Preskoči na glavni sadržaj

Korjenito iskorjenjivanje za kraj ljeta

Kao dijete, kraj ljeta bih uvijek dočekala mršteći se, jer kraj ljeta značio je samo jedno - treba pokupiti šljive. I ujutro, i uvečer. I danas, i sutra. One rastopljene šljive čiji sok natapa zemlju, priziva mrave i ose, lijepi se za stopala. Mrzila sam to stablo, tu šljivu. Bila sam uvjerena da je šljivovica ljuta jer su djeca namrgođena dok skupljaju šljive od kojih se peče. Morale su proći godine da šljivi priznam njezinu važnost - od prodanih šljiva roditelji su nam uoči svake nove školske godine kupili nove udžbenike, tatinom se rakijom nazdravljalo na mojoj svadbi, sada se moja djeca slade maminim pekmezom i igraju ispod krošnji tog nezahvalnog drveta, usađenog u zemlju mog djeda. Sad, kad smo obje starije, draga mi je ta šljiva. Malo sam joj i nalik, čini mi se.


Možda me zbog pomirdbe sa šljivom privukao naslov nove knjige Elif Shafak, britansko-turske književnice čiji sam opus davnih dana strpala u ladicu s turskim sapunicama za koje ne marim - "Otok nestalih stabala." Privukla me naslovnica ciparsko žute boje i spomen stabala, čiji hlad bih uvijek navela kao omiljeno mjesto za čitanje. "Ovo će biti moja prva Elif", imala sam osjećaj.

Iako se ovaj roman predstavlja kao roman o ljubavi mladih otočana - Grka i kršćanina Kostasa i Turkinje i muslimanke Defne - njegova ljepota leži u pripovjednim linijama kojima je njihova priča ispričana. Roman započinje poemom (tako se barem čini, jer rečenice Elif Shafak iznimno su melodiozne) o podijeljenom otoku na kraju Sredozemnog mora, o gradu Nikoziji s brdom na koje se ptice svih perja dolaze nahraniti, s bunarom u kojem se svjetluca stari džepni sat koji čuva tajnu koja kad tad mora izroniti na površinu.


"Vrijeme je ptica pjevica i kao svaku pjevicu, i njega se može zarobiti. Može ga se zatvoriti u krletku i u njoj ga držati i duže nego što možda mislite. Ali ne može ga se zauvijek sapeti. Nijedno sužanjstvo ne traje vječno."

Priča se, potom, zapliće u Engleskoj, 2010-ih, gdje šesnaestogodišnja djevojka Ada Kazantzakis, snena, sjedi uz prozor na dnu učionice, na satu povijesti. Dok se njezini razredni kolege vesele božićnim praznicima, Ada nije entuzijastična - provest će ih sa čudakom od oca koji voli drveće više nego ljude. Iz misli je prene profesorica koja zadaje zadatak - razgovor sa starijim rođakom o obiteljskim dragocjenostima i pričama koje se prenose s koljena na koljeno. Iako Ada ne poznaje nijednog svog rođaka, niti je ikada bila na Cipru, otoku svojih roditelja i predaka, pružit će joj se prilika da sazna više o svojim korijenima, ali i da dobije odgovor na pitanje - može li se naslijediti tuga?


"Nadala sam se da je u pravu i da će jednog dana, u ne predalekoj budućnosti, sva ova bol koristiti budućim naraštajima na ovom otoku, unucima onih koji su preživjeli nevolje. Ako danas odete na Cipar, još uvijek ćete naći nadgrobne spomenike grčkih i turskih udovica, s natpisima uklesanim drukčijim pismom, ali sa sličnom molbom: Ako nađete mog supruga, molim vas da ga pokopate pokraj mene."


Adina obiteljska štorija, koja uključuje nekoliko ljubavnih priča započetih 1974. ("...svatko tko od ljubavi očekuje razboritost možda nikad nije volio"), nekoliko podijeljenih obitelji i tisuće uništenih života, ispričana je u klasičnom trećem licu, ali i u prvom licu objektivne promatračice - stabla smokve koju je u obliku reznice Adin otac, Kostas, brižno sa Cipra prenio u Englesku ("..kad stablo smokve spasiš od oluje, spašavaš nečije sjećanje"). Budući da joj engleska klima ne prija, Kostas zimi zakapa smokvu pa ona bdije negdje ispod površine Adinog i Kostasovog života, prisjećajući se veselja i ljubavi, ali i ratnih strahota kojima je svjedočila, dok joj je korijenje isprepleteno s boli i prazninom koju je Defne, Adina majka, ostavila iza sebe.


"Želio sam reći da neki ljudi na stablu najprije primijete deblo. To su oni kojima su najvažniji red, sigurnost, pravila, kontinuitet. Drugi prije svega ostalog vide grane. Oni čeznu za promjenom, osjećajem slobode. I na kraju, postoje i takvi koje privuče korijenje, iako je skriveno ispod zemlje. Oni su duboko emocionalno vezani za svoje nasljeđe, identitet, običaje..."


Elif Shafak s lakoćom navodi čitatelja da se zaljubi u likove, ali i boje (sve gledam kroz prizmu tirkiza, akvamarina i azurno plave), mirise (onaj liker od rogača nepodnošljivo me privlači, a u zraku ćutim jasmin i zrele smokve), okuse (pitam se kakvog je okusa sladoled od anisa ili kava s kardamomom), zvukove (pjev ptica može nadglasati samo vrisak) - ovaj roman raj je za sva osjetila, a njezina fuzija povijesti i fikcije podsjetila me na stil pripovijedanja Victorije Hislop. Ako vas je zaintrigirala Spinalonga, "Otok nestalih stabala" će vas raspametiti, poučiti, navesti da plačete. Tanka je granica između teksta koji budi emocije i koji je patetičan, ali Elif Shafak joj se ne približava - njezina mudra smokva otkriva onoliko koliko treba, niti trunčicu više. Živi svijet podijeljenog otoka, legende i mitovi, kao i povijesne činjenice, vodilja su ovoj književnici koja ljubavnom pričom progovara o identitetu, o tajnama koje nam truju korijenje i sprječavaju nas da širimo grane na sve strane. Upečatljivom pričom koju je ispričala priroda Elif Shafak podsjeća da samo otkapanje korijenja može iscijeliti cijelo stablo i prizvati neko novo proljeće, te da i najzahtjevnije stablo može donijeti slatke plodove - iste one koje smo nekoć, mrzovoljni, otimali mravima i bacali u kazan.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

365 rečenica: razgovor ugodni sa sobom

Kraj godine tradicionalno me tjera na reviziju svega što sam u životu učinila ili propustila učiniti - vrag mi nije dao mira pa sam s police dohvatila svoju prvu "knjigu", naslovljenu "ŽIVOT". Zbirka je to školskih sastavaka koje sam napisala u razdoblju od 1995. do 1998., kako stoji u predgovoru, a koje sam uredno prepisala u bilježnicu A5 formata, sročivši predgovor i sadržaj. Zamolila sam prijatelje da ilustriraju neke od priča, pa i napisala famoznu bilješku o piscu koju je potpisala moja prijateljica Andrijana (ta ne može autorica sama o sebi pisati, to bi bilo blesavo!). U toj bilješci, između ostalog, stoje rečenice: "Voli ići u školu i želi postati spisateljica ili odvjetnica. Trenutačno ide u 5.e." Ta mi bilješka grije srce i mami osmijeh - milo mi je što imam svoje snove zabilježene na papiru i gotovo sam sigurna da sam neke od njih uspjela ostvariti samo zašto što su godinama čamili na linijama jedne posebne teke (snove ne smiješ otkriti glasno,...

Adventske riječi: obitelj

Jednom davno, moj mi je razredni kolega u božićnoj čestitici parafrazirao misli svetog Augustina: "Onaj tko želi zagrijati svijet, mora zapaliti vatru. Ti imaš tu vatru..." Do dana današnjeg ja nisam dobila ljepšeg komplimenta, a sjetim ga se kad god se umorim od svijeta i dođe mi da s porazom priznam: "Željko, ponestalo mi iskre." Ne znam jesam li previše puta gledala "Grincha" ili je svijet otišao k vragu,  ali sve češće se uhvatim da poželim otići - s mreža, iz razgovora, iz situacije, iz prostorije - napustiti sve ono i one koji prelaze granice dobrog ukusa i pristojnosti. I možda bi se revolucionarka u meni i pobunila, očitala nekome i bukvicu, ali trenutno sam uronjena u tekstove Jagode Truhelke, a Jagoda navodi na bivanje iznad svih prostakluka i nepravdi. Čitanje romana Krudy Gyule o Pešti s kraja 19. stoljeća nije mi utažilo žeđ za prošlim vremenima - kad je čovjek umio vjerovati u ideale, ni ne sluteći za što je sve ljudski rod sposoban. Četrnae...

Mađarska u fokusu

Štreber u meni uvijek vreba - ako Interliber kaže da je zemlja gost ove godine Mađarska, ja na vikend u metropoli ponesem Mađare sa sobom. "Ispod bazge, među jorgovanima i grmovima lješnjaka. Nedaleko od onoga drveta kojemu je ponekad treperilo lišće iako nije bilo vjetra. Troje je činilo našu obitelj: tata, mama i dijete. Ja sam bio tata, Eva je bila mama", prve su rečenice romana, i bile su dovoljne da Nadas Peteru poklonim svoju pažnju (iako je na istoj stranici stajala i rečenica: "Kada bih mu prerezao tu žilu, istekla bi mu krv.") Volim taj ravničarski blues, tu tminu koju naši komšije vuku za sobom kamo god pošli. Njihova književna djela mahom su turobna, nema u njima ni svjetla ni spokoja. Nadas, suvremeni mađarski pisac, nije iznimka. U jednom je intervjuu ususret Interliberu Nadas rekao da se riječima muzicira , da je pisanje romana slično skladanju - da često ne zna je li nešto rekao jer tako bolje zvuči ili jer tako doista misli. Jako mi se to svidjelo. V...

10 razloga zašto volim prosinac

Nijedan mjesec u godini nije toliko iščekivan kao prosinac. Iako je vani nekoliko stupnjeva u minusu, pa prije posla moramo pola sata strugati snijeg s auta, koji često ne možemo ni upaliti, a na sebe moramo obući dvadesetšest slojeva tople odjeće i matching šal i rukavice, u prometu je krkljanac, u trgovačkim centrima ispraznimo novčanike za poklone najdražima, a dok platimo račune za grijanje i potpuno bankrotiramo, i iako dolazi i taj famozni smak svijeta - ovo doba godine za mnoge je najljepše jer je vrijeme adventa u kojem se pripremamo za proslavu rođenja Isusa Krista obojano ljubavlju, radošću i obiteljskim mirom - svemu od čega čovjek živi. Ukoliko ste slučajno grinchavi i ne osjećate simpatije prema prosincu, evo nekoliko razloga da se predomislite: 1. Zimske radosti Moj uvaženi gospodin otac svake godine pobožno radi na skijaškoj stazi koja se nalazi uzduž našeg voćnjaka i koja okuplja pola komšiluka . Tapkanje po snijegu, gore-dol...

Adventske riječi: svjetlo

Zamisli scenu, za stolom sjede: Don Juan Ziobro, Fanny Kapelmeister, Szymon Sama Dobrota, Kolumbo, Najtraženiji Terorist Svijeta, Kralj Šećera, Udarnik Socijalističkog Rada, samoubojice i naš pripovjedač. Mora da je riječ o jednom od krugova pakla, ili je mjesto radnje umobolnica (" Let iznad kukavičjeg gnijezd a" još mi je svjež u podsvijesti). Badnja je noć i žitelji ustanove misle o svojim prošlim životima, onima kojih su se odrekli u korist ovisnosti. Don Juan Ziobro svira božićnu pjesmu, a "opustošeni mozgovi" ju ne znaju pjevati. Priča Jerzyja Pilcha mi se učinila nedovršenom, i bila sam u pravu - u biografiji stoji da je "Don Juanova pastorala" samo komadić romana. Sljedeća u zbirci poljskih priča o Božiću priča je Olge Tokarczuk, poznate nobelovke. U priči " Profesor Andrews u Varšavi " gospođa me Olga prikovala za stolicu pričom o profesoru iz Londona koji se, ni kriv ni dužan, nađe u Poljskoj usred rata. Nitko ga ne razumije, uvjeren j...