Preskoči na glavni sadržaj

U spomen na čuvaricu uspomena

Rođena sam kao čuvarica uspomena.

Iako tek djevojčica, znala sam da je bitno čuvati stvari, da nas one podsjećaju na one koji više nisu s nama, da od zaborava čuvaju događaje koje ne bismo smjeli zaboraviti.

Čuvanje uspomena otelo se kontroli, pretvorilo u mahnito gomilanje predmeta - skupljala sam salvetice, sve samoljepljive sličice koje su postojale na tržištu, skupljala sam postere (i prijatelje) i razglednice, i znam da nećete vjerovati, ali sačuvala sam i sve šalabahtere i sve skripte i sve ulaznice za kino, pa čak i neiskorištenu rolu WC papira koju je moj prijatelj ukrao iz hotelskog toaleta za vrijeme mog prvog mamurluka.

A onda sam prestala skupljati.

Prestala sam voditi evidenciju.

Prestala sam izrađivati fotografije.


Ponekad nas knjige pronađu i prošire nam vidike, ali najčešće nas samo podsjete da u književnosti tražimo magiju kojoj nije vičan svatko tko se naziva piscem.

"Dućan sjećanja" mi je prijateljica tutnula u ruke, znajući da sam sklona irskim književnicima. William Trevor, Edna O'Brien, Sally Rooney, da. Ella Griffin, vjerojatno ne, ali ne sudim ja knjigu po koricama.

Priča započinje na setu, u trenutku kad se Nori Malone slama srce - "kad se snimi posljednja fotografija i dođe vrijeme da se uništi iluzija koju je stvorila". Nora je dizajnerica na filmskom setu koja žuri na čitanje bakine oporuke u Dublin, neplanirano se vraća u svoj londonski stan po ključeve bakine kuće i zatiče muškarca svojih snova in flagrante, i to sa svojom dugogodišnjom kolegicom i prijateljicom. Nije riječ o spoileru - ovakav je zaplet očit svakom prosječnom čitatelju već na prvoj stranici ovog sladunjavog romana. Zapravo, prvih stotinjak stranica mogli biste i preskočiti i ništa ne biste propustili.

Nora u Dublinu pokušava organizirati prodaju bakine i djedove kuće, kuće u koju njezina majka nije kročila desetljećima, i to zbog svađe s osebujnom bakom. Kuća je krcata stvarima koje je djed baki donosio s putovanja, pa Nora započinje neobičnu garažnu prodaju predmeta o kojima postoje tek šturi zapisi. Njezin dućan, u kojem su artikli izloženi poput predmeta u Muzeju prekinutih veza, privlači ljude okupirane osobnim dramama, koji utjehu traže u neobičnim predmetima, pa Fiona, Adonis, Will, Alice, Gemma i dr. postaju dio Norine svakodnevice i pomažu joj otkriti obiteljske tajne, ali i riješiti ljubavne probleme.

Moram priznati, sporedni likovi, čije kuće postaju dom predmetima koji su svjedočili ljubavi dvoje staraca, bili su mi zanimljiviji od protagonistice romana. Stil Elle Griffin poprilično je generičan, bezbojan i nimalo izazovan, zaplet i rasplet su predvidljivi, ali ideja o predmetima koji povezuju distancirane duše u konačnici mi se jest svidjela - bio bi ovo simpatičan predložak za scenarij filma nalik "Love actually" (autorica ga i spominje u jednom trenutku). U moru priča, svatko bi mogao pronaći bar jednu koja bi ga mogla dirnuti. Za mene je to bila priča o Caroline koja se razvodi od Liama i kupuje si marokanski molitveni sag - ponukala me da knjigu pročitam do kraja, ali i dokučim u kojem sam se trenutku prestala grčevito držati za uspomene.

"Ono što ju je najviše iznenadilo u vezi s osjećajem sreće bilo je da ju je taj osjećaj istodobno i rastuživao. Kao da su oba ta osjećaja bila povezana, braća blizanci."


Život te nauči - najteže trenutke u životu ne možeš zaboraviti, čak ni ako spališ sve dokaze o njima, čak ni kad šutiš o njima. Njih pamtiš čak i kad kuću ispuniš novim uspomenama, ljepotom i ljubavlju.

"Nije mi darovao samo stvari. Darovao mi je uspomene."

Osjećaji gubitka, nemoći, usamljenosti i boli urezani su ti u kožu. Za njih ne trebaš ni podsjetnik ni suvenir - njih ti nitko ne može oduzeti. Srećom, nitko ti ne može oduzeti ni trenutke najveće, neopisive, nepojmljive i neuhvatljive sreće (u to se uvjeriš tek kad ih doživiš).


"Sad je znala da onaj osjećaj da si kod kuće nije povezan s ciglom, žbukom i lijepim stvarima. Bio je to osjećaj istinskog pripadanja koji je imala dok je ležala u naručju muškarca kojeg nije morala impresionirati, koji je poznavao nju stvarnu i svakodnevnu i koji ju je ipak želio."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Ni od kog nagovorena

Kad mi u poštanski sandučić pristigne pošiljka Lađe od vode, ja kovertu (tak' mi iz našičkog kraja kažemo - nitko ondje nikad nije upotrijebio riječi omotnica ili kuverta) otvaram nestrpljivo, onako kako sam nekoć otvarala pisma svoje pen-pal prijateljice (Posteri&Prijatelji 4ever), znajući da ću "čuti" čega novoga ima kod Julijane, pitajući se hoću li proniknuti tekst koji mi autorica nudi, hoću li saznati odgovore na pitanja koja joj uživo nikad ne bih imala hrabrosti postaviti. "Život je daleko složeniji od napisanih priča i moramo ga itekako pojednostaviti želimo li ga prebaciti u literaturu." "Ni od kog nagovorena" zbirka je poznatih nam zapisa koji griju srca i obraze, a koje je Julijana Matanović objavljivala u "Vijencu", zbirka u kojoj bi mogli uživati svi oni koji prate Julijanin rad od "Laganja", ali i oni koji su Julijana-Matanović-dummies, jer ova knjižica (stane u dlan, netko je rekao), sadrži esenciju drage nam spi...

Čitajmo i kuhajmo

Manjina pošiljka ušla mi je u život dok mi se u pećnici krčkao iločki ćevap. Miris pečene paprike i dinstanog luka širio se stanom, a ja sam pomislila - Manji bi se ovo svidjelo. Znam, smiješno je što sam toliko uvjerena da znadem što bi se svidjelo Marijani Jambrišak Račić, zvanoj Manja, jer Manju uopće ne poznajem, nisam ju nikad u životu vidjela, pružila joj ruku. Ipak, jedna je od onih osoba za koje vam se čini kao da ih uistinu poznajete, samo zato što čitate njihove objave na društvenim mrežama - jedna je od onih žena u kojima se prepoznajem, koje me nadahnjuju, kojima se divim. U moru umjetne inteligencije, Manja uspijeva bivati stvarnom i autentičnom i svojim je blogom Čitam i kuham u pet godina ostavila poseban trag, kako u virtualnom svijetu, tako i na koži svih svojih pratitelja - a prepoznatljiva je po objavama u kojima nepogrešivo spaja kulinarstvo i književnost. Potrebu za sintezom takve vrste savršeno razumiju knjigoljupci kojima književnost nije samo puka razbibrig...

Ovom svijetu su potrebni pjesnici

"Naučit će ih sport puno toga", govore moje drage prijateljice dok se hvale sportskim uspjesima svoje djece, a ja opravdavam izostanak takve vrste uspjeha svoje djece vlastitim nedostatkom talenta i zainteresiranosti. Ne znaju one da mi sport izaziva samo traume, da je moj ćaća veliki sportski entuzijast, a da sam ja najstarija od tri njegove kćeri, kćeri kojima je od sporta vazda važnije bilo sveto trojstvo - glazba, filmovi i književnost. Ne znaju da zato danas bezobrazno uživam u činjenici da moja djeca pjevaju u zboru i radije treniraju kognitivne vještine, nego sportske (znadem, vučem vodu na svoj mlin - tako je i moj ćaća pokušavao). Zato se, kad spomenem Tadijanovićev 120. jubilej, a moja Franka kaže: "Danas smo u školi učili o njemu, čitali smo " Visoka žuta žita "!", moje srce smije, znajući da se štošta mijenja, ali da je književnost ono što nas generacijama prizemljuje. Brodski korzo Ulaz u Starčevićevu ulicu Povodom 120. rođenja pjesnika Dragut...

Zavičaj, zaborav

"Praznine i tišine postale su luksuz novog doba", pročitala sam jučer na jednom portalu za modernu ženu. Mislim o tim riječima sve dok ne zagluše buku zemlje u kojoj pokušavam živjeti u miru, dok dravska magla, uz koju bicikliram do posla, ne prekrije i partizane i ustaše - svu prošlost kojom se ne bismo trebali dičiti. U studeno jutro, dok mi iz slušalica trešti Springsteen i dok magičasta sablast tiho puzi ispod bijelog mosta, mahnito trepćem kroza vodenu koprenu, pokušavajući razaznati put ispred sebe, ali čini se uzalud - ovom je narodu suđeno živjeti u prošlosti. Obična riječ je zavičaj, al' ima čudan nastanak , da parafraziram Luku Paljetka. Iako bismo ju voljeli svojatati, i ona korijen ima u tuđem jeziku. Prema Hrvatskom jezičnom postalu, nastala je od prefiksa za- i slavenskog vyknǫti iliti ruskog výknut' ili poljskog na-wyknąć, što znači naviknuti se. Može li se čovjek uistinu na sve naviknuti? To si pitanje, na neki način, postavlja protagonist novopovijes...

Došašće kod kuće: Osjećaj kraja

Nisam ja ni introvert ni ekstrovert, ja sam u raskoraku s potrebom da budem neovisna i potrebom za pripadanjem. Nezgodno je to što najčešće potreba za pripadanjem promoli glavu u trenucima osamljenosti, a potreba za individualizmom na božićnom domjenku/zabavi/rođendanu, u gomili ljudi. Prosinac mi zato teško pada, ljudi se žele okupljati. Dok drugi kuju vruće planove za Advent/Božić/Silvestrovo, ja sjedam u svoju smeđu fotelju s knjigom na krilu, sakrila bih se između redaka. "Svakako vjerujem da svi podnosimo štetu, na ovaj ili onaj način. A kako i ne bismo, osim u svijetu savršenih roditelja, braće i sestara, susjeda, prijatelja? A tu je onda i pitanje o kojem toliko toga ovisi, pitanje kako reagiramo na štetu: prihvaćamo li je ili je potiskujemo, i kako to djeluje na naš odnos s drugima. Neki prihvaćaju štetu i nastoje je ublažiti, neki utroše čitav život tako što se trude pomoći drugima koji su oštećeni, a ima i onih čija je glavna briga izbjeći bilo kakvu štetu, pod svaku cij...