stoji snažno na istom mjestu.
Čitatelju ubrzo postaje jasno da je prvih stotinu i pedeset stranica ovog romana (nisam sigurna možemo li ga uopće tako nazvati) sastavljeno od osam kratkih priča u kojima autor, nalik okupljanju superjunaka u akcijskim filmovima, opisuje obiteljske prilike, osobine i "specijalnosti" devetero likova. Njihove su priče isprepletene s pričama o stablima. Mimi Ma je, npr., kćer inženjera elektrotehnike koji je počast svojim kineskim precima odao sadeći dud. Adam Appich potječe iz obitelji koja sadi novo stablo svaki put kad se ima roditi novi potomak (njegovo stablo je ponositi i čudnovati javor). Upoznajemo i Raya i Dorothy, odvjetnika i stenografkinju, zaljubljeni par glumaca u amaterskom kazalištu, Douglasa koji je ratni veteran... Ne, ne, nisam mogla ovo čitati. Priuštiti čitateljima prolog od stotinjak stranica može učinit samo krajnje nadmen autor. Razumijem da je Powersu bilo bitno potanko ispisati korijenje ovih likova (struktura romana podijeljena je na korijene, deblo, krošnju i sjeme), ali nisam mogla shvatiti zašto je likova moralo biti toliko i što oni predstavljaju (i jedan čovjek može predstavljati čovječanstvo, zar ne?). Zašto nije poklonio povjerenje jednom liku, zašto nije vjerovao da jedan lik može nositi cijelu fabulu na svojim leđima? Da je roman pisat' lako, pis'o b' roman sva'ko, dragi moj Richarde Powersu.
"...kaže mu: "Ima jedna kineska poslovica. 'Kad je najbolje vrijeme da posadiš drvo? Prije dvadeset godina."
Inženjer Kinez se nasmiješi. "Dobra je."
"A kad je drugo najbolje vrijeme? Sad."
Ja sam poprilično drčna čitateljica i ne dam se otjerati lako pa sam ustrajala u čitanju, željno iščekujući da se Powersovi aktivisti sretnu, da se ovaj roman zakotrlja. "Svi ti ljudi nisu ništa Pattybiljci. A opet, život im je već dugo povezan, duboko ispod zemlje. Njihovo srodstvo funkcionirat će poput razvoja knjige. Prošlost se uvijek razjasni, u budućnosti", pisalo je, ali ni zagrebavši poglavlje zvano "Deblo" nisam se osladila tekstom. Richard Powers, vidjevši šumu sekvoje na sjeveru Kalifornije, poželio je pisati o stablima. “When you stand in front of a living thing that’s as wide as a house and as tall as a football field is long and almost two millennia old, and it’s still working on its plan,” he said, “you just start saying, I’ve missed something obvious here”, rekao je pa proveo pet, šest godina istražujući stabla, njihov način života i američku politiku iskorištavanja šuma. Tema je ovo koja ga je fascinirala, tema koja je, po njemu, zaslužila epski roman. Ali, manje je ponekad doista više. Npr., njemački šumar Peter Wohlleben u publicističkoj "Tajni život drveća" na šarmantan i koncizan način objašnjava kako drveće komunicira, kako se sinkronizira tako da svako stablo daje isti doprinos, bez obzir na uvjete u kojima raste, pa do čitatelja dopiru sve one poruke koje je Powers naumio poslati pišući "Iznad svega".
U Powersovom tekstu je teško uživati, njega se uvijek iznova mora savladavati - čitatelj se mora fest inatiti ako ga želi iščitati. Teme očuvanja šuma i utjecaja ekologije na drvnu industriju doista jesu važne, i osjećala sam se dužnom saznati više o šumama koje su othranile Slavoniju (pipkala sam tih dana koru drveća, osluškivala pucketanje korijenja), ali sam naposljetku morala odustati - pametniji popušta. Ideja da bismo drveće trebali promatrati kao dio zajednice, pa i učiti od njega o suživotu, jest primamljiva, ali umjesto da devet koncentričnih života stvori uzbudljivi zaplet (interneti kažu da svi likovi kao aktivisti doprinose očuvanju šume), njihovi detaljni, a opet, jednodimenzionalno prikazani životi samo skreću pažnju s drveća koje bi trebalo biti neka vrsta protagonista. Roman fragmentarno skače s jednog lika na drugi, što čitatelja umara, pa se čini da se Powersova ljubav prema stablima rasplinula između redaka. Ako želite toplu priču u kojoj drveće dolazi do izražaja, preporučujem "Otok nestalih stabala" Elif Shafak. Preporučujem ju i Richardu Powersu, malo emocionalne angažiranosti ne bi mu škodilo, po cijenu melodrame - ako već smatra da je fikcija put do srca čitatelja.
Sve fotografije snimljene su u Perivoju obitelji Pejačević u Našicama
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)