Preskoči na glavni sadržaj

Četrnaest palmi na otoku sreće

Kad se čitava godina čini kao niz sretnih događaja, nimalo uznemirujućih, a pogotovo ne tragičnih, onda ti bude žao da joj dođe kraj - priznajem, strah me započeti sve ispočetka!

Ovog siječnja neću donositi nikakve novogodišnje odluke, niti planove, sa sobom ću ponijeti tek naramak malih životnih lekcija. Nisam u 2019. godini napravila ništa revolucionarno, ali neke stvari sam nedvojbeno utvrdila - npr., da nisam nimalo tolerantna, fleksibilna, niti strpljiva osoba. I to je OK. S tom spoznajom krećem naprijed, pomalo, korak po korak, dan po dan, boreći se sama sa sobom i s vjetrenjačama zvanima - Juraj i Franka (muž mi je uglavnom suborac, a ne protivnik). Osim tih samospoznaja, ove sam godine utuvila samoj sebi u glavu da je dječja dosada doista najbolja stvar na svijetu i više se nimalo ne grizem kad se ne igram sa svojom djecom (štoviše, kad Franka ponavlja "Doooosadnoooo mi jeeeeeee," malo se i smijuljim) - radost je obostrana jer se sve više znaju igrati sami sa sobom ili jedno s drugim, i mama se ne b' štela mešati. Osim dosade, i neugodna iskustva koja mogu priuštiti djeci me jako vesele - jer kroz njih će djeca nešto naučiti prije nego da im o tome ponavljate svakog dana dok vam lice ne poplavi. Zaboravio si ponijeti rukavice van i hladno ti je? Nisi pojeo ručak pa si gladan? Nisi pokupio igračke s poda pa si sad stao na kockicu i boli te noga? Uzeo si bratu igračku pa je on sad uzeo tebi? Nisi bio poslušan pa nisi dobio od Djeda Mraza sve što si poželio? Deal with it. To im je škola, i drugi puta će drugačije. Dosada, neugoda, aha, da, i vrijeme koje nepovratno prolazi i to nesretno strpljenje koje je ključ sreće u životu, sigurna sam - to su bitne lekcije iz 2019. godine. Zadovoljan je čovjek kojem se nikuda ne žuri, koji svim srcem vjeruje da za sve postoji vrijeme za učenje i pravo vrijeme - a ne njegovo vrijeme. Tome težim, toj vrsti zadovoljstva i sreće.

Kad smo kod vremena, lani sam u ovo doba odlučila fotografirati češće pogled iz naše spavaće sobe, koji je tako lijep da ga nikada neću unerediti zavjesama, kunem se. Kad smo razgledavali ovaj stan i razmišljali o njegovoj kupnji, bivša se vlasnica rasplakala upravo u spavaćoj sobi, gledajući čeznutljivo kroz prozor i pričajući nam kako je pogled prema parku najljepša stavka ovog stana, a i jako praktična ukoliko želite djecu, koja se vani igraju, pozvati kući. Ona je s obitelji zbog posla bila prisiljena odseliti u Zagreb, a ja sam tog trena shvatila da je ovo stan za nas. Mogla sam zamisliti Franku, koja mi se bezbrižno praćakala u trbuhu, da se igra u parkiću (nisam tad mogla ni sanjati da će Franka imati tantrum kad god bude trebalo igru privesti kraju i krenuti kući, ali nije to sad bitno), i tako je počela naša priča u našem kvartu, s našim pogledom kroz prozor.
Fotografirala sam park svakog mjeseca, osim u lipnju, kad je toliko bilo komaraca da nismo parkić gledali ni kroz prozor, i u kolovozu, kad sam zbog odlaska na more i beskonačnih rođendanskih partija zaboravila. Priroda nas uči svakog dana, ako joj dopustimo. Jedna godina, dvanaest mjeseci, samo desetak fotografija. Vrijeme proleti, priroda se mijenja, ali svaka njena mijena nosi određenu ljepotu. Bez obzira koliko bilo lijepo zeleno lišće u svibnju, ne plačemo za njim u studenom jer znamo da i jesen ima svojih čari. Zato, bez žaljenja, s trunčicom konstruktivnog kajanja, krenimo hrabro i u 2020. godinu - make it count, kako kaže Jack Dawson!


22. siječnja 2019.



24. veljače 2019.



22. ožujka 2019.



25. travnja 2019.



28. svibnja 2019.



21. srpnja 2019.



26. rujna 2019.



16. listopada 2019.



27. listopada 2019.



9. studenog 2019.



18. prosinca 2019.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...

Happy Christmas to all...!

Božićne priče jedan su od mojih omiljenih žanrova - rado otkrivam nove, koje još nisam pročitala. Ove godine naručila sam si "T'was the night before Christmas", američki klasik koji nam je svima poznat (a da to ni ne znamo). Objavljena je anonimno 1823., u novinama, a od 1837. pripisuje se Clementu C. Mooreu. Ova poema smatra se najpoznatijim stihovima ikada napisanima od strane žitelja Sjedinjenih Država, imala je ogroman utjecaj na običaje darivanje za Božić, i zacementirala je lik Djeda Božićnjaka (svetog Nikolu u pjesmi) that we all know and love. "His eyes - how they twinkled! his dimples how merry! His cheeks were like roses, his nose like a cherry! His droll little mouth was drawn up like a bow,  And the beard of his chin as white as the snow" Poema započinje na Badnjak, kad se obitelj sprema na spavanje, a otac začuje čudne zvukove oko kuće. Otac, pripovjedač, na tratini ispred kuće zatiče svetog Nikolu (Djeda Božićnjaka), koji nosi vreću punu darova, a ...

Došašće kod kuće: Male žene

U propovijedi na misi na misijsku nedjelju župnik je rekao da molitva ne treba Bogu jer Bog zna naše potrebe i želje. Molitva treba nama, kazao je - ona nas transformira i prizemljuje, okreće nas Bogu pa postajemo Bogu bliži. Zapisala sam si te njegove rečenice kao važan podsjetnik, misleći da će me inspirirati da postanem bolja moliteljica (uf, gora teško da mogu postati). Moje su molitve najčešće nedovršene i raspršene, kao i moje misli... Hvatam se za župnikove riječi u ove hladne dane lišene vedra neba pa i biram štivo nadahnuto njima - "Male žene" su nalik djevojačkoj molitvi, grlene, vesele, i umiju mijenjati srca. "...četiri sestre koje su u sutonu sjedile i plele dok je vani tiho padao prosinački snijeg, a unutra veselo pucketala vatra. Bijaše to udobna stara soba, iako je tepih već bio izblijedio, a namještaj vrlo jednostavan, jer je na zidovima bilo nekoliko slika; udubljenja u zidovima ispunjavahu knjige, u prozorima su cvale krizanteme i kukurijek, sve prože...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...