Preskoči na glavni sadržaj

Kao što ja volim tebe

Znala sam da se Francine Rivers proslavila pišući ljubavne romane pa sam godinama izbjegavala susret s njezinim hitom "Reedeming love" iliti "Iskupljenje" po naški, iako je to omiljena knjiga moje prijateljice Martine (znam, znam, odbijanje čitanja prijateljičine omiljene knjige prekršaj je ravan odbijanju upoznavanja odabranika njezinog srca pa se nadam da ću se ovim osvrtom iskupiti). Težak je to naslov, morate priznati - nije čovjek u svako doba spreman čitati o iskupljenju, puno je to posla. Pa čovjek kukavički čeka, a onda ga Holywood punuka da prestane odgađati ono što može učiniti već danas. U takvom svijetu živimo, pa znate i sami.

Dođoh, vidjeh trailer za film "Reedeming love", uzeh u ruke knjigu nad kojom su plakali milijuni čitatelja, a većina ju je čitala nekoliko puta. Nadahnuta pričom proroka Hošee, koji je svim srcem ljubio svoju suprugu upitnog morala, čak i nakon što ga je ostavila, postavši tako simbolom Božjeg odnosa s izraelskim narodom, Francine Rivers, odmah u glavu, započinje priču o djevojčici Sarah koja 1830.-tih živi u Novoj Engleskoj sa samohranom majkom. Njezin je otac oženjeni moćni čovjek koji ju nikada nije želio, a majka, koliko god brižna, u nastojanju da preživi, ostavlja Sarah samu, prepuštenu nemilosrdnom svijetu pijanih mornara i uvažene gospode gladne ženskih tijela. Nekoliko godina nakon majčine smrti Sarah zatičemo u u Kaliforniji, usred Zlatne groznice. Sarah je sada Angel, najpopularnija prostitutka u bordelu Palace, i muškarci bi dali sve da s njom provedu pola sata. Sloboda joj se čini nedostižnom pa dane provodi mrzeći muškarce, distancirana od svega što joj je majka obećavala milujući joj zlatnu kosu.


"Nikome na svijetu nije stalo ni do koga", rekla je Cleo koja je svakog trenutka bila sve tužnija i mrzovoljnija. "Svi samo iskorištavamo jedni druge na ovaj ili onaj način. Da bismo se bolje osjećali. Da bismo se gore osjećali. Da ne bismo ništa osjećali. Sretnici su jako dobri u tome. Poput Merricka. Poput tvog bogatog tate. Mi ostali samo uzimamo ono što možemo."

Sve se mijenja kad ju na ulici ugleda Michael Hosea, dvadesetšestogodišnji farmer koji vjeruje da mu je Bog upravo Angel poslao za suprugu. S malo zlatne prašine u rukama Michael dolazi u Angelinu sobu, vraća se nekoliko puta, štoviše, i obećava joj miran život ako postane njegova supruga. Beznadna i cinična Angel smije mu se u lice, ta toliki su je prosili, obećavali ljubav, a onda se vratili svojim ženama. Traume koje je doživjela odrastajući ne dopuštaju joj ni na tren da povjeruje da zaslužuje bolji život - ona je obična bludnica, a ne farmerova žena. Michael zaslužuje bolje. Svatko zaslužuje bolje.


Međutim, ljubav je velikodušna, ljubav je dobrostiva, ljubav se svemu nada, sve podnosi, a ovaj ljubavni par razlikuje se od drugih koje možemo sresti u literaturi ovog žanra. Angel je drska i svojeglava, kriva od rođenja, navikla nuditi svoje tijelo, iskusna jedino u krevetu, a Michael je staložen, čovjek sa zavidnom sposobnošću samokontrole, koji čeka onu pravu i koji, k tome, sluša Božju riječ. Ukratko, Michael je čista suprotnost od popularnog Christiana Greya, kad smo već kod romana kojim su zaluđene prvenstveno žene. Ipak, poražavajuća je informacija da je roman "Iskupljenje", iako govorimo o velikoj popularnosti, otkad je objavljen 1997., prodan u više od tri milijuna primjeraka dok je knjiga "Pedeset nijansi sive" prodana u 150 milijuna primjeraka u svijetu. Teže li čitateljice doista za takvim muškarcem, za takvom ljubavlju, ako to uopće možemo zvati ljubavlju?


"Pogledala ga je s podrugljivim osmijehom. "Je li Bog tebi rekao da oženiš mene?"
"Jest. Rekao mi je."
S omalovažavanjem je rekla: "Obraća li ti se izravno?"
"Svima se obraća izravno. Samo što ga se većina ljudi ni ne trudi slušati."

Nije ovo knjiga za svakoga, to vam je valjda jasno. Čitatelji suvremenih ljubića možda bi i zamjerili autorici postupke koji nisu politički korektni (ono zazivanje Angel raznim imenima, npr.), ali autorica je ovaj roman mudro smjestila u doba Divljeg Zapada. U vremenu očajnih ljudi koji poduzimaju očajničke mjere našla se ljubav koja odolijeva svemu, ljubav koja mijenja čovjeka.

Francine Rivers stilski ne odudara od drugih autorica ljubavnih romana - rečenice su jednostavne, ritam priče ujednačen. Iako je urednik mogao tekst još malo skratiti, priča ni u jednom trenutku ne dosađuje čitatelju. Riječ jest o epskoj priči koju valja pročitati u jednoj noći. Onima kojima činjenica da je autorica new born kršćanka, pripadnica protestantske crkve (u svojim nastupima uvijek otvoreno govori o tome), neće značiti puno, ovu knjigu mogu čitati kao povijesni roman, kao ljubavnu priču koja se ne zaboravlja lako. Ostali će ju čitati i kao priču o Božjoj vjernosti, o Njegovoj bezuvjetnoj ljubavi. Ja sam je čitala uvažavajući oboje, razmišljajući o tome što Bog traži od mene i što moj muž traži od mene, a što ja dajem, i što mogu dati. Poistovjetila sam se s Angel i danima promišljala o njoj, o sebi. Iako naša djetinjstva i životi nemaju dodirnih točaka, i ja često svoje grijehe koristim kao izliku. Ne znam moliti, pa onda bolje da ne molim. Grešna sam, nikako da se popravim, pa bolje da na ispovijed ni ne idem. Nisam išla na misu prošle nedjelje, pa ne moram ni ove. Samo posvijestiti mogućnost iskupljenja, samo povjerovati u beskrajno Božje milosrđe, podrazumijevalo bi puno truda. Lakše je ostati tu gdje jesam, ni na nebu ni na zemlji. Pa ima i gorih od mene! Zar ne?

U danima pred Božić uvijek sam nervozna - svjesna sam da se ni ove godine nisam potpuno predala Bogu u ruke. Da je bilo i bit će puno toga što želim učiniti u svom životu, ali se bojim učiniti sama. Još uvijek mislim da sam sama. Još uvijek nisam naćulila uši. Iako mi Bog vjerno dolazi svakog Božića, iako me zove ("Ondje je dom. Izbor je na tebi."), oglušujem se na Njegov poziv. Štoviše, baš kao Angel nebrojeno puta - bježim od Njega natrag u život kojemu nedostaje radosti i punine. Uvijek i ponovno. Već sam se umorila. Pa dokle? Dokle god treba, valjda.

Nisam pročitala knjigu do kraja, čuvam ju, stišćem o prsa, ali toliko vjere imam da ne sumnjam da Angel i Michaela čeka - ultimativno sretni kraj.

"Michaelu je pozlilo. Bože. Bože! Postoji li grijeh koji ova žena nije počinila?

Ne.

I tražiš da je volim?

Kao što ja volim tebe."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Zanimljivi pripovjedač sa Samoe

Još 1780. Meinard Simon du Pui, nizozemski liječnik, pretpostavio je da svaka moždana polutka ima vlastiti um, a 1844. britanski liječnik Arthur Ladbroke Wigan objavio je knjigu "A New View of Insanity" i iznio teoriju da svaka hemisfera mozga može odlučivati i osjećati neovisno, a da su naše umovanje i mentalno zdravlje rezultat suradnje lijeve i desne polutke - bar sam tako pročitala o jednoj o knjiga o moždanom udaru, kojeg sam istraživala u posljednje vrijeme. U revijalnom tonu, posegnula sam i za autorom koji je ili nadahnut Wiganovim teorijama ili, pak, licemjernim viktorijanskim društvom, 1886. objavio "Strange Case of Dr Jekyll and Mr Hyde", klasik koji je osvojio publiku odmah po objavljivanju, a koji nadahnjuje i dan danas. Bez Roberta Louisa (/ˈluːɪs/, što god vam Britanci rekli o tome) Stevensona (1850.-1894.) vjerojatno ne bismo imali ni Hulka ni Jokera ni Dartha Vadera niti brojne druge protagoniste/antagoniste koje volimo/mrzimo. Za dr. Jekylla i gosp...

Maggie O'Farrell Fun Club

Jučer sam vidjela bijelu golubicu nasred raskrižja. Sjedila je šćućurena na križanju Rokove i Ilirske, kotači automobila nisu ju ni primijetili, a i ja sam samo prošla kraj nje, svojim putem. S nogama na pedalama, tek sam okrenula glavu, naposljetku se uvjerivši da se krilati stvor ne mora bojati prizemnih stvari kao što je - promet. Trenutke bučne svakodnevice u kojima umijem prepoznati poeziju dugujem književnosti - knjigama koje čitam. One u meni bude potrebu za ljepotom, za uzdahom, za izdahom. Rečenice koje, uslijed prijateljevanja s pisanom riječi, slažem u glavi tvore utješno sklonište u kojem se i ja mogu šćućuriti, podviti obraze pod svoja izmaštana krila. Što je život ljući, to više poželim pobjeći u djela pisaca za koje pouzdano znadem da na mene djeluju iscjeljujuće - Maggie O'Farrell jedna je od njih (sjećate li se moje opsesije iz 2023 .?). Ona je majstorica nenametljivih priča koje su - da se poslužim riječima njezine Agnes iz predivnog filma "Hamnet" - d...

Dječak Roald Dahl

"Everyone is born, but not everyone is born the same. Some will grow to be butchers, or bakers, or candlestick makers. Some will only be really good at making Jell-O salad. One way or another, though, every human being is unique, for better or for worse" , riječi su naratora (Dannyja DeVita) u prvoj sceni filma "Matilda" (1996), koje sam na ovom blogu već ispisivala u nekoliko navrata (i nakon trideset godina, te rečenice doživljavam kao istinu u kojoj pronalazim utjehu). Kad sam "Matildu" pogledala na VHS kazeti iz videoteke "Kuki" prvi put, nisam znala da je Matildu stvorio pisac Roald Dahl, ali nakon što sam o njemu čitala u Drvu znanja (moj izvor informacija prije Interneta), postala sam fan for life (moram li reći, " Matilda " je prvi dječji roman koji sam čitala svojoj djeci.) Potkaj devedesetih snimljeni su svi moji najdraži filmovi, pa tako i "You've got mail", romantični film Nore Ephron o velikom knjižarskom mogu...

Ivanina krhka vedrina iz Sanjine majčinske perspektive

"Donese baka gnijezdo, podigoše kokoš, a ono u gnijezdu nešto zakriješti: iskočiše goli svračići, pa skok! skok! po trijemu. Kad je snaha-guja opazila ovako iznenada svračiće, prevari se, polakomi se u njoj zmijina ćud, poletje snaha po trijemu za svračićima i isplazi za njima svoj tanki i šiljasti jezik kao u šumi. Vrisnuše i prekrstiše se kume i susjede, te povedoše svoju djecu kući, jer upoznaše, da je ono zaista šumska guja." U trećem nam je razredu učiteljica Katica na nastavi prikazivala TV igrokaz "Šuma Striborova". Nisam znala tko je Stribor, ali priča o šumskoj guji koja se pretvori u djevojku, koju momak povede k svojoj kući, zaintrigirala me. Međutim, kad je na TV ekranu prikazana žena koja plazi zmijski jezik, momentalno sam razvila strah od zmija, svekrva, ali i od Ivane Brlić Mažuranić (nije pomogao ni onaj njezin šešir koji je neopisivo podsjećao na gospođicu Gulch iz "Čarobnjaka iz Oza!). Moram priznati, do danas nisam u cijelosti pročitala ...

Rekvijem za Pariz

Kad u tražilicu Googlea upišete pojam Cimetière des Innocents, kao rezultat će vam se pokazati - groblje u Parizu, trajno zatvoreno. Najveće pariško groblje nalazilo se u samom srcu grada, u četvrti Les Halles , u današnjem prvom arondismanu. Danas je to živi urbani centar Pariza, ali iza moderne arhitekture krije se mračna prošlost. Iako nekoć stvarno mjesto, ovo groblje danas živi tek u fikciji - Jean-Baptiste Grenouille iz "Parfema" rođen je ondje, a boravili su ondje i vampiri Anne Rice. Dakle, roman "Pročićenje" (u izvorniku, "Pure") britanskog književnika Andrewa Millera samo je jedan u nizu onih koji u ovom groblju vide inspiraciju, na radost svih obožavatelja groblja, kao što sam ja (sanjam o sedam dana obilaska pariških groblja!). Groblje nevinih koristilo se deset stoljeća, a u njemu je tijekom tog dugog razdoblja pokopano dva milijuna tijela - članovi imućnih pariških obitelji su pokapani u obiteljske kripte, uza zidine groblja, a siromasi su po...