Oda Fleetwood Macu

Istina jest, postojao je samo jedan razlog da pročitam ovu knjigu, i isti taj razlog sprječavao me u čitanju - Fleetwood Mac.

Iako sam kroz srednju školu protrčala u zvonaricama, lanenim košuljama i narukvicama od drvenih perlica, bila sam sve, samo ne tipični hipik (srednju školu pohađala sam početkom 2000.-tih, da ne bude zabune). Iako odveć neporočna, u mnoštvu metalaca i punkera, bila sam luda za Dylanom i Joan Baez, pokušavala sam naučiti svirati gitaru (epilog: bila sam prelijena i netalentirana), bila vegetarijanac, obožavala sam "Kosu", sanjala sam o radu u Amnesty Internationalu (pro bono, naravno, jer kome još treba novac!), čitala o američkoj borbi za građanska prava iako sam Selmu i Montgomery teško pronalazila na karti, protivila se ratu u Vijetnamu koji je okončan desetljeće prije mog rođenja. Ali nisam slušala Fleetwood Mac - oni su za mene bili bend iz devedesetih ("Everywhere" i "Little lies" su se vrtjele na 88,7 MHz cijelo moje djetinjstvo), a i Lane Kim ih je opisala kao svoj "guilty pleasure" što je predstavljalo značajan pad uličnog kredibiliteta svakome tko bi javno priznao da u tom pop zvuku uživa. Zaljubila se jesam u "Landslide" 2002., nakon što ju je Stevie Nicks na Grammyjima otpjevala s Dixie Chicks (te sam godine postala obožavateljica tog suvremenog country zvuka), ali nisam poznavala povijest benda, niti sam znala ništa o "Rumours". Iskreno, tek mi je ona fleetwood-macovska epizoda "Gleeja" približila "Rumours", album kojeg su gitarist i pjevač Lindsey Buckingham, bubnjar Mick Fleetwood, klavijaturistica i pjevačica Christine McVie, basist John McVie i pjevačica Stevie Nicks snimili u Sausalitu 1976. Mick je saznao za ženin preljub, Lindsey, koji je u bend ušao pod uvjetom da povede i Stevie, pokušavao se nositi s krajem veze sa Stevie, McViejevi su se razveli nakon nekoliko godina braka... Njihovi su životi bili kaotični, patnički, pod utjecajem raznih supstanci, ali svima je Fleetwood Mac bio prioritet, voljeno čedo zbog kojeg su bili spremni nesuglasice maknuti sa strane.

Bijes, trauma, izdaja, bespomoćnost, obamrlost uzrokovana drogama i potisnuta nježnost opipljivi su na albumu koji je prodan u 40 milijuna primjeraka i koji je nadahnuo tolike glazbenike i ljubavnike. Nije nikakvo čudo da je glazba s tog albuma nadahnula i Taylor Jenkins Reid da ispiše roman o fiktivnom rock 'n' roll bandu! Snimka live nastupa za album "Dance", na kojoj Stevie izvodi "Silver Springs" (najljepšu pjesmu iz doba "Rumoursa", koja je nepravedno izostavljena s albuma, završivši na B strani "Go Your Own Way") ne skidajući pogled s Lindseya, bila je povod za rađanje Daisy Jones i Billyja Dunnea, odnosno cijele Šestorke. 

"Ako je svijet bio srebrne boje, Daisy je bila zlatna."

Generacijski slična Stevie Nicks, razmažena Daisy Jones, djevojka velikih kobaltnih očiju i bakrene kose, rođena je u Losa Angelesu, u bogatoj obitelji koja ju zanemaruje. Tražeći se na Sunset Stripu, mahnito piše pjesme u bilježnicu (kao i Stevie, koja vjeruje da je na svijet došla da bi bila pjesnik), i uvijek nosi drogu u džepu (Stevie je kokain nosila u čizmi), pokušavajući ostvariti karijeru, a realno bivajući groupie djevojkom, sve dok ju njezina izdavačka kuća ne spoji s bendom Šestorkom, koju predvodi karizmatični Billy Dunne, koji se tek odrekao poroka i nastoji biti otac svojoj djeci te suprug svojoj Camili, u neposrednoj blizini rock 'n' rolla. U bendu sviraju i Karen, klavijaturistica, Graham, Billyjev brat i gitarist, bubnjar Warren, gitarist Eddie i basist Pete. Magnetična stasa i prljavog glasa (svoju Daisy zamišljam kao Grace Potter, pojela bi Billyja za doručak!), Daisy izaziva ovacije gdje god se pojavi pa bend nema druge nego prihvatiti suradnju koja im se nudi. No, Daisy nije samo pjevačica, ona želi pisati svoje pjesme, želi stvarati, želi krojiti "Auroru", album koji Billy pokušava snimiti kao hommage svojoj supruzi. Između suzdržanog Billyja i drske Daisy frcaju iskre, najprije iskre nesnošljivosti (bio joj je "trn u peti"), a onda i privlačnosti. Može li njihova glazba to podnijeti? Je li "talent koji oni imaju vrijedan svih tih sranja", da citiram Grahama?

DUBRAVKA: Drago mi je da nije Billyja pretvorila u zlikovca.

"Nisam imala ništa od onoga što im nije bilo vidljivo. Velika količina dobrog fiksa može te zavarati da više ne znaš jesi li sretan ili nisi. Može te zavarati da misliš kako je imati ljude oko sebe isto kao imati prijatelje. Znala sam da drogiranje nije dugotrajno rješenje. Ali, zaboga, lako je. Tako je lako."

Kad bih sudila Taylor Jenkins Reid samo po ovoj knjizi (a bih, evo, upravo), rekla bih da je - genijalna! Osloniti se u tolikoj mjeri na svima poznatu i izromantiziranu atmosferu Kalifornije iz post-California-Dreamin'-doba, kad su psihodelični snovi mogli postati stvarnost, kad je nastala predivna glazba izmučenih umjetnika, i imati toliko povjerenje u svoje čitatelje, koji će svojim poznavanjem i maštovitošću nadopuniti brojne nedostatke u njezinom tekstu - genijalna! Ova knjiga doista se može početi čitati kao usmena povijest stvarnog benda, ne nužno zbog autoričine uvjerljivosti, nego zbog jednostavne, ali perfektno izabrane forme, koja laska nesvakidašnjoj i zanimljivoj temi.

DUBRAVKA: Jedna dobra posljedica čitanja "Daisy" je to što mi se sluša Fleetwood Mac.

"Obećali smo si da ćemo vjerovati jedno drugome. Znaš li što ti je činiti s tom razinom povjerenja? Kad ti netko kaže: "Potpuno ti vjerujem, možeš imati svoje tajne. Cijeniš to. Svaki se dan podsjećaš na to koliko si sretan što ti se ukazuje takvo povjerenje."

"Daisy Jones i Šestorku" čitala sam sa svojom sestrom Dubravkom u duetu, i iako ju je ona čitala na engleskom jeziku, a ja u prijevodu, više manje su naši dojmovi bili jednaki (uvijek se dobro slažemo u buddy readu). Složile smo se da likovi nisu prepoznatljivi na papiru, nemaju vlastiti glas, što je bitna stavka kad se čitav roman sastoji samo od dijaloga. Rekla bih da su rečenice amaterski suhoparne - brzo se čitaju, ali nema u njima slojeva, nema masnoće, nema začina, a mene ne može osvojiti knjiga pisana na taj način. Daisy je tobože umjetnica, a o albumu "Tapestry" Carole King ne zna reći ništa složenije od "Posebnu sam pozornost obraćala na riječi. Doista sam ih osjećala." Billy je zaljubljenik u glazbu pa kaže da je volio Dylana i Lennona. "Albumi Freewheelin' Bob Dylan i Hard Day's Night. To su jednostavno...ja sam...oni su mi naprosto bili zakon." Da ne znam tko je napisao ovu knjigu, rekla bih da ju je napisala neka četrnaestogodišnjakinja čiji vokabular si jednostavno ne može pomoći. Taylor Jenkins Reid ima dobre ideje, ali njezine su knjige samo predlošci za televizijske formate. Forma usmene povijest za nju je, osim prikladna, bila i krajnje praktična, jer ne podrazumijeva Markove konake, ali na nju je više utjecaja imalo istraživanje negdašnje casting direktorice, nego duša spisateljice.

"Bilo mi je jasno da će u tom slučaju na audiciji vidjeti samo djevojku u haljini. A ja sam htjela da vide klavijaturisticu. Zato sam odjenula traperice i majicu s logom Čikaškog sveučilišta koju sam ukrala bratu. Daisy nije bila takva. Nikad joj ne bi palo na pamet učiniti nešto takvo."

DUBRAVKA: I u knjizi mi jesu fora te razlike u tome kako likovi pripovijedaju neku priču...npr. kad je Warren mislio da Karen spava s nekim iz tehničke ekipe jer nije imao pojma da je Graham u pitanju.

Ovu priču pokušavaju iznijeti žene, ne nužno snažne, i ne nužno neovisne, različite, svaka na svoj način. Mojoj sestri se svidio lik Camile (kako ne, kad Camila ponekad izgovara rečenice koje moja sestra izgovara), meni je na početku za oko zapela Karen, ali, budimo realni, sve su one nastale raslojavanjem jedne i neponovljive Stevie Nicks - njezina karizma, njezin pjesnički zanos (iako nikad nije voljela pisati pjesme u tandemu, onako kako su ih pisali Daiys i Billy), njezina ovisnost i njezina žrtva bogovima rock 'n' rolla ono su što drže ovaj tekst na okupu. Autorica je očito imala namjeru rašomonski prikazati te lude sedamdesete, doba buđenja ženske svijesti, što mi uvijek zasmeta u suvremenoj književnosti, jer, u današnje vrijeme, svede potencijalnu umjetnost na pamflet.

"Camila: ...da bi bila sretna poput mene, trebaš neke druge stvari. Bila bih sretna da to i dobiješ, štogod to bilo."

"Graham: Naravno, svatko nanosi bol svakome, ali žene kao da se uvijek uspiju osoviti na noge, jesi li to primijetila? Žene su te koje opstaju."

Glazba bi morala o umjetnicima reći više nego oni sami govore o sebi, ali ni dijalozi ni lyricsi na kraju knjige nisu mi rekli mnogo. Možda nas Daisy pokušava uvjeriti da je ranjiva i da otkriva svoje boli i tajne pišući pjesme s Billyjem, ali mene nije uvjerila. Nešto je uvijek ostalo prešućeno. Jasno mi je, nešto dobiješ, nešto izgubiš - ovaj format nije autorici dopuštao digresije u obliku promišljanja o prošlosti likova, o ranama koje su zaradili u djetinjstvu, koje su ih izgradile (ispisujući Billyja krenula je u dobrom smjeru), ali baš to mi je nedostajalo da ovi likove, pogotovo Daisy, zažive, da ih zaista zavolim, da zaista navijam za njih, da ovaj roman ne bude amaterski prosječan, nego vrhunski. Čini se da tako uvijek reagiram na romane Taylor Jenkins Reid - uvijek mi tako malo nedostaje da se u njih zaljubim onako kako se želim uvijek iznova zaljubljivati u književnost. 

DUBRAVKA: Meni je Chain neko vrijeme već top, a prije bih ju preskakala.

Iako me knjiga, blago rečeno, nije oduševila, u ovom iskustvu čitanja sam baš uživala. Danima smo Dubravka i ja sanjarile i razgovarale o glazbi, onako kako samo mi znamo, i slušale smo Fleetwood Mac, obilno, pa čak i pronašle nove najdraže pjesme. Ona je zavoljela "Chain", a ja sam utjehu pronašla u "Sweet Girl", Stevienoj pjesmi koja savršeno predstavlja happy end kojeg sam ja, po uzoru na Stevie, namijenila Daisy Jones. 

And he says, "What do you love to do?
Outside your world
Who spends time with you?
From whom do you learn when you're not working, sweet girl?
"Where would you go if you had the time?"
Crossing some crazy state line somewhere?
To whom do you cry
When people are unkind, sweet girl?"
But I chose to dance across the stages of the world
Everyone said I'd never learn
And I still hear your words
I waited all my life for you, sweet girl

DUBRAVKA: Nije mi žao što sam kupila knjigu. Nije nešto previše wow, ali ok je i podsjeća me na dobru glazbu. Tematski mi je bliža od bilo koje druge njezine i od većine tih TikTok popularnih knjiga za koje sam čula.

Moram priznati da su me posljednja dva odlomka autoričinih zahvala dirnula više nego ijedna rečenica romana - dodaju ovoj knjizi prelijep završi touch zbog kojeg čitatelj doista povjeruje da je Daisyin i Billyjev kraj bio jedini mogući kraj, za razliku od ovog fleetwood-macovskog. A ja? Slušajući Fleetwood Mac, pa i razmišljajući o Lindseyu i Stevie, nesuđenim ljubavnicima, ja se čudim umjetnicima koji su odabrali umjetnost i žrtvovali život proveden s onim koga vole. Ako su tako divnu glazbu stvarali nakon prekida, kakvu su još mogli stvoriti zajedno... Možda ipak nisam cinična koliko bih željela biti - možda doista vjerujem da ljubav može pomicati planine, da može inspirirati, hraniti, voditi. Možda je najvažnija spoznaja koju ću ikada imati ta da sam voljena samo zato što postojim, a ne po svojim zaslugama, po svojim djelima. 

Nadam se da ću u svom životu imati snage uvijek iznova birati snena jutra uz čovjeka kojeg volim (uz neizbježnu ciku i viku naše djece, naravno), što god Stevie Nicks mislila o tome.

"Billy: Strast je...to je vatra. A vatra je genijalna, čovječe. Ali mi smo načinjeni od vode. Voda nas održava na životu. Za mene je moja obitelj bila voda. Odabrao sam vodu. Odabrat ću vodu svaki put. Želio sam i da Daisy pronađe svoju vodu. Jer ja to nisam mogao biti."