Preskoči na glavni sadržaj

Knjiga kao nagrada, da ne kažem naknada

Nisu moji starci u kući imali knjige. Ma nisu imali ni police za knjige - u silnim vitrinama oduvijek su držali čaše za vino i šampanjac iz kojih se nikad nije pilo i špajz servise koje su dobili od raznih tetki i strina u svojim svatovima. Onih par knjiga, koje moja mama posjeduje, drži se povrh bifea kojeg su, kao arhaični komad DIK-ovog namještaja, smjestili u spavaću sobu. Ondje je onih pet knjiga o povijesti Hrvata koje je napisao Vjekoslav Klaić, metar indigo plavih knjiga Branka Ćopića, par knjiga Janka Matka, knjiga Phila Bosmansa koju su moji dobili na dar od patera Železnjaka i iz koje mama vazda prepisuje rečenice kad ispisuje čestitke kojekakvim mladencima u našoj familiji. Tu su Kozarci, "Salaš u malom ritu", pohabani primjerak "Heidi" koju je moj djed dobio za zasluge u vojsci, knjiga Petra Janjića-Tromblona, Mara Švel-Gamiršek, Zagorka, Vera Erl, Matanovićka i Šojatica. Nije to velika zbirka, ali oduvijek mislim da puno govori o mojoj mami, o onome u što vjeruje, o onome što joj je važno. Po uzoru na nju gradim i svoju biblioteku, nadajući se da će mojoj djeci moje police biti mile i lijepe, ne samo estetski, nego onako kako su meni mile police moje mame.

Nisam knjige nikad kupovala naveliko, one su oduvijek bile poslastica kojom bi se počastila u posebnoj prilici (nisam škrta, nego štedljiva, takvu me mater naprav'la). Za vrijeme studija uopće nisam knjigama poklanjala toliko pažnje - poslije položenog ispita, navratila bih u antikvarijat Ezop pa s par kuna u džepu kopala po glazbenom kutku (otud moje ploče Joan Baez i onaj čudni CD Greatful Deada). Prva knjiga kojom sam se odlučila nagraditi (iz vlastita džepa) bila je "Posljednje predavanje" profesora Randyja Pauscha, za kojeg sam saznala pobožno prateći Oprah Show. Svojevremeno sam bila opsjednuta ovim američkim sveučilišnim profesorom koji je bolovao od raka gušterače i koji je, znajući da mu je ostalo tri mjeseca života, održao predavanje na kojem je svojim studentima, a i svojoj djeci, htio reći ponešto o načelima po kojima je mislio da vrijedi živjeti. Nakon gotovo godinu dana pripreme, u rujnu 2013. moja prijateljica Marija i ja smo unajmile smo stan blizu zagrebačkog Zrinjevca i provele tri dana pišući pisani dio pravosudnog ispita na pravnom fakultetu. Većina događaja iz tih dana isparila mi je iz glave pod utjecajem nervoze i umora, ali ostalo je "Posljednje predavanje", opreza radi, kao podsjetnik da akademski uspjeh ne jamči sreću, da je čovjek sazdan od snova i ljubavi, a ne od diploma i materijalnih stvari, a da nijedna karijera ne može čovjeka ispuniti onako kako to može obiteljski život.


Pravosudni ispit uvelike je utjecao na moj život. Da bih stekla uvjete za njegovo polaganje, preselila sam se na drugi kraj zemlje, u Šibenik, i živjela ondje samotno (društvo mi je većinu vremena pravila tek mizerija od plaće sudačkog vježbenika). Nakon položenog pravosudnog ispita, pojavila se prilika da se kao državni službenik premjestim na osječki sud. Spakirala sam se i bila spremna za odlazak, ali poželjela sam iz Šibenika ponijeti knjigu "Stari Šibenik" Milivoja Zenića, koju sam često posuđivala u gradskoj knjižnici. Nisam ju pronašla u knjižari, a alternativa je bila Brešanova "Katedrala", fiktivni roman o gradnji prelijepe Katedrale svetog Jakova, građene više od sto godina, isključivo od kamena, bez vezivnog tkiva. Samo ću to ponijeti iz grada koji mi je zadao velike muke, bila sam uvjerena. Za oproštaj mi je mentorica poklonila šibenski bagatin (ja sam njoj poklonila "Unterstadt" Ivane Šojat, jedini osječki suvenir za koji sam znala), stanodavci su mi naknadno u Osijek poslali repliku šesnaeste glave na drugoj apsidi katedrale (Brešan drži da je riječ o lijepoj Jeleni, kćeri Jurja Dalmatinca, graditelja katedrale), a kad sam rodila naše prvo dijete, muž mi je poklonio predivne naušnice u obliku šibenskih botuna. Našu smo kćer nazvali Franka, i naposljetku se činilo da sam iz Šibenika ponijela štošta - uspomene na šačicu dobrih judi, posložene prioritete, brojne suvenire i Brešanovu "Katedralu".


Da mi je netko rekao da ću nakon pravosudnog ispita morati ponovno provesti nekoliko mjeseci nad knjigom, rekla bih mu da je lud k'o šiba. No, tako je bilo - dok sam bila trudna s našim Jurjem, pripremala sam se za završni ispit za pravosudne dužnosnike - ispit kojim sudski savjetnik stječe uvjet za imenovanje na mjesto prvostupanjskog suca. Onakva luda, iscrpljena i poprilično hormonalna, nakon položenog ispita se nisam počastila knjigom, ali postavši viši savjetnik, uputila sam se u Školsku knjigu. Izabrala sam zlatno (volim zlatne detalje na dekoracijama, a obožavam pjesmu Roberta Frosta "Nothing gold can stay" i "Stay gold" First Aid Kita) izdanje Šenoinog "Zlatarovog zlata", kao zalog za budućnost. Ova knjiga predstavlja jedan od najvećih propusta učinjenih za vrijeme mog školovanja - naime, nisam ju nikada pročitala, odnosno, imat ću priliku u njoj uživati u zrelijoj dobi, kak' se uzme. Još uvijek stoji na polici, čeka svoju priliku, podsjeća na prolaznost (davno je bila ta lektira), ali i na likove koje još nisam upoznala, ulice kojima još nisam kročila, pustolovine i iznenađenja koja me tek čekaju. Ne shvaćaj život preozbiljno, ne spuštaj se nikada na zemlju, ali ne gledaj svijet svisoka, govori mi my precious "Zlatarovo zlato".


Ovih dana ponovno sam blagoslovljena uspjehom na poslovnom planu (Bože, zvučim kao astrolog) i iako čitava stvar još nije ni službena, požurila sam si pokloniti knjigu koja će me podsjećati na ovaj trenutak (za rođendan sam dobila poklon bon u knjižari Nova, nije do mene). Svoje nesigurnosti i nemire u posljednje vrijeme liječim poezijom i poželjela sam si upravo Rupi Kaur i njezinu zbirku "sunce i njeni cvjetovi" za ovu priliku. Internet pjesnikinja poznata je po pjesmama o snažnom ženskom tijelu i ženskom duhu, ali meni su najdraže neobične rečenice koje je istkala o snazi, o zajednici, o podršci, o korijenima, o rastu - čisto srce lakše podnosi odgovornost, ne kaljaj ga vremenom, čitam između Rupinih redaka. 

"zapamtite tijelo
svoje zajednice
udahnite ljude
koji su vas oblikovali
vi ste postali vi
ali oni prije vas 
utkani su u vas"

                      Rupi Kaur


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Što da čitaju naše mlade djevojke - danas?

Čitanje "Drago mi je da je Mama mrtva" tijekom toplinskog vala u potpunosti me poremetilo - toliko da sam poželjela ponovno pročitati "Stakleno zvono" Sylvije Plath! Budući da i nisam neki re-reader, a roman o djevojci koja doživljava živčani slom dovoljno je pročitati jednom u životu, pronašla sam zdraviju alternativu i posudila "Euforiju", roman o Sylviji Plath. Gotovo sam ga počela čitati, kad na svojoj polici spazih "Autobiografiju" Jagode Truhelke, koju sam si pribavila početkom ljeta! Pokazalo se, autobiografija koju je velika Jagoda Truhelka napisala 1944., povodom svog osamdesetog rođendana, u potpunoj je opreci s memoarima hollywoodske teen zvijezde koja se nosi s traumom odrastanja uz mommie dearest, i baš ono što sad trebam. Književnica koja je živjela na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće pisanje autobiografije počinje samozatajno, uz Božju pomoć, prisjećajući se obiteljskog ognjišta u rodnom Osijeku, u kojem je živjela do svoje četrnaes...

Varaždinske kronike (3)

Otkad pamtim, volim groblja. Volim grobljanske čemprese i grobljanske ptice. Volim priče koje započinju ponad nadgrobnih spomenika, volim emocije koje cvijetak u zemlji groba izaziva. Iako sam i kao dijete voljela groblja, nakon pogibelji mog prijatelja Marija, martinsko groblje mi je postalo omiljeno mjesto na svijetu. Kao četrnaestogodišnjakinje, moja prijateljica Tena i ja satima bismo sjedile na groblju, kraj stare templarske crkvice , ponekad bismo šutjele, ponekad bismo razgovarale - utjehu otad poistovjećujem s grobnom tišinom, tišinu neizgovorenih zagrljaja poistovjećujem s ljubavlju koja ne poznaje ni vrijeme ni prostor. Pekel - najstariji dio varaždinskog groblja Grob Vatroslava Jagića Najstariji grob - Ivana Galine, preminulog 1809. Varaždinsko groblje jedno je od najljepših u našoj zemlji, a osnovano je 1773. godine, nakon zabrane ukopa unutar gradskih zidina izdane od kraljice Marije Terezije 1768. godine. Varaždinec Herman Haller zaslužan je za današnji izgled groblj...

Šljokičasta u raljama života

"Znaš tko je pokrenuo kampanju za prvo okupljanje razreda od mature? Ja. Osobno. Dvadeset devet ljudi, a samo me dolazak jedne osobe zanimao." Propuštene prilike. Navodno ih svi imamo. Navodno urednici izdavačkih kuća obožavaju knjige na tu temu, jer ništa ne prodaje kao jad i čemer zbog onog što se nikad nije ni dogodilo. Ja? Ja ne vjerujem u propušteno, vjerujem samo u odlučnost.   Godinu smo u knjiškom klubu započele s "Otpusnim pismom" Marine Vujčić i Ivice Ivaniševića. Moje knjiške legice njome su se oduševile - prozvale su ju zabavnom, uvjerljivom, životnom, poučnom, dok je meni šištala para iz ušiju. Naime, imam ambivalentan stav o neostvarenim ljubavima. Da se slikovito izrazim, koliko obožavam "Sjaj u travi", toliko prezirem "Mostove okruga Madison." S jedne strane ljubav koju je život osudio na propast i koju bivši ljubavnici na najnježniji način, uz uzajamno poštovanje, dovijeka gaje jedno za drugo, prihvaćajući da je tako moralo biti,...

Varaždinske kronike (1)

"Nothing ever becomes real till experienced", Keatsova je rečenica koja me vodi dok planiram sljedeće obiteljsko putovanje. Imam strahovitu želju da moja djeca upoznaju svoju zemlju, da im riječi kao što su zavičaj i domovina postanu stvarne, da i ljubav prema njima bude jasna, opipljiva. Dugo nam je bila želja posjetiti Varaždin i Varaždinštinu - točku Hrvatske u kojoj ne žive ni Zagorci ni Podravci, grad koji je nekoć bio glavni grad Kraljevine Hrvatske u kojem je bilo sjedište bana i vlade, a koji se nama, Slavoncima, nikad ne nađe usput. Osim toga, grad je to predivne arhitekture - hortikulturalne i rezidencijalne. "Posjedovanje palače u gradu osigurava vlasniku mjesto u društvenoj strukturi", piše u knjizi "Barokne palače u Varaždinu" Petra Puhmajera, koju smo našli u apartmanu (zajedno s Vogueom, Modrom lastom i igrom Pazi lava, npr.). Ne nazivaju Varaždin džabe Malim Bečem, jer prekrasna zdanja nalaze se na svakom koraku - od palača Patačić i Sermag...

Midwestern kolač s jagodama

Moram priznati da u posljednje vrijeme pretjerano uživam u podcastu "Mjesto zločina", što se odrazilo i na moj izbor literature. Pažnju mi je privukao američki klasik koji je prvotno objavljen 1979., i to u časopisu The New Yorker, u dva dijela. Njegov autor, William Maxwell , bio je osebujni književni urednik The New Yorkera od 1936. do 1975., a u svojoj bogatoj karijeri bio je mentor velikanima kao što su Nabokov , Salinger , Welty i dr., ostavši skroman i iznimno samokritičan u svojim književnim pokušajima. Nakon što je napisao kratku priču o ubojstvu koje je potreslo njegov rodni gradić, Lincoln u Illinoisu, smatravši ju pričom zanemarive vrijednosti, spremio ju je u ladicu. Ipak, vrag mu nije dao mira i priči se vratio nakon nekoliko godina, ispisavši naposljetku retke svog posljednjeg romana, "Doviđenja, vidimo se sutra". U njemu, neimenovani pripovjedač (žanr kojem pribjegava Maxwell nazivaju autobiografskom metafikcijom) prisjeća se ubojstva koje je u njegov...