Preskoči na glavni sadržaj

U spomen na čuvaricu uspomena

Rođena sam kao čuvarica uspomena.

Iako tek djevojčica, znala sam da je bitno čuvati stvari, da nas one podsjećaju na one koji više nisu s nama, da od zaborava čuvaju događaje koje ne bismo smjeli zaboraviti.

Čuvanje uspomena otelo se kontroli, pretvorilo u mahnito gomilanje predmeta - skupljala sam salvetice, sve samoljepljive sličice koje su postojale na tržištu, skupljala sam postere (i prijatelje) i razglednice, i znam da nećete vjerovati, ali sačuvala sam i sve šalabahtere i sve skripte i sve ulaznice za kino, pa čak i neiskorištenu rolu WC papira koju je moj prijatelj ukrao iz hotelskog toaleta za vrijeme mog prvog mamurluka.

A onda sam prestala skupljati.

Prestala sam voditi evidenciju.

Prestala sam izrađivati fotografije.


Ponekad nas knjige pronađu i prošire nam vidike, ali najčešće nas samo podsjete da u književnosti tražimo magiju kojoj nije vičan svatko tko se naziva piscem.

"Dućan sjećanja" mi je prijateljica tutnula u ruke, znajući da sam sklona irskim književnicima. William Trevor, Edna O'Brien, Sally Rooney, da. Ella Griffin, vjerojatno ne, ali ne sudim ja knjigu po koricama.

Priča započinje na setu, u trenutku kad se Nori Malone slama srce - "kad se snimi posljednja fotografija i dođe vrijeme da se uništi iluzija koju je stvorila". Nora je dizajnerica na filmskom setu koja žuri na čitanje bakine oporuke u Dublin, neplanirano se vraća u svoj londonski stan po ključeve bakine kuće i zatiče muškarca svojih snova in flagrante, i to sa svojom dugogodišnjom kolegicom i prijateljicom. Nije riječ o spoileru - ovakav je zaplet očit svakom prosječnom čitatelju već na prvoj stranici ovog sladunjavog romana. Zapravo, prvih stotinjak stranica mogli biste i preskočiti i ništa ne biste propustili.

Nora u Dublinu pokušava organizirati prodaju bakine i djedove kuće, kuće u koju njezina majka nije kročila desetljećima, i to zbog svađe s osebujnom bakom. Kuća je krcata stvarima koje je djed baki donosio s putovanja, pa Nora započinje neobičnu garažnu prodaju predmeta o kojima postoje tek šturi zapisi. Njezin dućan, u kojem su artikli izloženi poput predmeta u Muzeju prekinutih veza, privlači ljude okupirane osobnim dramama, koji utjehu traže u neobičnim predmetima, pa Fiona, Adonis, Will, Alice, Gemma i dr. postaju dio Norine svakodnevice i pomažu joj otkriti obiteljske tajne, ali i riješiti ljubavne probleme.

Moram priznati, sporedni likovi, čije kuće postaju dom predmetima koji su svjedočili ljubavi dvoje staraca, bili su mi zanimljiviji od protagonistice romana. Stil Elle Griffin poprilično je generičan, bezbojan i nimalo izazovan, zaplet i rasplet su predvidljivi, ali ideja o predmetima koji povezuju distancirane duše u konačnici mi se jest svidjela - bio bi ovo simpatičan predložak za scenarij filma nalik "Love actually" (autorica ga i spominje u jednom trenutku). U moru priča, svatko bi mogao pronaći bar jednu koja bi ga mogla dirnuti. Za mene je to bila priča o Caroline koja se razvodi od Liama i kupuje si marokanski molitveni sag - ponukala me da knjigu pročitam do kraja, ali i dokučim u kojem sam se trenutku prestala grčevito držati za uspomene.

"Ono što ju je najviše iznenadilo u vezi s osjećajem sreće bilo je da ju je taj osjećaj istodobno i rastuživao. Kao da su oba ta osjećaja bila povezana, braća blizanci."


Život te nauči - najteže trenutke u životu ne možeš zaboraviti, čak ni ako spališ sve dokaze o njima, čak ni kad šutiš o njima. Njih pamtiš čak i kad kuću ispuniš novim uspomenama, ljepotom i ljubavlju.

"Nije mi darovao samo stvari. Darovao mi je uspomene."

Osjećaji gubitka, nemoći, usamljenosti i boli urezani su ti u kožu. Za njih ne trebaš ni podsjetnik ni suvenir - njih ti nitko ne može oduzeti. Srećom, nitko ti ne može oduzeti ni trenutke najveće, neopisive, nepojmljive i neuhvatljive sreće (u to se uvjeriš tek kad ih doživiš).


"Sad je znala da onaj osjećaj da si kod kuće nije povezan s ciglom, žbukom i lijepim stvarima. Bio je to osjećaj istinskog pripadanja koji je imala dok je ležala u naručju muškarca kojeg nije morala impresionirati, koji je poznavao nju stvarnu i svakodnevnu i koji ju je ipak želio."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

365 rečenica: razgovor ugodni sa sobom

Kraj godine tradicionalno me tjera na reviziju svega što sam u životu učinila ili propustila učiniti - vrag mi nije dao mira pa sam s police dohvatila svoju prvu "knjigu", naslovljenu "ŽIVOT". Zbirka je to školskih sastavaka koje sam napisala u razdoblju od 1995. do 1998., kako stoji u predgovoru, a koje sam uredno prepisala u bilježnicu A5 formata, sročivši predgovor i sadržaj. Zamolila sam prijatelje da ilustriraju neke od priča, pa i napisala famoznu bilješku o piscu koju je potpisala moja prijateljica Andrijana (ta ne može autorica sama o sebi pisati, to bi bilo blesavo!). U toj bilješci, između ostalog, stoje rečenice: "Voli ići u školu i želi postati spisateljica ili odvjetnica. Trenutačno ide u 5.e." Ta mi bilješka grije srce i mami osmijeh - milo mi je što imam svoje snove zabilježene na papiru i gotovo sam sigurna da sam neke od njih uspjela ostvariti samo zašto što su godinama čamili na linijama jedne posebne teke (snove ne smiješ otkriti glasno,...

Adventske riječi: obitelj

Jednom davno, moj mi je razredni kolega u božićnoj čestitici parafrazirao misli svetog Augustina: "Onaj tko želi zagrijati svijet, mora zapaliti vatru. Ti imaš tu vatru..." Do dana današnjeg ja nisam dobila ljepšeg komplimenta, a sjetim ga se kad god se umorim od svijeta i dođe mi da s porazom priznam: "Željko, ponestalo mi iskre." Ne znam jesam li previše puta gledala "Grincha" ili je svijet otišao k vragu,  ali sve češće se uhvatim da poželim otići - s mreža, iz razgovora, iz situacije, iz prostorije - napustiti sve ono i one koji prelaze granice dobrog ukusa i pristojnosti. I možda bi se revolucionarka u meni i pobunila, očitala nekome i bukvicu, ali trenutno sam uronjena u tekstove Jagode Truhelke, a Jagoda navodi na bivanje iznad svih prostakluka i nepravdi. Čitanje romana Krudy Gyule o Pešti s kraja 19. stoljeća nije mi utažilo žeđ za prošlim vremenima - kad je čovjek umio vjerovati u ideale, ni ne sluteći za što je sve ljudski rod sposoban. Četrnae...

Ono kad ja sudim knjigu po koricama

Vjerojatno niste znali, ali jedna od prvih recenzija objavljenih na ovom blogu kratka je recenzija bestselera "Božićni pulover" Glenna Becka, američkog televizijskog i radijskog personalityja. Bilo je to u prosincu 2012., a ovih dana život je još jednom učinio puni krug jer je izbor našeg book cluba za prosinac pao na "Anđela u snijegu" istog autora. Jest da sam ja predložila nekoliko božićnih knjiga, a moje legice su izabrale baš ovu, ali svejedno. "Prošlost je magla emocija i fragmenata uspomena od koje osjeća vrtoglavicu i zbunjenost." Priča je pričana iz dvije perspektive - u trećem licu autor progovara o Mitchu, usamljenom starcu koji preživljava u domu umirovljenika Baština s dijagnozom Alzheimera, a u prvom licu autor pripovijeda kao Rachel, tridesetjednogodišnja žena koja živi u fancy vili, nosi dizajnerske pregače i drži cijeli grad u zabludi da je njezin brak s arogantnim Cyrusom divan i krasan, sve pod izlikom njihove jedanaestogodišnje kćeri L...

Moje omiljene božićne novele

Obukli ste svoj najljepši ružni božićni pulover, povješali imelu po stanu, skuhali vruću čokoladu (bez onih sljezovih kerefeka), ušuškali se ispod dekice. Odjednom, shvatite da nemate živaca ponovno slušati Mariah Carey, koliko god oktava ona mogla otpjevati, da ne možete više gledati Kevina koji zlostavlja one sirote Mokre bandite, i da više ne možete čitati "Božićnu pjesmu" Charlesa Dickensa, koju svaka šuša čita u prosincu. Danas nudim alternativu, bar što se božićnog štiva tiče - najdraže mi božićne novele, koje umiju svakom stvoru zagrijati srce. 1. Božićna uspomena - Truman Capote Veliki sam obožavatelj Trumana Capotea, i nema mi draže novele od njegove "Božićne uspomene", objavljene 1956., i to u njegovoj izvedbi, dostupnoj i na YouTubeu . Visoki ton njegovog glasa čini ovu priču neobično lijepom i nostalgičnom, a utemeljena je na događajima iz njegova djetinjstva. Kod nas je objavljena u nekoliko zbirki, a jedna od njih je i zbirka "Božićne priče" ...

Mađarska u fokusu

Štreber u meni uvijek vreba - ako Interliber kaže da je zemlja gost ove godine Mađarska, ja na vikend u metropoli ponesem Mađare sa sobom. "Ispod bazge, među jorgovanima i grmovima lješnjaka. Nedaleko od onoga drveta kojemu je ponekad treperilo lišće iako nije bilo vjetra. Troje je činilo našu obitelj: tata, mama i dijete. Ja sam bio tata, Eva je bila mama", prve su rečenice romana, i bile su dovoljne da Nadas Peteru poklonim svoju pažnju (iako je na istoj stranici stajala i rečenica: "Kada bih mu prerezao tu žilu, istekla bi mu krv.") Volim taj ravničarski blues, tu tminu koju naši komšije vuku za sobom kamo god pošli. Njihova književna djela mahom su turobna, nema u njima ni svjetla ni spokoja. Nadas, suvremeni mađarski pisac, nije iznimka. U jednom je intervjuu ususret Interliberu Nadas rekao da se riječima muzicira , da je pisanje romana slično skladanju - da često ne zna je li nešto rekao jer tako bolje zvuči ili jer tako doista misli. Jako mi se to svidjelo. V...