Kako u torbici valja nositi čokoladicu, flaster ili nešto treće što momentalno podiže razinu energije, ublažava bol ili omogućuje bijeg iz stvarnosti, valja u torbici nositi i knjigu. Za ne daj Bože. Najdraže su mi one perolake, koje se mogu pročitati u jednom danu.
Grad od papira - Dominique Fortier
Nije me zainteresirala biografija kanadske spisateljice, nego tema njezinog romana - američka pjesnikinja Emily Dickinson. "Jednostavno rečeno: je li bolje imati znanje i iskustvo nužne da se opišu onakvima kakve stvarno jesu ili pak zadržati slobodu da ih izmislimo?" pita se autorica pišući ovu neobično lijepu knjižicu. Iako je glavni lik ovog djela Emily Dickinson, nije riječ o biografiji, nego tek o zapisu o životu obitelji Dickinson iz Emilyine perspektive.
Ova zbirka vinjeta iz života tjeskobne pjesnikinje iz 19. stoljeća koja je voljela biljni svijet više od ljudskog, koja je proživjela čitav spektar emocija živeći u svojoj sobi "na komadiću papira veličine dlana" , koja je pisala u bojama, iako se gotovo ritualno uvijek odijevala u bijelo, pisana je u prezentu, a zadaća joj je da zaustavlja vrijeme. Rečenice Dominique Fortier nježne su poput cvijeća u Emilyinom herbariju (koji se još uvijek čuva), birane, profinjene, medene, zlaćane.
"Kad se u dvadeset petoj vrati u Homestead, pomislit će da joj je od svih članova obitelji najdraža možda upravo kuća."
"Emily zapanjeno gleda te strance koje joj je život dao da joj budu obitelj. Da se barem rodila usred gnijezda lastavica, ondje bi naučila ono najvažnije - pjevati, letjeti, napraviti gnijezdo."
Za razliku od onih koji traže znakovit događaj ili prekretnicu koji bi naveli Emily da se izdvoji iz svijeta, autorica joj nudi razumijevanje, pita se čak "zašto više pisaca ne čini isti odabir". Ne poznajem poeziju Emily Dickinson, ali čitajući ove retke mogla sam ju zamisliti kao dijete koje se u jednom trenutku oduševljava kaleidoskopom, a u drugom bježi u samoću. Čitajući, pretvorila sam se u nju - poželjela sam sjesti pod krošnju i nestati, uživati u tihoj ljepoti knjige stvorene za svakog nostalgičnog introverta koji se oduševljava izmjenom godišnjih doba i prahom s leptirovih krila.
"Nije istina da ima samo svoju sobu. Ima ona i pjesmu čvoraka, tintu noći u studenome, pljuskove proljeća, poznate glasove koji odozdo dopiru s mirisom kruha koji se peče, miomiris cvjetova jabuke, vrućinu kamenja zagrijanog na suncu u sumrak, sve ono što nam nedostaje kad smo mrtvi."
Sva naša tijela - Georgi Gospodinov
Prije nego je gospodin Gospodinov osvojio Nagradu Booker za "Vremensko utočište", iz knjižnice sam donijela ovu zbirku ultrakratkih priča, jer me osvojio svojom "Fizikom tuge". Riječ je o šašavoj knjižici ovog bugarskog književnika koji piše o knjigama koje su ukorijenjene u njegovo tijelo, sva njegova tijela, kao uspomene, koji piše o pismu Salingeru, čiji obožavatelj je bio kao tinejdžer, o svojim putovanjima, o službenicama na aerodromu, o piscima koji razmišljaju o čemu razmišlja žena koja im posprema sobu, piše o jednostavnim gestama i svakodnevnim susretima u kojima prepoznajemo priče koje nas othranjuju.
Za pisca koji je vazda opterećen tugom i vremenom, iz ovih priča "bugarski Orwell", kako ga nazivaju, izlazi kao ironijom vođeni riječoštedljivac. Ponekad su to dvije rečenice koje nalikuju skici za epski roman, a ponekad upečatljiva kratka priča. Priča "Do vrata" ganula me do suza, "Elementarna gramatika sreće" me obradovala, onako kako se obraduješ istini kad ti krene u susret, a nakon čitanja priče "Sva naša tijela", sklopila sam korice i pogledala kroz prozor (dan je tek počeo, kao i moj život).
Čini se da me Gospodinov uvijek inspirira na stvaranje, a uz ovaj prozni haiku na krilu tek se čini tako lako - napisati nešto. Onako kako sam počela bilježiti povijest svoje obitelji nakon čitanja "Fizike tuge", ovaj put sam mislima ispisivala kratke priče uvečer, za vrijeme tuširanja, ili pred jutro, kad se tijelo budi iz sna, pa se mahnito hvatala olovke i papira, da se rečenica ne bi rasplinula istom brzinom kojom se i pojavila.
"Novi nemiri
Izum telefona uvelike je pridonio svijetu. A ponajviše jednom od glavnih nemira: zašto me nitko ne zove?
Dotad to pitanje nije postojalo."
Ovaj kratki roman struje svijesti započinje činom rađanja drugog djeteta u obitelji Olaija i Marte. Dok stara primalja Anna pomaže Marti da na svijet donese dječačića Johannesa, jer zvat će se po Olaijevom ocu, Olai razmišlja o svijetu na koji njegovo dijete dolazi. Već u sljedećem, i posljednjem poglavlju, Johannes se budi kao starac, ustaje iz kreveta, a svijet mu se čini novim. On odlazi na more po zamke za rakove sa svojim prijateljem Peterom, ali vraća se "na kopno prije promjene vremena", da zbroji sve svoje punte.
Čini se da Fosse, poznati norveški dramaturg, nije sklon dovršavanju, pa ni zastajanju, jer gotovo nijednu rečenicu ne dovršava točkom. Inače me nepostojanje interpunkcije u tekstu uznemiruje, ali ovdje mi je bilo logično, nužno. Misli njegovih protagonista tekuće su, nestrpljive, žele sve odjednom izaći na svjetlo dana, brže su od života kojeg oni žive - života u norveškoj okrutnoj hladnoći od koje ih čuva tek toplo gnijezdo koje su svili. Ovaj stil pisanja tvori dinamičnu misao koja privlači pažnju, a kad i pronađe koju točku na kraju rečenice, čitatelj je prisiljen zastati i razmisliti o njoj - zašto je baš ovdje ta točka, čemu baš sad ta konačnost? Znam li zastati, dajem li si dovoljno vremena ili jurim kroz život? I hoće li Fosse ovu priču uopće privesti kraju?
U svijetu fast livinga, proza Jona Fossea je ekvivalent slow food načinu ishrane, ali ne i fine diningu, jer nema kod njega pretencioznosti ni što pod nokat stane. Pretencioznost pronalazim tek u preporuci Karl Ove Knausgarda na koricama - samo je on mogao tako ambiciozno donositi zaključak o najvažnijem europskom piscu. Bilo kako bilo, marketing je učinio svoje - Karl Ove ponukao me da pročitam ovaj roman. Priznajem, svidio mi se i načrčkani krug na naslovnici, a i naslov je jamčio circle-of-life-pripovijetku, koja mi je bila potrebna. "Ova zvuči taman, uzmi mi nju", rekla sam mami ("Nemoj mi poklanjati buket, radnije mi pokloni knjigu.") usred knjižare "Hoću knjigu" (gdje garant odlaze sve sutkinje nakon što izreknu svoju prisegu) i prevela kraju jedan krug u svom životu. Sad je vrijeme za novi krug.
"... i primijeti da se i tamo nešto promijenilo i Johannes stane, zatvori oči, što se to dogodilo? jer sve što vidi nekako se promijenilo, gleda zgrade na pristaništu, i one su teške i istovremeno tako čudno lagane, što se to događa s njime? misli Johannes, ne nikada to neće saznati, misli Johannes, sve je to vjerojatno dio njegove mašte, i to da zgrade na pristaništu izgledaju drugačije, u svakom slučaju, ne može izdvojiti da se dogodilo išta osobito, a ako se nešto promijenilo, onda je to u njemu samom, ali može li to biti i nešto izvana? je li se moglo dogoditi nešto veliko, onda nešto sasvim malo, negdje na svijetu, što mu je moglo dati osjećaj da je sve drugačije? ali on sam isti je kakav je uvijek bio, nije li? osjećao se tako neobično lagano u tijelu kada je jutro ustao? a stepenicama šupe išao je tako lako, kao da je dijete? ali put do zgrade na pristaništu isti je obrasli put kakav je uvijek bio..."
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)