Preskoči na glavni sadržaj

Klasični sestrinski buddy read

Znam da to nije politički korektno, ali ne volim debele. Tužite me, ne volim debele knjige! Debeljuce predstavljaju obvezu, a ja sam knjiška vrtirepka - previše je knjiga na ovom svijetu, a vremena premalo. Stoga, kad se i dogodi da poželim pročitati kakvu knjižurinu, potrebna mi je podrška. Who you gonna call?! Yuuup, navukla sam sestru na buddy read šestostraničnog klasika, na čitanje "Jane Eyre" Charlotte Bronte.


Najstarija od sestara Bronte objavila je ovaj roman prije 175 godina, i to pod pseudonimom Currer Bell (njezina sestra Emily objavila je "Orkanske visove" pod pseudonimom Ellis Bell, a sestra Anne objavila je "Agnes Grey" pod pseudonimom Acton Bell), a on je odmah po objavljivanju bio hvaljen u književnim krugovima Londona.

Roman je podijeljen u tri dijela, a započinje pripovijedanjem desetogodišnje Jane koja živi s ujnom Reed i njezinom djecom. Brat njezine majke, gospodin Reed, obećao je brinuti o njoj kad je ostala siroče, ali nakon njegove smrti, ujna ju odbacuje, bratić i sestrične su oholi, a služinčad Gateshead Halla je pristrana. Nemirna Jane se vazda pita zašto toliko pati, a odlaskom u školu Lowood, u kojoj se učenice podučava da budu strpljive i da se ne navikavaju na raskoš i udobnost, Jane se nada sunčanim danima. Prijateljstvo s Helen Burns umiruje drsku Jane, situ zla i nepravde, i uvelike mijenja njezine stavove o životu, o moralu, o trpljenju.

" - Sila ne može nadvladati mržnju - ni osveta izliječiti nepravdu.
- Što onda može?
- Pročitaj Novi zavjet i vidjet ćeš što Krist govori i kako postupa; neka ti Njegova riječ bude pravilo a Njegovo ponašanje uzor.
- Što on kaže?
- Ljubite neprijatelje, molite za one koji vas progone."


Moram odmah reći da me iznenadio poetičan, a susretljiv stil pisanja velike sestre Bronte, koja je mnoga osobna iskustva pretočila u besprijekorno iskrojen lik Jane Eyre (npr. lik Helen Burns ispisala je po uzoru na svoju sestru Anne, tvrdeći da nije ni u čemu pretjerivala). Iako je riječ o kompleksnom coming of age romanu koji obuhvaća godine Janeina života, on je napisan precizno i uvjerljivo. Jane se obazrivo obraća čitatelju, naglašava da ne želi nepotrebno duljiti ili govoriti o traumatičnim događajima. Npr., nakon tužnog događaja u Lowoodu, Jane u par kratkih rečenica opisuje osam godina svog života u školi, u kojoj je šest godina živjela kao učenica, a potom dvije kao učiteljica, i započinje pripovijedati o želji za "novim robovanjem" i svom životu mlade žene.

"Novo robovanje! Ima nešto u tom", govorila sam (u sebi, neka se zna, ne naglas), "znam da ima, jer to ne zvuči baš nježno: nisu to riječi kao Sloboda, Uzbuđenje, Uživanje, koje odista zvuče zanosno, ali za mene su tek zvukovi, toliko šuplji i neuhvatljivi te je čisti gubitak vremena slušati ih. Ali Robovanje! Ono mora biti nešto stvarno!"


"...čeznula za snagom vida koji bi onkraj svega toga dopro do užurbanog svijeta, gradova i predjela punih života o kojima sam samo slušala, ali ih nikad nisam vidjela..."

Pripovijedanje Jane Eyre je neposredno i uzbudljivo. Njezin neustrašivi duh, koji uvijek strpljivo žeđa za boljim i sretnijim mjestom pod suncem, opipljiv je u svakoj rečenici romana. Jane čitatelju poklanja povjerenje i angažira ga kao malo koji pripovjedač u engleskoj književnosti, a čitatelj joj se bezuvjetno predaje sluteći da će svaka osoba i svaki događaj u njezinom životu utjecati na njezine odluke u budućnosti. Janein je jezik u početku djetinje vrckast, a potom biva zreliji, odmjereniji, optimističniji. Roman obiluje arhaizmima kao što su diližansa, kolčak, podrug sata, nujnost i dr., a neke je riječi autorica, u maniri sunarodnjaka Shakespearea, sama skovala, zbog čega ovaj klasik predstavlja poslasticu za svakog obožavatelja lijepe književnosti.

Čeznuvši za novim služenjem, Jane daje oglas u potrazi za poslom guvernante te biva pozvana u mistični Thornfield, imanje s plavim zavjesama od cica, sa zidovima koji su prekriveni tapetama, podovima koji su prekriveni tepisima. U Thornfieldu je dočekuje domaćica, gospođa Fairfax, te joj povjerava brigu o djevojčici Adele, koja je štićenica gospodina Rochestera, natmurenog gospodara imanja kojeg se nikada ne može do kraja razumjeti.


"Žene općenito drže mirnima: ali žene osjećaju upravo kao i muškarci; njima je potrebno primjenjivati svoje sposobnosti i imati onakav prostor za svoje napore kakav imaju njihova subraća; zbog odveć krute stege, zbog odveć bezizlazne nepokretnosti one pate upravo kao što bi patili i muškarci; uskogrudno je mišljenje njihovih povlaštenijih subića da se one trebaju ograničiti na pravljenje pudinga i pletenje čarapa, na sviranje klavira i vezenje torbica. Nepromišljeno je osuđivati ih ili im se smijati ako žele učiniti ili naučiti nešto više no što je to običaj proglasio nužnim za njihov spol."

Dolaskom gospodina Rochestera, Janein život poprima atmosferu gotičkog romana. Život grubog gospodina Rochestera obavijen je tajnom, njegove pogreške iz prošlosti vrebaju iz svakog kuta, nejasan je i njegov odnos s Adele, ali i sa služavkom Grace Poole, a imanjem možda luta i sablast. Unatoč svemu, Jane i Rochester zaljubljuju se, a Jane prije vjenčanja doživljava niz nesretnih događaja i ponovno se nađe na raskršću života. Njihova ljubavna priča nije uzalud jedna od najstrastvenijih u svijetu književnost, let me tell you that. Rečenice kojima izjavljuju ljubav jedno drugome potpomognute su citatima Platona, Biblije, Shakespearea, škotskih i austrijskih pjesnika, engleskih i francuskih mitova i legendi (izdanje Naklade Ljevak iz 2008., u prijevodu Gige Gračan, bogato je fusnotama od neprocjenjive vrijednosti), i upravo zbog njih je "Jane Eyre" predivan prikaz kako obrazovane i emancipirane protagonistice tako i obrazovane i emancipirane autorice.

Možda "Jane Eyre" i nije najsretniji izbor za buddy read jer se roman i mojoj sestri i meni, koliko god različite i željne konflikata bile, itekako svidio. Složile smo se da je riječ o gotovo savršeno napisanom romanu, o nevjerojatno dosljednom liku čiji razvoj je logično i životno prikazan, čije odluke imaju smisla, čiji susreti zadiru u neka od najvažnijih pitanja koja si čovjek može postaviti. "Jane Eyre" predstavlja najbolje od gotike i romantizma, i iako bi se Bronte olako moglo nazvati romantičnom feministicom 19. stoljeća, valja reći da likom Jane Eyre Bronte odstupa od učmalosti romantizma vođena kršćanskim vrijednostima. Jane jest siroče, ultimativni individualac - čovjek bez korijena, žena koja, slobodna od utjecaja svijeta i sigurna u svoju vjeru, otkriva tko je i za što je sposobna/stvorena, i zbog toga će njezina priča ostati univerzalno voljena i čitana.

"Odgovor bijaše ipak neumoljiv: "Ja marim za sebe. Što sam većma usamljena, bez prijatelja, bez podrške, to ću većma poštovati sebe. Držat ću se zakona od Boga dana i od čovjeka prihvaćena. Držat ću se načela koja sam primila dok sam zdrave pameti, a ne luda - kakva sam sada. Zakoni i načela nisu za vremena bez iskušenja; oni su za trenutak poput ovog, kada se duša i tijelo pobune protiv njihove strogosti; ali ma koliko strogi, ostat će neprekršeni. Kad bih ih kršila kad god mi to odgovara, kakvu bi onda vrijednost imali? A vrijednost imaju - to oduvijek vjerujem: a ako sada ne mogu vjerovati, to je zbog toga što mi je poremećen um - potpuno poremećen: žile su mi užarene i srce kuca brže no što sama mogu izbrojiti otkucaje. Sada su mi negdašnja mišljenja i već stvorene odluke jedini oslonac, i njega ću se držati."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Zanimljivi pripovjedač sa Samoe

Još 1780. Meinard Simon du Pui, nizozemski liječnik, pretpostavio je da svaka moždana polutka ima vlastiti um, a 1844. britanski liječnik Arthur Ladbroke Wigan objavio je knjigu "A New View of Insanity" i iznio teoriju da svaka hemisfera mozga može odlučivati i osjećati neovisno, a da su naše umovanje i mentalno zdravlje rezultat suradnje lijeve i desne polutke - bar sam tako pročitala o jednoj o knjiga o moždanom udaru, kojeg sam istraživala u posljednje vrijeme. U revijalnom tonu, posegnula sam i za autorom koji je ili nadahnut Wiganovim teorijama ili, pak, licemjernim viktorijanskim društvom, 1886. objavio "Strange Case of Dr Jekyll and Mr Hyde", klasik koji je osvojio publiku odmah po objavljivanju, a koji nadahnjuje i dan danas. Bez Roberta Louisa (/ˈluːɪs/, što god vam Britanci rekli o tome) Stevensona (1850.-1894.) vjerojatno ne bismo imali ni Hulka ni Jokera ni Dartha Vadera niti brojne druge protagoniste/antagoniste koje volimo/mrzimo. Za dr. Jekylla i gosp...

Maggie O'Farrell Fun Club

Jučer sam vidjela bijelu golubicu nasred raskrižja. Sjedila je šćućurena na križanju Rokove i Ilirske, kotači automobila nisu ju ni primijetili, a i ja sam samo prošla kraj nje, svojim putem. S nogama na pedalama, tek sam okrenula glavu, naposljetku se uvjerivši da se krilati stvor ne mora bojati prizemnih stvari kao što je - promet. Trenutke bučne svakodnevice u kojima umijem prepoznati poeziju dugujem književnosti - knjigama koje čitam. One u meni bude potrebu za ljepotom, za uzdahom, za izdahom. Rečenice koje, uslijed prijateljevanja s pisanom riječi, slažem u glavi tvore utješno sklonište u kojem se i ja mogu šćućuriti, podviti obraze pod svoja izmaštana krila. Što je život ljući, to više poželim pobjeći u djela pisaca za koje pouzdano znadem da na mene djeluju iscjeljujuće - Maggie O'Farrell jedna je od njih (sjećate li se moje opsesije iz 2023 .?). Ona je majstorica nenametljivih priča koje su - da se poslužim riječima njezine Agnes iz predivnog filma "Hamnet" - d...

Ivanina krhka vedrina iz Sanjine majčinske perspektive

"Donese baka gnijezdo, podigoše kokoš, a ono u gnijezdu nešto zakriješti: iskočiše goli svračići, pa skok! skok! po trijemu. Kad je snaha-guja opazila ovako iznenada svračiće, prevari se, polakomi se u njoj zmijina ćud, poletje snaha po trijemu za svračićima i isplazi za njima svoj tanki i šiljasti jezik kao u šumi. Vrisnuše i prekrstiše se kume i susjede, te povedoše svoju djecu kući, jer upoznaše, da je ono zaista šumska guja." U trećem nam je razredu učiteljica Katica na nastavi prikazivala TV igrokaz "Šuma Striborova". Nisam znala tko je Stribor, ali priča o šumskoj guji koja se pretvori u djevojku, koju momak povede k svojoj kući, zaintrigirala me. Međutim, kad je na TV ekranu prikazana žena koja plazi zmijski jezik, momentalno sam razvila strah od zmija, svekrva, ali i od Ivane Brlić Mažuranić (nije pomogao ni onaj njezin šešir koji je neopisivo podsjećao na gospođicu Gulch iz "Čarobnjaka iz Oza!). Moram priznati, do danas nisam u cijelosti pročitala ...

Američki san (5)

Kažu da danas za devedesetima čeznu i oni koji ih nisu doživjeli (odmah se sjetim filma " Leave the World Behind ") - nostalgija za devedesetima utažuje nam žeđ za jednostavnijim vremenima, i ako je suditi po "istraživanjima" koje pronalazimo po internetskim portalima, služi kao psihološko utočište, vraća nas u djetinjstvo i oslobađa našu kreativnost. To objašnjava zašto sam ovisna o reprizama "Prijatelja" i zašto ima dana kad mi odgovara samo glazba Hootie & the Blowfish, Richarda Marxa ili Paule Cole. Nije Paula Cole autorica soundtracka mog odrastanja samo zbog nezaboravnog theme songa serije " Dawson's Creek ". Naime, videospot njezine " Where Have All the Cowboys Gone ?" neprestano se vrtio na TV programu HRT-a (drugi programi tad nisu ni postojali) kad sam bila desetogodišnjakinja. Nije to bila glazba koju su slušali moji ukućani, tek nešto trendy, a meni kul i upečatljivo (koje dijete ne bi zapamtilo onaj "t-t-t-t-t-...

Rekvijem za Pariz

Kad u tražilicu Googlea upišete pojam Cimetière des Innocents, kao rezultat će vam se pokazati - groblje u Parizu, trajno zatvoreno. Najveće pariško groblje nalazilo se u samom srcu grada, u četvrti Les Halles , u današnjem prvom arondismanu. Danas je to živi urbani centar Pariza, ali iza moderne arhitekture krije se mračna prošlost. Iako nekoć stvarno mjesto, ovo groblje danas živi tek u fikciji - Jean-Baptiste Grenouille iz "Parfema" rođen je ondje, a boravili su ondje i vampiri Anne Rice. Dakle, roman "Pročićenje" (u izvorniku, "Pure") britanskog književnika Andrewa Millera samo je jedan u nizu onih koji u ovom groblju vide inspiraciju, na radost svih obožavatelja groblja, kao što sam ja (sanjam o sedam dana obilaska pariških groblja!). Groblje nevinih koristilo se deset stoljeća, a u njemu je tijekom tog dugog razdoblja pokopano dva milijuna tijela - članovi imućnih pariških obitelji su pokapani u obiteljske kripte, uza zidine groblja, a siromasi su po...