"Moja majka umrla je onoga trena kada me rodila, tako da cijeloga života nije bilo ničega što bi stajalo između mene i vječnosti; za mojim leđima uvijek je bio taman, crn vjetar."
Što to ima u tim prvim rečenicama koje govore o smrti nečije majke da nas momentalno privuku? Sve, i ništa, ne znam, rekao bi vjerojatno Camusov antijunak, ali tako me privukla i Jamaica Kincaid prvom rečenicom iz "Autobiografije moje majke". U intervjuima ova zanimljiva autorica podrijetlom iz karipske Antigue ne propušta govoriti o svojoj majci kao svojoj kreatorici. Naime, njezina ju je majka, strastvena čitateljica, kao trogodišnjakinju odvlačila u knjižnicu, pa i naučila čitati - riječi, ali ne i slova. U njezinim se riječima redovito zrcali zahvalnost, ali u ovom je romanu ne nalazimo - nije riječ o autofikciji.
Majka naše junakinje umrla je rađajući ju, a takav gubitak čitatelju momentalno nudi intimnost za kojom čezne posežući za lijepom književnošću. Otac ju je dao na čuvanje ženi kojoj je povjerio i pranje svoje prljave odjeće - dva zavežljaja, prljavo rublje, i dijete. Rijetko ju je posjećivao, tek kad je dolazio po svoju opranu odjeću, a ona je neprestano gledala preko ramena, nedostajao joj netko koga ne poznaje. Kasnije ju je otac pozvao k sebi i poslao ju u školu, bilo mu je bitno da ide u školu duže nego ijedna djevojčica, da postane učiteljica.
Nisam nikad ranije čitala djela Jamaice Kincaid pa nisam imala nikakvih očekivanja, ali usudila bih se reći da ovako intenzivne introspektivne rečenice fikcije nisam nikada čitala. Naša se junakinja s odmakom prisjeća odrastanja s maćehom koja ju je željela mrtvu, a potom i života s Madame i Monsierom LaBatte, kojima ju je otac povjerio. "Nitko me nije promatrao niti opažao, promatrala sam samu sebe; nevidljiva bi struja iz mene izlazila i k meni se vraćala. Zavoljela sam samu sebe iz prkosa, iz očaja, jer nije bilo nikoga drugoga. Takva ljubav može proći, ali samo može proći, to nije najbolja od ljubavi, ona ima okus nečega što je predugo stajalo na polici tako da je užeglo, i ako se pojede, okrene ti se u želucu. Može proći, može proći, ali jedino zato jer nema ničeg drugog da ga zamijeni, ali nije za preporučiti", kaže ona (kasnije saznajemo da je njezino ime - Xuela Claudette Richardson), nudivši samoj sebi ljubav i povjerenje na dlanu. Dane je provodila s Madame LaBatte, a noći s Monsieurom LaBatteom, jer gospođina je utroba "bila je kao sito", da bi na koncu evoluirala u suprugu engleskog liječnika Philipa Baileyja, kojeg nije voljela, jer ne bi se ona nikada udala za čovjeka kojeg voli.
Kritika veli da je riječ o postokolonijalnom djelu - roditi se onomad kao žensko čeljade u britanskoj koloniji, državi Dominici, podrazumijevalo je ovisnost svake vrste. Žena je samo iznimno mogla odlučivati o svom životu, dok je za sina stajala ona "Bilo koje doba dana, za sina je dobro doba dana". Međutim, iako još djevojčurak, Xuela preuzima odgovornost za svoj život, ona ni u jednom trenutku ne osjeća samosažaljenje - ona je pronicljivo zrelo voće, za razliku od druge djece koja "gledaju prema horizontu i vjeruju da je svijet ravan i da će kad dođe na kraj, pasti u ništavilo". Ona čitatelja (ili sebe?) uvjerava da ima svoj život u svojim rukama - a ipak, njezin otac odlučuje o njezinom životu, ipak oženjeni muškarci nepozvani noću dolaze u njezinu postelju.
"Nisam još znala koliko je svaka osoba ranjiva i osjetljiva na male erupcije koje se dogode u nečijem srcu."
Na koricama ove knjige stoji da autorica "piše o spolu kao o sredstvu u procesu ženskog osamostaljenja u karipskom patrijarhalnom kontekstu", ali čitajući ovu kratku (a gorku) knjigu ja nisam bila sposobna gledati širu sliku. No, rekla bih da kontekst vremena i prostora i nije bitno poznavati da biste upili Xuelinu prazninu. Ova priča izvire u unutrašnjosti jedne žene i, dok sam pogledom prelazila preko redaka, bila sam unutra, bila sam s njom,bila sam ona - druge žene, drugi muškarci, drugi svjetovi nisu postojali. Toliko je snažan glas Jamaice Kincaid, autorice koja se hvali da nema običaj pisati nacrte i skice - ona romane stvara u glavi, a onda ih ispisuje u jednom šusu, jer ne želi modificirati originalnu misao. Respect, Jamaica, respect.
Mokra i masna je ovo poezija - mogla bih reći ukratko o knjizi koja me potaknula da suosjećam s djevojkom koja mi nimalo nije nalik, a tako mi je slična. Čitanje ovakvih knjiga sličnije je dijalogu, nego li monologu, ako bolje razmislim, jer poželjela sam joj reći: "Girl, osjećam te, bez obzira što se naše "rubrike gubitaka" razlikuju." Instinkti kojima povjeravamo život, obrambeni mehanizmi u koje se pouzdajemo, samoljublje na koje smo osuđeni u svojoj osamljenosti (tako je sama, tako prokleto sama!) - ljudski su, nadišli su granice i dimenzije, odavno. Poznati su i strani u isto vrijeme, ovisno o tome koliko se poznajemo, koliko želimo postati svjesni sebe, jer poznavanje unutrašnjosti može biti zastrašujuće. Ponekad mislim da jedino pronalaženje ovakvih bisera u književnosti može taj proces učiniti manje bolnim.
"Izvješće o mojemu životu bilo je isto toliko izvješće o životu moje majke; iako je tomu tako, ovo je izvješće o životu djece koju nisam imala, kao što je istodobno i njihova priča o meni."
Photo: Rijeka Drava by Šljokičasta
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)