Preskoči na glavni sadržaj

Opet sanjam more

Nisam ja cura za putovanja, niti za morski žal, ali u posljednje vrijeme sanjam more. Sanjam ga i danju i noću, i sve češće poželim umočiti noge u pjenušavu morsku sol i žmireći slušati valove koji se sudaraju u onoj dalekoj točki koju zovemo horizont, točki u kojoj se sve čini jednostavnijim - u kojoj ne razmišljaš ni o čemu, a zahvalan si na svemu. Smiješno je, kad bolje razmislim, da mi je more nekoć bilo glavni krivac za sve, a sada je simbol moje snage - svega što mogu sama - kad stisnem zube. Nekoć me prisutnost mora činila slabom, a sada mi je toliko potrebna. Zato sanjam more. Sanjam da sjedim kraj bistrog mora, sabrane glave i hrabra srca.


Sanjam more kad god se nađem u nepoznatim vodama, kad se suočim s onim što zreli ljudi zovu - izazov. Nisam ja ni cura za izazove, ali život me svako malo potjera izvan moje zone komfora, a ni ove godine nije učinio iznimku. Valjda me baš zato toliko zaintrigirao taj famozni Joža Horvat kojeg iz čitanke hrvatskog jezika pamtim samo kao partizana pustolovnog duha. Pustolovnog duha, blago rečeno, jer čovjek je svoj stan u Zagrebu zamijenio jedrenjakom i s obitelji se uputio na put oko svijeta! Rođen u Kotoribi, bio je tajnik Matice Hrvatske, urednik Kola, pisao je romane, pripovijetke i drame, filmske scenarije, novinske članke i radiodrame, knjige su mu prevođene na ruski, poljski, češki, slovački, mađarski, bugarski, albanski, kineski i esperanto, a odlikovan je i Titovim ordenom rada, i Nazorom i svim mogućim nagradama. Njegov brodski dnevnik Besa napisan je razdoblju od kolovoza 1965. do srpnja 1967. godine i jedan je od najpopularnijih putopisa napisan na ovim prostorima, dok je barba Joža upamćen kao jedini Hrvat koji je svijet oplovio u sportskom jedrenjaku, zajedno sa suprugom Renatom, sinom Markom i prijateljem Vladimirom. Besa je napisana u dvije knjige u izdanju Mladosti, ali ja sam ju čitala u skraćenom izdanju biblioteke Dobre knjige iz 1987., nakon što sam ju kupila na Mini sajmu knjiga u našičkoj knjižnici za svega 10 kn.


Bez ikakvog pretjerivanja moram reći da ovakvu knjigu nisam nikad čitala - nimalo samodopadno, a u tolikoj mjeri opušteno Joža Horvat opisao je svoje putovanje u egzotične zemlje kao što su Bora Bora, Tahiti, Samoa i dr. i otvorio nam svima prozor u neki novi svijet, u živi svijet, nimalo nalik ovom googlastom i facebookovskom svijetu u kojem svi buljimo u mobitele i ne primjećujemo nebesko plavetnilo, niti čujemo šum valova. "Na horizontu nikoga, more, Besa i mi", napisao je Joža Horvat diveći se onome neotkrivenom, zapisujući svoje dojmove, čitajući poeziju, prepričavajući nam legende o utopljenicima koji žive na morskom dnu, upoznavajući nas s pojmovima kao što su faetini ili piroge. Ljubav barba Jože prema moru ono je što na čitatelja ostavlja najveći dojam, pa čak i na one koji ne vole more, a izazova se pribojavaju. Nema povratka, Joža Horvat sada je moj spirit animal i vjerojatno ću iščitavati Besu još mjesecima, vjerojatno ću posezati za njom onako kako prosječni Hrvat poseže za Normabelom, vjerojatno ću biti opsjednuta putovanjima morem kao što sam njima bila opsjednuta nakon gledanja Moane (tjednima sam pjevala How far I'll go, a djeca su mi vikala: "Šuti, mama!"). So be it!

Malo je takvih knjiga - knjiga koje umiruju dušu, i neizmjerno sam zahvalna Joži i njegovoj obitelji, kao i svim skromnim moreplovcima na daru pripovjedanja kojeg nesebično dijele sa svima koji su spremni slušati. Njihovo iskustvo, hrabrost i ljubav uvijek će nam biti inspiracija. Ipak, možda ne trebam sve što imam uložiti u kupnju broda, možda nisu Bese za mene - možda je sve što trebam jedna boca u koju bih spremila svoje poruke, strahove i brige i prepustila ih morskim strujama, nadajući se bonaci, a znajući da sam preplivala i nemirne valove.


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kad starci prolupaju

Kad sam bila klinka, na televiziji se često prikazivao film "Kad starci prolupaju." Nisam ga dugo gledala, ali još se sjećam da je cijela moja familija umirala od smijeha kad bi starček koji je prolupao završio u ormaru, izgubivši se. Često je na TV programu bila i "Čahura" (znala sam je pisati u rubriku "Najdraži film" u leksikone), također film o starcima koji, nakon bliskog susreta treće vrste, postanu vitalniji i blesaviji. Starost me uvijek nasmijavala, valjda zato što se činila tako dalekom. Sve do neki dan, kad sam, rastresena kao svaka majka dvoje djece, valjda, sudarajući se s biciklom i ulaznim vratima zgrade, rekla susjedi: "Dobro jutro!" Bilo bi to jako pristojno od mene da nije bilo - 15:10! Susjeda mi se nasmijala i rekla samo: "O! Gospođo!" Auč. Ne znam što me više zaboljelo. Zanimljivo, i Pavao Pavličić počinje svoju zbirku eseja - "Pohvalu starosti" - figurom smiješnog starca, vječite inspiracije renesansnih k...

Na penjačima svijet ostaje

Svaki put kad netko izgovori da ne vjeruje u vile, jedna vila umre, tako bar kaže "Petar Pan", a svaki put kad roditelj podilazi svom djetetu, umre jedan buntovnik - buntovnik koji je to dijete moglo postati. A smrt buntovnika najgore je što se može dogoditi ovom svijetu, svijetu u kojem se ljudi više ne znaju buniti protiv nepravde, nego se bore isključivo za svoj probitak, smatrajući sebe (ili svoje dijete) jednakijima od drugih. Vijest o petnaest guštera zadarske medicinske škole koji su pali prvi razred i o njihovim roditeljima (od kojih nisu dobili ni jezikovu juhu) koji su bili voljni pomaknuti Velebit da bi njihova djeca (nezasluženo) prošla prvi razred mori me tjednima i ja sam više nego ikad uvjerena - jedino će onaj tko uvažava autoritet uvijek zahtijevati da taj autoritet bude dostojan poštovanja, znajući da, u nedostatku dostojnosti autoriteta, buntovnicima ostaju dvije mogućnosti - rušiti jalovi sustav, i to argumentirano, dostojanstveno i nenasilno, ili sagradit...

Dan u Barceloni s Golubicom

Ponekad, već prilikom čitanja predgovora neke knjige, pogotovo ako ga je pisao sam autor, obuzme te neopisivo sladak val uzbuđenja pa ti se čini da gutaš slova kao ona krava Grigora Viteza u carstvu hladovine, samo kako bi se što prije dokopao teksta za kojeg znaš - u to nema sumnje - da će ti dirnuti u biće onako kako samo knjige vještih pisaca mogu. Zbog tog osjećaja čitam, njemu se predajem, zbog njega tražim, zbog njega se ne zadovoljavam trećerazrednom tik-tok književnošću koja vrišti iz izloga naših knjižara. Taj me osjećaj obuzeo i dok sam čitala predgovor romana "Trg dijamanta" Mercè Rodoreda. Osjetila sam odmah da je autorica žena koja mi je bliska, koja pridaje pažnju detaljima i simbolici, koja se ne boji biti ranjiva, žena koja voli književnost i koja joj dopušta da ju uvijek iznova hrani, liječi i nadahnjuje. Možda neki čitatelji ne vide potrebu za pronalaskom autora u tekstu, možda razdvajaju autora od njegovog djela (pogotovo ako je učinio nešto što bi privuklo...

Malo drukčija pariška vizura

Kad sam se tek zaposlila na sudu, moju je malenu nećakinju jako zanimalo kakvo je to mjesto. "Na sudu osuđujemo lopove i šaljemo ih u zatvor", rekla sam joj, spretno izostavivši da sam se bavim uglavnom utvrđivanjem prava vlasništva, naknadom štete i ovrhom. "A onda, kad je u zatvoru, lopov ne može biti sa svojom obitelji", konstatirala je četverogodišnjakinja ("Mala će garant u socijalu", pomislila sam). "Eh, pa trebao je o tome prije misliti!", nisam se dala, (tada) ponosna na pravni sustav čiji dio tek postajem. Ipak, morala sam se diviti humanosti jedne djevojčice (kako stvari stoje, mala će u kemičare, a ne u socijalu). Sjetila sam se te njezine izjave čim sam počela čitati novelu o čovjeku koji se nalazi u pariškom zatvoru Bicêtre (današnja bolnica koja je u svom stažu služila i kao umobolnica, a smatrali su ju okrutnijim mjestom od Bastille), osuđen na smrt!, jer takva humanost ono je što pokreće svijet, bar svijet u kojem ja želim živjet...

Američki san (3)

Ovu knjigu garant imate kod kuće - svi smo ju nabavili prije dvadeset godina kupujući Jutarnji list s klasicima koje nikad nećemo pročitati. Seljakala se sa mnom po državi i na kraju završila u nekom od antikvarijata. Yup, otpisala sam ju, uvjerena da ju u ovom životu neću ni pokušati čitati (činila se kao naporno i dosadno štivo, sudeći po koricama). Naposljetku sam ju potražila u gradskoj knjižnici - odlučna da zaronim u svijet legendarnog američkog pisca (hm, nije mi zvučalo američki to ime, sve te godine), Saula Bellowa. "Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo, Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan, ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjecao je ljubav, ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pas...