Nisam ja cura za putovanja, niti za morski žal, ali u posljednje vrijeme sanjam more. Sanjam ga i danju i noću, i sve češće poželim umočiti noge u pjenušavu morsku sol i žmireći slušati valove koji se sudaraju u onoj dalekoj točki koju zovemo horizont, točki u kojoj se sve čini jednostavnijim - u kojoj ne razmišljaš ni o čemu, a zahvalan si na svemu. Smiješno je, kad bolje razmislim, da mi je more nekoć bilo glavni krivac za sve, a sada je simbol moje snage - svega što mogu sama - kad stisnem zube. Nekoć me prisutnost mora činila slabom, a sada mi je toliko potrebna. Zato sanjam more. Sanjam da sjedim kraj bistrog mora, sabrane glave i hrabra srca.
Sanjam more kad god se nađem u nepoznatim vodama, kad se suočim s onim što zreli ljudi zovu - izazov. Nisam ja ni cura za izazove, ali život me svako malo potjera izvan moje zone komfora, a ni ove godine nije učinio iznimku. Valjda me baš zato toliko zaintrigirao taj famozni Joža Horvat kojeg iz čitanke hrvatskog jezika pamtim samo kao partizana pustolovnog duha. Pustolovnog duha, blago rečeno, jer čovjek je svoj stan u Zagrebu zamijenio jedrenjakom i s obitelji se uputio na put oko svijeta! Rođen u Kotoribi, bio je tajnik Matice Hrvatske, urednik Kola, pisao je romane, pripovijetke i drame, filmske scenarije, novinske članke i radiodrame, knjige su mu prevođene na ruski, poljski, češki, slovački, mađarski, bugarski, albanski, kineski i esperanto, a odlikovan je i Titovim ordenom rada, i Nazorom i svim mogućim nagradama. Njegov brodski dnevnik Besa napisan je razdoblju od kolovoza 1965. do srpnja 1967. godine i jedan je od najpopularnijih putopisa napisan na ovim prostorima, dok je barba Joža upamćen kao jedini Hrvat koji je svijet oplovio u sportskom jedrenjaku, zajedno sa suprugom Renatom, sinom Markom i prijateljem Vladimirom. Besa je napisana u dvije knjige u izdanju Mladosti, ali ja sam ju čitala u skraćenom izdanju biblioteke Dobre knjige iz 1987., nakon što sam ju kupila na Mini sajmu knjiga u našičkoj knjižnici za svega 10 kn.
Bez ikakvog pretjerivanja moram reći da ovakvu knjigu nisam nikad čitala - nimalo samodopadno, a u tolikoj mjeri opušteno Joža Horvat opisao je svoje putovanje u egzotične zemlje kao što su Bora Bora, Tahiti, Samoa i dr. i otvorio nam svima prozor u neki novi svijet, u živi svijet, nimalo nalik ovom googlastom i facebookovskom svijetu u kojem svi buljimo u mobitele i ne primjećujemo nebesko plavetnilo, niti čujemo šum valova. "Na horizontu nikoga, more, Besa i mi", napisao je Joža Horvat diveći se onome neotkrivenom, zapisujući svoje dojmove, čitajući poeziju, prepričavajući nam legende o utopljenicima koji žive na morskom dnu, upoznavajući nas s pojmovima kao što su faetini ili piroge. Ljubav barba Jože prema moru ono je što na čitatelja ostavlja najveći dojam, pa čak i na one koji ne vole more, a izazova se pribojavaju. Nema povratka, Joža Horvat sada je moj spirit animal i vjerojatno ću iščitavati Besu još mjesecima, vjerojatno ću posezati za njom onako kako prosječni Hrvat poseže za Normabelom, vjerojatno ću biti opsjednuta putovanjima morem kao što sam njima bila opsjednuta nakon gledanja Moane (tjednima sam pjevala How far I'll go, a djeca su mi vikala: "Šuti, mama!"). So be it!
Malo je takvih knjiga - knjiga koje umiruju dušu, i neizmjerno sam zahvalna Joži i njegovoj obitelji, kao i svim skromnim moreplovcima na daru pripovjedanja kojeg nesebično dijele sa svima koji su spremni slušati. Njihovo iskustvo, hrabrost i ljubav uvijek će nam biti inspiracija. Ipak, možda ne trebam sve što imam uložiti u kupnju broda, možda nisu Bese za mene - možda je sve što trebam jedna boca u koju bih spremila svoje poruke, strahove i brige i prepustila ih morskim strujama, nadajući se bonaci, a znajući da sam preplivala i nemirne valove.
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)