Preskoči na glavni sadržaj

12 klasika koje morate pročitati

Već pet godina dio sam knjižnog kluba, i to sekcije zvane Klasičari. To što sam dio knjižne grupe koja čita knjige koje se smatraju best of kompilacijom književne scene vjerojatno je najkontradiktorniji dio moje ličnosti koja nije sposobna voljeti ono što je univerzalno voljeno, ali upravo je pripadanje ovoj grupi zaslužno za širenje mojih apetita i vidika knjiškog moljca, unatoč tome što su teme klasika često teške boje kao što su samoubojstvo, propadanje obitelji, pedofilija, nekrofilija i sve ostale riječi koje završavaju s - filija. Dakle, zovemo se Klasičari i čitamo knjige koje su s vremenom postale dio opće kulture - koje, po mišljenju nekih bitnih kritičara, jer sami nismo dovoljno stručni za prosudbu o tome, imaju velik umjetnički značaj, odnosno, knjige za koje svi lažu da su ih pročitali, a zapravo im je poznat samo onaj jedan reprezentativni odlomak iz čitanke koju su krajičkom oka vidjeli na satu hrvatskog jezika. Ukoliko ste na početku nove godine odlučili updatati svoje poznavanje opće kulture, biti iskreni prema sebi i cijelom svijetu, ili ste wannabe klasičar, ali ne znate odakle biste počeli, danas vam nudim ponudu koju nećete moći odbiti - popis dvanaest must read klasika, po mom skromnom i nimalo objektivnom mišljenju.


1. Siječanj: Zašto se niste ubili - Viktor E. Frankl

Ovaj veseli naslov valja pročitati na početku godine, ali ne radi blagdana koji su prohujali i ostavili za sobom prazne novčanike i nagomilane kilograme, nego radi stavljanja svijeta u jednu zdravu perspektivu, i radi odavanja počasti ovom autoru, neurologu i psihijatru, tvorcu Treće bečke škole psihoterapije, koji je svoje preživljavanje koncentracijskih logora Drugog svjetskog rata poželio pretvoriti u iskustvo koje je imalo smisla. U mjesecu sjećanja na holokaust, i u mjesecu kojeg mnogi smatraju najdepresivnijim u godini, dopustite Viktoru E. Franklu da vam vrati vjeru u život.

2. Veljača: Orkanski visovi - Emily Bronte

Priznajem, nisam baš na "ti" s ljubavnim romanima, pa ni klasicima, ali u prevrtljivoj veljači, mjesecu ljubavi, ne mogu ne preporučiti vam Orkanske visove, jedino djelo jedne od najpoznatijih književnica 19. stoljeća, Emily Bronte. Viktorijanska gotika, vrištineYorkshirea, divlji Heatcliff i njegova Catherine - svi mi sanjamo o ljubavi koja je jača od smrti, a ova to doista jest. Ukoliko je u vama ijedna romantična koščica, pružite priliku nimalo pitkom jeziku ove sestre Bronte, a ako baš nemate živaca za vintage English, pogledajte bar ekranizaciju romana s Tomom Hardyjem u ulozi Heatcliffa - you'll never be the same again.


3. Ožujak: Vlastita soba - Virginia Woolf

Ožujak je mjesec mog rođenja i mjesec u kojem slavimo Dan žena, ali neću vam preporučiti Male žene ili Sluškinjinu priču, koje su opet popularne zahvaljujući Hollywoodu, nego ću vam reći samo jedno ime - Virginia Woolf. Zanemarite činjenicu da si je žena kaput napunila kamenjem i legla u rijeku kraj svoje kućice u cvijeću, ova žena jedna je od feminističkih ikona, a njenu struju svijesti kopiraju još i danas. U Vlastitoj sobi ona progovara o ženama u književnost, i ovo djelo jedno je od najbitnijih djela koje jedna žena treba pročitati.


4. Travanj: Pisma starijeg đavla mlađem - C. S. Lewis

Ako ste dijete devedesetih, i vi ste plakali vidjevši slomljenog Aslana na kamenom stolu, i vi ste sanjali da vas mamin ormar s kaputima odvodi Tumnusu na čaj, a ako niste dijete devedesetih, onda nemate pojma o čemu govorim. Ipak, osim po Kronikama iz Narnije, Oxfordskog profesora i prijatelja velikog Tolkiena, C. S. Lewisa trebali biste poznavati kao poznatog obraćenika na krščanstvo čija apologetika je i danas iznimno popularna. U Pismima iskusni đavao otkriva mlađemu tajne u zavođenju ljudi, i bili vi vjernik ili ne, mogli biste se iznenaditi Lewisovim istinitim, i otužnim, ali duhovitim prikazom ljudskog roda.

5. Svibanj: Ubiti pticu rugalicu - Harper Lee

Ovaj američki klasik jedna je od knjiga koju jedva čekam čitati svojoj djeci. Pitam se hoće li djeca rođena 2015. i 2018. godine imati razumijevanja za problem segregacije u Alabami, hoće li se bojati Boo Radleya, hoće li se diviti Atticusu Finchu kao što mu se ja divim - kao srednjoškolku nadahnuo me na studij prava (damn you, Atticus!), a kao roditelja na pronalazak vremena za dječja pitanja. Ovaj roman osvojio je srca širom svijeta, pa i Pulitzera, a Harper Lee donio je svjetsku slavu i pritisak zbog kojeg nikada ništa više nije napisala (ako izuzmemo prequel ovog romana čijem objavljivanju se do smrti protivila - s razlogom).


6. Lipanj: Dobar dan, tugo - Francois Sagan

Ovaj se klasik možda literarnim značajem ne može mjeriti s Virginijom Woolf ili Hemingwayem, ali meni je jako drag. Kad zatvorim oči, zamislim ljetnu sparinu, romansu i fjaku, sjetim se samo ovog romana kojeg je 1954. objavila tada devetnaestogišnja nobody, sjetim se Cecile i njenog mondenog ljetovanja s ocem i njegovim ženama na francuskoj rivijeri. Ovaj nimalo banalan romančić donio je Sagan status celebrityja (legenda kaže da je čak nadahnula Simona i Garfunkela na Sound of silence), navijestio seksualnu revoluciju, a nama još uvijek donosi dašak slatkoće i bezbrižnosti ljeta.

7. Srpanj: Sunce se rađa - Ernest Hemingway

Ne morate voljeti Hemingwayjeve romane, ali njegov imidž boema morate voljeti. Ovaj svestrani Amerikanac, koji se sam prozvao "Papa", družio se s medvjedom, mlatio je protivnike svog lege Joycea, vjerovao je da je novac najbolje potrošiti na šampanjac (taj se u životu nije otrijeznio), volio je polidaktilne mačke, a povijest piše da je preživio malariju, rak kože, hepatitis, dijabetes, ozljede slezene, bubrega, jetre, napuknuće lubanje i dvije avionske nesreće, valjda je zato i morao presuditi sam sebi. Njegov roman A sun also rises proslavio je utrke bikova u Pamploni na dan fieste svetog Fermina (u srpnju) te potaknuo Gertrude Stein na kovanje termina "izgubljena generacija" - saznajte zašto.

8. Kolovoz: Sto godina samoće - G. G. Marquez

Mogla sam vam ponuditi čitanje Svjetla u kolovozu, ali ja vam nisam Faulkner kind of gal (blame Benjy!), uostalom, u kolovozu se uvijek zaželim Marqueza i njegovog magičnog realizma. Dobijem želju zatvoriti se u svoja četiri zida, izući iz ladice šteku cigareta (ne pušim) i ukuhati litre kave crne k'o noć, kao što je činio Marquez tijekom dugih petnaest godina za vrijeme kojih je pisao ovu megapopularnu sagu obitelji Buendia i povijest sela Macondo. Čitanje ovog djela zahtjeva ozbiljne pripreme (da, crtat ćete to rodoslovno stablo!), ali isplatit će vam se jer nitko nikad nije napisao ništa nalik romanu Sto godina samoće.

9. Rujan: Deset malih crnaca - Agatha Christie

Mnogi književni kritičari, potpuno nepravedno, moram reći, niječu djelima Agathe Christie status književih klasika, ali mislim da s pravom tvrdim da su upravo njena djela potaknula mnoge mlade umove na potragu za misterijima koje skrivaju njihove lokalne knjižnice, pa tako i mene. Točno se sjećam, kao da je bilo jučer, prva knjiga koju sam u knjižnici posudila, a da nije bila za lektiru, bila je Agathina Tragedija u tri čina. Ostalo je povijest, a njena najdraža postala mi je i ostala Deset malih crnaca, o deset posjetitelja koji su pozvani na zagonetni otok koji je garant nadahnuo Eaglese na pisanje Hotela Californije.

10. Listopad: Slika Doriana Graya - Oscar Wilde

OK, možda ne volim klasike koliko volim pisce tih književnih klasika, te osobenjake koji su se tijekom života borili s brojnim predrasudama i kršili pravila dosadnog bontona, a među njima se ističe Oscar Wilde, irski dandy koji je do dana današnjeg poznatiji po svojim homoseksualnim nakaznim sklonostima koje su ga osudile i na zatvor, nego po svojim duhovitim i romantičnim djelima iza kojeg se krije britki um. Njegov ekscentrični i forever young duh još je itekako živ u njegovim djelima, a Slika Doriana Graya, roman o mladiću koji ljubi sliku svoju, tolikima je nadahnuće s razlogom.

11. Studeni: Svijet se raspada - Chinua Achebe

Iako sam obožavatelj američkih klasika, na ovom popisu mora se naći jedan od romana kojeg se na našim prostorima ne spominje dovoljno često, a koji me oduševio. Svijet se raspada je knjiga nigerijskog nagrađivanog književnika Chinua Achebe koju kritičari smatraju jednim od najvažnijih romana 20. stoljeća, a njen glavni lik je Okonkwo, najveći ratnik u svom plemenu kojem se, kad slučajno ubije čovjeka iz svog roda, svijet počinje raspadati. Daleko od francuske rivijere, yorkshireskih močvara i magije Maconda, ovaj roman na autentičan način prikazuje život afričkog čovjeka i, jednom kad ga pročitate, zasigurno će se naći na vašoj list knjiga koje valja preporučiti.

12. Prosinac: Božićna priča - Charles Dickens

Božićni shopping poklona, blještavilo, bogata trpeza, sve je to super, ali nema Božića bez Gospodina Scroogea, znate to i sami. Iako postoje brojne ekranizacije ove najslavnije Dickensonove božićne novele (još ih je napisao četiri), čitanje Božićne priče (A Christmas carol) poseban je doživljaj. Uz kuhano vino i prijevod Predraga Raosa (to je must!) buđenje božićnog duha je zajamčeno!

Tekst objavljen na portalu za kulturu Ziher.hr.

Primjedbe

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...

Happy Christmas to all...!

Božićne priče jedan su od mojih omiljenih žanrova - rado otkrivam nove, koje još nisam pročitala. Ove godine naručila sam si "T'was the night before Christmas", američki klasik koji nam je svima poznat (a da to ni ne znamo). Objavljena je anonimno 1823., u novinama, a od 1837. pripisuje se Clementu C. Mooreu. Ova poema smatra se najpoznatijim stihovima ikada napisanima od strane žitelja Sjedinjenih Država, imala je ogroman utjecaj na običaje darivanje za Božić, i zacementirala je lik Djeda Božićnjaka (svetog Nikolu u pjesmi) that we all know and love. "His eyes - how they twinkled! his dimples how merry! His cheeks were like roses, his nose like a cherry! His droll little mouth was drawn up like a bow,  And the beard of his chin as white as the snow" Poema započinje na Badnjak, kad se obitelj sprema na spavanje, a otac začuje čudne zvukove oko kuće. Otac, pripovjedač, na tratini ispred kuće zatiče svetog Nikolu (Djeda Božićnjaka), koji nosi vreću punu darova, a ...

Došašće kod kuće: Male žene

U propovijedi na misi na misijsku nedjelju župnik je rekao da molitva ne treba Bogu jer Bog zna naše potrebe i želje. Molitva treba nama, kazao je - ona nas transformira i prizemljuje, okreće nas Bogu pa postajemo Bogu bliži. Zapisala sam si te njegove rečenice kao važan podsjetnik, misleći da će me inspirirati da postanem bolja moliteljica (uf, gora teško da mogu postati). Moje su molitve najčešće nedovršene i raspršene, kao i moje misli... Hvatam se za župnikove riječi u ove hladne dane lišene vedra neba pa i biram štivo nadahnuto njima - "Male žene" su nalik djevojačkoj molitvi, grlene, vesele, i umiju mijenjati srca. "...četiri sestre koje su u sutonu sjedile i plele dok je vani tiho padao prosinački snijeg, a unutra veselo pucketala vatra. Bijaše to udobna stara soba, iako je tepih već bio izblijedio, a namještaj vrlo jednostavan, jer je na zidovima bilo nekoliko slika; udubljenja u zidovima ispunjavahu knjige, u prozorima su cvale krizanteme i kukurijek, sve prože...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...