Preskoči na glavni sadržaj

Četrnaest palmi na otoku sreće

Kad se čitava godina čini kao niz sretnih događaja, nimalo uznemirujućih, a pogotovo ne tragičnih, onda ti bude žao da joj dođe kraj - priznajem, strah me započeti sve ispočetka!

Ovog siječnja neću donositi nikakve novogodišnje odluke, niti planove, sa sobom ću ponijeti tek naramak malih životnih lekcija. Nisam u 2019. godini napravila ništa revolucionarno, ali neke stvari sam nedvojbeno utvrdila - npr., da nisam nimalo tolerantna, fleksibilna, niti strpljiva osoba. I to je OK. S tom spoznajom krećem naprijed, pomalo, korak po korak, dan po dan, boreći se sama sa sobom i s vjetrenjačama zvanima - Juraj i Franka (muž mi je uglavnom suborac, a ne protivnik). Osim tih samospoznaja, ove sam godine utuvila samoj sebi u glavu da je dječja dosada doista najbolja stvar na svijetu i više se nimalo ne grizem kad se ne igram sa svojom djecom (štoviše, kad Franka ponavlja "Doooosadnoooo mi jeeeeeee," malo se i smijuljim) - radost je obostrana jer se sve više znaju igrati sami sa sobom ili jedno s drugim, i mama se ne b' štela mešati. Osim dosade, i neugodna iskustva koja mogu priuštiti djeci me jako vesele - jer kroz njih će djeca nešto naučiti prije nego da im o tome ponavljate svakog dana dok vam lice ne poplavi. Zaboravio si ponijeti rukavice van i hladno ti je? Nisi pojeo ručak pa si gladan? Nisi pokupio igračke s poda pa si sad stao na kockicu i boli te noga? Uzeo si bratu igračku pa je on sad uzeo tebi? Nisi bio poslušan pa nisi dobio od Djeda Mraza sve što si poželio? Deal with it. To im je škola, i drugi puta će drugačije. Dosada, neugoda, aha, da, i vrijeme koje nepovratno prolazi i to nesretno strpljenje koje je ključ sreće u životu, sigurna sam - to su bitne lekcije iz 2019. godine. Zadovoljan je čovjek kojem se nikuda ne žuri, koji svim srcem vjeruje da za sve postoji vrijeme za učenje i pravo vrijeme - a ne njegovo vrijeme. Tome težim, toj vrsti zadovoljstva i sreće.

Kad smo kod vremena, lani sam u ovo doba odlučila fotografirati češće pogled iz naše spavaće sobe, koji je tako lijep da ga nikada neću unerediti zavjesama, kunem se. Kad smo razgledavali ovaj stan i razmišljali o njegovoj kupnji, bivša se vlasnica rasplakala upravo u spavaćoj sobi, gledajući čeznutljivo kroz prozor i pričajući nam kako je pogled prema parku najljepša stavka ovog stana, a i jako praktična ukoliko želite djecu, koja se vani igraju, pozvati kući. Ona je s obitelji zbog posla bila prisiljena odseliti u Zagreb, a ja sam tog trena shvatila da je ovo stan za nas. Mogla sam zamisliti Franku, koja mi se bezbrižno praćakala u trbuhu, da se igra u parkiću (nisam tad mogla ni sanjati da će Franka imati tantrum kad god bude trebalo igru privesti kraju i krenuti kući, ali nije to sad bitno), i tako je počela naša priča u našem kvartu, s našim pogledom kroz prozor.
Fotografirala sam park svakog mjeseca, osim u lipnju, kad je toliko bilo komaraca da nismo parkić gledali ni kroz prozor, i u kolovozu, kad sam zbog odlaska na more i beskonačnih rođendanskih partija zaboravila. Priroda nas uči svakog dana, ako joj dopustimo. Jedna godina, dvanaest mjeseci, samo desetak fotografija. Vrijeme proleti, priroda se mijenja, ali svaka njena mijena nosi određenu ljepotu. Bez obzira koliko bilo lijepo zeleno lišće u svibnju, ne plačemo za njim u studenom jer znamo da i jesen ima svojih čari. Zato, bez žaljenja, s trunčicom konstruktivnog kajanja, krenimo hrabro i u 2020. godinu - make it count, kako kaže Jack Dawson!


22. siječnja 2019.



24. veljače 2019.



22. ožujka 2019.



25. travnja 2019.



28. svibnja 2019.



21. srpnja 2019.



26. rujna 2019.



16. listopada 2019.



27. listopada 2019.



9. studenog 2019.



18. prosinca 2019.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Što da čitaju naše mlade djevojke - danas?

Čitanje "Drago mi je da je Mama mrtva" tijekom toplinskog vala u potpunosti me poremetilo - toliko da sam poželjela ponovno pročitati "Stakleno zvono" Sylvije Plath! Budući da i nisam neki re-reader, a roman o djevojci koja doživljava živčani slom dovoljno je pročitati jednom u životu, pronašla sam zdraviju alternativu i posudila "Euforiju", roman o Sylviji Plath. Gotovo sam ga počela čitati, kad na svojoj polici spazih "Autobiografiju" Jagode Truhelke, koju sam si pribavila početkom ljeta! Pokazalo se, autobiografija koju je velika Jagoda Truhelka napisala 1944., povodom svog osamdesetog rođendana, u potpunoj je opreci s memoarima hollywoodske teen zvijezde koja se nosi s traumom odrastanja uz mommie dearest, i baš ono što sad trebam. Književnica koja je živjela na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće pisanje autobiografije počinje samozatajno, uz Božju pomoć, prisjećajući se obiteljskog ognjišta u rodnom Osijeku, u kojem je živjela do svoje četrnaes...

Varaždinske kronike (3)

Otkad pamtim, volim groblja. Volim grobljanske čemprese i grobljanske ptice. Volim priče koje započinju ponad nadgrobnih spomenika, volim emocije koje cvijetak u zemlji groba izaziva. Iako sam i kao dijete voljela groblja, nakon pogibelji mog prijatelja Marija, martinsko groblje mi je postalo omiljeno mjesto na svijetu. Kao četrnaestogodišnjakinje, moja prijateljica Tena i ja satima bismo sjedile na groblju, kraj stare templarske crkvice , ponekad bismo šutjele, ponekad bismo razgovarale - utjehu otad poistovjećujem s grobnom tišinom, tišinu neizgovorenih zagrljaja poistovjećujem s ljubavlju koja ne poznaje ni vrijeme ni prostor. Pekel - najstariji dio varaždinskog groblja Grob Vatroslava Jagića Najstariji grob - Ivana Galine, preminulog 1809. Varaždinsko groblje jedno je od najljepših u našoj zemlji, a osnovano je 1773. godine, nakon zabrane ukopa unutar gradskih zidina izdane od kraljice Marije Terezije 1768. godine. Varaždinec Herman Haller zaslužan je za današnji izgled groblj...

Šljokičasta u raljama života

"Znaš tko je pokrenuo kampanju za prvo okupljanje razreda od mature? Ja. Osobno. Dvadeset devet ljudi, a samo me dolazak jedne osobe zanimao." Propuštene prilike. Navodno ih svi imamo. Navodno urednici izdavačkih kuća obožavaju knjige na tu temu, jer ništa ne prodaje kao jad i čemer zbog onog što se nikad nije ni dogodilo. Ja? Ja ne vjerujem u propušteno, vjerujem samo u odlučnost.   Godinu smo u knjiškom klubu započele s "Otpusnim pismom" Marine Vujčić i Ivice Ivaniševića. Moje knjiške legice njome su se oduševile - prozvale su ju zabavnom, uvjerljivom, životnom, poučnom, dok je meni šištala para iz ušiju. Naime, imam ambivalentan stav o neostvarenim ljubavima. Da se slikovito izrazim, koliko obožavam "Sjaj u travi", toliko prezirem "Mostove okruga Madison." S jedne strane ljubav koju je život osudio na propast i koju bivši ljubavnici na najnježniji način, uz uzajamno poštovanje, dovijeka gaje jedno za drugo, prihvaćajući da je tako moralo biti,...

Varaždinske kronike (1)

"Nothing ever becomes real till experienced", Keatsova je rečenica koja me vodi dok planiram sljedeće obiteljsko putovanje. Imam strahovitu želju da moja djeca upoznaju svoju zemlju, da im riječi kao što su zavičaj i domovina postanu stvarne, da i ljubav prema njima bude jasna, opipljiva. Dugo nam je bila želja posjetiti Varaždin i Varaždinštinu - točku Hrvatske u kojoj ne žive ni Zagorci ni Podravci, grad koji je nekoć bio glavni grad Kraljevine Hrvatske u kojem je bilo sjedište bana i vlade, a koji se nama, Slavoncima, nikad ne nađe usput. Osim toga, grad je to predivne arhitekture - hortikulturalne i rezidencijalne. "Posjedovanje palače u gradu osigurava vlasniku mjesto u društvenoj strukturi", piše u knjizi "Barokne palače u Varaždinu" Petra Puhmajera, koju smo našli u apartmanu (zajedno s Vogueom, Modrom lastom i igrom Pazi lava, npr.). Ne nazivaju Varaždin džabe Malim Bečem, jer prekrasna zdanja nalaze se na svakom koraku - od palača Patačić i Sermag...

Midwestern kolač s jagodama

Moram priznati da u posljednje vrijeme pretjerano uživam u podcastu "Mjesto zločina", što se odrazilo i na moj izbor literature. Pažnju mi je privukao američki klasik koji je prvotno objavljen 1979., i to u časopisu The New Yorker, u dva dijela. Njegov autor, William Maxwell , bio je osebujni književni urednik The New Yorkera od 1936. do 1975., a u svojoj bogatoj karijeri bio je mentor velikanima kao što su Nabokov , Salinger , Welty i dr., ostavši skroman i iznimno samokritičan u svojim književnim pokušajima. Nakon što je napisao kratku priču o ubojstvu koje je potreslo njegov rodni gradić, Lincoln u Illinoisu, smatravši ju pričom zanemarive vrijednosti, spremio ju je u ladicu. Ipak, vrag mu nije dao mira i priči se vratio nakon nekoliko godina, ispisavši naposljetku retke svog posljednjeg romana, "Doviđenja, vidimo se sutra". U njemu, neimenovani pripovjedač (žanr kojem pribjegava Maxwell nazivaju autobiografskom metafikcijom) prisjeća se ubojstva koje je u njegov...