Uspješno konzerviranje vremena

U muku hladne spavaće sobe, stajala je kraj prozora. Mjesec joj se rugao otkrivajući prašnjavi put kroz selo. Uzalud je čekala.

Noć joj se učini samotnijom nego inače. Mlijeko joj ispuni grudi pa na prstima priđe kolijevci. Ondje ju dočeka tišina.

- Dada, dada, mala jedva diše! - reče dotrčavši do postelje svog oca, s kojim je dijelila dane otkad joj je mati ostavila kuću i avliju u nasljeđe. Muškarac prinese janješce svjetlu, a brada mu zadrhti od nemoći. Mala usta bila su plava, malo tijelo još uvijek toplo u majčinim rukama. Pod teretom jauka noć se razbila na komadiće.

"Neka bude volja Tvoja", ponavljala je nad rakom mrveći krunicu prstima. Oči su joj bile suhe, a pogled nije mogla skloniti s bijelog lica svoje djevojčice, djevojčice koju otac neće poznavati. Daleko je Makedonija. Predaleko, ako je vjerovati šaptu sela. "Ne'š ti vojnika, pored žive žene, naš'o zaručnicu u vojsci, makedonsko neko devojče, neće se taj vratiti u selo."

Što god drugi govorili, čekanje je bilo jedino što joj je preostalo.

By Šljokičasta žena

Možda doista "povijest obitelji može biti opisana kroz napuštanja nekoliko djece. Povijest svijeta također", kako piše gospodin Gospodinov u svojoj "Fizici tuge." Nas, koji volimo lutati po grobljima i slušati priče naših baka, tužne priče privlače kao što pčelu privlači nektar. Nisam nikada ranije pokušavala dokučiti razlog tome - samo znam da se oduvijek želim uvući u kožu nekoga tko je smrt gledao u oči, nekoga tko je padao nemoćan i ostavljen. Možda žudim za patnjom, onako kako za njom žudi svak koji vjeruje u patnju koja otkupljuje, a možda je u pitanju i drukčija dijagnoza. Naime, u ovoj sam knjizi prvi put čula za pojam - patološka empatija.

Georgi Gospodinov bugarski je književnik. Točnije, najprevođeniji je bugarski književnik u posljednjih trideset godina. Za roman "Fizika tuge" osvojio je tri nagrade za najbolji roman - nagradu za roman godine u Bugarskoj i međunarodnu nagrada Jan Michalski (Švicarska), te se našao u finalu sedam europskih i američkih priznanja za najbolju knjigu – American PEN Translation Award, Premio Strega Europeo (Italija), Haus der Kulturen der Welt Literaturpreis (Berlin) i dr. Čak i da mu nisu poznati navedeni podaci, čitatelj već nakon nekoliko stranica može uvidjeti da je riječ o epohalnom djelu jedne od najtužnijih zemalja svijeta.

Pripovjedač "Fizike tuge" priču započinje djetinjstvom djeda uz kojeg odrasta, napušten od majke i oca. Naime, dječak ne samo da pozorno sluša o djedovim dogodovštinama, on se umije prošvercati u djedova sjećanja. Otvorenih očiju, on krade tuđe uspomene, ali ne uspijeva nadomjestiti strah od napuštanja kojeg prepoznaje u svakoj eri, na svakom mjestu. Naš je pripovjedač all over the place, on pomoću svoje tajne vještine putuje kroz gradove i kroz vrijeme, uvijek na umu imajući sirotog Minotaura kojeg je otac odbacio, a svijet smatrao čudovištem ("Dalje će mit pretvoriti to dijete u čudovište kako bi opravdalo grijeh njegova napuštanja, grijeh prema svoj budućoj djecu koju ćemo napustiti"). Pripovjedač suosjeća s dječakom s glavom bika ("...pogledi nam se na trenutak sretnu. Nikad se neću osloboditi osjećaja da odnekud poznajem to lice."), i ulaže velik trud u razumijevanje onoga tko je napušten, ali i onoga tko napušta.

U ovom postmodernističkom romanu bez početka i kraja Gospodinov u staklenku skuplja krijesnice sjećanja na ono lijepo što mijenja nas, a svijet niti ne dodiruje. "Valja pisati o onome što ne traje vječno", rekao je na jednoj od svojih promocija. Nisam ja ženska za eksperimentalne romane (sjetite se samo koliko sam kose počupala čitajući "Manji smo boemi"), ali ovaj me na 33. stranici rasplakao, dok sam se već na 43. glasno nasmijala. U priči o čovjeku koji želi konzervirati vrijeme ( "Nitko još nije smislio protuotrov i sklonište od vremena"), s lajtomotivom socijalizma (i "The Mystery of the Bulgarian Voices" kao soundtrackom), uživala sam onako kako hedonisti uživaju u komadu sočne čokoladne torte ili čaši ohlađenog pitkog vina nakon napornog dana. Autor se ne opterećuje ni žanrom niti stilom, on piše sasvim slobodno, svjestan da će se čitatelj izgubiti u labirintu njegovih riječi (on ga ponizno i strpljivo priziva na pravi put). Onako kako inventarizira kolektivno sjećanje, pripovjedač odrastajući inventarizira i svaki pripovjedni pravac prokazujući pripovijedanje kao vještinu par excellence. "Fizika tuge" nalik je Noinoj arci, "vječna, samo njezine korice isplivat će iznad valova, samo će stvorenja unutar nje, između stranica, gdje vrvi od života, preživjeti."

Ova knjiga učinila mi se kao spoj Tribusonove "Povijesti pornografije", Pavličićeve "Pohvale starosti", knjiga Marine Vujčić u kojima usamljenici kolo vode, lifestyle Sandora Maraija i ostalih ravničarskih bluesera. Iako je riječ o prijevodu (by Ksenija Banović), ova mi se knjiga učinila iznimno bliskom, ne samo zbog priča o izgubljenim vojnicima (nalik ovoj mojoj kojom sam započela osvrt), nego zbog težnji i patnji koje su zajedničke svim narodima na ovim prostorima. Kao što se naši materinji jezici prepoznaju, prepoznaju se i naše tuge, ali i naša nadanja - naša uporna sposobnost da u onom najcrnjem pronađemo smisao za humor, razlog za život, opravdanje za ljubav. "Kod nekih empatija se otključava kroz bol, kod mene je to više kroz tugu", kaže otkupljivač priča u "Fizici tuge", uz prešutno obećanje nezaboravnog iskustva preporoda u vremenu kad se čitatelj preporodu najmanje nada.

"Jednog kasnog zimskog popodneva, snijeg se topio. Nekoliko dana prije nego što sam posve prestao izlaziti iz podruma. Hodao sam sve sporije, promatrao kuće, prazne ulice, nedjelje, siječanj... Postao sam svjestan, prvi put s ovom jasnoćom (jasnoćom siječanjskog zraka), da ono što ostaje nisu izvanredni trenuci, nisu događaji, već upravo to nedogađanje. Vrijeme oslobođeno pretenzije na izvrsnost. Sjećanja na popodneva u kojima se ništa nije dogodilo. Ništa osim života, u njegovoj čitavoj punini. Tanahni miris dima od loženja, kapljice, osjećaj samoće, tišina, škriputanje snijega pod nogama, lagana zabrinutost sumraka, sporog i neopozivog.

Već znam. Ne želim ponovno proživjeti nijedan od takozvanih događaja u svome životu - niti prvi doživljaj rođenja, niti onaj posljednji, koji mi tek predstoji, oba podjednako neugodna. Kao što neugodni mogu biti svi dolasci i odlasci. Niti želim proživjeti svoj prvi dan škole, ni prvu neugodnu ševu s djevojkom, ni stupanje u vojsku, ni prvi posao, ni onu ispraznu svadbu, ni... ništa mi od toga ne bi pričinilo radost. Sve ih mijenjam, zajedno s hrpom fotografija vezanih uz njih, za ono popodne u kojemu sjedim na toplim stepenicama ispred kuće, upravo probuđen iz popodnevnog sna, slušam zujanje muha, opet sam sanjao onu djevojčicu koja se nikada ne okreće. Djed premješta crijevo u vrtu i teški miris kasnog ljetnog cvijeća raspršuje se prema gore. Ništa nije konačno, ništa mi se još nije dogodilo. Sve vrijeme svijeta tek mi predstoji."