Preskoči na glavni sadržaj

Top 5: Knjige koje su krive za sve

Kažu da su djeci danas zbog interneta dostupne informacije s kojima se njihov nevini duh ne može nositi. Kao roditelja, brine me bombardiranje djece sadržajem koji nije primjeren njihovoj dobi, a onda se sjetim - bila sam odgovorno i (relativno) poslušno dijete i svejedno sam došla do sadržaja koji i nije bio najprikladniji za moje - posebno tinejdžerske - mlade uši i oči. U to ime, prisjetila sam se nekoliko knjiga koje su mi trebale biti zabranjene u formativnim godinama, a koje su me učile o smrti, seksu i ovisnostima, i koje su oblikovale moj čitateljski ukus. 

(Hvala ti, mama, što si uvijek bila protiv cenzure.)

1. Obdukcija - Patricia D. Cornwall

Romane Agathe Christie počela sam čitati kao desetogodišnjakinja - oni su bili kategorija za sebe. Tek kad sam pročitala sve Agathino, okrenula sam se drugim autorima krimića i trilera. Prva i omiljena od njih bila je Patricia D. Cornwall, američka spisateljica s iskustvom televizijskog izvjestitelja, koja je radila i u Uredu sudskog patologa u Virginiji. Sve navedeno inspiriralo ju je na pisanje serije romana o mrtvozornici Kay Scarpetta, koja nastoji prokazati krivce za strašne zločine, u čemu joj pomaže policijski poručnik Marino. Prva knjiga u seriji jest "Obdukcija", a svidjela mi se jer Cornwellica piše detaljno i uvjerljivo - ne kažu uzalud da je upravo Scarpetta nadahnula snimanje TV serija kao što su CSI i Zaboravljeni slučaj. Osim Cornwellice, čitala sam Mary Higgins Clark i Ruth Rendell i danas, kad se toga sjetim, mislim da je pravo čudo da nisam pošla na studij kriminalistike, ili postala serijski ubojica, je l'.


2. Kao voda za čokoladu - Laura Esquivel

Ne znam tko mi ju je gurnuo u ruke (rado bih nekoga okrivila, iako me mama nije kudila kad je, na moju preporuku, pročitala ovu knjigu), ali krajem osnovne škole pročitala sam knjigu meksičke autorice posvećenu tjelesnim užicima - prošaranu receptima i sablažnjivim scenama. Protagonist romana je mlada Tita, najmlađa kćer u obitelji De la Garza, kojoj je zbog brige o majci uskraćen život s voljenim Pedrom. Kad se Pedro oženi njezinom sestrom da bi joj bio blizu, nastaje kuršlus. Roman je svojedobno bio svjetska senzacija, po njemu je snimljen i najkomercijalniji film na španjolskom jeziku ever, a ja sam zbog njega zavoljela magični realizam (i kad god u ruke uzmem Marqueza ili Allende, čini mi se da čitam nešto što ne bih smjela). Hm, možda sam sad dovoljno matora da pročitam ovu knjigu ponovno?


3. Mi djeca s kolodvora Zoo - Christiane F.

Jedna od knjiga koje smo svi čitali u srednjoj školi jest knjiga o djevojčici koja u dvanaestoj godini puši hašiš, a u trinaestoj proba heroin - knjiga o narkomanskoj sceni Berlina u sedamdesetima. Riječ je o bestseleru, objavljenom 1978., čije atmosfere se i danas živo sjećam - danima sam ležala u sobi, bezvoljna, hipnotizirana, nisam imala potrebu ni za vodom ni za hranom, samo sam upijala Christinine riječi. Možda se mama zabrinula vidjevši što čitam (a pogotovo kad sam nastavila u revijalnom tonu s "Prozac nacijom", i pokušajima čitanja "Na cesti" i "Trainspotting"), ali ja sam se još tada zaklela da drogu neću ni probati. Eto, dajte djeci da čitaju o prostituciji tinejdžera na željezničkom kolodvoru za šut heroina! I dare you!

4. Zauvijek - Judy Blume


Da se razumijemo, ovo je jedini young adult roman koji sam pročitala kao gušterica u srednjoj školi. (OMG, sad sam guglajući saznala da je roman prvi put objavljen 1975. i dodatno sam impresionirana - Judy Blume je bila ispred svog vremena!) Glavni likovi su Katherine i Michael koji se upoznaju na novogodišnjoj zabavi. Njihova je ljubavna veza intenzivna, a kad odluče da će njihova ljubav trajati zauvijek, oni se upuštaju u prve seksualne odnose. Što da vam kažem - dilali smo ovu (u SAD-u svojedobno zabranjivanu) knjigu ispod školskih klupa dok je profa trabunjala o "Ilijadi". Čitanje Judy Blume odvelo me do "Zime za dvoje", pa i do knjige "Zadovoljenje" Kim Cattrall (možda tada nisam gledala "Seks i grad", ali Samantha me svejedno naučila koječemu).

5. Crota - Owl Goingback

Godinama čekam da se u Hrvatskoj prevede još koja knjiga Owl Goingbacka, pravog američkog Indijanca (pola Cherokee, a pola Choctaw), inače pisca horor fikcije. Njegov debitantski roman, objavljen 1996., počinje pronalaskom osakaćenog muškog tijela kraj ceste. Policija je uvjerena da se radi o napadu medvjeda, iako medvjeda odavno nema u Hobbs Countyju u Missouriju. Zbog vješto ispisanog spoja folklora američkih Indijanaca i krim policijske potjere ovaj je roman nagrađen Nagradom Bram Stoker, ja danima nisam mogla spavati, a i danas volim žanrove kao što su gotički roman, horor i mystery.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kolebanje smrti

Kad sam potištena, odem na groblje plakati nad grobovima nepoznatih mi ljudi. Snuždim se gledajući lica stranaca koji žive tek u sjećanjima svojih najmilijih, bezobrazno sretna što još dišem. Tanka nit veže i isprepliće ljubav s nepodnošljivom tugom, ali i smrt s nepokolebljivom nadom - u ponovne susrete, u uspomene na sretne dane, u život vječni. Dok vrane grakću, djeca ciče s igrališta u Žutom naselju, a u zraku se pahuljice topole s Drave sudaraju s miomirisom jasena iz Rokove, nadgrobni spomenici hrvatskih vojnika i vojnikinja, očeva i majki, nečije djece, Hrvata, Roma, Nijemaca i Mađara, progovaraju o osjećajima koji nikoga od nas za života ne mimoiđu, podsjećajući - već danas mogao bi biti posljednji dan tvog života. No, što kad bi nestalo te svijesti o prolaznosti? Detalj s groblja u osječkoj Retfali "Sljedećeg dana nitko nije umro," prva je rečenica romana portugalskog pisca, Josea Saramaga, "Kolebanje smrti". Prve minute nove godine u neimenovanoj zemlji, ...

Lički dnevnik (1)

Nekidan je moja Franka, igrajući nogomet, zaradila longetu na potkoljenici. Nakon povratka s objedinjeg hitnog bolničkog prijema, u svoju ljubičastu bilježnicu, na čijoj naslovnici je ilustracija mačkice, požurila se nešto važno zapisati - u njenom se životu zbilo nešto uzbudljivo, nešto vrijedno zapisivanja. Dok je zaključavala maleni lokot na bilježnici, misli su mi pobjegle na sve katance koje sam ja nekoć, tek malo starija od Franke, zaključavala nakon zapisivanja dojmova o prvim simpatijama, prvim snovima, prvim inspiracijama, svađama, prvim poljupcima i planovima. Ako je ženino srce duboki ocean tajni, ženska bilježnica je zapis o oceanografskom istraživanju. Đulin ponor (i Milanovo lice u kamenu iznad ponora) Otkrivši da postoje dnevnički zapisi Ivane (tada) Mažuranić, inspirirana njezinom zagrebačkom adresom, naručila sam ih i uzbuđeno čekala poštara. "Dobro jutro, svijete!" Ivana je počela pisati kao četrnaestogodišnjakinja, 1888., i pisala je do 1891., kada se kao...

Pamtim samo sretne (pariške) dane

Kad bih vam rekla da biranje knjiga smatram ozbiljnim poslon, možda biste mi se nasmijali - možda ne znate da knjige koje biramo umiju oplemeniti naš život, baš kao i ljudi s kojima pijemo kavu. Zato, valja dobro birati društvo, društvo ljudi, i društvo knjiga. "When spring came, even the false spring, there were no problems except where to be happiest. The only thing that could spoil a day was people and if you could keep from making engagements, each day had no limits. People were always the limiters of happiness except for the very few that were as good as spring itself." Pri svakoj izmjeni godišnjeg doba, poželim sjediti s knjigom (jer s knjigom nisi sam) na krilu, pijući café crème ne nekoj od osječkih terasa, kiduckajući croissants, maštajući. Ovih dana zamirišale su lipe na Europskoj aveniji i zrak je topao pa posežem za knjigama s Parizom u glavnoj ulozi. Zamišljam se usred Montmartrea, kako prelazim Pont Neuf, kupujem baguette u Ulici Mouffetard, duboko uvjerena da n...

Lički dnevnik (2)

Volim riječi kao što su ravnoteža, organizacija, odredba, krošnja - čvrste su to i uglate riječi u koje se uzdam, zahvaljujući kojima baratam svakodnevicom. Ali, još više volim riječi kao što su tepsija, paradajz, natenane, šporet - riječi koje su mom srcu mile, uz koje vežem događaje, lica, uspomene. Riječi su to koje često nisu uvijek razumljive mojoj okolini, ali koje me drže blizu zavičaju, domu (neki dan sam u rečenici upotrijebila riječ "macafizla" - osječki kolege trebali su prijevod, kao da nikad nisu sreli nekoga tko se prenemaže, tko se pravi fin, tko je macafizla). Iako potječem iz loze ljudi od malo riječi, riječi su moje igračke - njima se igram, one svemu pridaju značenje. Imenima kojima smo nazivani od rođenja oblikovani smo u ljude koji smo danas - moje ime pretpostavlja da sam svojim roditeljima dar od Boga, a moje prezime ima korijen u turskoj riječi sert , koja predstavlja tvrdoću, krutost, strogost, ali i bezosjećajnost. Sertići su zadnji austrougarski gra...

Lički dnevnik (3)

Prije putovanja volim platiti račune i zaliti cvijeće, usisati stan i isprazniti koš za smeće, zlu ne trebalo - da stan ostane na životu čak i ako se meni putem neko zlo dogodi (čitaj: da nitko ne pomisli da sam prljavica i danguba). Svi mi imamo svoje mušice - Tesla je navodno obilazio zgradu tri puta prije ulaska, koristio točno 18 salveta za obrok i preferirao sobe čiji je broj djeljiv s 3, a mrzio je dodirivanje kose ili nakita od bisera i jednu je bijelu golubicu volio “kao što muškarac voli ženu” (odmah čujem Michaela Boltona). Čudak je bio taj naš Nikola Tesla - čovjek koji je osvijetlio svijet, rođen 1856. u malenom selu u Lici. Tavan Memorijalnog centra Nikola Tesla u Smiljanu Teslina rodna kuća i crkva sv. apostola Petra i Pavla Potok Vaganac Ne znam kako vas, ali mene je njegova genijalnost oduvijek privlačila, a znajući da su mu već u djetinjstvu na pamet padale svakojake ideje, poželjela sam vidjeti mjesto koje ga je inspiriralo. Poželjela sam vidjeti svijet njegovim o...