Kad se čitava godina čini kao niz sretnih događaja, nimalo uznemirujućih, a pogotovo ne tragičnih, onda ti bude žao da joj dođe kraj - priznajem, strah me započeti sve ispočetka!
Ovog siječnja neću donositi nikakve novogodišnje odluke, niti planove, sa sobom ću ponijeti tek naramak malih životnih lekcija. Nisam u 2019. godini napravila ništa revolucionarno, ali neke stvari sam nedvojbeno utvrdila - npr., da nisam nimalo tolerantna, fleksibilna, niti strpljiva osoba. I to je OK. S tom spoznajom krećem naprijed, pomalo, korak po korak, dan po dan, boreći se sama sa sobom i s vjetrenjačama zvanima - Juraj i Franka (muž mi je uglavnom suborac, a ne protivnik). Osim tih samospoznaja, ove sam godine utuvila samoj sebi u glavu da je dječja dosada doista najbolja stvar na svijetu i više se nimalo ne grizem kad se ne igram sa svojom djecom (štoviše, kad Franka ponavlja "Doooosadnoooo mi jeeeeeee," malo se i smijuljim) - radost je obostrana jer se sve više znaju igrati sami sa sobom ili jedno s drugim, i mama se ne b' štela mešati. Osim dosade, i neugodna iskustva koja mogu priuštiti djeci me jako vesele - jer kroz njih će djeca nešto naučiti prije nego da im o tome ponavljate svakog dana dok vam lice ne poplavi. Zaboravio si ponijeti rukavice van i hladno ti je? Nisi pojeo ručak pa si gladan? Nisi pokupio igračke s poda pa si sad stao na kockicu i boli te noga? Uzeo si bratu igračku pa je on sad uzeo tebi? Nisi bio poslušan pa nisi dobio od Djeda Mraza sve što si poželio? Deal with it. To im je škola, i drugi puta će drugačije. Dosada, neugoda, aha, da, i vrijeme koje nepovratno prolazi i to nesretno strpljenje koje je ključ sreće u životu, sigurna sam - to su bitne lekcije iz 2019. godine. Zadovoljan je čovjek kojem se nikuda ne žuri, koji svim srcem vjeruje da za sve postoji vrijeme za učenje i pravo vrijeme - a ne njegovo vrijeme. Tome težim, toj vrsti zadovoljstva i sreće.
Ovog siječnja neću donositi nikakve novogodišnje odluke, niti planove, sa sobom ću ponijeti tek naramak malih životnih lekcija. Nisam u 2019. godini napravila ništa revolucionarno, ali neke stvari sam nedvojbeno utvrdila - npr., da nisam nimalo tolerantna, fleksibilna, niti strpljiva osoba. I to je OK. S tom spoznajom krećem naprijed, pomalo, korak po korak, dan po dan, boreći se sama sa sobom i s vjetrenjačama zvanima - Juraj i Franka (muž mi je uglavnom suborac, a ne protivnik). Osim tih samospoznaja, ove sam godine utuvila samoj sebi u glavu da je dječja dosada doista najbolja stvar na svijetu i više se nimalo ne grizem kad se ne igram sa svojom djecom (štoviše, kad Franka ponavlja "Doooosadnoooo mi jeeeeeee," malo se i smijuljim) - radost je obostrana jer se sve više znaju igrati sami sa sobom ili jedno s drugim, i mama se ne b' štela mešati. Osim dosade, i neugodna iskustva koja mogu priuštiti djeci me jako vesele - jer kroz njih će djeca nešto naučiti prije nego da im o tome ponavljate svakog dana dok vam lice ne poplavi. Zaboravio si ponijeti rukavice van i hladno ti je? Nisi pojeo ručak pa si gladan? Nisi pokupio igračke s poda pa si sad stao na kockicu i boli te noga? Uzeo si bratu igračku pa je on sad uzeo tebi? Nisi bio poslušan pa nisi dobio od Djeda Mraza sve što si poželio? Deal with it. To im je škola, i drugi puta će drugačije. Dosada, neugoda, aha, da, i vrijeme koje nepovratno prolazi i to nesretno strpljenje koje je ključ sreće u životu, sigurna sam - to su bitne lekcije iz 2019. godine. Zadovoljan je čovjek kojem se nikuda ne žuri, koji svim srcem vjeruje da za sve postoji vrijeme za učenje i pravo vrijeme - a ne njegovo vrijeme. Tome težim, toj vrsti zadovoljstva i sreće.
Kad smo kod vremena, lani sam u ovo doba odlučila fotografirati češće pogled iz naše spavaće sobe, koji je tako lijep da ga nikada neću unerediti zavjesama, kunem se. Kad smo razgledavali ovaj stan i razmišljali o njegovoj kupnji, bivša se vlasnica rasplakala upravo u spavaćoj sobi, gledajući čeznutljivo kroz prozor i pričajući nam kako je pogled prema parku najljepša stavka ovog stana, a i jako praktična ukoliko želite djecu, koja se vani igraju, pozvati kući. Ona je s obitelji zbog posla bila prisiljena odseliti u Zagreb, a ja sam tog trena shvatila da je ovo stan za nas. Mogla sam zamisliti Franku, koja mi se bezbrižno praćakala u trbuhu, da se igra u parkiću (nisam tad mogla ni sanjati da će Franka imati tantrum kad god bude trebalo igru privesti kraju i krenuti kući, ali nije to sad bitno), i tako je počela naša priča u našem kvartu, s našim pogledom kroz prozor.
Fotografirala sam park svakog mjeseca, osim u lipnju, kad je toliko bilo komaraca da nismo parkić gledali ni kroz prozor, i u kolovozu, kad sam zbog odlaska na more i beskonačnih rođendanskih partija zaboravila. Priroda nas uči svakog dana, ako joj dopustimo. Jedna godina, dvanaest mjeseci, samo desetak fotografija. Vrijeme proleti, priroda se mijenja, ali svaka njena mijena nosi određenu ljepotu. Bez obzira koliko bilo lijepo zeleno lišće u svibnju, ne plačemo za njim u studenom jer znamo da i jesen ima svojih čari. Zato, bez žaljenja, s trunčicom konstruktivnog kajanja, krenimo hrabro i u 2020. godinu - make it count, kako kaže Jack Dawson!
22. siječnja 2019.
24. veljače 2019.
22. ožujka 2019.
25. travnja 2019.
28. svibnja 2019.
21. srpnja 2019.
26. rujna 2019.
16. listopada 2019.
27. listopada 2019.
9. studenog 2019.
18. prosinca 2019.
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)