“When you read a book as a child, it becomes a part of your identity in a way that no other reading in your whole life does", kaže lik Meg Ryan u filmu "You've got mail" (jako volim lik Meg Ryan u filmu "You've got mail"!). I istina je - dijete ne zaboravlja priče uz koje je naučilo čitati. Nakon godina čitanja priča o Žirafi Žiri, o Bubamari Julije Donaldson, o Gospođici Neću, Petri i Oblutku i dr., počeli smo čitati knjige koje imaju više slova nego ilustracija!
Iako je "Heidi" Johanne Spyri prva dječja knjiga koju je meni mama čitala, ja sam oduvijek znala da će "Matilda" Roalda Dahla biti prva knjiga koju ću čitati svojoj djeci. Matilda govori nešto o meni kao osobi, ali i kao roditelju, bar tako volim misliti.
Matilda je šestogodišnja djevojčica koja odrasta u obitelji koja ju ne prihvaća. Njezin otac, gospodin Papričić, masno zarađuje prodajom odveć rabljenih automobila, majka, gospođa Papričić, svakodnevno odlazi na bingo, a brat Miha ne mari za nju. Matilda je usamljena, a vrijeme krati čitanjem knjiga kao što su "Velika očekivanja" i "Plodovi gnjeva", dok njezina obitelj radije gleda televiziju.
"Knjige bi je odnosile u nove svjetove i upoznavale s neobičnim ljudima čiji životi su bili tako uzbudljivi... Sjedeći u svojem sobičku u malom selu, proputovala je cijeli svijet."
Bijesna zbog očevog vrijeđanja i majčinog zanemarivanja, Matilda se odluči osvetiti roditeljima, a njezine male osvete nasmijale su moju sedmogodišnjakinju i četverogodišnjaka. Duhoviti i maštoviti tekst Roalda Dahla popraćen je ilustracijama Quentina Blakea, kojima se Juraj posebno oduševio ("Mama, daj da vidim onu sliku gdje je Matildin tata ošišan!").
"S nekoliko sitnih pobjeda lakše bi podnosila njihove gluposti. Inače će od njih poludjeti."
Znam, znam, čitati djeci o djevojčici koja se usuđuje obračunati sa zločestim roditeljima ne čini se kao najpametniji izbor, ali ideja da nismo žrtve svojih okolnosti, da imamo moć promijeniti svoj život i da uvijek možemo pronaći malo dobrih ljudi na koje ćemo se moći osloniti, koliko god maleni bili, revolucionarna je!
Roald Dahl bio je otac petero djece, dakle, neustrašiv - a samo neustrašiv čovjek može stvoriti lik Grozobradice, ravnateljice Matildine škole, zastrašujuće žene gore od svih dementora i basiliska zajedno, koja djecu vrijeđa, baca kroz prozor i ostavlja u Gušilici. Djeca će samo dobiti ideje slušajući je, zasigurno pomisli svaki roditelj čitajući "Matildu", ali Dahl ide iz jedne krajnosti u drugu da bi jasno ukazao na zlo i na dobro, a ta formula itekako je učinkovita kod malih glavica. Matilda u školi otkriva svoj talent, po prvi put pronalazi prijatelje, prvi put ju netko doživljava kao vrijedno ljudsko biće. Prijateljstvo Matilde i školskih prijateljica, ali i podrška učiteljice Slatkić protuteža su zlu koje gruba Grozobradica utjelovljuje. Moć koju Matilda u sebi pronalazi, baš kao i moć znanja i prijateljstva, zasjenjuje moć koju nepravedna i nasilna ravnateljica zlorabi.
"Nikako mi nije jasno zašto djeci treba tako dugo da odrastu. Mislim da to rade namjerno."
Onima opsjednutima ekranizacijom Dannyja DeVita iz 1996., knjiga će se učiniti manje magičnom i slatkom (hm, usudila bih se reći da je film u ovom slučaju bolji od knjige), ali ne dajte se obeshrabriti - Matilda je s razlogom desetljećima uzor djevojčicama širom svijeta! Čitanje "Matilde" naglas potaknulo je razgovore o zlostavljanju i zanemarivanju djece, o obvezama unutar obitelji, o siromaštvu, o učenju, o darovitosti, o ljubavi prema knjigama, ali i o odvajanju od roditelja, pa i o smrti. Knjiga ih jest zabavila, ali ih je kraj rasplakao (spoiler: "Mama, zašto ona više neće živjeti sa svojim roditeljima? Zašto se oni nisu popravili?"), ali uživali smo u pothvatu - ohrabreni da koristimo svoje moći dobrote i ljubavi, vjerujući da dobro uvijek pobjeđuje.
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)