Preskoči na glavni sadržaj

Knjiga kao nagrada, da ne kažem naknada

Nisu moji starci u kući imali knjige. Ma nisu imali ni police za knjige - u silnim vitrinama oduvijek su držali čaše za vino i šampanjac iz kojih se nikad nije pilo i špajz servise koje su dobili od raznih tetki i strina u svojim svatovima. Onih par knjiga, koje moja mama posjeduje, drži se povrh bifea kojeg su, kao arhaični komad DIK-ovog namještaja, smjestili u spavaću sobu. Ondje je onih pet knjiga o povijesti Hrvata koje je napisao Vjekoslav Klaić, metar indigo plavih knjiga Branka Ćopića, par knjiga Janka Matka, knjiga Phila Bosmansa koju su moji dobili na dar od patera Železnjaka i iz koje mama vazda prepisuje rečenice kad ispisuje čestitke kojekakvim mladencima u našoj familiji. Tu su Kozarci, "Salaš u malom ritu", pohabani primjerak "Heidi" koju je moj djed dobio za zasluge u vojsci, knjiga Petra Janjića-Tromblona, Mara Švel-Gamiršek, Zagorka, Vera Erl, Matanovićka i Šojatica. Nije to velika zbirka, ali oduvijek mislim da puno govori o mojoj mami, o onome u što vjeruje, o onome što joj je važno. Po uzoru na nju gradim i svoju biblioteku, nadajući se da će mojoj djeci moje police biti mile i lijepe, ne samo estetski, nego onako kako su meni mile police moje mame.

Nisam knjige nikad kupovala naveliko, one su oduvijek bile poslastica kojom bi se počastila u posebnoj prilici (nisam škrta, nego štedljiva, takvu me mater naprav'la). Za vrijeme studija uopće nisam knjigama poklanjala toliko pažnje - poslije položenog ispita, navratila bih u antikvarijat Ezop pa s par kuna u džepu kopala po glazbenom kutku (otud moje ploče Joan Baez i onaj čudni CD Greatful Deada). Prva knjiga kojom sam se odlučila nagraditi (iz vlastita džepa) bila je "Posljednje predavanje" profesora Randyja Pauscha, za kojeg sam saznala pobožno prateći Oprah Show. Svojevremeno sam bila opsjednuta ovim američkim sveučilišnim profesorom koji je bolovao od raka gušterače i koji je, znajući da mu je ostalo tri mjeseca života, održao predavanje na kojem je svojim studentima, a i svojoj djeci, htio reći ponešto o načelima po kojima je mislio da vrijedi živjeti. Nakon gotovo godinu dana pripreme, u rujnu 2013. moja prijateljica Marija i ja smo unajmile smo stan blizu zagrebačkog Zrinjevca i provele tri dana pišući pisani dio pravosudnog ispita na pravnom fakultetu. Većina događaja iz tih dana isparila mi je iz glave pod utjecajem nervoze i umora, ali ostalo je "Posljednje predavanje", opreza radi, kao podsjetnik da akademski uspjeh ne jamči sreću, da je čovjek sazdan od snova i ljubavi, a ne od diploma i materijalnih stvari, a da nijedna karijera ne može čovjeka ispuniti onako kako to može obiteljski život.


Pravosudni ispit uvelike je utjecao na moj život. Da bih stekla uvjete za njegovo polaganje, preselila sam se na drugi kraj zemlje, u Šibenik, i živjela ondje samotno (društvo mi je većinu vremena pravila tek mizerija od plaće sudačkog vježbenika). Nakon položenog pravosudnog ispita, pojavila se prilika da se kao državni službenik premjestim na osječki sud. Spakirala sam se i bila spremna za odlazak, ali poželjela sam iz Šibenika ponijeti knjigu "Stari Šibenik" Milivoja Zenića, koju sam često posuđivala u gradskoj knjižnici. Nisam ju pronašla u knjižari, a alternativa je bila Brešanova "Katedrala", fiktivni roman o gradnji prelijepe Katedrale svetog Jakova, građene više od sto godina, isključivo od kamena, bez vezivnog tkiva. Samo ću to ponijeti iz grada koji mi je zadao velike muke, bila sam uvjerena. Za oproštaj mi je mentorica poklonila šibenski bagatin (ja sam njoj poklonila "Unterstadt" Ivane Šojat, jedini osječki suvenir za koji sam znala), stanodavci su mi naknadno u Osijek poslali repliku šesnaeste glave na drugoj apsidi katedrale (Brešan drži da je riječ o lijepoj Jeleni, kćeri Jurja Dalmatinca, graditelja katedrale), a kad sam rodila naše prvo dijete, muž mi je poklonio predivne naušnice u obliku šibenskih botuna. Našu smo kćer nazvali Franka, i naposljetku se činilo da sam iz Šibenika ponijela štošta - uspomene na šačicu dobrih judi, posložene prioritete, brojne suvenire i Brešanovu "Katedralu".


Da mi je netko rekao da ću nakon pravosudnog ispita morati ponovno provesti nekoliko mjeseci nad knjigom, rekla bih mu da je lud k'o šiba. No, tako je bilo - dok sam bila trudna s našim Jurjem, pripremala sam se za završni ispit za pravosudne dužnosnike - ispit kojim sudski savjetnik stječe uvjet za imenovanje na mjesto prvostupanjskog suca. Onakva luda, iscrpljena i poprilično hormonalna, nakon položenog ispita se nisam počastila knjigom, ali postavši viši savjetnik, uputila sam se u Školsku knjigu. Izabrala sam zlatno (volim zlatne detalje na dekoracijama, a obožavam pjesmu Roberta Frosta "Nothing gold can stay" i "Stay gold" First Aid Kita) izdanje Šenoinog "Zlatarovog zlata", kao zalog za budućnost. Ova knjiga predstavlja jedan od najvećih propusta učinjenih za vrijeme mog školovanja - naime, nisam ju nikada pročitala, odnosno, imat ću priliku u njoj uživati u zrelijoj dobi, kak' se uzme. Još uvijek stoji na polici, čeka svoju priliku, podsjeća na prolaznost (davno je bila ta lektira), ali i na likove koje još nisam upoznala, ulice kojima još nisam kročila, pustolovine i iznenađenja koja me tek čekaju. Ne shvaćaj život preozbiljno, ne spuštaj se nikada na zemlju, ali ne gledaj svijet svisoka, govori mi my precious "Zlatarovo zlato".


Ovih dana ponovno sam blagoslovljena uspjehom na poslovnom planu (Bože, zvučim kao astrolog) i iako čitava stvar još nije ni službena, požurila sam si pokloniti knjigu koja će me podsjećati na ovaj trenutak (za rođendan sam dobila poklon bon u knjižari Nova, nije do mene). Svoje nesigurnosti i nemire u posljednje vrijeme liječim poezijom i poželjela sam si upravo Rupi Kaur i njezinu zbirku "sunce i njeni cvjetovi" za ovu priliku. Internet pjesnikinja poznata je po pjesmama o snažnom ženskom tijelu i ženskom duhu, ali meni su najdraže neobične rečenice koje je istkala o snazi, o zajednici, o podršci, o korijenima, o rastu - čisto srce lakše podnosi odgovornost, ne kaljaj ga vremenom, čitam između Rupinih redaka. 

"zapamtite tijelo
svoje zajednice
udahnite ljude
koji su vas oblikovali
vi ste postali vi
ali oni prije vas 
utkani su u vas"

                      Rupi Kaur


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Sunčana strana veljače

Pogledala sam nekidan film " Geni moje djece ", dokumentarac koji je o ženama svoje obitelji snimila Vladimira Spindler, zagrebačka fotografkinja, kćer Sanje Pilić i unuka Sunčane Škrinjarić (zanimljivo, ali ove žene gotovo uvijek se spominju u ovoj korelaciji). Film je šašavo dirljiv jer govori o generacijama žena koje se u svijetu (neisplative) umjetnosti bore za mrvu sreće u životu, često opterećene grijesima onih koji su postojali prije njih. Privlači me ta vrsta priče, taj soj žena - dovoljno očajnih da prepoznaju svoje ranjivosti i dovoljno jakih da usprkos njima budu jedna drugoj podrška. Uz Sunčanu sam odrasla - čarobnjaka Štapića i njegovu vilu Sunčicu mama mi je naslikala na zidu dječje sobe ("Čomorakova šuma", kako sam zvala spoj "Čudesne šume" i "Čarobnjakovog šešira", bila mi je omiljeni dugometražni crtić), a onda su uz nju odrasla i moja djeca - naizust su znala "Gospođicu Neću", a, po svemu sudeći, uz Sunčanu rastem i da...

Biti dijete

Prije 13 Going on 30" (2004), bio je " Veliki " (1988), jedan od mojih omiljenih filmova iz djetinjstva. U njemu dječak Josh, da bi impresionirao djevojčicu koja mu se sviđa, na karnevalu, ubacivši novčić u Zoltar stroj koji ispunjava želje, poželi biti velik. Sljedeće jutro, želja mu je ispunjena - Josh se probudi u tijelu tridesetogodišnjaka i nađe se u problemu. Nedavno se i moja Franka zagledala u ovaj film (iako me obavijestila da program koji slijedi nije primjeren djeci mlađoj od dvanaest godina, gospođica Pravilnik-o-zaštiti-maloljetnika-u-elektroničkim-medijima) - bilo joj je zabavno gledati odraslog Tom Hanksa koji se ponaša bezbrižno i razigrano kao dvanaestogodišnjak (scena je legendarna ). "Ovo je ključan dio filma, što misliš, hoće li Josh odlučiti ostati odrastao ili će se vratiti i biti dijete?" pitala sam ju, nakon što se tridesetogodišnji Josh zaljubio u svoju kolegicu i spoznao čari života odraslih. "Sigurno će odrabrati biti dijete!...

Šljokičasta u klinču s vojvodama

Ljubav prema određenoj knjizi, filmu ili TV seriji može biti zarazna, zato, uostalom, i pišem ovaj blog. Stoga, iako je već prva epizoda serije "Bridgerton" u mom mozgu izazvala kratki spoj (fuzija modernih boja, tkanina, glazbe i razvratnosti 21. stoljeća nije mi bila po volji, blago rečeno), kako moja kolegica obožava sve što iole ima veze s popularnom tvorevinom Julije Quinn, i ja sam se odvažila pročitati prvu knjigu iz serijala, "Bridgerton", roman "Vojvoda i ja" (objavljenog 2000.). Uostalom, ova je serija jedna je od najgledanijih Netflixovih serija - postala je globalni fenomen, na internetima odrasli ljudi za ozbač raspravljaju o color-conscious castingu (mi, staromodni, smatramo to totalno neuvjerljivim castingom, ali tko nas pita), svi redom otkrivaju identitet Lady Whistledown, kolumnistice trač novina, čijim komentarima a la Gossip Girl započinje svako poglavlje knjiga iz serijala, raspredaju o tome može li se Daphnein potez okarakterizirati k...

Mrvice sa stola Patti Smith

Ne bih se nikad usudila reći da sam obožavatelj Patti Smith - nisam nikad bila punk rockerica (iako sam obožavala onu pjesmu Sandi Thom iz 2005. ). Bila sam relativno pristojno dijete (jezičinu sam imala samo kod kuće, dodala bi moja mama), odličan kampanjac s nevelikim ambicijama, nisam ni pušila ni drogirala se - dakle, bila sam sve što Patti nije bila. Ipak, divila sam se borcima za slobode i sanjarila da sudjelujem u kreiranju ljepšeg svijeta (kao maturantica, u prvim godinama 21. stoljeća, nosila sam zvonarice, bila vegetarijanac, namjeravala raditi za Amnesty International i bila uvjerena da mi je mjesto uz Boba Dylana (njegovu mlađu verziju, dakako)). Uostalom, svatko tko iole voli glazbu morao se susresti s Patti (njezin kultni album " Horses " nedavno je proslavio 50. rođendan), osebujnom pjesnikinjom iz Chelsea Hotela. Mene su  Bruce i Bono približili k njoj, bar dovoljno da prije nekoliko godina poželim pročitati njezine memore " Tek djeca ", o prijate...

Ukrajinsko-nizozemski rituali

Moja frizerka Tetiana zanimljiva je žena. Ne velim to samo zato što kaže da joj je zadovoljstvo šišati moju kosu, nego zato što sa mnom uvijek rado podijeli kakav recept ukrajinske kuhinje ili kakav ritual kojemu je odana. Tako Tetiana, dok šiša moju divnu kosu, nabraja što sve dodaje u zeleni boršč (kiselicu, mladi luk, kuhana jaja, vrhnje), a što u juhu soljanku , kako pravi palačinke od pilećih jetrica, kako meso dinsta u mineralnoj vodi jer je tako biva mekše, kako svako jutro jede jaja i matovilac, pa tek onda pije kavu, i kako se kune u jagode s kondenziranim mlijekom, na kojem su svi Ukrajinci odrasli. Pažljivo ju slušam i u mislima radim bilješke, sretna što mi ta žena daje uvid u svoju intimu, što živopisno zamišljam njezin život, uviđam od čega je sazdana, što joj je važno. A možda sam samo preosjetljiva ovih dana, jer čitam "Rituale" Ceesa Nootebooma, nizozemskog pisca o kojem nisam znala ništa, a koji je preminuo prošli mjesec u 92. godini. Dug nam je život ostav...