Preskoči na glavni sadržaj

Kao što ja volim tebe

Znala sam da se Francine Rivers proslavila pišući ljubavne romane pa sam godinama izbjegavala susret s njezinim hitom "Reedeming love" iliti "Iskupljenje" po naški, iako je to omiljena knjiga moje prijateljice Martine (znam, znam, odbijanje čitanja prijateljičine omiljene knjige prekršaj je ravan odbijanju upoznavanja odabranika njezinog srca pa se nadam da ću se ovim osvrtom iskupiti). Težak je to naslov, morate priznati - nije čovjek u svako doba spreman čitati o iskupljenju, puno je to posla. Pa čovjek kukavički čeka, a onda ga Holywood punuka da prestane odgađati ono što može učiniti već danas. U takvom svijetu živimo, pa znate i sami.

Dođoh, vidjeh trailer za film "Reedeming love", uzeh u ruke knjigu nad kojom su plakali milijuni čitatelja, a većina ju je čitala nekoliko puta. Nadahnuta pričom proroka Hošee, koji je svim srcem ljubio svoju suprugu upitnog morala, čak i nakon što ga je ostavila, postavši tako simbolom Božjeg odnosa s izraelskim narodom, Francine Rivers, odmah u glavu, započinje priču o djevojčici Sarah koja 1830.-tih živi u Novoj Engleskoj sa samohranom majkom. Njezin je otac oženjeni moćni čovjek koji ju nikada nije želio, a majka, koliko god brižna, u nastojanju da preživi, ostavlja Sarah samu, prepuštenu nemilosrdnom svijetu pijanih mornara i uvažene gospode gladne ženskih tijela. Nekoliko godina nakon majčine smrti Sarah zatičemo u u Kaliforniji, usred Zlatne groznice. Sarah je sada Angel, najpopularnija prostitutka u bordelu Palace, i muškarci bi dali sve da s njom provedu pola sata. Sloboda joj se čini nedostižnom pa dane provodi mrzeći muškarce, distancirana od svega što joj je majka obećavala milujući joj zlatnu kosu.


"Nikome na svijetu nije stalo ni do koga", rekla je Cleo koja je svakog trenutka bila sve tužnija i mrzovoljnija. "Svi samo iskorištavamo jedni druge na ovaj ili onaj način. Da bismo se bolje osjećali. Da bismo se gore osjećali. Da ne bismo ništa osjećali. Sretnici su jako dobri u tome. Poput Merricka. Poput tvog bogatog tate. Mi ostali samo uzimamo ono što možemo."

Sve se mijenja kad ju na ulici ugleda Michael Hosea, dvadesetšestogodišnji farmer koji vjeruje da mu je Bog upravo Angel poslao za suprugu. S malo zlatne prašine u rukama Michael dolazi u Angelinu sobu, vraća se nekoliko puta, štoviše, i obećava joj miran život ako postane njegova supruga. Beznadna i cinična Angel smije mu se u lice, ta toliki su je prosili, obećavali ljubav, a onda se vratili svojim ženama. Traume koje je doživjela odrastajući ne dopuštaju joj ni na tren da povjeruje da zaslužuje bolji život - ona je obična bludnica, a ne farmerova žena. Michael zaslužuje bolje. Svatko zaslužuje bolje.


Međutim, ljubav je velikodušna, ljubav je dobrostiva, ljubav se svemu nada, sve podnosi, a ovaj ljubavni par razlikuje se od drugih koje možemo sresti u literaturi ovog žanra. Angel je drska i svojeglava, kriva od rođenja, navikla nuditi svoje tijelo, iskusna jedino u krevetu, a Michael je staložen, čovjek sa zavidnom sposobnošću samokontrole, koji čeka onu pravu i koji, k tome, sluša Božju riječ. Ukratko, Michael je čista suprotnost od popularnog Christiana Greya, kad smo već kod romana kojim su zaluđene prvenstveno žene. Ipak, poražavajuća je informacija da je roman "Iskupljenje", iako govorimo o velikoj popularnosti, otkad je objavljen 1997., prodan u više od tri milijuna primjeraka dok je knjiga "Pedeset nijansi sive" prodana u 150 milijuna primjeraka u svijetu. Teže li čitateljice doista za takvim muškarcem, za takvom ljubavlju, ako to uopće možemo zvati ljubavlju?


"Pogledala ga je s podrugljivim osmijehom. "Je li Bog tebi rekao da oženiš mene?"
"Jest. Rekao mi je."
S omalovažavanjem je rekla: "Obraća li ti se izravno?"
"Svima se obraća izravno. Samo što ga se većina ljudi ni ne trudi slušati."

Nije ovo knjiga za svakoga, to vam je valjda jasno. Čitatelji suvremenih ljubića možda bi i zamjerili autorici postupke koji nisu politički korektni (ono zazivanje Angel raznim imenima, npr.), ali autorica je ovaj roman mudro smjestila u doba Divljeg Zapada. U vremenu očajnih ljudi koji poduzimaju očajničke mjere našla se ljubav koja odolijeva svemu, ljubav koja mijenja čovjeka.

Francine Rivers stilski ne odudara od drugih autorica ljubavnih romana - rečenice su jednostavne, ritam priče ujednačen. Iako je urednik mogao tekst još malo skratiti, priča ni u jednom trenutku ne dosađuje čitatelju. Riječ jest o epskoj priči koju valja pročitati u jednoj noći. Onima kojima činjenica da je autorica new born kršćanka, pripadnica protestantske crkve (u svojim nastupima uvijek otvoreno govori o tome), neće značiti puno, ovu knjigu mogu čitati kao povijesni roman, kao ljubavnu priču koja se ne zaboravlja lako. Ostali će ju čitati i kao priču o Božjoj vjernosti, o Njegovoj bezuvjetnoj ljubavi. Ja sam je čitala uvažavajući oboje, razmišljajući o tome što Bog traži od mene i što moj muž traži od mene, a što ja dajem, i što mogu dati. Poistovjetila sam se s Angel i danima promišljala o njoj, o sebi. Iako naša djetinjstva i životi nemaju dodirnih točaka, i ja često svoje grijehe koristim kao izliku. Ne znam moliti, pa onda bolje da ne molim. Grešna sam, nikako da se popravim, pa bolje da na ispovijed ni ne idem. Nisam išla na misu prošle nedjelje, pa ne moram ni ove. Samo posvijestiti mogućnost iskupljenja, samo povjerovati u beskrajno Božje milosrđe, podrazumijevalo bi puno truda. Lakše je ostati tu gdje jesam, ni na nebu ni na zemlji. Pa ima i gorih od mene! Zar ne?

U danima pred Božić uvijek sam nervozna - svjesna sam da se ni ove godine nisam potpuno predala Bogu u ruke. Da je bilo i bit će puno toga što želim učiniti u svom životu, ali se bojim učiniti sama. Još uvijek mislim da sam sama. Još uvijek nisam naćulila uši. Iako mi Bog vjerno dolazi svakog Božića, iako me zove ("Ondje je dom. Izbor je na tebi."), oglušujem se na Njegov poziv. Štoviše, baš kao Angel nebrojeno puta - bježim od Njega natrag u život kojemu nedostaje radosti i punine. Uvijek i ponovno. Već sam se umorila. Pa dokle? Dokle god treba, valjda.

Nisam pročitala knjigu do kraja, čuvam ju, stišćem o prsa, ali toliko vjere imam da ne sumnjam da Angel i Michaela čeka - ultimativno sretni kraj.

"Michaelu je pozlilo. Bože. Bože! Postoji li grijeh koji ova žena nije počinila?

Ne.

I tražiš da je volim?

Kao što ja volim tebe."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...

Happy Christmas to all...!

Božićne priče jedan su od mojih omiljenih žanrova - rado otkrivam nove, koje još nisam pročitala. Ove godine naručila sam si "T'was the night before Christmas", američki klasik koji nam je svima poznat (a da to ni ne znamo). Objavljena je anonimno 1823., u novinama, a od 1837. pripisuje se Clementu C. Mooreu. Ova poema smatra se najpoznatijim stihovima ikada napisanima od strane žitelja Sjedinjenih Država, imala je ogroman utjecaj na običaje darivanje za Božić, i zacementirala je lik Djeda Božićnjaka (svetog Nikolu u pjesmi) that we all know and love. "His eyes - how they twinkled! his dimples how merry! His cheeks were like roses, his nose like a cherry! His droll little mouth was drawn up like a bow,  And the beard of his chin as white as the snow" Poema započinje na Badnjak, kad se obitelj sprema na spavanje, a otac začuje čudne zvukove oko kuće. Otac, pripovjedač, na tratini ispred kuće zatiče svetog Nikolu (Djeda Božićnjaka), koji nosi vreću punu darova, a ...

Došašće kod kuće: Male žene

U propovijedi na misi na misijsku nedjelju župnik je rekao da molitva ne treba Bogu jer Bog zna naše potrebe i želje. Molitva treba nama, kazao je - ona nas transformira i prizemljuje, okreće nas Bogu pa postajemo Bogu bliži. Zapisala sam si te njegove rečenice kao važan podsjetnik, misleći da će me inspirirati da postanem bolja moliteljica (uf, gora teško da mogu postati). Moje su molitve najčešće nedovršene i raspršene, kao i moje misli... Hvatam se za župnikove riječi u ove hladne dane lišene vedra neba pa i biram štivo nadahnuto njima - "Male žene" su nalik djevojačkoj molitvi, grlene, vesele, i umiju mijenjati srca. "...četiri sestre koje su u sutonu sjedile i plele dok je vani tiho padao prosinački snijeg, a unutra veselo pucketala vatra. Bijaše to udobna stara soba, iako je tepih već bio izblijedio, a namještaj vrlo jednostavan, jer je na zidovima bilo nekoliko slika; udubljenja u zidovima ispunjavahu knjige, u prozorima su cvale krizanteme i kukurijek, sve prože...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...