Preskoči na glavni sadržaj

Klasični sestrinski buddy read

Znam da to nije politički korektno, ali ne volim debele. Tužite me, ne volim debele knjige! Debeljuce predstavljaju obvezu, a ja sam knjiška vrtirepka - previše je knjiga na ovom svijetu, a vremena premalo. Stoga, kad se i dogodi da poželim pročitati kakvu knjižurinu, potrebna mi je podrška. Who you gonna call?! Yuuup, navukla sam sestru na buddy read šestostraničnog klasika, na čitanje "Jane Eyre" Charlotte Bronte.


Najstarija od sestara Bronte objavila je ovaj roman prije 175 godina, i to pod pseudonimom Currer Bell (njezina sestra Emily objavila je "Orkanske visove" pod pseudonimom Ellis Bell, a sestra Anne objavila je "Agnes Grey" pod pseudonimom Acton Bell), a on je odmah po objavljivanju bio hvaljen u književnim krugovima Londona.

Roman je podijeljen u tri dijela, a započinje pripovijedanjem desetogodišnje Jane koja živi s ujnom Reed i njezinom djecom. Brat njezine majke, gospodin Reed, obećao je brinuti o njoj kad je ostala siroče, ali nakon njegove smrti, ujna ju odbacuje, bratić i sestrične su oholi, a služinčad Gateshead Halla je pristrana. Nemirna Jane se vazda pita zašto toliko pati, a odlaskom u školu Lowood, u kojoj se učenice podučava da budu strpljive i da se ne navikavaju na raskoš i udobnost, Jane se nada sunčanim danima. Prijateljstvo s Helen Burns umiruje drsku Jane, situ zla i nepravde, i uvelike mijenja njezine stavove o životu, o moralu, o trpljenju.

" - Sila ne može nadvladati mržnju - ni osveta izliječiti nepravdu.
- Što onda može?
- Pročitaj Novi zavjet i vidjet ćeš što Krist govori i kako postupa; neka ti Njegova riječ bude pravilo a Njegovo ponašanje uzor.
- Što on kaže?
- Ljubite neprijatelje, molite za one koji vas progone."


Moram odmah reći da me iznenadio poetičan, a susretljiv stil pisanja velike sestre Bronte, koja je mnoga osobna iskustva pretočila u besprijekorno iskrojen lik Jane Eyre (npr. lik Helen Burns ispisala je po uzoru na svoju sestru Anne, tvrdeći da nije ni u čemu pretjerivala). Iako je riječ o kompleksnom coming of age romanu koji obuhvaća godine Janeina života, on je napisan precizno i uvjerljivo. Jane se obazrivo obraća čitatelju, naglašava da ne želi nepotrebno duljiti ili govoriti o traumatičnim događajima. Npr., nakon tužnog događaja u Lowoodu, Jane u par kratkih rečenica opisuje osam godina svog života u školi, u kojoj je šest godina živjela kao učenica, a potom dvije kao učiteljica, i započinje pripovijedati o želji za "novim robovanjem" i svom životu mlade žene.

"Novo robovanje! Ima nešto u tom", govorila sam (u sebi, neka se zna, ne naglas), "znam da ima, jer to ne zvuči baš nježno: nisu to riječi kao Sloboda, Uzbuđenje, Uživanje, koje odista zvuče zanosno, ali za mene su tek zvukovi, toliko šuplji i neuhvatljivi te je čisti gubitak vremena slušati ih. Ali Robovanje! Ono mora biti nešto stvarno!"


"...čeznula za snagom vida koji bi onkraj svega toga dopro do užurbanog svijeta, gradova i predjela punih života o kojima sam samo slušala, ali ih nikad nisam vidjela..."

Pripovijedanje Jane Eyre je neposredno i uzbudljivo. Njezin neustrašivi duh, koji uvijek strpljivo žeđa za boljim i sretnijim mjestom pod suncem, opipljiv je u svakoj rečenici romana. Jane čitatelju poklanja povjerenje i angažira ga kao malo koji pripovjedač u engleskoj književnosti, a čitatelj joj se bezuvjetno predaje sluteći da će svaka osoba i svaki događaj u njezinom životu utjecati na njezine odluke u budućnosti. Janein je jezik u početku djetinje vrckast, a potom biva zreliji, odmjereniji, optimističniji. Roman obiluje arhaizmima kao što su diližansa, kolčak, podrug sata, nujnost i dr., a neke je riječi autorica, u maniri sunarodnjaka Shakespearea, sama skovala, zbog čega ovaj klasik predstavlja poslasticu za svakog obožavatelja lijepe književnosti.

Čeznuvši za novim služenjem, Jane daje oglas u potrazi za poslom guvernante te biva pozvana u mistični Thornfield, imanje s plavim zavjesama od cica, sa zidovima koji su prekriveni tapetama, podovima koji su prekriveni tepisima. U Thornfieldu je dočekuje domaćica, gospođa Fairfax, te joj povjerava brigu o djevojčici Adele, koja je štićenica gospodina Rochestera, natmurenog gospodara imanja kojeg se nikada ne može do kraja razumjeti.


"Žene općenito drže mirnima: ali žene osjećaju upravo kao i muškarci; njima je potrebno primjenjivati svoje sposobnosti i imati onakav prostor za svoje napore kakav imaju njihova subraća; zbog odveć krute stege, zbog odveć bezizlazne nepokretnosti one pate upravo kao što bi patili i muškarci; uskogrudno je mišljenje njihovih povlaštenijih subića da se one trebaju ograničiti na pravljenje pudinga i pletenje čarapa, na sviranje klavira i vezenje torbica. Nepromišljeno je osuđivati ih ili im se smijati ako žele učiniti ili naučiti nešto više no što je to običaj proglasio nužnim za njihov spol."

Dolaskom gospodina Rochestera, Janein život poprima atmosferu gotičkog romana. Život grubog gospodina Rochestera obavijen je tajnom, njegove pogreške iz prošlosti vrebaju iz svakog kuta, nejasan je i njegov odnos s Adele, ali i sa služavkom Grace Poole, a imanjem možda luta i sablast. Unatoč svemu, Jane i Rochester zaljubljuju se, a Jane prije vjenčanja doživljava niz nesretnih događaja i ponovno se nađe na raskršću života. Njihova ljubavna priča nije uzalud jedna od najstrastvenijih u svijetu književnost, let me tell you that. Rečenice kojima izjavljuju ljubav jedno drugome potpomognute su citatima Platona, Biblije, Shakespearea, škotskih i austrijskih pjesnika, engleskih i francuskih mitova i legendi (izdanje Naklade Ljevak iz 2008., u prijevodu Gige Gračan, bogato je fusnotama od neprocjenjive vrijednosti), i upravo zbog njih je "Jane Eyre" predivan prikaz kako obrazovane i emancipirane protagonistice tako i obrazovane i emancipirane autorice.

Možda "Jane Eyre" i nije najsretniji izbor za buddy read jer se roman i mojoj sestri i meni, koliko god različite i željne konflikata bile, itekako svidio. Složile smo se da je riječ o gotovo savršeno napisanom romanu, o nevjerojatno dosljednom liku čiji razvoj je logično i životno prikazan, čije odluke imaju smisla, čiji susreti zadiru u neka od najvažnijih pitanja koja si čovjek može postaviti. "Jane Eyre" predstavlja najbolje od gotike i romantizma, i iako bi se Bronte olako moglo nazvati romantičnom feministicom 19. stoljeća, valja reći da likom Jane Eyre Bronte odstupa od učmalosti romantizma vođena kršćanskim vrijednostima. Jane jest siroče, ultimativni individualac - čovjek bez korijena, žena koja, slobodna od utjecaja svijeta i sigurna u svoju vjeru, otkriva tko je i za što je sposobna/stvorena, i zbog toga će njezina priča ostati univerzalno voljena i čitana.

"Odgovor bijaše ipak neumoljiv: "Ja marim za sebe. Što sam većma usamljena, bez prijatelja, bez podrške, to ću većma poštovati sebe. Držat ću se zakona od Boga dana i od čovjeka prihvaćena. Držat ću se načela koja sam primila dok sam zdrave pameti, a ne luda - kakva sam sada. Zakoni i načela nisu za vremena bez iskušenja; oni su za trenutak poput ovog, kada se duša i tijelo pobune protiv njihove strogosti; ali ma koliko strogi, ostat će neprekršeni. Kad bih ih kršila kad god mi to odgovara, kakvu bi onda vrijednost imali? A vrijednost imaju - to oduvijek vjerujem: a ako sada ne mogu vjerovati, to je zbog toga što mi je poremećen um - potpuno poremećen: žile su mi užarene i srce kuca brže no što sama mogu izbrojiti otkucaje. Sada su mi negdašnja mišljenja i već stvorene odluke jedini oslonac, i njega ću se držati."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Ni od kog nagovorena

Kad mi u poštanski sandučić pristigne pošiljka Lađe od vode, ja kovertu (tak' mi iz našičkog kraja kažemo - nitko ondje nikad nije upotrijebio riječi omotnica ili kuverta) otvaram nestrpljivo, onako kako sam nekoć otvarala pisma svoje pen-pal prijateljice (Posteri&Prijatelji 4ever), znajući da ću "čuti" čega novoga ima kod Julijane, pitajući se hoću li proniknuti tekst koji mi autorica nudi, hoću li saznati odgovore na pitanja koja joj uživo nikad ne bih imala hrabrosti postaviti. "Život je daleko složeniji od napisanih priča i moramo ga itekako pojednostaviti želimo li ga prebaciti u literaturu." "Ni od kog nagovorena" zbirka je poznatih nam zapisa koji griju srca i obraze, a koje je Julijana Matanović objavljivala u "Vijencu", zbirka u kojoj bi mogli uživati svi oni koji prate Julijanin rad od "Laganja", ali i oni koji su Julijana-Matanović-dummies, jer ova knjižica (stane u dlan, netko je rekao), sadrži esenciju drage nam spi...

Čitajmo i kuhajmo

Manjina pošiljka ušla mi je u život dok mi se u pećnici krčkao iločki ćevap. Miris pečene paprike i dinstanog luka širio se stanom, a ja sam pomislila - Manji bi se ovo svidjelo. Znam, smiješno je što sam toliko uvjerena da znadem što bi se svidjelo Marijani Jambrišak Račić, zvanoj Manja, jer Manju uopće ne poznajem, nisam ju nikad u životu vidjela, pružila joj ruku. Ipak, jedna je od onih osoba za koje vam se čini kao da ih uistinu poznajete, samo zato što čitate njihove objave na društvenim mrežama - jedna je od onih žena u kojima se prepoznajem, koje me nadahnjuju, kojima se divim. U moru umjetne inteligencije, Manja uspijeva bivati stvarnom i autentičnom i svojim je blogom Čitam i kuham u pet godina ostavila poseban trag, kako u virtualnom svijetu, tako i na koži svih svojih pratitelja - a prepoznatljiva je po objavama u kojima nepogrešivo spaja kulinarstvo i književnost. Potrebu za sintezom takve vrste savršeno razumiju knjigoljupci kojima književnost nije samo puka razbibrig...

Ovom svijetu su potrebni pjesnici

"Naučit će ih sport puno toga", govore moje drage prijateljice dok se hvale sportskim uspjesima svoje djece, a ja opravdavam izostanak takve vrste uspjeha svoje djece vlastitim nedostatkom talenta i zainteresiranosti. Ne znaju one da mi sport izaziva samo traume, da je moj ćaća veliki sportski entuzijast, a da sam ja najstarija od tri njegove kćeri, kćeri kojima je od sporta vazda važnije bilo sveto trojstvo - glazba, filmovi i književnost. Ne znaju da zato danas bezobrazno uživam u činjenici da moja djeca pjevaju u zboru i radije treniraju kognitivne vještine, nego sportske (znadem, vučem vodu na svoj mlin - tako je i moj ćaća pokušavao). Zato se, kad spomenem Tadijanovićev 120. jubilej, a moja Franka kaže: "Danas smo u školi učili o njemu, čitali smo " Visoka žuta žita "!", moje srce smije, znajući da se štošta mijenja, ali da je književnost ono što nas generacijama prizemljuje. Brodski korzo Ulaz u Starčevićevu ulicu Povodom 120. rođenja pjesnika Dragut...

Zavičaj, zaborav

"Praznine i tišine postale su luksuz novog doba", pročitala sam jučer na jednom portalu za modernu ženu. Mislim o tim riječima sve dok ne zagluše buku zemlje u kojoj pokušavam živjeti u miru, dok dravska magla, uz koju bicikliram do posla, ne prekrije i partizane i ustaše - svu prošlost kojom se ne bismo trebali dičiti. U studeno jutro, dok mi iz slušalica trešti Springsteen i dok magičasta sablast tiho puzi ispod bijelog mosta, mahnito trepćem kroza vodenu koprenu, pokušavajući razaznati put ispred sebe, ali čini se uzalud - ovom je narodu suđeno živjeti u prošlosti. Obična riječ je zavičaj, al' ima čudan nastanak , da parafraziram Luku Paljetka. Iako bismo ju voljeli svojatati, i ona korijen ima u tuđem jeziku. Prema Hrvatskom jezičnom postalu, nastala je od prefiksa za- i slavenskog vyknǫti iliti ruskog výknut' ili poljskog na-wyknąć, što znači naviknuti se. Može li se čovjek uistinu na sve naviknuti? To si pitanje, na neki način, postavlja protagonist novopovijes...

Došašće kod kuće: Osjećaj kraja

Nisam ja ni introvert ni ekstrovert, ja sam u raskoraku s potrebom da budem neovisna i potrebom za pripadanjem. Nezgodno je to što najčešće potreba za pripadanjem promoli glavu u trenucima osamljenosti, a potreba za individualizmom na božićnom domjenku/zabavi/rođendanu, u gomili ljudi. Prosinac mi zato teško pada, ljudi se žele okupljati. Dok drugi kuju vruće planove za Advent/Božić/Silvestrovo, ja sjedam u svoju smeđu fotelju s knjigom na krilu, sakrila bih se između redaka. "Svakako vjerujem da svi podnosimo štetu, na ovaj ili onaj način. A kako i ne bismo, osim u svijetu savršenih roditelja, braće i sestara, susjeda, prijatelja? A tu je onda i pitanje o kojem toliko toga ovisi, pitanje kako reagiramo na štetu: prihvaćamo li je ili je potiskujemo, i kako to djeluje na naš odnos s drugima. Neki prihvaćaju štetu i nastoje je ublažiti, neki utroše čitav život tako što se trude pomoći drugima koji su oštećeni, a ima i onih čija je glavna briga izbjeći bilo kakvu štetu, pod svaku cij...