Preskoči na glavni sadržaj

12 klasika koje morate pročitati

Već pet godina dio sam knjižnog kluba, i to sekcije zvane Klasičari. To što sam dio knjižne grupe koja čita knjige koje se smatraju best of kompilacijom književne scene vjerojatno je najkontradiktorniji dio moje ličnosti koja nije sposobna voljeti ono što je univerzalno voljeno, ali upravo je pripadanje ovoj grupi zaslužno za širenje mojih apetita i vidika knjiškog moljca, unatoč tome što su teme klasika često teške boje kao što su samoubojstvo, propadanje obitelji, pedofilija, nekrofilija i sve ostale riječi koje završavaju s - filija. Dakle, zovemo se Klasičari i čitamo knjige koje su s vremenom postale dio opće kulture - koje, po mišljenju nekih bitnih kritičara, jer sami nismo dovoljno stručni za prosudbu o tome, imaju velik umjetnički značaj, odnosno, knjige za koje svi lažu da su ih pročitali, a zapravo im je poznat samo onaj jedan reprezentativni odlomak iz čitanke koju su krajičkom oka vidjeli na satu hrvatskog jezika. Ukoliko ste na početku nove godine odlučili updatati svoje poznavanje opće kulture, biti iskreni prema sebi i cijelom svijetu, ili ste wannabe klasičar, ali ne znate odakle biste počeli, danas vam nudim ponudu koju nećete moći odbiti - popis dvanaest must read klasika, po mom skromnom i nimalo objektivnom mišljenju.


1. Siječanj: Zašto se niste ubili - Viktor E. Frankl

Ovaj veseli naslov valja pročitati na početku godine, ali ne radi blagdana koji su prohujali i ostavili za sobom prazne novčanike i nagomilane kilograme, nego radi stavljanja svijeta u jednu zdravu perspektivu, i radi odavanja počasti ovom autoru, neurologu i psihijatru, tvorcu Treće bečke škole psihoterapije, koji je svoje preživljavanje koncentracijskih logora Drugog svjetskog rata poželio pretvoriti u iskustvo koje je imalo smisla. U mjesecu sjećanja na holokaust, i u mjesecu kojeg mnogi smatraju najdepresivnijim u godini, dopustite Viktoru E. Franklu da vam vrati vjeru u život.

2. Veljača: Orkanski visovi - Emily Bronte

Priznajem, nisam baš na "ti" s ljubavnim romanima, pa ni klasicima, ali u prevrtljivoj veljači, mjesecu ljubavi, ne mogu ne preporučiti vam Orkanske visove, jedino djelo jedne od najpoznatijih književnica 19. stoljeća, Emily Bronte. Viktorijanska gotika, vrištineYorkshirea, divlji Heatcliff i njegova Catherine - svi mi sanjamo o ljubavi koja je jača od smrti, a ova to doista jest. Ukoliko je u vama ijedna romantična koščica, pružite priliku nimalo pitkom jeziku ove sestre Bronte, a ako baš nemate živaca za vintage English, pogledajte bar ekranizaciju romana s Tomom Hardyjem u ulozi Heatcliffa - you'll never be the same again.


3. Ožujak: Vlastita soba - Virginia Woolf

Ožujak je mjesec mog rođenja i mjesec u kojem slavimo Dan žena, ali neću vam preporučiti Male žene ili Sluškinjinu priču, koje su opet popularne zahvaljujući Hollywoodu, nego ću vam reći samo jedno ime - Virginia Woolf. Zanemarite činjenicu da si je žena kaput napunila kamenjem i legla u rijeku kraj svoje kućice u cvijeću, ova žena jedna je od feminističkih ikona, a njenu struju svijesti kopiraju još i danas. U Vlastitoj sobi ona progovara o ženama u književnost, i ovo djelo jedno je od najbitnijih djela koje jedna žena treba pročitati.


4. Travanj: Pisma starijeg đavla mlađem - C. S. Lewis

Ako ste dijete devedesetih, i vi ste plakali vidjevši slomljenog Aslana na kamenom stolu, i vi ste sanjali da vas mamin ormar s kaputima odvodi Tumnusu na čaj, a ako niste dijete devedesetih, onda nemate pojma o čemu govorim. Ipak, osim po Kronikama iz Narnije, Oxfordskog profesora i prijatelja velikog Tolkiena, C. S. Lewisa trebali biste poznavati kao poznatog obraćenika na krščanstvo čija apologetika je i danas iznimno popularna. U Pismima iskusni đavao otkriva mlađemu tajne u zavođenju ljudi, i bili vi vjernik ili ne, mogli biste se iznenaditi Lewisovim istinitim, i otužnim, ali duhovitim prikazom ljudskog roda.

5. Svibanj: Ubiti pticu rugalicu - Harper Lee

Ovaj američki klasik jedna je od knjiga koju jedva čekam čitati svojoj djeci. Pitam se hoće li djeca rođena 2015. i 2018. godine imati razumijevanja za problem segregacije u Alabami, hoće li se bojati Boo Radleya, hoće li se diviti Atticusu Finchu kao što mu se ja divim - kao srednjoškolku nadahnuo me na studij prava (damn you, Atticus!), a kao roditelja na pronalazak vremena za dječja pitanja. Ovaj roman osvojio je srca širom svijeta, pa i Pulitzera, a Harper Lee donio je svjetsku slavu i pritisak zbog kojeg nikada ništa više nije napisala (ako izuzmemo prequel ovog romana čijem objavljivanju se do smrti protivila - s razlogom).


6. Lipanj: Dobar dan, tugo - Francois Sagan

Ovaj se klasik možda literarnim značajem ne može mjeriti s Virginijom Woolf ili Hemingwayem, ali meni je jako drag. Kad zatvorim oči, zamislim ljetnu sparinu, romansu i fjaku, sjetim se samo ovog romana kojeg je 1954. objavila tada devetnaestogišnja nobody, sjetim se Cecile i njenog mondenog ljetovanja s ocem i njegovim ženama na francuskoj rivijeri. Ovaj nimalo banalan romančić donio je Sagan status celebrityja (legenda kaže da je čak nadahnula Simona i Garfunkela na Sound of silence), navijestio seksualnu revoluciju, a nama još uvijek donosi dašak slatkoće i bezbrižnosti ljeta.

7. Srpanj: Sunce se rađa - Ernest Hemingway

Ne morate voljeti Hemingwayjeve romane, ali njegov imidž boema morate voljeti. Ovaj svestrani Amerikanac, koji se sam prozvao "Papa", družio se s medvjedom, mlatio je protivnike svog lege Joycea, vjerovao je da je novac najbolje potrošiti na šampanjac (taj se u životu nije otrijeznio), volio je polidaktilne mačke, a povijest piše da je preživio malariju, rak kože, hepatitis, dijabetes, ozljede slezene, bubrega, jetre, napuknuće lubanje i dvije avionske nesreće, valjda je zato i morao presuditi sam sebi. Njegov roman A sun also rises proslavio je utrke bikova u Pamploni na dan fieste svetog Fermina (u srpnju) te potaknuo Gertrude Stein na kovanje termina "izgubljena generacija" - saznajte zašto.

8. Kolovoz: Sto godina samoće - G. G. Marquez

Mogla sam vam ponuditi čitanje Svjetla u kolovozu, ali ja vam nisam Faulkner kind of gal (blame Benjy!), uostalom, u kolovozu se uvijek zaželim Marqueza i njegovog magičnog realizma. Dobijem želju zatvoriti se u svoja četiri zida, izući iz ladice šteku cigareta (ne pušim) i ukuhati litre kave crne k'o noć, kao što je činio Marquez tijekom dugih petnaest godina za vrijeme kojih je pisao ovu megapopularnu sagu obitelji Buendia i povijest sela Macondo. Čitanje ovog djela zahtjeva ozbiljne pripreme (da, crtat ćete to rodoslovno stablo!), ali isplatit će vam se jer nitko nikad nije napisao ništa nalik romanu Sto godina samoće.

9. Rujan: Deset malih crnaca - Agatha Christie

Mnogi književni kritičari, potpuno nepravedno, moram reći, niječu djelima Agathe Christie status književih klasika, ali mislim da s pravom tvrdim da su upravo njena djela potaknula mnoge mlade umove na potragu za misterijima koje skrivaju njihove lokalne knjižnice, pa tako i mene. Točno se sjećam, kao da je bilo jučer, prva knjiga koju sam u knjižnici posudila, a da nije bila za lektiru, bila je Agathina Tragedija u tri čina. Ostalo je povijest, a njena najdraža postala mi je i ostala Deset malih crnaca, o deset posjetitelja koji su pozvani na zagonetni otok koji je garant nadahnuo Eaglese na pisanje Hotela Californije.

10. Listopad: Slika Doriana Graya - Oscar Wilde

OK, možda ne volim klasike koliko volim pisce tih književnih klasika, te osobenjake koji su se tijekom života borili s brojnim predrasudama i kršili pravila dosadnog bontona, a među njima se ističe Oscar Wilde, irski dandy koji je do dana današnjeg poznatiji po svojim homoseksualnim nakaznim sklonostima koje su ga osudile i na zatvor, nego po svojim duhovitim i romantičnim djelima iza kojeg se krije britki um. Njegov ekscentrični i forever young duh još je itekako živ u njegovim djelima, a Slika Doriana Graya, roman o mladiću koji ljubi sliku svoju, tolikima je nadahnuće s razlogom.

11. Studeni: Svijet se raspada - Chinua Achebe

Iako sam obožavatelj američkih klasika, na ovom popisu mora se naći jedan od romana kojeg se na našim prostorima ne spominje dovoljno često, a koji me oduševio. Svijet se raspada je knjiga nigerijskog nagrađivanog književnika Chinua Achebe koju kritičari smatraju jednim od najvažnijih romana 20. stoljeća, a njen glavni lik je Okonkwo, najveći ratnik u svom plemenu kojem se, kad slučajno ubije čovjeka iz svog roda, svijet počinje raspadati. Daleko od francuske rivijere, yorkshireskih močvara i magije Maconda, ovaj roman na autentičan način prikazuje život afričkog čovjeka i, jednom kad ga pročitate, zasigurno će se naći na vašoj list knjiga koje valja preporučiti.

12. Prosinac: Božićna priča - Charles Dickens

Božićni shopping poklona, blještavilo, bogata trpeza, sve je to super, ali nema Božića bez Gospodina Scroogea, znate to i sami. Iako postoje brojne ekranizacije ove najslavnije Dickensonove božićne novele (još ih je napisao četiri), čitanje Božićne priče (A Christmas carol) poseban je doživljaj. Uz kuhano vino i prijevod Predraga Raosa (to je must!) buđenje božićnog duha je zajamčeno!

Tekst objavljen na portalu za kulturu Ziher.hr.

Primjedbe

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Što da čitaju naše mlade djevojke - danas?

Čitanje "Drago mi je da je Mama mrtva" tijekom toplinskog vala u potpunosti me poremetilo - toliko da sam poželjela ponovno pročitati "Stakleno zvono" Sylvije Plath! Budući da i nisam neki re-reader, a roman o djevojci koja doživljava živčani slom dovoljno je pročitati jednom u životu, pronašla sam zdraviju alternativu i posudila "Euforiju", roman o Sylviji Plath. Gotovo sam ga počela čitati, kad na svojoj polici spazih "Autobiografiju" Jagode Truhelke, koju sam si pribavila početkom ljeta! Pokazalo se, autobiografija koju je velika Jagoda Truhelka napisala 1944., povodom svog osamdesetog rođendana, u potpunoj je opreci s memoarima hollywoodske teen zvijezde koja se nosi s traumom odrastanja uz mommie dearest, i baš ono što sad trebam. Književnica koja je živjela na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće pisanje autobiografije počinje samozatajno, uz Božju pomoć, prisjećajući se obiteljskog ognjišta u rodnom Osijeku, u kojem je živjela do svoje četrnaes...

Varaždinske kronike (3)

Otkad pamtim, volim groblja. Volim grobljanske čemprese i grobljanske ptice. Volim priče koje započinju ponad nadgrobnih spomenika, volim emocije koje cvijetak u zemlji groba izaziva. Iako sam i kao dijete voljela groblja, nakon pogibelji mog prijatelja Marija, martinsko groblje mi je postalo omiljeno mjesto na svijetu. Kao četrnaestogodišnjakinje, moja prijateljica Tena i ja satima bismo sjedile na groblju, kraj stare templarske crkvice , ponekad bismo šutjele, ponekad bismo razgovarale - utjehu otad poistovjećujem s grobnom tišinom, tišinu neizgovorenih zagrljaja poistovjećujem s ljubavlju koja ne poznaje ni vrijeme ni prostor. Pekel - najstariji dio varaždinskog groblja Grob Vatroslava Jagića Najstariji grob - Ivana Galine, preminulog 1809. Varaždinsko groblje jedno je od najljepših u našoj zemlji, a osnovano je 1773. godine, nakon zabrane ukopa unutar gradskih zidina izdane od kraljice Marije Terezije 1768. godine. Varaždinec Herman Haller zaslužan je za današnji izgled groblj...

Šljokičasta u raljama života

"Znaš tko je pokrenuo kampanju za prvo okupljanje razreda od mature? Ja. Osobno. Dvadeset devet ljudi, a samo me dolazak jedne osobe zanimao." Propuštene prilike. Navodno ih svi imamo. Navodno urednici izdavačkih kuća obožavaju knjige na tu temu, jer ništa ne prodaje kao jad i čemer zbog onog što se nikad nije ni dogodilo. Ja? Ja ne vjerujem u propušteno, vjerujem samo u odlučnost.   Godinu smo u knjiškom klubu započele s "Otpusnim pismom" Marine Vujčić i Ivice Ivaniševića. Moje knjiške legice njome su se oduševile - prozvale su ju zabavnom, uvjerljivom, životnom, poučnom, dok je meni šištala para iz ušiju. Naime, imam ambivalentan stav o neostvarenim ljubavima. Da se slikovito izrazim, koliko obožavam "Sjaj u travi", toliko prezirem "Mostove okruga Madison." S jedne strane ljubav koju je život osudio na propast i koju bivši ljubavnici na najnježniji način, uz uzajamno poštovanje, dovijeka gaje jedno za drugo, prihvaćajući da je tako moralo biti,...

Varaždinske kronike (1)

"Nothing ever becomes real till experienced", Keatsova je rečenica koja me vodi dok planiram sljedeće obiteljsko putovanje. Imam strahovitu želju da moja djeca upoznaju svoju zemlju, da im riječi kao što su zavičaj i domovina postanu stvarne, da i ljubav prema njima bude jasna, opipljiva. Dugo nam je bila želja posjetiti Varaždin i Varaždinštinu - točku Hrvatske u kojoj ne žive ni Zagorci ni Podravci, grad koji je nekoć bio glavni grad Kraljevine Hrvatske u kojem je bilo sjedište bana i vlade, a koji se nama, Slavoncima, nikad ne nađe usput. Osim toga, grad je to predivne arhitekture - hortikulturalne i rezidencijalne. "Posjedovanje palače u gradu osigurava vlasniku mjesto u društvenoj strukturi", piše u knjizi "Barokne palače u Varaždinu" Petra Puhmajera, koju smo našli u apartmanu (zajedno s Vogueom, Modrom lastom i igrom Pazi lava, npr.). Ne nazivaju Varaždin džabe Malim Bečem, jer prekrasna zdanja nalaze se na svakom koraku - od palača Patačić i Sermag...

Midwestern kolač s jagodama

Moram priznati da u posljednje vrijeme pretjerano uživam u podcastu "Mjesto zločina", što se odrazilo i na moj izbor literature. Pažnju mi je privukao američki klasik koji je prvotno objavljen 1979., i to u časopisu The New Yorker, u dva dijela. Njegov autor, William Maxwell , bio je osebujni književni urednik The New Yorkera od 1936. do 1975., a u svojoj bogatoj karijeri bio je mentor velikanima kao što su Nabokov , Salinger , Welty i dr., ostavši skroman i iznimno samokritičan u svojim književnim pokušajima. Nakon što je napisao kratku priču o ubojstvu koje je potreslo njegov rodni gradić, Lincoln u Illinoisu, smatravši ju pričom zanemarive vrijednosti, spremio ju je u ladicu. Ipak, vrag mu nije dao mira i priči se vratio nakon nekoliko godina, ispisavši naposljetku retke svog posljednjeg romana, "Doviđenja, vidimo se sutra". U njemu, neimenovani pripovjedač (žanr kojem pribjegava Maxwell nazivaju autobiografskom metafikcijom) prisjeća se ubojstva koje je u njegov...