Otkad pamtim, volim groblja. Volim grobljanske čemprese i grobljanske ptice. Volim priče koje započinju ponad nadgrobnih spomenika, volim emocije koje cvijetak u zemlji groba izaziva. Iako sam i kao dijete voljela groblja, nakon pogibelji mog prijatelja Marija, martinsko groblje mi je postalo omiljeno mjesto na svijetu. Kao četrnaestogodišnjakinje, moja prijateljica Tena i ja satima bismo sjedile na groblju, kraj stare templarske crkvice, ponekad bismo šutjele, ponekad bismo razgovarale - utjehu otad poistovjećujem s grobnom tišinom, tišinu neizgovorenih zagrljaja poistovjećujem s ljubavlju koja ne poznaje ni vrijeme ni prostor.
 |
| Pekel - najstariji dio varaždinskog groblja |
 |
| Grob Vatroslava Jagića |
Najstariji grob - Ivana Galine, preminulog 1809.
Varaždinsko groblje jedno je od najljepših u našoj zemlji, a osnovano je 1773. godine, nakon zabrane ukopa unutar gradskih zidina izdane od kraljice Marije Terezije 1768. godine. Varaždinec Herman Haller zaslužan je za današnji izgled groblja - tom su hortikulturniku groblja bila u krvi. Naime, i njegov otac i njegov očuh bili su upravitelji varaždinskog groblja, a on njihov nasljednik. Oduševljen europskim parkovima, posebno Schönbrunnom i Versaillesom, poželio je groblje pretvoriti u park s konceptom "estetske intimnosti", stvorivši tri dimenzije arhitekture. Početkom 19. stoljeća na groblju je zasađeno preko deset tisuća tuja, mnoštvo breza, javora, jasena, dok su u podnožju visokih stabala kuglasto oblikovani šimširi i magnolije. Haller je imao viziju groblja kao perivoja živih, a njegovi su nasljednici i danas vjerni toj ideji.
Kad sam čula za knjigu "The End od Your Life Book Club" Willa Schwalbea, oduševila sam se premisom - sin, inače u urednik u izdavačkoj kući, pripovijeda priču o čitateljskom klubu koji je stvoren u čekaonici klinike na Mangattanu u kojoj mu je majka, uz mochu iz aparata, primala kemoterapiju 2007., uslijed dijagnoze raka u žučnom kanalu. Entuzijastično sam ponijela ovu knjigu u Varaždin, nadajući se toploj obiteljskoj priči, onakvoj kakva se ne može okončati nad otvorenom rakom.
Hm, naljepnica "The New York Times Besteller" na koricama trebala mi je ukazati na to da ova knjiga zvuči predobro da bi bila istinita. Autor je, čitajući knjige uglavnom po izboru njegove sedamdesettrogodišnje majke, dojmove o pročitanom isprepleo s poukama kojima ga je pokojna majka učila, pokušavajući joj odati počast. Iako je ideja ovog romana bila približiti čitatelju intimni prostor između sina i majke (i između dvije osobe, damn it!), izvedba nije zadovoljila moje snobovske ukuse - žalosno je što moram reći, iako kroz book club saznaje informacije iz života svoje majke, Will svoju majku nikada uistinu ne upoznaje. Ona je u njegovim očima zauvijek ostala svetica, humanitarka i superwoman koja organizira svima život, žena vrijedna divljenja. Međutim, takve stepfordske žene, ako uopće postoje, meni ne mogu poslužiti kao uzor. Zapravo, poprilično su dosadne. Meni je uzor žena o kojoj pjeva Meredith Brooks - žena koja je bitch, lover, child, mother, sinner, saint, hell i dream... Ta žena ima puno toga za reći.
Čitajući o politički korektnoj obitelji Schwalbe i površnim razgovorima koje su vodili u tako dramatičnim trenucima života, shvatila sam da sam sretna što sam odrasla u prokleto nesavršenoj obitelji, u gnijezdu ljudi od krvi i mesa - ljudi koji vole život, ali ne boje se smrti.
Kad bismo moja majka i ja imale book club (a imamo ga tu i tamo - ponajviše u zimskom periodu, kad ona ima vremena za čitanje), a ja zapisivala naše dojmove, to bi bila priča o dvije osobe koje kroz fiktivne likove uviđaju svoje pogreške, svoja žaljenja, svoje radosti i svoja nadanja. Kad bih ja pričala o knjigama koje moja mama i ja čitamo, čitatelj bi te knjige poželio i čitati (to se ovdje nije dogodilo jer je njihov odnos prema knjigama poprilično hladan i štur - npr. njegovoj se majci jako svidio "Gonič zmajeva" Khaleda Hosseinija jer pokazuje Afganistan kakvog ona poznaje) - jer strastveni čitatelj, pričajući o knjigama, otkriva sebe (čak i kad mu te knjige nisu po volji). Iskusni čitatelj žudi za knjigama koje su napisane samo za njega - velikodušan će čitatelj, pak, znati takvom knjigom "zaraziti" i druge. Na ovom blogu godinama ostavljam misli o pročitanom poput komadića kruha na stazi koja vijuga začaranom šumom. Volim misliti da će ih jednog dana pronaći (i pozobati) moja djeca - da će me vidjeti, da će me čuti, ovakvu kakva jesam.
"You don't have to talk all the time. Sometimes just being there is enough."
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)