Preskoči na glavni sadržaj

Kao što ja volim tebe

Znala sam da se Francine Rivers proslavila pišući ljubavne romane pa sam godinama izbjegavala susret s njezinim hitom "Reedeming love" iliti "Iskupljenje" po naški, iako je to omiljena knjiga moje prijateljice Martine (znam, znam, odbijanje čitanja prijateljičine omiljene knjige prekršaj je ravan odbijanju upoznavanja odabranika njezinog srca pa se nadam da ću se ovim osvrtom iskupiti). Težak je to naslov, morate priznati - nije čovjek u svako doba spreman čitati o iskupljenju, puno je to posla. Pa čovjek kukavički čeka, a onda ga Holywood punuka da prestane odgađati ono što može učiniti već danas. U takvom svijetu živimo, pa znate i sami.

Dođoh, vidjeh trailer za film "Reedeming love", uzeh u ruke knjigu nad kojom su plakali milijuni čitatelja, a većina ju je čitala nekoliko puta. Nadahnuta pričom proroka Hošee, koji je svim srcem ljubio svoju suprugu upitnog morala, čak i nakon što ga je ostavila, postavši tako simbolom Božjeg odnosa s izraelskim narodom, Francine Rivers, odmah u glavu, započinje priču o djevojčici Sarah koja 1830.-tih živi u Novoj Engleskoj sa samohranom majkom. Njezin je otac oženjeni moćni čovjek koji ju nikada nije želio, a majka, koliko god brižna, u nastojanju da preživi, ostavlja Sarah samu, prepuštenu nemilosrdnom svijetu pijanih mornara i uvažene gospode gladne ženskih tijela. Nekoliko godina nakon majčine smrti Sarah zatičemo u u Kaliforniji, usred Zlatne groznice. Sarah je sada Angel, najpopularnija prostitutka u bordelu Palace, i muškarci bi dali sve da s njom provedu pola sata. Sloboda joj se čini nedostižnom pa dane provodi mrzeći muškarce, distancirana od svega što joj je majka obećavala milujući joj zlatnu kosu.


"Nikome na svijetu nije stalo ni do koga", rekla je Cleo koja je svakog trenutka bila sve tužnija i mrzovoljnija. "Svi samo iskorištavamo jedni druge na ovaj ili onaj način. Da bismo se bolje osjećali. Da bismo se gore osjećali. Da ne bismo ništa osjećali. Sretnici su jako dobri u tome. Poput Merricka. Poput tvog bogatog tate. Mi ostali samo uzimamo ono što možemo."

Sve se mijenja kad ju na ulici ugleda Michael Hosea, dvadesetšestogodišnji farmer koji vjeruje da mu je Bog upravo Angel poslao za suprugu. S malo zlatne prašine u rukama Michael dolazi u Angelinu sobu, vraća se nekoliko puta, štoviše, i obećava joj miran život ako postane njegova supruga. Beznadna i cinična Angel smije mu se u lice, ta toliki su je prosili, obećavali ljubav, a onda se vratili svojim ženama. Traume koje je doživjela odrastajući ne dopuštaju joj ni na tren da povjeruje da zaslužuje bolji život - ona je obična bludnica, a ne farmerova žena. Michael zaslužuje bolje. Svatko zaslužuje bolje.


Međutim, ljubav je velikodušna, ljubav je dobrostiva, ljubav se svemu nada, sve podnosi, a ovaj ljubavni par razlikuje se od drugih koje možemo sresti u literaturi ovog žanra. Angel je drska i svojeglava, kriva od rođenja, navikla nuditi svoje tijelo, iskusna jedino u krevetu, a Michael je staložen, čovjek sa zavidnom sposobnošću samokontrole, koji čeka onu pravu i koji, k tome, sluša Božju riječ. Ukratko, Michael je čista suprotnost od popularnog Christiana Greya, kad smo već kod romana kojim su zaluđene prvenstveno žene. Ipak, poražavajuća je informacija da je roman "Iskupljenje", iako govorimo o velikoj popularnosti, otkad je objavljen 1997., prodan u više od tri milijuna primjeraka dok je knjiga "Pedeset nijansi sive" prodana u 150 milijuna primjeraka u svijetu. Teže li čitateljice doista za takvim muškarcem, za takvom ljubavlju, ako to uopće možemo zvati ljubavlju?


"Pogledala ga je s podrugljivim osmijehom. "Je li Bog tebi rekao da oženiš mene?"
"Jest. Rekao mi je."
S omalovažavanjem je rekla: "Obraća li ti se izravno?"
"Svima se obraća izravno. Samo što ga se većina ljudi ni ne trudi slušati."

Nije ovo knjiga za svakoga, to vam je valjda jasno. Čitatelji suvremenih ljubića možda bi i zamjerili autorici postupke koji nisu politički korektni (ono zazivanje Angel raznim imenima, npr.), ali autorica je ovaj roman mudro smjestila u doba Divljeg Zapada. U vremenu očajnih ljudi koji poduzimaju očajničke mjere našla se ljubav koja odolijeva svemu, ljubav koja mijenja čovjeka.

Francine Rivers stilski ne odudara od drugih autorica ljubavnih romana - rečenice su jednostavne, ritam priče ujednačen. Iako je urednik mogao tekst još malo skratiti, priča ni u jednom trenutku ne dosađuje čitatelju. Riječ jest o epskoj priči koju valja pročitati u jednoj noći. Onima kojima činjenica da je autorica new born kršćanka, pripadnica protestantske crkve (u svojim nastupima uvijek otvoreno govori o tome), neće značiti puno, ovu knjigu mogu čitati kao povijesni roman, kao ljubavnu priču koja se ne zaboravlja lako. Ostali će ju čitati i kao priču o Božjoj vjernosti, o Njegovoj bezuvjetnoj ljubavi. Ja sam je čitala uvažavajući oboje, razmišljajući o tome što Bog traži od mene i što moj muž traži od mene, a što ja dajem, i što mogu dati. Poistovjetila sam se s Angel i danima promišljala o njoj, o sebi. Iako naša djetinjstva i životi nemaju dodirnih točaka, i ja često svoje grijehe koristim kao izliku. Ne znam moliti, pa onda bolje da ne molim. Grešna sam, nikako da se popravim, pa bolje da na ispovijed ni ne idem. Nisam išla na misu prošle nedjelje, pa ne moram ni ove. Samo posvijestiti mogućnost iskupljenja, samo povjerovati u beskrajno Božje milosrđe, podrazumijevalo bi puno truda. Lakše je ostati tu gdje jesam, ni na nebu ni na zemlji. Pa ima i gorih od mene! Zar ne?

U danima pred Božić uvijek sam nervozna - svjesna sam da se ni ove godine nisam potpuno predala Bogu u ruke. Da je bilo i bit će puno toga što želim učiniti u svom životu, ali se bojim učiniti sama. Još uvijek mislim da sam sama. Još uvijek nisam naćulila uši. Iako mi Bog vjerno dolazi svakog Božića, iako me zove ("Ondje je dom. Izbor je na tebi."), oglušujem se na Njegov poziv. Štoviše, baš kao Angel nebrojeno puta - bježim od Njega natrag u život kojemu nedostaje radosti i punine. Uvijek i ponovno. Već sam se umorila. Pa dokle? Dokle god treba, valjda.

Nisam pročitala knjigu do kraja, čuvam ju, stišćem o prsa, ali toliko vjere imam da ne sumnjam da Angel i Michaela čeka - ultimativno sretni kraj.

"Michaelu je pozlilo. Bože. Bože! Postoji li grijeh koji ova žena nije počinila?

Ne.

I tražiš da je volim?

Kao što ja volim tebe."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kolebanje smrti

Kad sam potištena, odem na groblje plakati nad grobovima nepoznatih mi ljudi. Snuždim se gledajući lica stranaca koji žive tek u sjećanjima svojih najmilijih, bezobrazno sretna što još dišem. Tanka nit veže i isprepliće ljubav s nepodnošljivom tugom, ali i smrt s nepokolebljivom nadom - u ponovne susrete, u uspomene na sretne dane, u život vječni. Dok vrane grakću, djeca ciče s igrališta u Žutom naselju, a u zraku se pahuljice topole s Drave sudaraju s miomirisom jasena iz Rokove, nadgrobni spomenici hrvatskih vojnika i vojnikinja, očeva i majki, nečije djece, Hrvata, Roma, Nijemaca i Mađara, progovaraju o osjećajima koji nikoga od nas za života ne mimoiđu, podsjećajući - već danas mogao bi biti posljednji dan tvog života. No, što kad bi nestalo te svijesti o prolaznosti? Detalj s groblja u osječkoj Retfali "Sljedećeg dana nitko nije umro," prva je rečenica romana portugalskog pisca, Josea Saramaga, "Kolebanje smrti". Prve minute nove godine u neimenovanoj zemlji, ...

Lički dnevnik (1)

Nekidan je moja Franka, igrajući nogomet, zaradila longetu na potkoljenici. Nakon povratka s objedinjeg hitnog bolničkog prijema, u svoju ljubičastu bilježnicu, na čijoj naslovnici je ilustracija mačkice, požurila se nešto važno zapisati - u njenom se životu zbilo nešto uzbudljivo, nešto vrijedno zapisivanja. Dok je zaključavala maleni lokot na bilježnici, misli su mi pobjegle na sve katance koje sam ja nekoć, tek malo starija od Franke, zaključavala nakon zapisivanja dojmova o prvim simpatijama, prvim snovima, prvim inspiracijama, svađama, prvim poljupcima i planovima. Ako je ženino srce duboki ocean tajni, ženska bilježnica je zapis o oceanografskom istraživanju. Đulin ponor (i Milanovo lice u kamenu iznad ponora) Otkrivši da postoje dnevnički zapisi Ivane (tada) Mažuranić, inspirirana njezinom zagrebačkom adresom, naručila sam ih i uzbuđeno čekala poštara. "Dobro jutro, svijete!" Ivana je počela pisati kao četrnaestogodišnjakinja, 1888., i pisala je do 1891., kada se kao...

Pamtim samo sretne (pariške) dane

Kad bih vam rekla da biranje knjiga smatram ozbiljnim poslon, možda biste mi se nasmijali - možda ne znate da knjige koje biramo umiju oplemeniti naš život, baš kao i ljudi s kojima pijemo kavu. Zato, valja dobro birati društvo, društvo ljudi, i društvo knjiga. "When spring came, even the false spring, there were no problems except where to be happiest. The only thing that could spoil a day was people and if you could keep from making engagements, each day had no limits. People were always the limiters of happiness except for the very few that were as good as spring itself." Pri svakoj izmjeni godišnjeg doba, poželim sjediti s knjigom (jer s knjigom nisi sam) na krilu, pijući café crème ne nekoj od osječkih terasa, kiduckajući croissants, maštajući. Ovih dana zamirišale su lipe na Europskoj aveniji i zrak je topao pa posežem za knjigama s Parizom u glavnoj ulozi. Zamišljam se usred Montmartrea, kako prelazim Pont Neuf, kupujem baguette u Ulici Mouffetard, duboko uvjerena da n...

Lički dnevnik (2)

Volim riječi kao što su ravnoteža, organizacija, odredba, krošnja - čvrste su to i uglate riječi u koje se uzdam, zahvaljujući kojima baratam svakodnevicom. Ali, još više volim riječi kao što su tepsija, paradajz, natenane, šporet - riječi koje su mom srcu mile, uz koje vežem događaje, lica, uspomene. Riječi su to koje često nisu uvijek razumljive mojoj okolini, ali koje me drže blizu zavičaju, domu (neki dan sam u rečenici upotrijebila riječ "macafizla" - osječki kolege trebali su prijevod, kao da nikad nisu sreli nekoga tko se prenemaže, tko se pravi fin, tko je macafizla). Iako potječem iz loze ljudi od malo riječi, riječi su moje igračke - njima se igram, one svemu pridaju značenje. Imenima kojima smo nazivani od rođenja oblikovani smo u ljude koji smo danas - moje ime pretpostavlja da sam svojim roditeljima dar od Boga, a moje prezime ima korijen u turskoj riječi sert , koja predstavlja tvrdoću, krutost, strogost, ali i bezosjećajnost. Sertići su zadnji austrougarski gra...

Lički dnevnik (3)

Prije putovanja volim platiti račune i zaliti cvijeće, usisati stan i isprazniti koš za smeće, zlu ne trebalo - da stan ostane na životu čak i ako se meni putem neko zlo dogodi (čitaj: da nitko ne pomisli da sam prljavica i danguba). Svi mi imamo svoje mušice - Tesla je navodno obilazio zgradu tri puta prije ulaska, koristio točno 18 salveta za obrok i preferirao sobe čiji je broj djeljiv s 3, a mrzio je dodirivanje kose ili nakita od bisera i jednu je bijelu golubicu volio “kao što muškarac voli ženu” (odmah čujem Michaela Boltona). Čudak je bio taj naš Nikola Tesla - čovjek koji je osvijetlio svijet, rođen 1856. u malenom selu u Lici. Tavan Memorijalnog centra Nikola Tesla u Smiljanu Teslina rodna kuća i crkva sv. apostola Petra i Pavla Potok Vaganac Ne znam kako vas, ali mene je njegova genijalnost oduvijek privlačila, a znajući da su mu već u djetinjstvu na pamet padale svakojake ideje, poželjela sam vidjeti mjesto koje ga je inspiriralo. Poželjela sam vidjeti svijet njegovim o...