Preskoči na glavni sadržaj

Opet sanjam more

Nisam ja cura za putovanja, niti za morski žal, ali u posljednje vrijeme sanjam more. Sanjam ga i danju i noću, i sve češće poželim umočiti noge u pjenušavu morsku sol i žmireći slušati valove koji se sudaraju u onoj dalekoj točki koju zovemo horizont, točki u kojoj se sve čini jednostavnijim - u kojoj ne razmišljaš ni o čemu, a zahvalan si na svemu. Smiješno je, kad bolje razmislim, da mi je more nekoć bilo glavni krivac za sve, a sada je simbol moje snage - svega što mogu sama - kad stisnem zube. Nekoć me prisutnost mora činila slabom, a sada mi je toliko potrebna. Zato sanjam more. Sanjam da sjedim kraj bistrog mora, sabrane glave i hrabra srca.


Sanjam more kad god se nađem u nepoznatim vodama, kad se suočim s onim što zreli ljudi zovu - izazov. Nisam ja ni cura za izazove, ali život me svako malo potjera izvan moje zone komfora, a ni ove godine nije učinio iznimku. Valjda me baš zato toliko zaintrigirao taj famozni Joža Horvat kojeg iz čitanke hrvatskog jezika pamtim samo kao partizana pustolovnog duha. Pustolovnog duha, blago rečeno, jer čovjek je svoj stan u Zagrebu zamijenio jedrenjakom i s obitelji se uputio na put oko svijeta! Rođen u Kotoribi, bio je tajnik Matice Hrvatske, urednik Kola, pisao je romane, pripovijetke i drame, filmske scenarije, novinske članke i radiodrame, knjige su mu prevođene na ruski, poljski, češki, slovački, mađarski, bugarski, albanski, kineski i esperanto, a odlikovan je i Titovim ordenom rada, i Nazorom i svim mogućim nagradama. Njegov brodski dnevnik Besa napisan je razdoblju od kolovoza 1965. do srpnja 1967. godine i jedan je od najpopularnijih putopisa napisan na ovim prostorima, dok je barba Joža upamćen kao jedini Hrvat koji je svijet oplovio u sportskom jedrenjaku, zajedno sa suprugom Renatom, sinom Markom i prijateljem Vladimirom. Besa je napisana u dvije knjige u izdanju Mladosti, ali ja sam ju čitala u skraćenom izdanju biblioteke Dobre knjige iz 1987., nakon što sam ju kupila na Mini sajmu knjiga u našičkoj knjižnici za svega 10 kn.


Bez ikakvog pretjerivanja moram reći da ovakvu knjigu nisam nikad čitala - nimalo samodopadno, a u tolikoj mjeri opušteno Joža Horvat opisao je svoje putovanje u egzotične zemlje kao što su Bora Bora, Tahiti, Samoa i dr. i otvorio nam svima prozor u neki novi svijet, u živi svijet, nimalo nalik ovom googlastom i facebookovskom svijetu u kojem svi buljimo u mobitele i ne primjećujemo nebesko plavetnilo, niti čujemo šum valova. "Na horizontu nikoga, more, Besa i mi", napisao je Joža Horvat diveći se onome neotkrivenom, zapisujući svoje dojmove, čitajući poeziju, prepričavajući nam legende o utopljenicima koji žive na morskom dnu, upoznavajući nas s pojmovima kao što su faetini ili piroge. Ljubav barba Jože prema moru ono je što na čitatelja ostavlja najveći dojam, pa čak i na one koji ne vole more, a izazova se pribojavaju. Nema povratka, Joža Horvat sada je moj spirit animal i vjerojatno ću iščitavati Besu još mjesecima, vjerojatno ću posezati za njom onako kako prosječni Hrvat poseže za Normabelom, vjerojatno ću biti opsjednuta putovanjima morem kao što sam njima bila opsjednuta nakon gledanja Moane (tjednima sam pjevala How far I'll go, a djeca su mi vikala: "Šuti, mama!"). So be it!

Malo je takvih knjiga - knjiga koje umiruju dušu, i neizmjerno sam zahvalna Joži i njegovoj obitelji, kao i svim skromnim moreplovcima na daru pripovjedanja kojeg nesebično dijele sa svima koji su spremni slušati. Njihovo iskustvo, hrabrost i ljubav uvijek će nam biti inspiracija. Ipak, možda ne trebam sve što imam uložiti u kupnju broda, možda nisu Bese za mene - možda je sve što trebam jedna boca u koju bih spremila svoje poruke, strahove i brige i prepustila ih morskim strujama, nadajući se bonaci, a znajući da sam preplivala i nemirne valove.


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kolebanje smrti

Kad sam potištena, odem na groblje plakati nad grobovima nepoznatih mi ljudi. Snuždim se gledajući lica stranaca koji žive tek u sjećanjima svojih najmilijih, bezobrazno sretna što još dišem. Tanka nit veže i isprepliće ljubav s nepodnošljivom tugom, ali i smrt s nepokolebljivom nadom - u ponovne susrete, u uspomene na sretne dane, u život vječni. Dok vrane grakću, djeca ciče s igrališta u Žutom naselju, a u zraku se pahuljice topole s Drave sudaraju s miomirisom jasena iz Rokove, nadgrobni spomenici hrvatskih vojnika i vojnikinja, očeva i majki, nečije djece, Hrvata, Roma, Nijemaca i Mađara, progovaraju o osjećajima koji nikoga od nas za života ne mimoiđu, podsjećajući - već danas mogao bi biti posljednji dan tvog života. No, što kad bi nestalo te svijesti o prolaznosti? Detalj s groblja u osječkoj Retfali "Sljedećeg dana nitko nije umro," prva je rečenica romana portugalskog pisca, Josea Saramaga, "Kolebanje smrti". Prve minute nove godine u neimenovanoj zemlji, ...

Lički dnevnik (1)

Nekidan je moja Franka, igrajući nogomet, zaradila longetu na potkoljenici. Nakon povratka s objedinjeg hitnog bolničkog prijema, u svoju ljubičastu bilježnicu, na čijoj naslovnici je ilustracija mačkice, požurila se nešto važno zapisati - u njenom se životu zbilo nešto uzbudljivo, nešto vrijedno zapisivanja. Dok je zaključavala maleni lokot na bilježnici, misli su mi pobjegle na sve katance koje sam ja nekoć, tek malo starija od Franke, zaključavala nakon zapisivanja dojmova o prvim simpatijama, prvim snovima, prvim inspiracijama, svađama, prvim poljupcima i planovima. Ako je ženino srce duboki ocean tajni, ženska bilježnica je zapis o oceanografskom istraživanju. Đulin ponor (i Milanovo lice u kamenu iznad ponora) Otkrivši da postoje dnevnički zapisi Ivane (tada) Mažuranić, inspirirana njezinom zagrebačkom adresom, naručila sam ih i uzbuđeno čekala poštara. "Dobro jutro, svijete!" Ivana je počela pisati kao četrnaestogodišnjakinja, 1888., i pisala je do 1891., kada se kao...

Lički dnevnik (2)

Volim riječi kao što su ravnoteža, organizacija, odredba, krošnja - čvrste su to i uglate riječi u koje se uzdam, zahvaljujući kojima baratam svakodnevicom. Ali, još više volim riječi kao što su tepsija, paradajz, natenane, šporet - riječi koje su mom srcu mile, uz koje vežem događaje, lica, uspomene. Riječi su to koje često nisu uvijek razumljive mojoj okolini, ali koje me drže blizu zavičaju, domu (neki dan sam u rečenici upotrijebila riječ "macafizla" - osječki kolege trebali su prijevod, kao da nikad nisu sreli nekoga tko se prenemaže, tko se pravi fin, tko je macafizla). Iako potječem iz loze ljudi od malo riječi, riječi su moje igračke - njima se igram, one svemu pridaju značenje. Imenima kojima smo nazivani od rođenja oblikovani smo u ljude koji smo danas - moje ime pretpostavlja da sam svojim roditeljima dar od Boga, a moje prezime ima korijen u turskoj riječi sert , koja predstavlja tvrdoću, krutost, strogost, ali i bezosjećajnost. Sertići su zadnji austrougarski gra...

Pamtim samo sretne (pariške) dane

Kad bih vam rekla da biranje knjiga smatram ozbiljnim poslon, možda biste mi se nasmijali - možda ne znate da knjige koje biramo umiju oplemeniti naš život, baš kao i ljudi s kojima pijemo kavu. Zato, valja dobro birati društvo, društvo ljudi, i društvo knjiga. "When spring came, even the false spring, there were no problems except where to be happiest. The only thing that could spoil a day was people and if you could keep from making engagements, each day had no limits. People were always the limiters of happiness except for the very few that were as good as spring itself." Pri svakoj izmjeni godišnjeg doba, poželim sjediti s knjigom (jer s knjigom nisi sam) na krilu, pijući café crème ne nekoj od osječkih terasa, kiduckajući croissants, maštajući. Ovih dana zamirišale su lipe na Europskoj aveniji i zrak je topao pa posežem za knjigama s Parizom u glavnoj ulozi. Zamišljam se usred Montmartrea, kako prelazim Pont Neuf, kupujem baguette u Ulici Mouffetard, duboko uvjerena da n...

Lički dnevnik (3)

Prije putovanja volim platiti račune i zaliti cvijeće, usisati stan i isprazniti koš za smeće, zlu ne trebalo - da stan ostane na životu čak i ako se meni putem neko zlo dogodi (čitaj: da nitko ne pomisli da sam prljavica i danguba). Svi mi imamo svoje mušice - Tesla je navodno obilazio zgradu tri puta prije ulaska, koristio točno 18 salveta za obrok i preferirao sobe čiji je broj djeljiv s 3, a mrzio je dodirivanje kose ili nakita od bisera i jednu je bijelu golubicu volio “kao što muškarac voli ženu” (odmah čujem Michaela Boltona). Čudak je bio taj naš Nikola Tesla - čovjek koji je osvijetlio svijet, rođen 1856. u malenom selu u Lici. Tavan Memorijalnog centra Nikola Tesla u Smiljanu Teslina rodna kuća i crkva sv. apostola Petra i Pavla Potok Vaganac Ne znam kako vas, ali mene je njegova genijalnost oduvijek privlačila, a znajući da su mu već u djetinjstvu na pamet padale svakojake ideje, poželjela sam vidjeti mjesto koje ga je inspiriralo. Poželjela sam vidjeti svijet njegovim o...