Preskoči na glavni sadržaj

Klasični sestrinski buddy read

Znam da to nije politički korektno, ali ne volim debele. Tužite me, ne volim debele knjige! Debeljuce predstavljaju obvezu, a ja sam knjiška vrtirepka - previše je knjiga na ovom svijetu, a vremena premalo. Stoga, kad se i dogodi da poželim pročitati kakvu knjižurinu, potrebna mi je podrška. Who you gonna call?! Yuuup, navukla sam sestru na buddy read šestostraničnog klasika, na čitanje "Jane Eyre" Charlotte Bronte.


Najstarija od sestara Bronte objavila je ovaj roman prije 175 godina, i to pod pseudonimom Currer Bell (njezina sestra Emily objavila je "Orkanske visove" pod pseudonimom Ellis Bell, a sestra Anne objavila je "Agnes Grey" pod pseudonimom Acton Bell), a on je odmah po objavljivanju bio hvaljen u književnim krugovima Londona.

Roman je podijeljen u tri dijela, a započinje pripovijedanjem desetogodišnje Jane koja živi s ujnom Reed i njezinom djecom. Brat njezine majke, gospodin Reed, obećao je brinuti o njoj kad je ostala siroče, ali nakon njegove smrti, ujna ju odbacuje, bratić i sestrične su oholi, a služinčad Gateshead Halla je pristrana. Nemirna Jane se vazda pita zašto toliko pati, a odlaskom u školu Lowood, u kojoj se učenice podučava da budu strpljive i da se ne navikavaju na raskoš i udobnost, Jane se nada sunčanim danima. Prijateljstvo s Helen Burns umiruje drsku Jane, situ zla i nepravde, i uvelike mijenja njezine stavove o životu, o moralu, o trpljenju.

" - Sila ne može nadvladati mržnju - ni osveta izliječiti nepravdu.
- Što onda može?
- Pročitaj Novi zavjet i vidjet ćeš što Krist govori i kako postupa; neka ti Njegova riječ bude pravilo a Njegovo ponašanje uzor.
- Što on kaže?
- Ljubite neprijatelje, molite za one koji vas progone."


Moram odmah reći da me iznenadio poetičan, a susretljiv stil pisanja velike sestre Bronte, koja je mnoga osobna iskustva pretočila u besprijekorno iskrojen lik Jane Eyre (npr. lik Helen Burns ispisala je po uzoru na svoju sestru Anne, tvrdeći da nije ni u čemu pretjerivala). Iako je riječ o kompleksnom coming of age romanu koji obuhvaća godine Janeina života, on je napisan precizno i uvjerljivo. Jane se obazrivo obraća čitatelju, naglašava da ne želi nepotrebno duljiti ili govoriti o traumatičnim događajima. Npr., nakon tužnog događaja u Lowoodu, Jane u par kratkih rečenica opisuje osam godina svog života u školi, u kojoj je šest godina živjela kao učenica, a potom dvije kao učiteljica, i započinje pripovijedati o želji za "novim robovanjem" i svom životu mlade žene.

"Novo robovanje! Ima nešto u tom", govorila sam (u sebi, neka se zna, ne naglas), "znam da ima, jer to ne zvuči baš nježno: nisu to riječi kao Sloboda, Uzbuđenje, Uživanje, koje odista zvuče zanosno, ali za mene su tek zvukovi, toliko šuplji i neuhvatljivi te je čisti gubitak vremena slušati ih. Ali Robovanje! Ono mora biti nešto stvarno!"


"...čeznula za snagom vida koji bi onkraj svega toga dopro do užurbanog svijeta, gradova i predjela punih života o kojima sam samo slušala, ali ih nikad nisam vidjela..."

Pripovijedanje Jane Eyre je neposredno i uzbudljivo. Njezin neustrašivi duh, koji uvijek strpljivo žeđa za boljim i sretnijim mjestom pod suncem, opipljiv je u svakoj rečenici romana. Jane čitatelju poklanja povjerenje i angažira ga kao malo koji pripovjedač u engleskoj književnosti, a čitatelj joj se bezuvjetno predaje sluteći da će svaka osoba i svaki događaj u njezinom životu utjecati na njezine odluke u budućnosti. Janein je jezik u početku djetinje vrckast, a potom biva zreliji, odmjereniji, optimističniji. Roman obiluje arhaizmima kao što su diližansa, kolčak, podrug sata, nujnost i dr., a neke je riječi autorica, u maniri sunarodnjaka Shakespearea, sama skovala, zbog čega ovaj klasik predstavlja poslasticu za svakog obožavatelja lijepe književnosti.

Čeznuvši za novim služenjem, Jane daje oglas u potrazi za poslom guvernante te biva pozvana u mistični Thornfield, imanje s plavim zavjesama od cica, sa zidovima koji su prekriveni tapetama, podovima koji su prekriveni tepisima. U Thornfieldu je dočekuje domaćica, gospođa Fairfax, te joj povjerava brigu o djevojčici Adele, koja je štićenica gospodina Rochestera, natmurenog gospodara imanja kojeg se nikada ne može do kraja razumjeti.


"Žene općenito drže mirnima: ali žene osjećaju upravo kao i muškarci; njima je potrebno primjenjivati svoje sposobnosti i imati onakav prostor za svoje napore kakav imaju njihova subraća; zbog odveć krute stege, zbog odveć bezizlazne nepokretnosti one pate upravo kao što bi patili i muškarci; uskogrudno je mišljenje njihovih povlaštenijih subića da se one trebaju ograničiti na pravljenje pudinga i pletenje čarapa, na sviranje klavira i vezenje torbica. Nepromišljeno je osuđivati ih ili im se smijati ako žele učiniti ili naučiti nešto više no što je to običaj proglasio nužnim za njihov spol."

Dolaskom gospodina Rochestera, Janein život poprima atmosferu gotičkog romana. Život grubog gospodina Rochestera obavijen je tajnom, njegove pogreške iz prošlosti vrebaju iz svakog kuta, nejasan je i njegov odnos s Adele, ali i sa služavkom Grace Poole, a imanjem možda luta i sablast. Unatoč svemu, Jane i Rochester zaljubljuju se, a Jane prije vjenčanja doživljava niz nesretnih događaja i ponovno se nađe na raskršću života. Njihova ljubavna priča nije uzalud jedna od najstrastvenijih u svijetu književnost, let me tell you that. Rečenice kojima izjavljuju ljubav jedno drugome potpomognute su citatima Platona, Biblije, Shakespearea, škotskih i austrijskih pjesnika, engleskih i francuskih mitova i legendi (izdanje Naklade Ljevak iz 2008., u prijevodu Gige Gračan, bogato je fusnotama od neprocjenjive vrijednosti), i upravo zbog njih je "Jane Eyre" predivan prikaz kako obrazovane i emancipirane protagonistice tako i obrazovane i emancipirane autorice.

Možda "Jane Eyre" i nije najsretniji izbor za buddy read jer se roman i mojoj sestri i meni, koliko god različite i željne konflikata bile, itekako svidio. Složile smo se da je riječ o gotovo savršeno napisanom romanu, o nevjerojatno dosljednom liku čiji razvoj je logično i životno prikazan, čije odluke imaju smisla, čiji susreti zadiru u neka od najvažnijih pitanja koja si čovjek može postaviti. "Jane Eyre" predstavlja najbolje od gotike i romantizma, i iako bi se Bronte olako moglo nazvati romantičnom feministicom 19. stoljeća, valja reći da likom Jane Eyre Bronte odstupa od učmalosti romantizma vođena kršćanskim vrijednostima. Jane jest siroče, ultimativni individualac - čovjek bez korijena, žena koja, slobodna od utjecaja svijeta i sigurna u svoju vjeru, otkriva tko je i za što je sposobna/stvorena, i zbog toga će njezina priča ostati univerzalno voljena i čitana.

"Odgovor bijaše ipak neumoljiv: "Ja marim za sebe. Što sam većma usamljena, bez prijatelja, bez podrške, to ću većma poštovati sebe. Držat ću se zakona od Boga dana i od čovjeka prihvaćena. Držat ću se načela koja sam primila dok sam zdrave pameti, a ne luda - kakva sam sada. Zakoni i načela nisu za vremena bez iskušenja; oni su za trenutak poput ovog, kada se duša i tijelo pobune protiv njihove strogosti; ali ma koliko strogi, ostat će neprekršeni. Kad bih ih kršila kad god mi to odgovara, kakvu bi onda vrijednost imali? A vrijednost imaju - to oduvijek vjerujem: a ako sada ne mogu vjerovati, to je zbog toga što mi je poremećen um - potpuno poremećen: žile su mi užarene i srce kuca brže no što sama mogu izbrojiti otkucaje. Sada su mi negdašnja mišljenja i već stvorene odluke jedini oslonac, i njega ću se držati."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kolebanje smrti

Kad sam potištena, odem na groblje plakati nad grobovima nepoznatih mi ljudi. Snuždim se gledajući lica stranaca koji žive tek u sjećanjima svojih najmilijih, bezobrazno sretna što još dišem. Tanka nit veže i isprepliće ljubav s nepodnošljivom tugom, ali i smrt s nepokolebljivom nadom - u ponovne susrete, u uspomene na sretne dane, u život vječni. Dok vrane grakću, djeca ciče s igrališta u Žutom naselju, a u zraku se pahuljice topole s Drave sudaraju s miomirisom jasena iz Rokove, nadgrobni spomenici hrvatskih vojnika i vojnikinja, očeva i majki, nečije djece, Hrvata, Roma, Nijemaca i Mađara, progovaraju o osjećajima koji nikoga od nas za života ne mimoiđu, podsjećajući - već danas mogao bi biti posljednji dan tvog života. No, što kad bi nestalo te svijesti o prolaznosti? Detalj s groblja u osječkoj Retfali "Sljedećeg dana nitko nije umro," prva je rečenica romana portugalskog pisca, Josea Saramaga, "Kolebanje smrti". Prve minute nove godine u neimenovanoj zemlji, ...

Lički dnevnik (1)

Nekidan je moja Franka, igrajući nogomet, zaradila longetu na potkoljenici. Nakon povratka s objedinjeg hitnog bolničkog prijema, u svoju ljubičastu bilježnicu, na čijoj naslovnici je ilustracija mačkice, požurila se nešto važno zapisati - u njenom se životu zbilo nešto uzbudljivo, nešto vrijedno zapisivanja. Dok je zaključavala maleni lokot na bilježnici, misli su mi pobjegle na sve katance koje sam ja nekoć, tek malo starija od Franke, zaključavala nakon zapisivanja dojmova o prvim simpatijama, prvim snovima, prvim inspiracijama, svađama, prvim poljupcima i planovima. Ako je ženino srce duboki ocean tajni, ženska bilježnica je zapis o oceanografskom istraživanju. Đulin ponor (i Milanovo lice u kamenu iznad ponora) Otkrivši da postoje dnevnički zapisi Ivane (tada) Mažuranić, inspirirana njezinom zagrebačkom adresom, naručila sam ih i uzbuđeno čekala poštara. "Dobro jutro, svijete!" Ivana je počela pisati kao četrnaestogodišnjakinja, 1888., i pisala je do 1891., kada se kao...

Pamtim samo sretne (pariške) dane

Kad bih vam rekla da biranje knjiga smatram ozbiljnim poslon, možda biste mi se nasmijali - možda ne znate da knjige koje biramo umiju oplemeniti naš život, baš kao i ljudi s kojima pijemo kavu. Zato, valja dobro birati društvo, društvo ljudi, i društvo knjiga. "When spring came, even the false spring, there were no problems except where to be happiest. The only thing that could spoil a day was people and if you could keep from making engagements, each day had no limits. People were always the limiters of happiness except for the very few that were as good as spring itself." Pri svakoj izmjeni godišnjeg doba, poželim sjediti s knjigom (jer s knjigom nisi sam) na krilu, pijući café crème ne nekoj od osječkih terasa, kiduckajući croissants, maštajući. Ovih dana zamirišale su lipe na Europskoj aveniji i zrak je topao pa posežem za knjigama s Parizom u glavnoj ulozi. Zamišljam se usred Montmartrea, kako prelazim Pont Neuf, kupujem baguette u Ulici Mouffetard, duboko uvjerena da n...

Lički dnevnik (2)

Volim riječi kao što su ravnoteža, organizacija, odredba, krošnja - čvrste su to i uglate riječi u koje se uzdam, zahvaljujući kojima baratam svakodnevicom. Ali, još više volim riječi kao što su tepsija, paradajz, natenane, šporet - riječi koje su mom srcu mile, uz koje vežem događaje, lica, uspomene. Riječi su to koje često nisu uvijek razumljive mojoj okolini, ali koje me drže blizu zavičaju, domu (neki dan sam u rečenici upotrijebila riječ "macafizla" - osječki kolege trebali su prijevod, kao da nikad nisu sreli nekoga tko se prenemaže, tko se pravi fin, tko je macafizla). Iako potječem iz loze ljudi od malo riječi, riječi su moje igračke - njima se igram, one svemu pridaju značenje. Imenima kojima smo nazivani od rođenja oblikovani smo u ljude koji smo danas - moje ime pretpostavlja da sam svojim roditeljima dar od Boga, a moje prezime ima korijen u turskoj riječi sert , koja predstavlja tvrdoću, krutost, strogost, ali i bezosjećajnost. Sertići su zadnji austrougarski gra...

Lički dnevnik (3)

Prije putovanja volim platiti račune i zaliti cvijeće, usisati stan i isprazniti koš za smeće, zlu ne trebalo - da stan ostane na životu čak i ako se meni putem neko zlo dogodi (čitaj: da nitko ne pomisli da sam prljavica i danguba). Svi mi imamo svoje mušice - Tesla je navodno obilazio zgradu tri puta prije ulaska, koristio točno 18 salveta za obrok i preferirao sobe čiji je broj djeljiv s 3, a mrzio je dodirivanje kose ili nakita od bisera i jednu je bijelu golubicu volio “kao što muškarac voli ženu” (odmah čujem Michaela Boltona). Čudak je bio taj naš Nikola Tesla - čovjek koji je osvijetlio svijet, rođen 1856. u malenom selu u Lici. Tavan Memorijalnog centra Nikola Tesla u Smiljanu Teslina rodna kuća i crkva sv. apostola Petra i Pavla Potok Vaganac Ne znam kako vas, ali mene je njegova genijalnost oduvijek privlačila, a znajući da su mu već u djetinjstvu na pamet padale svakojake ideje, poželjela sam vidjeti mjesto koje ga je inspiriralo. Poželjela sam vidjeti svijet njegovim o...