Preskoči na glavni sadržaj

U spomen na čuvaricu uspomena

Rođena sam kao čuvarica uspomena.

Iako tek djevojčica, znala sam da je bitno čuvati stvari, da nas one podsjećaju na one koji više nisu s nama, da od zaborava čuvaju događaje koje ne bismo smjeli zaboraviti.

Čuvanje uspomena otelo se kontroli, pretvorilo u mahnito gomilanje predmeta - skupljala sam salvetice, sve samoljepljive sličice koje su postojale na tržištu, skupljala sam postere (i prijatelje) i razglednice, i znam da nećete vjerovati, ali sačuvala sam i sve šalabahtere i sve skripte i sve ulaznice za kino, pa čak i neiskorištenu rolu WC papira koju je moj prijatelj ukrao iz hotelskog toaleta za vrijeme mog prvog mamurluka.

A onda sam prestala skupljati.

Prestala sam voditi evidenciju.

Prestala sam izrađivati fotografije.


Ponekad nas knjige pronađu i prošire nam vidike, ali najčešće nas samo podsjete da u književnosti tražimo magiju kojoj nije vičan svatko tko se naziva piscem.

"Dućan sjećanja" mi je prijateljica tutnula u ruke, znajući da sam sklona irskim književnicima. William Trevor, Edna O'Brien, Sally Rooney, da. Ella Griffin, vjerojatno ne, ali ne sudim ja knjigu po koricama.

Priča započinje na setu, u trenutku kad se Nori Malone slama srce - "kad se snimi posljednja fotografija i dođe vrijeme da se uništi iluzija koju je stvorila". Nora je dizajnerica na filmskom setu koja žuri na čitanje bakine oporuke u Dublin, neplanirano se vraća u svoj londonski stan po ključeve bakine kuće i zatiče muškarca svojih snova in flagrante, i to sa svojom dugogodišnjom kolegicom i prijateljicom. Nije riječ o spoileru - ovakav je zaplet očit svakom prosječnom čitatelju već na prvoj stranici ovog sladunjavog romana. Zapravo, prvih stotinjak stranica mogli biste i preskočiti i ništa ne biste propustili.

Nora u Dublinu pokušava organizirati prodaju bakine i djedove kuće, kuće u koju njezina majka nije kročila desetljećima, i to zbog svađe s osebujnom bakom. Kuća je krcata stvarima koje je djed baki donosio s putovanja, pa Nora započinje neobičnu garažnu prodaju predmeta o kojima postoje tek šturi zapisi. Njezin dućan, u kojem su artikli izloženi poput predmeta u Muzeju prekinutih veza, privlači ljude okupirane osobnim dramama, koji utjehu traže u neobičnim predmetima, pa Fiona, Adonis, Will, Alice, Gemma i dr. postaju dio Norine svakodnevice i pomažu joj otkriti obiteljske tajne, ali i riješiti ljubavne probleme.

Moram priznati, sporedni likovi, čije kuće postaju dom predmetima koji su svjedočili ljubavi dvoje staraca, bili su mi zanimljiviji od protagonistice romana. Stil Elle Griffin poprilično je generičan, bezbojan i nimalo izazovan, zaplet i rasplet su predvidljivi, ali ideja o predmetima koji povezuju distancirane duše u konačnici mi se jest svidjela - bio bi ovo simpatičan predložak za scenarij filma nalik "Love actually" (autorica ga i spominje u jednom trenutku). U moru priča, svatko bi mogao pronaći bar jednu koja bi ga mogla dirnuti. Za mene je to bila priča o Caroline koja se razvodi od Liama i kupuje si marokanski molitveni sag - ponukala me da knjigu pročitam do kraja, ali i dokučim u kojem sam se trenutku prestala grčevito držati za uspomene.

"Ono što ju je najviše iznenadilo u vezi s osjećajem sreće bilo je da ju je taj osjećaj istodobno i rastuživao. Kao da su oba ta osjećaja bila povezana, braća blizanci."


Život te nauči - najteže trenutke u životu ne možeš zaboraviti, čak ni ako spališ sve dokaze o njima, čak ni kad šutiš o njima. Njih pamtiš čak i kad kuću ispuniš novim uspomenama, ljepotom i ljubavlju.

"Nije mi darovao samo stvari. Darovao mi je uspomene."

Osjećaji gubitka, nemoći, usamljenosti i boli urezani su ti u kožu. Za njih ne trebaš ni podsjetnik ni suvenir - njih ti nitko ne može oduzeti. Srećom, nitko ti ne može oduzeti ni trenutke najveće, neopisive, nepojmljive i neuhvatljive sreće (u to se uvjeriš tek kad ih doživiš).


"Sad je znala da onaj osjećaj da si kod kuće nije povezan s ciglom, žbukom i lijepim stvarima. Bio je to osjećaj istinskog pripadanja koji je imala dok je ležala u naručju muškarca kojeg nije morala impresionirati, koji je poznavao nju stvarnu i svakodnevnu i koji ju je ipak želio."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Život lišen matematike

Pitam se, pitam - zašto uvijek iznova instinktivno posežem za djelima o nekim retro vremenima, čije me zaboravljene scenografije vraćaju u djetinjstvo, kroz čiju maglu vidim sebe kao djevojčicu, osluškujem si govor i misli, nastojim se sprijateljiti s tim bićem od kojeg me život 21. stoljeća razdvojio? Primijetila sam odmah taj čudan naslov nove knjige Tanje Tolić, zagrebačke novinarke, urednice i osnivačice portala “Najbolje knjige" - to grčko slovo o kojem ne znam ništa, koje ne koristim u svom životu lišenom matematike i fizike. Pročitavši pogovor Jadranke Pintarić na poleđini knjige "Fi" Tanje Tolić, stavila sam ju na pult knjižničara Kreše, koji nije ni slutio koliko od ove knjige očekujem. U provokativnom pogovoru Jadranka Pintarić govori o mitu nedužnog djetinjstva provedenog u bezbrižnosti igre i istovremeno obećava "psihološki, generacijski i društveni roman koji je istodobno čaroban, snovit i jezovit; osvaja stilom i jezikom", i koji će "nas ist...

Dnevnik Virginije Woolf

U predvečerje se nad gradom uskovitlala oluja - vjetar je čupao breze iz njihove meke zemljane postelje, lišće je u panici bježalo iz našeg mirnog naselja, djeca su ga ispratila vriskom. Nestalo je struje i upalili smo svijeće, dok se maslac, koji sam namijenila neispečenim keksima, otapao na temperaturi stana, a mene je spopala neodoljiva želja da zavirim u zbirku kratkih priča Virginije Woolf koju sam nedavno u prolazu zgrabila s police knjižnice. Yup, iako poznata po svojim romanima i esejima, Virginia Woolf pisala je i kratke priče. Prva priča u zbirci jest "Kuća duhova", po kojoj je zbirka i dobila ime, a koja je nadahnuta starom kućom Monks House u Sussexu, u kojoj su Woolf i njezin suprug Leonard živjeli i u kojoj je, očito, osjećala snažnu prisutnosti onih koji su ondje živjeli prije njih (Volim ljude kojima su kuće važne, koji u njima prepoznaju protek vremena, ali i ljudsku esenciju). Njezine su kratke priče impresije, nizovi misli i prizora - ona promatra čaplje u ...

The 90s (5)

Ne znam što je bilo prije, kokoš ili jaje, Scully ili Buffy, ali kao dijete sam bila opsjednuta trima stvarima - vanzemaljcima, duhovima i vješticama. Možda je to zajedničko svima nama, milenijalcima, koji smo odrasli na serijama kao što su "Dosjei X", "Rosswell" "Buffy" i "Sabrina, tinejdžerska vještica", ali interes za nadnaravnim nije kod mene jenjavao sa zrelošću - i dan danas rado čitam o poltergeistima, obožavam viktorijsku memento mori fotografiju, rado ću poslušati kojekakvu novu teoriju zavjere o životu u svemiru, a svake jeseni, pogledat ću "Hocus Pocus" ili "Practical Magic". Filmovi o sestrama vješticama, kao najstarijoj od tri kćeri mojih roditelja, uvijek su mi bili slaba točka - volim ideju vještice kao intuitivne i samosvjesne žene, samotnjakinje koji živi u skladu s prirodnim mijenama, ali koja raste pod mentorstvom svojih pretkinja i ima moćno zaleđe svojih sestara (Ya-Ya!). Ove sam godine posebno nestrpljiv...

Neslomljivi serijofil

U posljednje vrijeme nisam baš filmofil - teško mi je sjediti na jednom mjestu dugo vremena pa si malo prilegnem, i zaspim. Posljednji film koji sam pogledala bio je The Age of Adaline. Predvidljiv je to film snimljen samo da bi se Blake Lively prošetala u nekoliko retro outfita i pokazala na premijeri svoju wow figuru poslije poroda, ali mi se u njemu svidio pripovjedačev glas - podsjetio me na Pushing daisies koje sam obožavala (još nisam prežalila njeno prijevremeno ukidanje). Uostalom, uvijek volim filmove koji me natjeraju da cijenim svoju smrtnost - starenje je privilegija, pretty people! Anyway, budući da slabo gledam filmove, kad je na na televiziji nogomet, bacim se na TV serije. Već dugo tragam za serijom koja bi me osvojila poput Gilmoreica, ali niti jedna im nije ni do koljena. Ipak, ovo su neke od zgodnih serija o inspirativnim ženama koje vam preporučujem! Grace and Frankie Glavne su junakinje ove serije, koju sam spazila preko Instragram profila neodoljive G...

Na tragu Agathe Christie: Sherlock Holmes

Kako misliš, na tvoj izbor knjiga ne utječe godišnje doba? Želiš li mi reći da, kad krupne kišne kapi pokucaju na tvoj prozor, ne posežeš za dekicom, šalicom čaja i knjigom Agathe Christie , bezobrazno uživajući u engleskom vremenu? Stvarno? Kad vidiš listopadsku maglu kako lebdi nad Dravom, ne poželiš ponovno čitati o vrištinama "Orkanskih visova", ne poželiš se vratiti u Brideshead ili u Manderlay ? Kad vidiš vrane kako jedre nebom s ljuskastim lopticama oraha u kljunovima, ne osjetiš neodoljiv poriv za knjigom Edgara Allana Poea ? Ah, čovječe, onda se mi uopće ne razumijemo! "Kad se spustila večer, obukao sam kišnu kabanicu i krenuo pun turobnih misli prema močvari, izlažući se hladnoj kiši, koja mi je šibala lice, i vjetru koji mi je svirao oko ušiju. Bog neka se smiluje onima koji sad idu kroz močvaru, jer se i čvrsta zemlja pretvorila u blato. Stigao sam do one crne hridi na kojoj sam vidio onoga usamljenog čovjeka, popeo se na nju i s visine pogledao turoban kraj...