Preskoči na glavni sadržaj

12 klasika koje morate pročitati

Već pet godina dio sam knjižnog kluba, i to sekcije zvane Klasičari. To što sam dio knjižne grupe koja čita knjige koje se smatraju best of kompilacijom književne scene vjerojatno je najkontradiktorniji dio moje ličnosti koja nije sposobna voljeti ono što je univerzalno voljeno, ali upravo je pripadanje ovoj grupi zaslužno za širenje mojih apetita i vidika knjiškog moljca, unatoč tome što su teme klasika često teške boje kao što su samoubojstvo, propadanje obitelji, pedofilija, nekrofilija i sve ostale riječi koje završavaju s - filija. Dakle, zovemo se Klasičari i čitamo knjige koje su s vremenom postale dio opće kulture - koje, po mišljenju nekih bitnih kritičara, jer sami nismo dovoljno stručni za prosudbu o tome, imaju velik umjetnički značaj, odnosno, knjige za koje svi lažu da su ih pročitali, a zapravo im je poznat samo onaj jedan reprezentativni odlomak iz čitanke koju su krajičkom oka vidjeli na satu hrvatskog jezika. Ukoliko ste na početku nove godine odlučili updatati svoje poznavanje opće kulture, biti iskreni prema sebi i cijelom svijetu, ili ste wannabe klasičar, ali ne znate odakle biste počeli, danas vam nudim ponudu koju nećete moći odbiti - popis dvanaest must read klasika, po mom skromnom i nimalo objektivnom mišljenju.


1. Siječanj: Zašto se niste ubili - Viktor E. Frankl

Ovaj veseli naslov valja pročitati na početku godine, ali ne radi blagdana koji su prohujali i ostavili za sobom prazne novčanike i nagomilane kilograme, nego radi stavljanja svijeta u jednu zdravu perspektivu, i radi odavanja počasti ovom autoru, neurologu i psihijatru, tvorcu Treće bečke škole psihoterapije, koji je svoje preživljavanje koncentracijskih logora Drugog svjetskog rata poželio pretvoriti u iskustvo koje je imalo smisla. U mjesecu sjećanja na holokaust, i u mjesecu kojeg mnogi smatraju najdepresivnijim u godini, dopustite Viktoru E. Franklu da vam vrati vjeru u život.

2. Veljača: Orkanski visovi - Emily Bronte

Priznajem, nisam baš na "ti" s ljubavnim romanima, pa ni klasicima, ali u prevrtljivoj veljači, mjesecu ljubavi, ne mogu ne preporučiti vam Orkanske visove, jedino djelo jedne od najpoznatijih književnica 19. stoljeća, Emily Bronte. Viktorijanska gotika, vrištineYorkshirea, divlji Heatcliff i njegova Catherine - svi mi sanjamo o ljubavi koja je jača od smrti, a ova to doista jest. Ukoliko je u vama ijedna romantična koščica, pružite priliku nimalo pitkom jeziku ove sestre Bronte, a ako baš nemate živaca za vintage English, pogledajte bar ekranizaciju romana s Tomom Hardyjem u ulozi Heatcliffa - you'll never be the same again.


3. Ožujak: Vlastita soba - Virginia Woolf

Ožujak je mjesec mog rođenja i mjesec u kojem slavimo Dan žena, ali neću vam preporučiti Male žene ili Sluškinjinu priču, koje su opet popularne zahvaljujući Hollywoodu, nego ću vam reći samo jedno ime - Virginia Woolf. Zanemarite činjenicu da si je žena kaput napunila kamenjem i legla u rijeku kraj svoje kućice u cvijeću, ova žena jedna je od feminističkih ikona, a njenu struju svijesti kopiraju još i danas. U Vlastitoj sobi ona progovara o ženama u književnost, i ovo djelo jedno je od najbitnijih djela koje jedna žena treba pročitati.


4. Travanj: Pisma starijeg đavla mlađem - C. S. Lewis

Ako ste dijete devedesetih, i vi ste plakali vidjevši slomljenog Aslana na kamenom stolu, i vi ste sanjali da vas mamin ormar s kaputima odvodi Tumnusu na čaj, a ako niste dijete devedesetih, onda nemate pojma o čemu govorim. Ipak, osim po Kronikama iz Narnije, Oxfordskog profesora i prijatelja velikog Tolkiena, C. S. Lewisa trebali biste poznavati kao poznatog obraćenika na krščanstvo čija apologetika je i danas iznimno popularna. U Pismima iskusni đavao otkriva mlađemu tajne u zavođenju ljudi, i bili vi vjernik ili ne, mogli biste se iznenaditi Lewisovim istinitim, i otužnim, ali duhovitim prikazom ljudskog roda.

5. Svibanj: Ubiti pticu rugalicu - Harper Lee

Ovaj američki klasik jedna je od knjiga koju jedva čekam čitati svojoj djeci. Pitam se hoće li djeca rođena 2015. i 2018. godine imati razumijevanja za problem segregacije u Alabami, hoće li se bojati Boo Radleya, hoće li se diviti Atticusu Finchu kao što mu se ja divim - kao srednjoškolku nadahnuo me na studij prava (damn you, Atticus!), a kao roditelja na pronalazak vremena za dječja pitanja. Ovaj roman osvojio je srca širom svijeta, pa i Pulitzera, a Harper Lee donio je svjetsku slavu i pritisak zbog kojeg nikada ništa više nije napisala (ako izuzmemo prequel ovog romana čijem objavljivanju se do smrti protivila - s razlogom).


6. Lipanj: Dobar dan, tugo - Francois Sagan

Ovaj se klasik možda literarnim značajem ne može mjeriti s Virginijom Woolf ili Hemingwayem, ali meni je jako drag. Kad zatvorim oči, zamislim ljetnu sparinu, romansu i fjaku, sjetim se samo ovog romana kojeg je 1954. objavila tada devetnaestogišnja nobody, sjetim se Cecile i njenog mondenog ljetovanja s ocem i njegovim ženama na francuskoj rivijeri. Ovaj nimalo banalan romančić donio je Sagan status celebrityja (legenda kaže da je čak nadahnula Simona i Garfunkela na Sound of silence), navijestio seksualnu revoluciju, a nama još uvijek donosi dašak slatkoće i bezbrižnosti ljeta.

7. Srpanj: Sunce se rađa - Ernest Hemingway

Ne morate voljeti Hemingwayjeve romane, ali njegov imidž boema morate voljeti. Ovaj svestrani Amerikanac, koji se sam prozvao "Papa", družio se s medvjedom, mlatio je protivnike svog lege Joycea, vjerovao je da je novac najbolje potrošiti na šampanjac (taj se u životu nije otrijeznio), volio je polidaktilne mačke, a povijest piše da je preživio malariju, rak kože, hepatitis, dijabetes, ozljede slezene, bubrega, jetre, napuknuće lubanje i dvije avionske nesreće, valjda je zato i morao presuditi sam sebi. Njegov roman A sun also rises proslavio je utrke bikova u Pamploni na dan fieste svetog Fermina (u srpnju) te potaknuo Gertrude Stein na kovanje termina "izgubljena generacija" - saznajte zašto.

8. Kolovoz: Sto godina samoće - G. G. Marquez

Mogla sam vam ponuditi čitanje Svjetla u kolovozu, ali ja vam nisam Faulkner kind of gal (blame Benjy!), uostalom, u kolovozu se uvijek zaželim Marqueza i njegovog magičnog realizma. Dobijem želju zatvoriti se u svoja četiri zida, izući iz ladice šteku cigareta (ne pušim) i ukuhati litre kave crne k'o noć, kao što je činio Marquez tijekom dugih petnaest godina za vrijeme kojih je pisao ovu megapopularnu sagu obitelji Buendia i povijest sela Macondo. Čitanje ovog djela zahtjeva ozbiljne pripreme (da, crtat ćete to rodoslovno stablo!), ali isplatit će vam se jer nitko nikad nije napisao ništa nalik romanu Sto godina samoće.

9. Rujan: Deset malih crnaca - Agatha Christie

Mnogi književni kritičari, potpuno nepravedno, moram reći, niječu djelima Agathe Christie status književih klasika, ali mislim da s pravom tvrdim da su upravo njena djela potaknula mnoge mlade umove na potragu za misterijima koje skrivaju njihove lokalne knjižnice, pa tako i mene. Točno se sjećam, kao da je bilo jučer, prva knjiga koju sam u knjižnici posudila, a da nije bila za lektiru, bila je Agathina Tragedija u tri čina. Ostalo je povijest, a njena najdraža postala mi je i ostala Deset malih crnaca, o deset posjetitelja koji su pozvani na zagonetni otok koji je garant nadahnuo Eaglese na pisanje Hotela Californije.

10. Listopad: Slika Doriana Graya - Oscar Wilde

OK, možda ne volim klasike koliko volim pisce tih književnih klasika, te osobenjake koji su se tijekom života borili s brojnim predrasudama i kršili pravila dosadnog bontona, a među njima se ističe Oscar Wilde, irski dandy koji je do dana današnjeg poznatiji po svojim homoseksualnim nakaznim sklonostima koje su ga osudile i na zatvor, nego po svojim duhovitim i romantičnim djelima iza kojeg se krije britki um. Njegov ekscentrični i forever young duh još je itekako živ u njegovim djelima, a Slika Doriana Graya, roman o mladiću koji ljubi sliku svoju, tolikima je nadahnuće s razlogom.

11. Studeni: Svijet se raspada - Chinua Achebe

Iako sam obožavatelj američkih klasika, na ovom popisu mora se naći jedan od romana kojeg se na našim prostorima ne spominje dovoljno često, a koji me oduševio. Svijet se raspada je knjiga nigerijskog nagrađivanog književnika Chinua Achebe koju kritičari smatraju jednim od najvažnijih romana 20. stoljeća, a njen glavni lik je Okonkwo, najveći ratnik u svom plemenu kojem se, kad slučajno ubije čovjeka iz svog roda, svijet počinje raspadati. Daleko od francuske rivijere, yorkshireskih močvara i magije Maconda, ovaj roman na autentičan način prikazuje život afričkog čovjeka i, jednom kad ga pročitate, zasigurno će se naći na vašoj list knjiga koje valja preporučiti.

12. Prosinac: Božićna priča - Charles Dickens

Božićni shopping poklona, blještavilo, bogata trpeza, sve je to super, ali nema Božića bez Gospodina Scroogea, znate to i sami. Iako postoje brojne ekranizacije ove najslavnije Dickensonove božićne novele (još ih je napisao četiri), čitanje Božićne priče (A Christmas carol) poseban je doživljaj. Uz kuhano vino i prijevod Predraga Raosa (to je must!) buđenje božićnog duha je zajamčeno!

Tekst objavljen na portalu za kulturu Ziher.hr.

Primjedbe

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Zanimljivi pripovjedač sa Samoe

Još 1780. Meinard Simon du Pui, nizozemski liječnik, pretpostavio je da svaka moždana polutka ima vlastiti um, a 1844. britanski liječnik Arthur Ladbroke Wigan objavio je knjigu "A New View of Insanity" i iznio teoriju da svaka hemisfera mozga može odlučivati i osjećati neovisno, a da su naše umovanje i mentalno zdravlje rezultat suradnje lijeve i desne polutke - bar sam tako pročitala o jednoj o knjiga o moždanom udaru, kojeg sam istraživala u posljednje vrijeme. U revijalnom tonu, posegnula sam i za autorom koji je ili nadahnut Wiganovim teorijama ili, pak, licemjernim viktorijanskim društvom, 1886. objavio "Strange Case of Dr Jekyll and Mr Hyde", klasik koji je osvojio publiku odmah po objavljivanju, a koji nadahnjuje i dan danas. Bez Roberta Louisa (/ˈluːɪs/, što god vam Britanci rekli o tome) Stevensona (1850.-1894.) vjerojatno ne bismo imali ni Hulka ni Jokera ni Dartha Vadera niti brojne druge protagoniste/antagoniste koje volimo/mrzimo. Za dr. Jekylla i gosp...

Dječak Roald Dahl

"Everyone is born, but not everyone is born the same. Some will grow to be butchers, or bakers, or candlestick makers. Some will only be really good at making Jell-O salad. One way or another, though, every human being is unique, for better or for worse" , riječi su naratora (Dannyja DeVita) u prvoj sceni filma "Matilda" (1996), koje sam na ovom blogu već ispisivala u nekoliko navrata (i nakon trideset godina, te rečenice doživljavam kao istinu u kojoj pronalazim utjehu). Kad sam "Matildu" pogledala na VHS kazeti iz videoteke "Kuki" prvi put, nisam znala da je Matildu stvorio pisac Roald Dahl, ali nakon što sam o njemu čitala u Drvu znanja (moj izvor informacija prije Interneta), postala sam fan for life (moram li reći, " Matilda " je prvi dječji roman koji sam čitala svojoj djeci.) Potkaj devedesetih snimljeni su svi moji najdraži filmovi, pa tako i "You've got mail", romantični film Nore Ephron o velikom knjižarskom mogu...

Maggie O'Farrell Fun Club

Jučer sam vidjela bijelu golubicu nasred raskrižja. Sjedila je šćućurena na križanju Rokove i Ilirske, kotači automobila nisu ju ni primijetili, a i ja sam samo prošla kraj nje, svojim putem. S nogama na pedalama, tek sam okrenula glavu, naposljetku se uvjerivši da se krilati stvor ne mora bojati prizemnih stvari kao što je - promet. Trenutke bučne svakodnevice u kojima umijem prepoznati poeziju dugujem književnosti - knjigama koje čitam. One u meni bude potrebu za ljepotom, za uzdahom, za izdahom. Rečenice koje, uslijed prijateljevanja s pisanom riječi, slažem u glavi tvore utješno sklonište u kojem se i ja mogu šćućuriti, podviti obraze pod svoja izmaštana krila. Što je život ljući, to više poželim pobjeći u djela pisaca za koje pouzdano znadem da na mene djeluju iscjeljujuće - Maggie O'Farrell jedna je od njih (sjećate li se moje opsesije iz 2023 .?). Ona je majstorica nenametljivih priča koje su - da se poslužim riječima njezine Agnes iz predivnog filma "Hamnet" - d...

Ivanina krhka vedrina iz Sanjine majčinske perspektive

"Donese baka gnijezdo, podigoše kokoš, a ono u gnijezdu nešto zakriješti: iskočiše goli svračići, pa skok! skok! po trijemu. Kad je snaha-guja opazila ovako iznenada svračiće, prevari se, polakomi se u njoj zmijina ćud, poletje snaha po trijemu za svračićima i isplazi za njima svoj tanki i šiljasti jezik kao u šumi. Vrisnuše i prekrstiše se kume i susjede, te povedoše svoju djecu kući, jer upoznaše, da je ono zaista šumska guja." U trećem nam je razredu učiteljica Katica na nastavi prikazivala TV igrokaz "Šuma Striborova". Nisam znala tko je Stribor, ali priča o šumskoj guji koja se pretvori u djevojku, koju momak povede k svojoj kući, zaintrigirala me. Međutim, kad je na TV ekranu prikazana žena koja plazi zmijski jezik, momentalno sam razvila strah od zmija, svekrva, ali i od Ivane Brlić Mažuranić (nije pomogao ni onaj njezin šešir koji je neopisivo podsjećao na gospođicu Gulch iz "Čarobnjaka iz Oza!). Moram priznati, do danas nisam u cijelosti pročitala ...

Rekvijem za Pariz

Kad u tražilicu Googlea upišete pojam Cimetière des Innocents, kao rezultat će vam se pokazati - groblje u Parizu, trajno zatvoreno. Najveće pariško groblje nalazilo se u samom srcu grada, u četvrti Les Halles , u današnjem prvom arondismanu. Danas je to živi urbani centar Pariza, ali iza moderne arhitekture krije se mračna prošlost. Iako nekoć stvarno mjesto, ovo groblje danas živi tek u fikciji - Jean-Baptiste Grenouille iz "Parfema" rođen je ondje, a boravili su ondje i vampiri Anne Rice. Dakle, roman "Pročićenje" (u izvorniku, "Pure") britanskog književnika Andrewa Millera samo je jedan u nizu onih koji u ovom groblju vide inspiraciju, na radost svih obožavatelja groblja, kao što sam ja (sanjam o sedam dana obilaska pariških groblja!). Groblje nevinih koristilo se deset stoljeća, a u njemu je tijekom tog dugog razdoblja pokopano dva milijuna tijela - članovi imućnih pariških obitelji su pokapani u obiteljske kripte, uza zidine groblja, a siromasi su po...