Kao dijete, kraj ljeta bih uvijek dočekala mršteći se, jer kraj ljeta značio je samo jedno - treba pokupiti šljive. I ujutro, i uvečer. I danas, i sutra. One rastopljene šljive čiji sok natapa zemlju, priziva mrave i ose, lijepi se za stopala. Mrzila sam to stablo, tu šljivu. Bila sam uvjerena da je šljivovica ljuta jer su djeca namrgođena dok skupljaju šljive od kojih se peče. Morale su proći godine da šljivi priznam njezinu važnost - od prodanih šljiva roditelji su nam uoči svake nove školske godine kupili nove udžbenike, tatinom se rakijom nazdravljalo na mojoj svadbi, sada se moja djeca slade maminim pekmezom i igraju ispod krošnji tog nezahvalnog drveta, usađenog u zemlju mog djeda. Sad, kad smo obje starije, draga mi je ta šljiva. Malo sam joj i nalik, čini mi se.
Možda me zbog pomirdbe sa šljivom privukao naslov nove knjige Elif Shafak, britansko-turske književnice čiji sam opus davnih dana strpala u ladicu s turskim sapunicama za koje ne marim - "Otok nestalih stabala." Privukla me naslovnica ciparsko žute boje i spomen stabala, čiji hlad bih uvijek navela kao omiljeno mjesto za čitanje. "Ovo će biti moja prva Elif", imala sam osjećaj.
Iako se ovaj roman predstavlja kao roman o ljubavi mladih otočana - Grka i kršćanina Kostasa i Turkinje i muslimanke Defne - njegova ljepota leži u pripovjednim linijama kojima je njihova priča ispričana. Roman započinje poemom (tako se barem čini, jer rečenice Elif Shafak iznimno su melodiozne) o podijeljenom otoku na kraju Sredozemnog mora, o gradu Nikoziji s brdom na koje se ptice svih perja dolaze nahraniti, s bunarom u kojem se svjetluca stari džepni sat koji čuva tajnu koja kad tad mora izroniti na površinu.
"Vrijeme je ptica pjevica i kao svaku pjevicu, i njega se može zarobiti. Može ga se zatvoriti u krletku i u njoj ga držati i duže nego što možda mislite. Ali ne može ga se zauvijek sapeti. Nijedno sužanjstvo ne traje vječno."
Priča se, potom, zapliće u Engleskoj, 2010-ih, gdje šesnaestogodišnja djevojka Ada Kazantzakis, snena, sjedi uz prozor na dnu učionice, na satu povijesti. Dok se njezini razredni kolege vesele božićnim praznicima, Ada nije entuzijastična - provest će ih sa čudakom od oca koji voli drveće više nego ljude. Iz misli je prene profesorica koja zadaje zadatak - razgovor sa starijim rođakom o obiteljskim dragocjenostima i pričama koje se prenose s koljena na koljeno. Iako Ada ne poznaje nijednog svog rođaka, niti je ikada bila na Cipru, otoku svojih roditelja i predaka, pružit će joj se prilika da sazna više o svojim korijenima, ali i da dobije odgovor na pitanje - može li se naslijediti tuga?
"Nadala sam se da je u pravu i da će jednog dana, u ne predalekoj budućnosti, sva ova bol koristiti budućim naraštajima na ovom otoku, unucima onih koji su preživjeli nevolje. Ako danas odete na Cipar, još uvijek ćete naći nadgrobne spomenike grčkih i turskih udovica, s natpisima uklesanim drukčijim pismom, ali sa sličnom molbom: Ako nađete mog supruga, molim vas da ga pokopate pokraj mene."
Adina obiteljska štorija, koja uključuje nekoliko ljubavnih priča započetih 1974. ("...svatko tko od ljubavi očekuje razboritost možda nikad nije volio"), nekoliko podijeljenih obitelji i tisuće uništenih života, ispričana je u klasičnom trećem licu, ali i u prvom licu objektivne promatračice - stabla smokve koju je u obliku reznice Adin otac, Kostas, brižno sa Cipra prenio u Englesku ("..kad stablo smokve spasiš od oluje, spašavaš nečije sjećanje"). Budući da joj engleska klima ne prija, Kostas zimi zakapa smokvu pa ona bdije negdje ispod površine Adinog i Kostasovog života, prisjećajući se veselja i ljubavi, ali i ratnih strahota kojima je svjedočila, dok joj je korijenje isprepleteno s boli i prazninom koju je Defne, Adina majka, ostavila iza sebe.
"Želio sam reći da neki ljudi na stablu najprije primijete deblo. To su oni kojima su najvažniji red, sigurnost, pravila, kontinuitet. Drugi prije svega ostalog vide grane. Oni čeznu za promjenom, osjećajem slobode. I na kraju, postoje i takvi koje privuče korijenje, iako je skriveno ispod zemlje. Oni su duboko emocionalno vezani za svoje nasljeđe, identitet, običaje..."
Elif Shafak s lakoćom navodi čitatelja da se zaljubi u likove, ali i boje (sve gledam kroz prizmu tirkiza, akvamarina i azurno plave), mirise (onaj liker od rogača nepodnošljivo me privlači, a u zraku ćutim jasmin i zrele smokve), okuse (pitam se kakvog je okusa sladoled od anisa ili kava s kardamomom), zvukove (pjev ptica može nadglasati samo vrisak) - ovaj roman raj je za sva osjetila, a njezina fuzija povijesti i fikcije podsjetila me na stil pripovijedanja Victorije Hislop. Ako vas je zaintrigirala Spinalonga, "Otok nestalih stabala" će vas raspametiti, poučiti, navesti da plačete. Tanka je granica između teksta koji budi emocije i koji je patetičan, ali Elif Shafak joj se ne približava - njezina mudra smokva otkriva onoliko koliko treba, niti trunčicu više. Živi svijet podijeljenog otoka, legende i mitovi, kao i povijesne činjenice, vodilja su ovoj književnici koja ljubavnom pričom progovara o identitetu, o tajnama koje nam truju korijenje i sprječavaju nas da širimo grane na sve strane. Upečatljivom pričom koju je ispričala priroda Elif Shafak podsjeća da samo otkapanje korijenja može iscijeliti cijelo stablo i prizvati neko novo proljeće, te da i najzahtjevnije stablo može donijeti slatke plodove - iste one koje smo nekoć, mrzovoljni, otimali mravima i bacali u kazan.
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)