Preskoči na glavni sadržaj

Top 5: Knjige koje su krive za sve

Kažu da su djeci danas zbog interneta dostupne informacije s kojima se njihov nevini duh ne može nositi. Kao roditelja, brine me bombardiranje djece sadržajem koji nije primjeren njihovoj dobi, a onda se sjetim - bila sam odgovorno i (relativno) poslušno dijete i svejedno sam došla do sadržaja koji i nije bio najprikladniji za moje - posebno tinejdžerske - mlade uši i oči. U to ime, prisjetila sam se nekoliko knjiga koje su mi trebale biti zabranjene u formativnim godinama, a koje su me učile o smrti, seksu i ovisnostima, i koje su oblikovale moj čitateljski ukus. 

(Hvala ti, mama, što si uvijek bila protiv cenzure.)

1. Obdukcija - Patricia D. Cornwall

Romane Agathe Christie počela sam čitati kao desetogodišnjakinja - oni su bili kategorija za sebe. Tek kad sam pročitala sve Agathino, okrenula sam se drugim autorima krimića i trilera. Prva i omiljena od njih bila je Patricia D. Cornwall, američka spisateljica s iskustvom televizijskog izvjestitelja, koja je radila i u Uredu sudskog patologa u Virginiji. Sve navedeno inspiriralo ju je na pisanje serije romana o mrtvozornici Kay Scarpetta, koja nastoji prokazati krivce za strašne zločine, u čemu joj pomaže policijski poručnik Marino. Prva knjiga u seriji jest "Obdukcija", a svidjela mi se jer Cornwellica piše detaljno i uvjerljivo - ne kažu uzalud da je upravo Scarpetta nadahnula snimanje TV serija kao što su CSI i Zaboravljeni slučaj. Osim Cornwellice, čitala sam Mary Higgins Clark i Ruth Rendell i danas, kad se toga sjetim, mislim da je pravo čudo da nisam pošla na studij kriminalistike, ili postala serijski ubojica, je l'.


2. Kao voda za čokoladu - Laura Esquivel

Ne znam tko mi ju je gurnuo u ruke (rado bih nekoga okrivila, iako me mama nije kudila kad je, na moju preporuku, pročitala ovu knjigu), ali krajem osnovne škole pročitala sam knjigu meksičke autorice posvećenu tjelesnim užicima - prošaranu receptima i sablažnjivim scenama. Protagonist romana je mlada Tita, najmlađa kćer u obitelji De la Garza, kojoj je zbog brige o majci uskraćen život s voljenim Pedrom. Kad se Pedro oženi njezinom sestrom da bi joj bio blizu, nastaje kuršlus. Roman je svojedobno bio svjetska senzacija, po njemu je snimljen i najkomercijalniji film na španjolskom jeziku ever, a ja sam zbog njega zavoljela magični realizam (i kad god u ruke uzmem Marqueza ili Allende, čini mi se da čitam nešto što ne bih smjela). Hm, možda sam sad dovoljno matora da pročitam ovu knjigu ponovno?


3. Mi djeca s kolodvora Zoo - Christiane F.

Jedna od knjiga koje smo svi čitali u srednjoj školi jest knjiga o djevojčici koja u dvanaestoj godini puši hašiš, a u trinaestoj proba heroin - knjiga o narkomanskoj sceni Berlina u sedamdesetima. Riječ je o bestseleru, objavljenom 1978., čije atmosfere se i danas živo sjećam - danima sam ležala u sobi, bezvoljna, hipnotizirana, nisam imala potrebu ni za vodom ni za hranom, samo sam upijala Christinine riječi. Možda se mama zabrinula vidjevši što čitam (a pogotovo kad sam nastavila u revijalnom tonu s "Prozac nacijom", i pokušajima čitanja "Na cesti" i "Trainspotting"), ali ja sam se još tada zaklela da drogu neću ni probati. Eto, dajte djeci da čitaju o prostituciji tinejdžera na željezničkom kolodvoru za šut heroina! I dare you!

4. Zauvijek - Judy Blume


Da se razumijemo, ovo je jedini young adult roman koji sam pročitala kao gušterica u srednjoj školi. (OMG, sad sam guglajući saznala da je roman prvi put objavljen 1975. i dodatno sam impresionirana - Judy Blume je bila ispred svog vremena!) Glavni likovi su Katherine i Michael koji se upoznaju na novogodišnjoj zabavi. Njihova je ljubavna veza intenzivna, a kad odluče da će njihova ljubav trajati zauvijek, oni se upuštaju u prve seksualne odnose. Što da vam kažem - dilali smo ovu (u SAD-u svojedobno zabranjivanu) knjigu ispod školskih klupa dok je profa trabunjala o "Ilijadi". Čitanje Judy Blume odvelo me do "Zime za dvoje", pa i do knjige "Zadovoljenje" Kim Cattrall (možda tada nisam gledala "Seks i grad", ali Samantha me svejedno naučila koječemu).

5. Crota - Owl Goingback

Godinama čekam da se u Hrvatskoj prevede još koja knjiga Owl Goingbacka, pravog američkog Indijanca (pola Cherokee, a pola Choctaw), inače pisca horor fikcije. Njegov debitantski roman, objavljen 1996., počinje pronalaskom osakaćenog muškog tijela kraj ceste. Policija je uvjerena da se radi o napadu medvjeda, iako medvjeda odavno nema u Hobbs Countyju u Missouriju. Zbog vješto ispisanog spoja folklora američkih Indijanaca i krim policijske potjere ovaj je roman nagrađen Nagradom Bram Stoker, ja danima nisam mogla spavati, a i danas volim žanrove kao što su gotički roman, horor i mystery.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kad starci prolupaju

Kad sam bila klinka, na televiziji se često prikazivao film "Kad starci prolupaju." Nisam ga dugo gledala, ali još se sjećam da je cijela moja familija umirala od smijeha kad bi starček koji je prolupao završio u ormaru, izgubivši se. Često je na TV programu bila i "Čahura" (znala sam je pisati u rubriku "Najdraži film" u leksikone), također film o starcima koji, nakon bliskog susreta treće vrste, postanu vitalniji i blesaviji. Starost me uvijek nasmijavala, valjda zato što se činila tako dalekom. Sve do neki dan, kad sam, rastresena kao svaka majka dvoje djece, valjda, sudarajući se s biciklom i ulaznim vratima zgrade, rekla susjedi: "Dobro jutro!" Bilo bi to jako pristojno od mene da nije bilo - 15:10! Susjeda mi se nasmijala i rekla samo: "O! Gospođo!" Auč. Ne znam što me više zaboljelo. Zanimljivo, i Pavao Pavličić počinje svoju zbirku eseja - "Pohvalu starosti" - figurom smiješnog starca, vječite inspiracije renesansnih k...

Na penjačima svijet ostaje

Svaki put kad netko izgovori da ne vjeruje u vile, jedna vila umre, tako bar kaže "Petar Pan", a svaki put kad roditelj podilazi svom djetetu, umre jedan buntovnik - buntovnik koji je to dijete moglo postati. A smrt buntovnika najgore je što se može dogoditi ovom svijetu, svijetu u kojem se ljudi više ne znaju buniti protiv nepravde, nego se bore isključivo za svoj probitak, smatrajući sebe (ili svoje dijete) jednakijima od drugih. Vijest o petnaest guštera zadarske medicinske škole koji su pali prvi razred i o njihovim roditeljima (od kojih nisu dobili ni jezikovu juhu) koji su bili voljni pomaknuti Velebit da bi njihova djeca (nezasluženo) prošla prvi razred mori me tjednima i ja sam više nego ikad uvjerena - jedino će onaj tko uvažava autoritet uvijek zahtijevati da taj autoritet bude dostojan poštovanja, znajući da, u nedostatku dostojnosti autoriteta, buntovnicima ostaju dvije mogućnosti - rušiti jalovi sustav, i to argumentirano, dostojanstveno i nenasilno, ili sagradit...

Dan u Barceloni s Golubicom

Ponekad, već prilikom čitanja predgovora neke knjige, pogotovo ako ga je pisao sam autor, obuzme te neopisivo sladak val uzbuđenja pa ti se čini da gutaš slova kao ona krava Grigora Viteza u carstvu hladovine, samo kako bi se što prije dokopao teksta za kojeg znaš - u to nema sumnje - da će ti dirnuti u biće onako kako samo knjige vještih pisaca mogu. Zbog tog osjećaja čitam, njemu se predajem, zbog njega tražim, zbog njega se ne zadovoljavam trećerazrednom tik-tok književnošću koja vrišti iz izloga naših knjižara. Taj me osjećaj obuzeo i dok sam čitala predgovor romana "Trg dijamanta" Mercè Rodoreda. Osjetila sam odmah da je autorica žena koja mi je bliska, koja pridaje pažnju detaljima i simbolici, koja se ne boji biti ranjiva, žena koja voli književnost i koja joj dopušta da ju uvijek iznova hrani, liječi i nadahnjuje. Možda neki čitatelji ne vide potrebu za pronalaskom autora u tekstu, možda razdvajaju autora od njegovog djela (pogotovo ako je učinio nešto što bi privuklo...

Malo drukčija pariška vizura

Kad sam se tek zaposlila na sudu, moju je malenu nećakinju jako zanimalo kakvo je to mjesto. "Na sudu osuđujemo lopove i šaljemo ih u zatvor", rekla sam joj, spretno izostavivši da sam se bavim uglavnom utvrđivanjem prava vlasništva, naknadom štete i ovrhom. "A onda, kad je u zatvoru, lopov ne može biti sa svojom obitelji", konstatirala je četverogodišnjakinja ("Mala će garant u socijalu", pomislila sam). "Eh, pa trebao je o tome prije misliti!", nisam se dala, (tada) ponosna na pravni sustav čiji dio tek postajem. Ipak, morala sam se diviti humanosti jedne djevojčice (kako stvari stoje, mala će u kemičare, a ne u socijalu). Sjetila sam se te njezine izjave čim sam počela čitati novelu o čovjeku koji se nalazi u pariškom zatvoru Bicêtre (današnja bolnica koja je u svom stažu služila i kao umobolnica, a smatrali su ju okrutnijim mjestom od Bastille), osuđen na smrt!, jer takva humanost ono je što pokreće svijet, bar svijet u kojem ja želim živjet...

Američki san (3)

Ovu knjigu garant imate kod kuće - svi smo ju nabavili prije dvadeset godina kupujući Jutarnji list s klasicima koje nikad nećemo pročitati. Seljakala se sa mnom po državi i na kraju završila u nekom od antikvarijata. Yup, otpisala sam ju, uvjerena da ju u ovom životu neću ni pokušati čitati (činila se kao naporno i dosadno štivo, sudeći po koricama). Naposljetku sam ju potražila u gradskoj knjižnici - odlučna da zaronim u svijet legendarnog američkog pisca (hm, nije mi zvučalo američki to ime, sve te godine), Saula Bellowa. "Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo, Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan, ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjecao je ljubav, ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pas...