Preskoči na glavni sadržaj

Kao što ja volim tebe

Znala sam da se Francine Rivers proslavila pišući ljubavne romane pa sam godinama izbjegavala susret s njezinim hitom "Reedeming love" iliti "Iskupljenje" po naški, iako je to omiljena knjiga moje prijateljice Martine (znam, znam, odbijanje čitanja prijateljičine omiljene knjige prekršaj je ravan odbijanju upoznavanja odabranika njezinog srca pa se nadam da ću se ovim osvrtom iskupiti). Težak je to naslov, morate priznati - nije čovjek u svako doba spreman čitati o iskupljenju, puno je to posla. Pa čovjek kukavički čeka, a onda ga Holywood punuka da prestane odgađati ono što može učiniti već danas. U takvom svijetu živimo, pa znate i sami.

Dođoh, vidjeh trailer za film "Reedeming love", uzeh u ruke knjigu nad kojom su plakali milijuni čitatelja, a većina ju je čitala nekoliko puta. Nadahnuta pričom proroka Hošee, koji je svim srcem ljubio svoju suprugu upitnog morala, čak i nakon što ga je ostavila, postavši tako simbolom Božjeg odnosa s izraelskim narodom, Francine Rivers, odmah u glavu, započinje priču o djevojčici Sarah koja 1830.-tih živi u Novoj Engleskoj sa samohranom majkom. Njezin je otac oženjeni moćni čovjek koji ju nikada nije želio, a majka, koliko god brižna, u nastojanju da preživi, ostavlja Sarah samu, prepuštenu nemilosrdnom svijetu pijanih mornara i uvažene gospode gladne ženskih tijela. Nekoliko godina nakon majčine smrti Sarah zatičemo u u Kaliforniji, usred Zlatne groznice. Sarah je sada Angel, najpopularnija prostitutka u bordelu Palace, i muškarci bi dali sve da s njom provedu pola sata. Sloboda joj se čini nedostižnom pa dane provodi mrzeći muškarce, distancirana od svega što joj je majka obećavala milujući joj zlatnu kosu.


"Nikome na svijetu nije stalo ni do koga", rekla je Cleo koja je svakog trenutka bila sve tužnija i mrzovoljnija. "Svi samo iskorištavamo jedni druge na ovaj ili onaj način. Da bismo se bolje osjećali. Da bismo se gore osjećali. Da ne bismo ništa osjećali. Sretnici su jako dobri u tome. Poput Merricka. Poput tvog bogatog tate. Mi ostali samo uzimamo ono što možemo."

Sve se mijenja kad ju na ulici ugleda Michael Hosea, dvadesetšestogodišnji farmer koji vjeruje da mu je Bog upravo Angel poslao za suprugu. S malo zlatne prašine u rukama Michael dolazi u Angelinu sobu, vraća se nekoliko puta, štoviše, i obećava joj miran život ako postane njegova supruga. Beznadna i cinična Angel smije mu se u lice, ta toliki su je prosili, obećavali ljubav, a onda se vratili svojim ženama. Traume koje je doživjela odrastajući ne dopuštaju joj ni na tren da povjeruje da zaslužuje bolji život - ona je obična bludnica, a ne farmerova žena. Michael zaslužuje bolje. Svatko zaslužuje bolje.


Međutim, ljubav je velikodušna, ljubav je dobrostiva, ljubav se svemu nada, sve podnosi, a ovaj ljubavni par razlikuje se od drugih koje možemo sresti u literaturi ovog žanra. Angel je drska i svojeglava, kriva od rođenja, navikla nuditi svoje tijelo, iskusna jedino u krevetu, a Michael je staložen, čovjek sa zavidnom sposobnošću samokontrole, koji čeka onu pravu i koji, k tome, sluša Božju riječ. Ukratko, Michael je čista suprotnost od popularnog Christiana Greya, kad smo već kod romana kojim su zaluđene prvenstveno žene. Ipak, poražavajuća je informacija da je roman "Iskupljenje", iako govorimo o velikoj popularnosti, otkad je objavljen 1997., prodan u više od tri milijuna primjeraka dok je knjiga "Pedeset nijansi sive" prodana u 150 milijuna primjeraka u svijetu. Teže li čitateljice doista za takvim muškarcem, za takvom ljubavlju, ako to uopće možemo zvati ljubavlju?


"Pogledala ga je s podrugljivim osmijehom. "Je li Bog tebi rekao da oženiš mene?"
"Jest. Rekao mi je."
S omalovažavanjem je rekla: "Obraća li ti se izravno?"
"Svima se obraća izravno. Samo što ga se većina ljudi ni ne trudi slušati."

Nije ovo knjiga za svakoga, to vam je valjda jasno. Čitatelji suvremenih ljubića možda bi i zamjerili autorici postupke koji nisu politički korektni (ono zazivanje Angel raznim imenima, npr.), ali autorica je ovaj roman mudro smjestila u doba Divljeg Zapada. U vremenu očajnih ljudi koji poduzimaju očajničke mjere našla se ljubav koja odolijeva svemu, ljubav koja mijenja čovjeka.

Francine Rivers stilski ne odudara od drugih autorica ljubavnih romana - rečenice su jednostavne, ritam priče ujednačen. Iako je urednik mogao tekst još malo skratiti, priča ni u jednom trenutku ne dosađuje čitatelju. Riječ jest o epskoj priči koju valja pročitati u jednoj noći. Onima kojima činjenica da je autorica new born kršćanka, pripadnica protestantske crkve (u svojim nastupima uvijek otvoreno govori o tome), neće značiti puno, ovu knjigu mogu čitati kao povijesni roman, kao ljubavnu priču koja se ne zaboravlja lako. Ostali će ju čitati i kao priču o Božjoj vjernosti, o Njegovoj bezuvjetnoj ljubavi. Ja sam je čitala uvažavajući oboje, razmišljajući o tome što Bog traži od mene i što moj muž traži od mene, a što ja dajem, i što mogu dati. Poistovjetila sam se s Angel i danima promišljala o njoj, o sebi. Iako naša djetinjstva i životi nemaju dodirnih točaka, i ja često svoje grijehe koristim kao izliku. Ne znam moliti, pa onda bolje da ne molim. Grešna sam, nikako da se popravim, pa bolje da na ispovijed ni ne idem. Nisam išla na misu prošle nedjelje, pa ne moram ni ove. Samo posvijestiti mogućnost iskupljenja, samo povjerovati u beskrajno Božje milosrđe, podrazumijevalo bi puno truda. Lakše je ostati tu gdje jesam, ni na nebu ni na zemlji. Pa ima i gorih od mene! Zar ne?

U danima pred Božić uvijek sam nervozna - svjesna sam da se ni ove godine nisam potpuno predala Bogu u ruke. Da je bilo i bit će puno toga što želim učiniti u svom životu, ali se bojim učiniti sama. Još uvijek mislim da sam sama. Još uvijek nisam naćulila uši. Iako mi Bog vjerno dolazi svakog Božića, iako me zove ("Ondje je dom. Izbor je na tebi."), oglušujem se na Njegov poziv. Štoviše, baš kao Angel nebrojeno puta - bježim od Njega natrag u život kojemu nedostaje radosti i punine. Uvijek i ponovno. Već sam se umorila. Pa dokle? Dokle god treba, valjda.

Nisam pročitala knjigu do kraja, čuvam ju, stišćem o prsa, ali toliko vjere imam da ne sumnjam da Angel i Michaela čeka - ultimativno sretni kraj.

"Michaelu je pozlilo. Bože. Bože! Postoji li grijeh koji ova žena nije počinila?

Ne.

I tražiš da je volim?

Kao što ja volim tebe."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kad starci prolupaju

Kad sam bila klinka, na televiziji se često prikazivao film "Kad starci prolupaju." Nisam ga dugo gledala, ali još se sjećam da je cijela moja familija umirala od smijeha kad bi starček koji je prolupao završio u ormaru, izgubivši se. Često je na TV programu bila i "Čahura" (znala sam je pisati u rubriku "Najdraži film" u leksikone), također film o starcima koji, nakon bliskog susreta treće vrste, postanu vitalniji i blesaviji. Starost me uvijek nasmijavala, valjda zato što se činila tako dalekom. Sve do neki dan, kad sam, rastresena kao svaka majka dvoje djece, valjda, sudarajući se s biciklom i ulaznim vratima zgrade, rekla susjedi: "Dobro jutro!" Bilo bi to jako pristojno od mene da nije bilo - 15:10! Susjeda mi se nasmijala i rekla samo: "O! Gospođo!" Auč. Ne znam što me više zaboljelo. Zanimljivo, i Pavao Pavličić počinje svoju zbirku eseja - "Pohvalu starosti" - figurom smiješnog starca, vječite inspiracije renesansnih k...

Na penjačima svijet ostaje

Svaki put kad netko izgovori da ne vjeruje u vile, jedna vila umre, tako bar kaže "Petar Pan", a svaki put kad roditelj podilazi svom djetetu, umre jedan buntovnik - buntovnik koji je to dijete moglo postati. A smrt buntovnika najgore je što se može dogoditi ovom svijetu, svijetu u kojem se ljudi više ne znaju buniti protiv nepravde, nego se bore isključivo za svoj probitak, smatrajući sebe (ili svoje dijete) jednakijima od drugih. Vijest o petnaest guštera zadarske medicinske škole koji su pali prvi razred i o njihovim roditeljima (od kojih nisu dobili ni jezikovu juhu) koji su bili voljni pomaknuti Velebit da bi njihova djeca (nezasluženo) prošla prvi razred mori me tjednima i ja sam više nego ikad uvjerena - jedino će onaj tko uvažava autoritet uvijek zahtijevati da taj autoritet bude dostojan poštovanja, znajući da, u nedostatku dostojnosti autoriteta, buntovnicima ostaju dvije mogućnosti - rušiti jalovi sustav, i to argumentirano, dostojanstveno i nenasilno, ili sagradit...

Dan u Barceloni s Golubicom

Ponekad, već prilikom čitanja predgovora neke knjige, pogotovo ako ga je pisao sam autor, obuzme te neopisivo sladak val uzbuđenja pa ti se čini da gutaš slova kao ona krava Grigora Viteza u carstvu hladovine, samo kako bi se što prije dokopao teksta za kojeg znaš - u to nema sumnje - da će ti dirnuti u biće onako kako samo knjige vještih pisaca mogu. Zbog tog osjećaja čitam, njemu se predajem, zbog njega tražim, zbog njega se ne zadovoljavam trećerazrednom tik-tok književnošću koja vrišti iz izloga naših knjižara. Taj me osjećaj obuzeo i dok sam čitala predgovor romana "Trg dijamanta" Mercè Rodoreda. Osjetila sam odmah da je autorica žena koja mi je bliska, koja pridaje pažnju detaljima i simbolici, koja se ne boji biti ranjiva, žena koja voli književnost i koja joj dopušta da ju uvijek iznova hrani, liječi i nadahnjuje. Možda neki čitatelji ne vide potrebu za pronalaskom autora u tekstu, možda razdvajaju autora od njegovog djela (pogotovo ako je učinio nešto što bi privuklo...

Malo drukčija pariška vizura

Kad sam se tek zaposlila na sudu, moju je malenu nećakinju jako zanimalo kakvo je to mjesto. "Na sudu osuđujemo lopove i šaljemo ih u zatvor", rekla sam joj, spretno izostavivši da sam se bavim uglavnom utvrđivanjem prava vlasništva, naknadom štete i ovrhom. "A onda, kad je u zatvoru, lopov ne može biti sa svojom obitelji", konstatirala je četverogodišnjakinja ("Mala će garant u socijalu", pomislila sam). "Eh, pa trebao je o tome prije misliti!", nisam se dala, (tada) ponosna na pravni sustav čiji dio tek postajem. Ipak, morala sam se diviti humanosti jedne djevojčice (kako stvari stoje, mala će u kemičare, a ne u socijalu). Sjetila sam se te njezine izjave čim sam počela čitati novelu o čovjeku koji se nalazi u pariškom zatvoru Bicêtre (današnja bolnica koja je u svom stažu služila i kao umobolnica, a smatrali su ju okrutnijim mjestom od Bastille), osuđen na smrt!, jer takva humanost ono je što pokreće svijet, bar svijet u kojem ja želim živjet...

Američki san (3)

Ovu knjigu garant imate kod kuće - svi smo ju nabavili prije dvadeset godina kupujući Jutarnji list s klasicima koje nikad nećemo pročitati. Seljakala se sa mnom po državi i na kraju završila u nekom od antikvarijata. Yup, otpisala sam ju, uvjerena da ju u ovom životu neću ni pokušati čitati (činila se kao naporno i dosadno štivo, sudeći po koricama). Naposljetku sam ju potražila u gradskoj knjižnici - odlučna da zaronim u svijet legendarnog američkog pisca (hm, nije mi zvučalo američki to ime, sve te godine), Saula Bellowa. "Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo, Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan, ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjecao je ljubav, ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pas...