Dom kulture, Našice. Prosinac 2007. Maja i ja, ako se dobro sjećam. Nemamo pojma ni tko je Neil Gaiman niti što je "Zvjezdana prašina", ali volimo napuniti torbice grickalicama i krckati dva sata dok gledamo film. Glumci odlični, pustolovina, ljubav, humor, soundtrack za poželjeti, bajkovite lokacije - oduševljenje se nastavlja, i kad god je "Zvjezdana prašina" na televizijskom programu, ja sazivam familiju pred TV ekran riječima: "Ali to je najbolji obiteljski film ikada!" Prgava familija koluta očima, a ja gledam, ponovno, oduševljena.
Koliko god voljela filmsku verziju, filmska naslovnica knjige odbijala je moju snobovsku malenkost. No, sudba kleta (čtaj: moje žene iz book cluba) htjela je da pročitam "Zvjezdanu prašinu" pa sam prionula. Nije fantastika moj žanr, uvjeravam se, a onda sva zatreperim na taj once-upon-a-time-moment kojeg Neil Gaiman uporno i uvjerljivo omogućuje svojim čitateljima već prvim retkom.
"Bio jednom jedan mladić koji se htio domoći Žudnje Srca Svoga."
Pisana nalivperom u bilježnicu s kožnim uvezom (djelomično u domu Gaimanove prijateljice Tori Amos, koja se i pojavljuje kao lik u knjizi, naravno), priča je nadahnuta rupom u kamenom zidu koju je Gaiman vidio na jednom od svojih putovanja Irskom, kao i modrim nebom iznad pustinja Arizone. Dunstan Thorne, momak iz čudnovatog engleskog sela Zida, u viktorijansko doba, za vrijeme sajma u selu svoju kolibu iznajmljuje čovjeku koji trguje čudima i mirakulima. Iako nije pretjerano romantičan, Dunstan se mjesecima udvara Daisy Hempstock, a čovjek mu obećava da će uskoro doći do Žudnje Srca Svoga. Snovi u boci, odjeća od sumraka, prstenje vječnosti, ma sve živo i neživo nudi se na Vilinskom sajmu, a Dunstan, nakon razgovora s nesretnom djevojkom koja radi za tezgom punom staklenog cvijeća, izabire staklenu visibabu za svoju draganu. Iako je vilinska cura lancem od mjesečine vezana dok se ne ispune čini koje su bačene na nju, Dunstan s njom provodi nekoliko nezaboravnih trenutaka (možda je film obiteljski, ali knjiga definitivno nije za djecu!), a potom ženi Daisy, i oni žive u skladu, dok jednog dana pred svojim vratima ne pronađu djetešce - i tako počinje priča o Tristranu (ne, ovaj "r" nije tipfeler!) Thornu.
Tristran odrasta u sedamnaestogodišnjeg romantičara koji, iako sav od laktova i Adamovih jabučica, sanja o braku s glamuroznom Victorijom Forester, djevojkom koja je tiha patnja svih mladića u Zidu.
"Poljubi me", usrdno je zatražio. "Nema toga što ne bih učinio za tvoj poljubac, nema gore na koju se ne bih uzverao, nema rijeke koju ne bih pregazio, nema pustinje koju ne bih prešao."
Široko je zamahnuo, obuhvativši rukom selo Zid pod njima i noćno nebo nad njima. U zviježđu Oriona, nisko nad istočnim obzorjem jedna je zvijezda bljesnula, trepnula i pala.
"Za poljubac, i za obećanje tvoje ruke", rekao je Tristran pompozno, "donio bih ti onu zvijezdu što je upravo pala."
Nakon obećanja danog oholoj Victoriji, Tristran prelazi zid i odlazi u Vilindom u potrazi za zvijezdom. No, nije jedini koji kreće u potragu - tu su i nasilni i pohlepni potomci osamdeset i prvog vladara Vihordvora (neki živi, neki mrtvi), ali i okrutne krvožedne starice, Lilim vještice, koje žele biti vazda mlađahne. Tko će pronaći zvijezdu i hoće li Tristran, nakon svih pustolovina, preživjeti i osvojiti Victorijino srce - saznajte sami!
Čitala sam par knjiga Neila Gaimana, i u svakoj mi je nešto nedostajalo - nešto se izgubilo u fantazijama ("Ocean na kraju staze"), nešto u prijevodu ("Knjiga o groblju"), ali "Zvjezdana prašina" je kratki roman epskih proporcija! Prijevod dugujemo Vladimiru Cvetkoviću Severu koji je vjerno prikazao tradicionalni grimmovski izričaj (čaroban, mračan, pomalo nasilan, pomalo eksplicitan) za kojim je Gaiman posegnuo pišući ovu bajku za velike. Začudo, iako znadem čitavu fabulu, ovoj sam se knjizi radovala svako jutro - nudila je bijeg od života, ali me i osnaživala za život. Osim toga, bilo mi je zanimljivo uspoređivati ju s filmskom adaptacijom - mogla sam vidjeti kako su neki lik ili događaj izvorno zamišljeni ili kako su prikladnije izvedeni na filmskom platnu!
"Takva računica oduvijek zadovoljava većinu; a čak i ako iznevjeri, pa se čovjek vrati ženi dok joj je neki drugi muž još u postelji, a eto, onda bude svađe - a krčmareva groga za utjehu poraženome. Mornare takav odnos ne smeta, jer znaju da će ovako postojati barem jedna osoba koja će primijetiti da se jednoga dana nisu vratili s pučine i oplakivati njihovo stradavanje; a njihove žene zadovoljava spoznaja da su im muževi sigurno također nevjerni, jer s morem se ne da nadmetati za muškarčevo srce. Ono je i majka i ljubavnica, i ono će mu još, u vjekovima što slijede, saprati truplo, oplakatuiga u koralje, bjelokost i biserje."
Neki Gaimanu predbacuju površnu karakterizaciju ženskih likova, neki odbijaju čitati romansu utemeljenu na Stockholmskom sindromu, ali ja velim: "Gaimane, oprosti im, ne znaju što čine!", jer bajke se ne mogu svesti na logički silogizam - u bajke treba vjerovati! Jer, zašto se iza onog zida ne bi nalazio čitav svijet (možda opasan, ali i predivan) koji čeka samo tebe?
Evenio na divan način objašnjava zašto bismo djeci trebali čitati bajke, ali imam osjećaj da su bajke danas demode. Život nije bajka, kažu (svi osim Dubravke Ugrešić). Bajke smo si najprije prilagođavali, a onda ih prestali čitati, i nisam sigurna je li razlog cinizam koji nam brani da vjerujemo u "happily ever after" ili je razlog strah od zla koje vreba na svakoj stranici. Nikoga ne štitimo ignoriranjem, prešućivanjem i nijekanjem zla - ono je uvijek tu, samo smo izgubili sposobnost prepoznati ga. Danas djeci radije čitamo edukativne knjige - želimo ih poučiti zakonima fizike, stranim jezicima i računovodstvu već u predškolskoj dobi, a bojimo se čitati im knjige zbog kojih će osjećati - i radost i tugu, i gubitak i zajedništvo, i toplinu i hladnoću, i pripadanje i odbacivanje, i ponos i neuspjeh, i najvažnije - nadu! Predivnu nadu u toplom majčinskom zagrljaju! Onome tko se naoruža nadom neće biti teško suočiti se s preprekama i prokletstvima...
Zaboravili smo na dobru staru borbu dobra i zla - ne primjećujemo da naša djeca ne znaju razliku između jednog i drugog, ne primjećujemo da ju možda više ni sami ne znamo. Kako kaže ona rečenica C. S. Lewisa? ...možda smo sad dovoljno stari da ponovno počnemo čitati bajke?
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)