Preskoči na glavni sadržaj

Top 5: Knjige koje su krive za sve

Kažu da su djeci danas zbog interneta dostupne informacije s kojima se njihov nevini duh ne može nositi. Kao roditelja, brine me bombardiranje djece sadržajem koji nije primjeren njihovoj dobi, a onda se sjetim - bila sam odgovorno i (relativno) poslušno dijete i svejedno sam došla do sadržaja koji i nije bio najprikladniji za moje - posebno tinejdžerske - mlade uši i oči. U to ime, prisjetila sam se nekoliko knjiga koje su mi trebale biti zabranjene u formativnim godinama, a koje su me učile o smrti, seksu i ovisnostima, i koje su oblikovale moj čitateljski ukus. 

(Hvala ti, mama, što si uvijek bila protiv cenzure.)

1. Obdukcija - Patricia D. Cornwall

Romane Agathe Christie počela sam čitati kao desetogodišnjakinja - oni su bili kategorija za sebe. Tek kad sam pročitala sve Agathino, okrenula sam se drugim autorima krimića i trilera. Prva i omiljena od njih bila je Patricia D. Cornwall, američka spisateljica s iskustvom televizijskog izvjestitelja, koja je radila i u Uredu sudskog patologa u Virginiji. Sve navedeno inspiriralo ju je na pisanje serije romana o mrtvozornici Kay Scarpetta, koja nastoji prokazati krivce za strašne zločine, u čemu joj pomaže policijski poručnik Marino. Prva knjiga u seriji jest "Obdukcija", a svidjela mi se jer Cornwellica piše detaljno i uvjerljivo - ne kažu uzalud da je upravo Scarpetta nadahnula snimanje TV serija kao što su CSI i Zaboravljeni slučaj. Osim Cornwellice, čitala sam Mary Higgins Clark i Ruth Rendell i danas, kad se toga sjetim, mislim da je pravo čudo da nisam pošla na studij kriminalistike, ili postala serijski ubojica, je l'.


2. Kao voda za čokoladu - Laura Esquivel

Ne znam tko mi ju je gurnuo u ruke (rado bih nekoga okrivila, iako me mama nije kudila kad je, na moju preporuku, pročitala ovu knjigu), ali krajem osnovne škole pročitala sam knjigu meksičke autorice posvećenu tjelesnim užicima - prošaranu receptima i sablažnjivim scenama. Protagonist romana je mlada Tita, najmlađa kćer u obitelji De la Garza, kojoj je zbog brige o majci uskraćen život s voljenim Pedrom. Kad se Pedro oženi njezinom sestrom da bi joj bio blizu, nastaje kuršlus. Roman je svojedobno bio svjetska senzacija, po njemu je snimljen i najkomercijalniji film na španjolskom jeziku ever, a ja sam zbog njega zavoljela magični realizam (i kad god u ruke uzmem Marqueza ili Allende, čini mi se da čitam nešto što ne bih smjela). Hm, možda sam sad dovoljno matora da pročitam ovu knjigu ponovno?


3. Mi djeca s kolodvora Zoo - Christiane F.

Jedna od knjiga koje smo svi čitali u srednjoj školi jest knjiga o djevojčici koja u dvanaestoj godini puši hašiš, a u trinaestoj proba heroin - knjiga o narkomanskoj sceni Berlina u sedamdesetima. Riječ je o bestseleru, objavljenom 1978., čije atmosfere se i danas živo sjećam - danima sam ležala u sobi, bezvoljna, hipnotizirana, nisam imala potrebu ni za vodom ni za hranom, samo sam upijala Christinine riječi. Možda se mama zabrinula vidjevši što čitam (a pogotovo kad sam nastavila u revijalnom tonu s "Prozac nacijom", i pokušajima čitanja "Na cesti" i "Trainspotting"), ali ja sam se još tada zaklela da drogu neću ni probati. Eto, dajte djeci da čitaju o prostituciji tinejdžera na željezničkom kolodvoru za šut heroina! I dare you!

4. Zauvijek - Judy Blume


Da se razumijemo, ovo je jedini young adult roman koji sam pročitala kao gušterica u srednjoj školi. (OMG, sad sam guglajući saznala da je roman prvi put objavljen 1975. i dodatno sam impresionirana - Judy Blume je bila ispred svog vremena!) Glavni likovi su Katherine i Michael koji se upoznaju na novogodišnjoj zabavi. Njihova je ljubavna veza intenzivna, a kad odluče da će njihova ljubav trajati zauvijek, oni se upuštaju u prve seksualne odnose. Što da vam kažem - dilali smo ovu (u SAD-u svojedobno zabranjivanu) knjigu ispod školskih klupa dok je profa trabunjala o "Ilijadi". Čitanje Judy Blume odvelo me do "Zime za dvoje", pa i do knjige "Zadovoljenje" Kim Cattrall (možda tada nisam gledala "Seks i grad", ali Samantha me svejedno naučila koječemu).

5. Crota - Owl Goingback

Godinama čekam da se u Hrvatskoj prevede još koja knjiga Owl Goingbacka, pravog američkog Indijanca (pola Cherokee, a pola Choctaw), inače pisca horor fikcije. Njegov debitantski roman, objavljen 1996., počinje pronalaskom osakaćenog muškog tijela kraj ceste. Policija je uvjerena da se radi o napadu medvjeda, iako medvjeda odavno nema u Hobbs Countyju u Missouriju. Zbog vješto ispisanog spoja folklora američkih Indijanaca i krim policijske potjere ovaj je roman nagrađen Nagradom Bram Stoker, ja danima nisam mogla spavati, a i danas volim žanrove kao što su gotički roman, horor i mystery.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Ni od kog nagovorena

Kad mi u poštanski sandučić pristigne pošiljka Lađe od vode, ja kovertu (tak' mi iz našičkog kraja kažemo - nitko ondje nikad nije upotrijebio riječi omotnica ili kuverta) otvaram nestrpljivo, onako kako sam nekoć otvarala pisma svoje pen-pal prijateljice (Posteri&Prijatelji 4ever), znajući da ću "čuti" čega novoga ima kod Julijane, pitajući se hoću li proniknuti tekst koji mi autorica nudi, hoću li saznati odgovore na pitanja koja joj uživo nikad ne bih imala hrabrosti postaviti. "Život je daleko složeniji od napisanih priča i moramo ga itekako pojednostaviti želimo li ga prebaciti u literaturu." "Ni od kog nagovorena" zbirka je poznatih nam zapisa koji griju srca i obraze, a koje je Julijana Matanović objavljivala u "Vijencu", zbirka u kojoj bi mogli uživati svi oni koji prate Julijanin rad od "Laganja", ali i oni koji su Julijana-Matanović-dummies, jer ova knjižica (stane u dlan, netko je rekao), sadrži esenciju drage nam spi...

Čitajmo i kuhajmo

Manjina pošiljka ušla mi je u život dok mi se u pećnici krčkao iločki ćevap. Miris pečene paprike i dinstanog luka širio se stanom, a ja sam pomislila - Manji bi se ovo svidjelo. Znam, smiješno je što sam toliko uvjerena da znadem što bi se svidjelo Marijani Jambrišak Račić, zvanoj Manja, jer Manju uopće ne poznajem, nisam ju nikad u životu vidjela, pružila joj ruku. Ipak, jedna je od onih osoba za koje vam se čini kao da ih uistinu poznajete, samo zato što čitate njihove objave na društvenim mrežama - jedna je od onih žena u kojima se prepoznajem, koje me nadahnjuju, kojima se divim. U moru umjetne inteligencije, Manja uspijeva bivati stvarnom i autentičnom i svojim je blogom Čitam i kuham u pet godina ostavila poseban trag, kako u virtualnom svijetu, tako i na koži svih svojih pratitelja - a prepoznatljiva je po objavama u kojima nepogrešivo spaja kulinarstvo i književnost. Potrebu za sintezom takve vrste savršeno razumiju knjigoljupci kojima književnost nije samo puka razbibrig...

Ovom svijetu su potrebni pjesnici

"Naučit će ih sport puno toga", govore moje drage prijateljice dok se hvale sportskim uspjesima svoje djece, a ja opravdavam izostanak takve vrste uspjeha svoje djece vlastitim nedostatkom talenta i zainteresiranosti. Ne znaju one da mi sport izaziva samo traume, da je moj ćaća veliki sportski entuzijast, a da sam ja najstarija od tri njegove kćeri, kćeri kojima je od sporta vazda važnije bilo sveto trojstvo - glazba, filmovi i književnost. Ne znaju da zato danas bezobrazno uživam u činjenici da moja djeca pjevaju u zboru i radije treniraju kognitivne vještine, nego sportske (znadem, vučem vodu na svoj mlin - tako je i moj ćaća pokušavao). Zato se, kad spomenem Tadijanovićev 120. jubilej, a moja Franka kaže: "Danas smo u školi učili o njemu, čitali smo " Visoka žuta žita "!", moje srce smije, znajući da se štošta mijenja, ali da je književnost ono što nas generacijama prizemljuje. Brodski korzo Ulaz u Starčevićevu ulicu Povodom 120. rođenja pjesnika Dragut...

Zavičaj, zaborav

"Praznine i tišine postale su luksuz novog doba", pročitala sam jučer na jednom portalu za modernu ženu. Mislim o tim riječima sve dok ne zagluše buku zemlje u kojoj pokušavam živjeti u miru, dok dravska magla, uz koju bicikliram do posla, ne prekrije i partizane i ustaše - svu prošlost kojom se ne bismo trebali dičiti. U studeno jutro, dok mi iz slušalica trešti Springsteen i dok magičasta sablast tiho puzi ispod bijelog mosta, mahnito trepćem kroza vodenu koprenu, pokušavajući razaznati put ispred sebe, ali čini se uzalud - ovom je narodu suđeno živjeti u prošlosti. Obična riječ je zavičaj, al' ima čudan nastanak , da parafraziram Luku Paljetka. Iako bismo ju voljeli svojatati, i ona korijen ima u tuđem jeziku. Prema Hrvatskom jezičnom postalu, nastala je od prefiksa za- i slavenskog vyknǫti iliti ruskog výknut' ili poljskog na-wyknąć, što znači naviknuti se. Može li se čovjek uistinu na sve naviknuti? To si pitanje, na neki način, postavlja protagonist novopovijes...

Došašće kod kuće: Osjećaj kraja

Nisam ja ni introvert ni ekstrovert, ja sam u raskoraku s potrebom da budem neovisna i potrebom za pripadanjem. Nezgodno je to što najčešće potreba za pripadanjem promoli glavu u trenucima osamljenosti, a potreba za individualizmom na božićnom domjenku/zabavi/rođendanu, u gomili ljudi. Prosinac mi zato teško pada, ljudi se žele okupljati. Dok drugi kuju vruće planove za Advent/Božić/Silvestrovo, ja sjedam u svoju smeđu fotelju s knjigom na krilu, sakrila bih se između redaka. "Svakako vjerujem da svi podnosimo štetu, na ovaj ili onaj način. A kako i ne bismo, osim u svijetu savršenih roditelja, braće i sestara, susjeda, prijatelja? A tu je onda i pitanje o kojem toliko toga ovisi, pitanje kako reagiramo na štetu: prihvaćamo li je ili je potiskujemo, i kako to djeluje na naš odnos s drugima. Neki prihvaćaju štetu i nastoje je ublažiti, neki utroše čitav život tako što se trude pomoći drugima koji su oštećeni, a ima i onih čija je glavna briga izbjeći bilo kakvu štetu, pod svaku cij...