Preskoči na glavni sadržaj

U spomen na čuvaricu uspomena

Rođena sam kao čuvarica uspomena.

Iako tek djevojčica, znala sam da je bitno čuvati stvari, da nas one podsjećaju na one koji više nisu s nama, da od zaborava čuvaju događaje koje ne bismo smjeli zaboraviti.

Čuvanje uspomena otelo se kontroli, pretvorilo u mahnito gomilanje predmeta - skupljala sam salvetice, sve samoljepljive sličice koje su postojale na tržištu, skupljala sam postere (i prijatelje) i razglednice, i znam da nećete vjerovati, ali sačuvala sam i sve šalabahtere i sve skripte i sve ulaznice za kino, pa čak i neiskorištenu rolu WC papira koju je moj prijatelj ukrao iz hotelskog toaleta za vrijeme mog prvog mamurluka.

A onda sam prestala skupljati.

Prestala sam voditi evidenciju.

Prestala sam izrađivati fotografije.


Ponekad nas knjige pronađu i prošire nam vidike, ali najčešće nas samo podsjete da u književnosti tražimo magiju kojoj nije vičan svatko tko se naziva piscem.

"Dućan sjećanja" mi je prijateljica tutnula u ruke, znajući da sam sklona irskim književnicima. William Trevor, Edna O'Brien, Sally Rooney, da. Ella Griffin, vjerojatno ne, ali ne sudim ja knjigu po koricama.

Priča započinje na setu, u trenutku kad se Nori Malone slama srce - "kad se snimi posljednja fotografija i dođe vrijeme da se uništi iluzija koju je stvorila". Nora je dizajnerica na filmskom setu koja žuri na čitanje bakine oporuke u Dublin, neplanirano se vraća u svoj londonski stan po ključeve bakine kuće i zatiče muškarca svojih snova in flagrante, i to sa svojom dugogodišnjom kolegicom i prijateljicom. Nije riječ o spoileru - ovakav je zaplet očit svakom prosječnom čitatelju već na prvoj stranici ovog sladunjavog romana. Zapravo, prvih stotinjak stranica mogli biste i preskočiti i ništa ne biste propustili.

Nora u Dublinu pokušava organizirati prodaju bakine i djedove kuće, kuće u koju njezina majka nije kročila desetljećima, i to zbog svađe s osebujnom bakom. Kuća je krcata stvarima koje je djed baki donosio s putovanja, pa Nora započinje neobičnu garažnu prodaju predmeta o kojima postoje tek šturi zapisi. Njezin dućan, u kojem su artikli izloženi poput predmeta u Muzeju prekinutih veza, privlači ljude okupirane osobnim dramama, koji utjehu traže u neobičnim predmetima, pa Fiona, Adonis, Will, Alice, Gemma i dr. postaju dio Norine svakodnevice i pomažu joj otkriti obiteljske tajne, ali i riješiti ljubavne probleme.

Moram priznati, sporedni likovi, čije kuće postaju dom predmetima koji su svjedočili ljubavi dvoje staraca, bili su mi zanimljiviji od protagonistice romana. Stil Elle Griffin poprilično je generičan, bezbojan i nimalo izazovan, zaplet i rasplet su predvidljivi, ali ideja o predmetima koji povezuju distancirane duše u konačnici mi se jest svidjela - bio bi ovo simpatičan predložak za scenarij filma nalik "Love actually" (autorica ga i spominje u jednom trenutku). U moru priča, svatko bi mogao pronaći bar jednu koja bi ga mogla dirnuti. Za mene je to bila priča o Caroline koja se razvodi od Liama i kupuje si marokanski molitveni sag - ponukala me da knjigu pročitam do kraja, ali i dokučim u kojem sam se trenutku prestala grčevito držati za uspomene.

"Ono što ju je najviše iznenadilo u vezi s osjećajem sreće bilo je da ju je taj osjećaj istodobno i rastuživao. Kao da su oba ta osjećaja bila povezana, braća blizanci."


Život te nauči - najteže trenutke u životu ne možeš zaboraviti, čak ni ako spališ sve dokaze o njima, čak ni kad šutiš o njima. Njih pamtiš čak i kad kuću ispuniš novim uspomenama, ljepotom i ljubavlju.

"Nije mi darovao samo stvari. Darovao mi je uspomene."

Osjećaji gubitka, nemoći, usamljenosti i boli urezani su ti u kožu. Za njih ne trebaš ni podsjetnik ni suvenir - njih ti nitko ne može oduzeti. Srećom, nitko ti ne može oduzeti ni trenutke najveće, neopisive, nepojmljive i neuhvatljive sreće (u to se uvjeriš tek kad ih doživiš).


"Sad je znala da onaj osjećaj da si kod kuće nije povezan s ciglom, žbukom i lijepim stvarima. Bio je to osjećaj istinskog pripadanja koji je imala dok je ležala u naručju muškarca kojeg nije morala impresionirati, koji je poznavao nju stvarnu i svakodnevnu i koji ju je ipak želio."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kad starci prolupaju

Kad sam bila klinka, na televiziji se često prikazivao film "Kad starci prolupaju." Nisam ga dugo gledala, ali još se sjećam da je cijela moja familija umirala od smijeha kad bi starček koji je prolupao završio u ormaru, izgubivši se. Često je na TV programu bila i "Čahura" (znala sam je pisati u rubriku "Najdraži film" u leksikone), također film o starcima koji, nakon bliskog susreta treće vrste, postanu vitalniji i blesaviji. Starost me uvijek nasmijavala, valjda zato što se činila tako dalekom. Sve do neki dan, kad sam, rastresena kao svaka majka dvoje djece, valjda, sudarajući se s biciklom i ulaznim vratima zgrade, rekla susjedi: "Dobro jutro!" Bilo bi to jako pristojno od mene da nije bilo - 15:10! Susjeda mi se nasmijala i rekla samo: "O! Gospođo!" Auč. Ne znam što me više zaboljelo. Zanimljivo, i Pavao Pavličić počinje svoju zbirku eseja - "Pohvalu starosti" - figurom smiješnog starca, vječite inspiracije renesansnih k...

Na penjačima svijet ostaje

Svaki put kad netko izgovori da ne vjeruje u vile, jedna vila umre, tako bar kaže "Petar Pan", a svaki put kad roditelj podilazi svom djetetu, umre jedan buntovnik - buntovnik koji je to dijete moglo postati. A smrt buntovnika najgore je što se može dogoditi ovom svijetu, svijetu u kojem se ljudi više ne znaju buniti protiv nepravde, nego se bore isključivo za svoj probitak, smatrajući sebe (ili svoje dijete) jednakijima od drugih. Vijest o petnaest guštera zadarske medicinske škole koji su pali prvi razred i o njihovim roditeljima (od kojih nisu dobili ni jezikovu juhu) koji su bili voljni pomaknuti Velebit da bi njihova djeca (nezasluženo) prošla prvi razred mori me tjednima i ja sam više nego ikad uvjerena - jedino će onaj tko uvažava autoritet uvijek zahtijevati da taj autoritet bude dostojan poštovanja, znajući da, u nedostatku dostojnosti autoriteta, buntovnicima ostaju dvije mogućnosti - rušiti jalovi sustav, i to argumentirano, dostojanstveno i nenasilno, ili sagradit...

Dan u Barceloni s Golubicom

Ponekad, već prilikom čitanja predgovora neke knjige, pogotovo ako ga je pisao sam autor, obuzme te neopisivo sladak val uzbuđenja pa ti se čini da gutaš slova kao ona krava Grigora Viteza u carstvu hladovine, samo kako bi se što prije dokopao teksta za kojeg znaš - u to nema sumnje - da će ti dirnuti u biće onako kako samo knjige vještih pisaca mogu. Zbog tog osjećaja čitam, njemu se predajem, zbog njega tražim, zbog njega se ne zadovoljavam trećerazrednom tik-tok književnošću koja vrišti iz izloga naših knjižara. Taj me osjećaj obuzeo i dok sam čitala predgovor romana "Trg dijamanta" Mercè Rodoreda. Osjetila sam odmah da je autorica žena koja mi je bliska, koja pridaje pažnju detaljima i simbolici, koja se ne boji biti ranjiva, žena koja voli književnost i koja joj dopušta da ju uvijek iznova hrani, liječi i nadahnjuje. Možda neki čitatelji ne vide potrebu za pronalaskom autora u tekstu, možda razdvajaju autora od njegovog djela (pogotovo ako je učinio nešto što bi privuklo...

Malo drukčija pariška vizura

Kad sam se tek zaposlila na sudu, moju je malenu nećakinju jako zanimalo kakvo je to mjesto. "Na sudu osuđujemo lopove i šaljemo ih u zatvor", rekla sam joj, spretno izostavivši da sam se bavim uglavnom utvrđivanjem prava vlasništva, naknadom štete i ovrhom. "A onda, kad je u zatvoru, lopov ne može biti sa svojom obitelji", konstatirala je četverogodišnjakinja ("Mala će garant u socijalu", pomislila sam). "Eh, pa trebao je o tome prije misliti!", nisam se dala, (tada) ponosna na pravni sustav čiji dio tek postajem. Ipak, morala sam se diviti humanosti jedne djevojčice (kako stvari stoje, mala će u kemičare, a ne u socijalu). Sjetila sam se te njezine izjave čim sam počela čitati novelu o čovjeku koji se nalazi u pariškom zatvoru Bicêtre (današnja bolnica koja je u svom stažu služila i kao umobolnica, a smatrali su ju okrutnijim mjestom od Bastille), osuđen na smrt!, jer takva humanost ono je što pokreće svijet, bar svijet u kojem ja želim živjet...

Američki san (3)

Ovu knjigu garant imate kod kuće - svi smo ju nabavili prije dvadeset godina kupujući Jutarnji list s klasicima koje nikad nećemo pročitati. Seljakala se sa mnom po državi i na kraju završila u nekom od antikvarijata. Yup, otpisala sam ju, uvjerena da ju u ovom životu neću ni pokušati čitati (činila se kao naporno i dosadno štivo, sudeći po koricama). Naposljetku sam ju potražila u gradskoj knjižnici - odlučna da zaronim u svijet legendarnog američkog pisca (hm, nije mi zvučalo američki to ime, sve te godine), Saula Bellowa. "Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo, Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan, ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjecao je ljubav, ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pas...