Osvrt buduće sutkinje

Često će knjiški moljac, pogotovo onaj iz moje generacije, reći da je njegova ljubav prema knjigama rođena nad koricama Harryja Pottera. Čitala sam i ja sve nastavke knjiga o malom čarobnjaku, ali knjigoljupstvom sam se zarazila čitajući knjige Agathe Christie. "Tragedija u tri čina" bila je prva, i desetogodišnja ja bila je očarana. Obožavala sam taj svečani trenutak u kojem Poirot prokazuje počinitelja zločina. Istina uvijek izađe na vidjelo. 

Kad je na studiju trebalo izabrati smjer, bez puno razmišljanja sam izabrala kazneno pravo. Kolegiji iz kaznenog prava bili su zanimljivi, ali najveći dojam nama, kaznenjacima, ostavio je posjet kaznionici u Požegi. Mi, veseli studenti bez brige na pameti, idemo posjetiti zatvorenice, sjećam se kao da je bilo jučer. Proveli smo jutro s upraviteljem kaznionice i nekoliko zatvorenica, razgledali zatvoreni, otvoreni i poluotvoreni dio kaznionice. Ispitivali smo zatvorenice o njihovom rasporedu, o posjetima obitelji, o rađanju u zatvoru, kirurški, bez emocija, kao da se nalaze na mjestu na kojem su baš željele provesti jedan dio života. No nismo ih smjeli pitati ono što nas je najviše zanimalo - koje kazneno djelo su počinile. Jedna od njih bila je jako mlada, nosila je jeans hlače na tregere i nalikovala Kate Moss. Činila se nevinom, poput plahe srne. Kasnije smo saznali da je na svom djetetu gasila cigarete. Bila je ondje i pognuta starica, u crnini, nalik mojoj baki, nalik svačijoj baki. Izgledala je slabo, gotovo nemoćno. Kasnije smo saznali da je supruga, koji ju je dugo godina zlostavljao, usmrtila štakom. Ništa nije bilo onakvo kakvim se činilo. Nisam nikad zaboravila lica tih žena i taj snježni dan, jer prvi put u svom životu pravednika sam se zapitala - što se tim ženama dogodilo prije nego su osuđene, i još važnije - može li se to dogoditi i meni?

Čudne neke kulise

Malo sam odužila, skužajte, ali htjedoh reći da čovjekov pojam pravde sazrijeva zajedno sa čovjekom. U mladosti on može biti poprilično relativan. Čini se kao da svaka vijest, ili greška u vlastitim koracima može poljuljati osjećaj za pravdu jednog mladca. I knjiga koju pročitah može ga poljuljati. Stoga, rukovati s oprezom.

"Te sam večeri shvatio da meni nije najteže. Da, izgubio sam ženu. Božina je kći izgubila djetinjstvo. Ja sam doktora Jukića ubio. A Božo će morati svakodnevno gledati silovateljevo cerekanje u dvorištu. Razumijem ga. Dok nema sna, nema mira. Mira nema dok nema osvete."

Psihološka je ovo priča o zatvorskom sustavu u Hrvata, svojevrsni suvremeni komentar na "Zločin i kaznu". Roman prati priču nekoliko zatvorenika koji su u zagrebački zatvor upućeni jer su se tobože našli na krivom mjestu u krivo vrijeme ili su isprovocirani prešli na tamnu stranu zakona. Obični radni narod i bivši članovi akademske zajednice sad su smješteni u đuture sa strojevima za ubijanje na cesti koji se pozivaju na tatice, ali i zloglasnim psihotičnim ubojicama kamatara. Pedesetogodišnji N.N. usmrtio je liječnika šarlatana, šezdesetogodišnji Božo pokušao je usmrtiti dvadesetdvogodišnjaka, dvadesetpetogodišnji Filip aktivirao je eksplozivnu napravu na Markovom trgu, dvadesetsedmogodišnji Čaruga napao je službenu osobu, dvadesetčetverogodišnja Anita umiješana je u lanac prostitucije i ozlijedila je policajca, a dvadesettrogodišnja Maris oštetila je šalter Hrvatskog zavoda za zapošljavanje. Sve su to priče o kojima je Magdalena Mrčela čula, o kojima je čitala, kojima je svjedočila, i koje je, nakon petogodišnjeg istraživanja, oživjela u "Osvetnicima." Kako izgleda život čovjeka koji je lišen slobode, koje pobude su ga natjerale na počinjene kaznenog djela, kako se osjeća iščekujući odluku o kazni - sve je to autorica sažeto, ali inovativno (doista, tako je malo priča o zatvorenicima, jer riječ je o nevidljivim ljudima koje guramo na margine društva), životno, i, u neku ruku, pristupačno iznijela u priči o njihovom susretu koji će rezultirati novim urotama, novim prijateljstvima, a možda i ljubavima (ili je to sve samo eksperiment, kao kod onih nesretnika u Big Brotheru?).

Prosinačko nebo iznad zatvorskog dvorišta

Magdaleni uspijeva jasno izdvojiti likove (sviđa mi se kako je ukomponirala Andrića u prostituciju, a zatvorsku sobu povezala s T.S. Eliotom, dok nogometne reference nisam pohvatala, dummie sam za sport). Njihovi glasovi progovaraju glasno (čak i šutnja jednog od njih je glasna) - svatko od njih ima svoju prošlost, svoj jezik, svoje navike, svoja uvjerenja. Svatko od njih ima priču koja bi mogla opravdati njihove postupke i suosjećati s njima je ljudski, ali bojim se da bi ovu knjigu neiskusni čitatelj mogao čitati kao kojekakvu senzacionalističku priču - hraniti se kukoljem umjesto žitom. Ljude zanima zlo, nedostatak morala, negativnost u svim njezinim oblicima, jer se onda pravednički mogu busati u prsa, "Bar sam bolji od njega", jer onda ne moraju preuzeti odgovornost za svoje postupke (preuzimaju li je likovi ovog romana, pitanje je za raspravu). Dokle god je trule države i pokvarenih sustava, čovjek ima na koga svaliti krivnju, a cilj opravdava sredstvo.

"Lijepo od Vas. Recite mi - kako se dogodio Vaš ulazak u prostituciji?"

"Vrlo jednostavno. Bilo je pitanje života ili života na ulici. Prosjačenja. Predugo nisam mogla naći posao. A žicanje ili povratak doma nisu bili opcija. Osjećala bih se kao neuspjeh."

"Razumijem. Koliko ste se dugo bavili time?"

"Preskočila bih to, ako nije problem."

"Naravno da nije. Rekli ste da ste ovdje jer su Vas uhvatili. Ne žalite za samim činom? Kaznenim djelom?"

"Ne. Onaj kojeg jebu trpi kaznu, onaj koji jebe čini zločin. Oprostite mi na rječniku, slikovitije ne mogu. Ali kao što vidite, mušterije nisu uhićene. Ja sam samo pokušavala preživjeti."

"Žalite li i za čim?"

"Žalim što nisam trčala brže."

Svakodnevica

Budimo bolji od toga - neka ova knjiga posluži čitatelju, pogotovo onom mladom, za zauzimanje stava - ne o sustavu, nego o sebi unutar sustava. I neka taj stav bude čvrst, nepokolebljiv. Neka ova knjiga, prije svega, bude poziv na činjenje dobra, poziv na razumijevanje tuđih tereta, ali i bezuvjetnu osudu zla. Jer ništa i nitko ne može čovjeku oduzeti pravo na izbor između dobra i zla. Tama neće istjerati tamu, samo svjetlo to može, rekao je Martin Luther King Jr. - toga se držim, u to moram vjerovati, inače puno toga u mom životu ne bi imalo smisla.