Preskoči na glavni sadržaj

Knjiga kao nagrada, da ne kažem naknada

Nisu moji starci u kući imali knjige. Ma nisu imali ni police za knjige - u silnim vitrinama oduvijek su držali čaše za vino i šampanjac iz kojih se nikad nije pilo i špajz servise koje su dobili od raznih tetki i strina u svojim svatovima. Onih par knjiga, koje moja mama posjeduje, drži se povrh bifea kojeg su, kao arhaični komad DIK-ovog namještaja, smjestili u spavaću sobu. Ondje je onih pet knjiga o povijesti Hrvata koje je napisao Vjekoslav Klaić, metar indigo plavih knjiga Branka Ćopića, par knjiga Janka Matka, knjiga Phila Bosmansa koju su moji dobili na dar od patera Železnjaka i iz koje mama vazda prepisuje rečenice kad ispisuje čestitke kojekakvim mladencima u našoj familiji. Tu su Kozarci, "Salaš u malom ritu", pohabani primjerak "Heidi" koju je moj djed dobio za zasluge u vojsci, knjiga Petra Janjića-Tromblona, Mara Švel-Gamiršek, Zagorka, Vera Erl, Matanovićka i Šojatica. Nije to velika zbirka, ali oduvijek mislim da puno govori o mojoj mami, o onome u što vjeruje, o onome što joj je važno. Po uzoru na nju gradim i svoju biblioteku, nadajući se da će mojoj djeci moje police biti mile i lijepe, ne samo estetski, nego onako kako su meni mile police moje mame.

Nisam knjige nikad kupovala naveliko, one su oduvijek bile poslastica kojom bi se počastila u posebnoj prilici (nisam škrta, nego štedljiva, takvu me mater naprav'la). Za vrijeme studija uopće nisam knjigama poklanjala toliko pažnje - poslije položenog ispita, navratila bih u antikvarijat Ezop pa s par kuna u džepu kopala po glazbenom kutku (otud moje ploče Joan Baez i onaj čudni CD Greatful Deada). Prva knjiga kojom sam se odlučila nagraditi (iz vlastita džepa) bila je "Posljednje predavanje" profesora Randyja Pauscha, za kojeg sam saznala pobožno prateći Oprah Show. Svojevremeno sam bila opsjednuta ovim američkim sveučilišnim profesorom koji je bolovao od raka gušterače i koji je, znajući da mu je ostalo tri mjeseca života, održao predavanje na kojem je svojim studentima, a i svojoj djeci, htio reći ponešto o načelima po kojima je mislio da vrijedi živjeti. Nakon gotovo godinu dana pripreme, u rujnu 2013. moja prijateljica Marija i ja smo unajmile smo stan blizu zagrebačkog Zrinjevca i provele tri dana pišući pisani dio pravosudnog ispita na pravnom fakultetu. Većina događaja iz tih dana isparila mi je iz glave pod utjecajem nervoze i umora, ali ostalo je "Posljednje predavanje", opreza radi, kao podsjetnik da akademski uspjeh ne jamči sreću, da je čovjek sazdan od snova i ljubavi, a ne od diploma i materijalnih stvari, a da nijedna karijera ne može čovjeka ispuniti onako kako to može obiteljski život.


Pravosudni ispit uvelike je utjecao na moj život. Da bih stekla uvjete za njegovo polaganje, preselila sam se na drugi kraj zemlje, u Šibenik, i živjela ondje samotno (društvo mi je većinu vremena pravila tek mizerija od plaće sudačkog vježbenika). Nakon položenog pravosudnog ispita, pojavila se prilika da se kao državni službenik premjestim na osječki sud. Spakirala sam se i bila spremna za odlazak, ali poželjela sam iz Šibenika ponijeti knjigu "Stari Šibenik" Milivoja Zenića, koju sam često posuđivala u gradskoj knjižnici. Nisam ju pronašla u knjižari, a alternativa je bila Brešanova "Katedrala", fiktivni roman o gradnji prelijepe Katedrale svetog Jakova, građene više od sto godina, isključivo od kamena, bez vezivnog tkiva. Samo ću to ponijeti iz grada koji mi je zadao velike muke, bila sam uvjerena. Za oproštaj mi je mentorica poklonila šibenski bagatin (ja sam njoj poklonila "Unterstadt" Ivane Šojat, jedini osječki suvenir za koji sam znala), stanodavci su mi naknadno u Osijek poslali repliku šesnaeste glave na drugoj apsidi katedrale (Brešan drži da je riječ o lijepoj Jeleni, kćeri Jurja Dalmatinca, graditelja katedrale), a kad sam rodila naše prvo dijete, muž mi je poklonio predivne naušnice u obliku šibenskih botuna. Našu smo kćer nazvali Franka, i naposljetku se činilo da sam iz Šibenika ponijela štošta - uspomene na šačicu dobrih judi, posložene prioritete, brojne suvenire i Brešanovu "Katedralu".


Da mi je netko rekao da ću nakon pravosudnog ispita morati ponovno provesti nekoliko mjeseci nad knjigom, rekla bih mu da je lud k'o šiba. No, tako je bilo - dok sam bila trudna s našim Jurjem, pripremala sam se za završni ispit za pravosudne dužnosnike - ispit kojim sudski savjetnik stječe uvjet za imenovanje na mjesto prvostupanjskog suca. Onakva luda, iscrpljena i poprilično hormonalna, nakon položenog ispita se nisam počastila knjigom, ali postavši viši savjetnik, uputila sam se u Školsku knjigu. Izabrala sam zlatno (volim zlatne detalje na dekoracijama, a obožavam pjesmu Roberta Frosta "Nothing gold can stay" i "Stay gold" First Aid Kita) izdanje Šenoinog "Zlatarovog zlata", kao zalog za budućnost. Ova knjiga predstavlja jedan od najvećih propusta učinjenih za vrijeme mog školovanja - naime, nisam ju nikada pročitala, odnosno, imat ću priliku u njoj uživati u zrelijoj dobi, kak' se uzme. Još uvijek stoji na polici, čeka svoju priliku, podsjeća na prolaznost (davno je bila ta lektira), ali i na likove koje još nisam upoznala, ulice kojima još nisam kročila, pustolovine i iznenađenja koja me tek čekaju. Ne shvaćaj život preozbiljno, ne spuštaj se nikada na zemlju, ali ne gledaj svijet svisoka, govori mi my precious "Zlatarovo zlato".


Ovih dana ponovno sam blagoslovljena uspjehom na poslovnom planu (Bože, zvučim kao astrolog) i iako čitava stvar još nije ni službena, požurila sam si pokloniti knjigu koja će me podsjećati na ovaj trenutak (za rođendan sam dobila poklon bon u knjižari Nova, nije do mene). Svoje nesigurnosti i nemire u posljednje vrijeme liječim poezijom i poželjela sam si upravo Rupi Kaur i njezinu zbirku "sunce i njeni cvjetovi" za ovu priliku. Internet pjesnikinja poznata je po pjesmama o snažnom ženskom tijelu i ženskom duhu, ali meni su najdraže neobične rečenice koje je istkala o snazi, o zajednici, o podršci, o korijenima, o rastu - čisto srce lakše podnosi odgovornost, ne kaljaj ga vremenom, čitam između Rupinih redaka. 

"zapamtite tijelo
svoje zajednice
udahnite ljude
koji su vas oblikovali
vi ste postali vi
ali oni prije vas 
utkani su u vas"

                      Rupi Kaur


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kolebanje smrti

Kad sam potištena, odem na groblje plakati nad grobovima nepoznatih mi ljudi. Snuždim se gledajući lica stranaca koji žive tek u sjećanjima svojih najmilijih, bezobrazno sretna što još dišem. Tanka nit veže i isprepliće ljubav s nepodnošljivom tugom, ali i smrt s nepokolebljivom nadom - u ponovne susrete, u uspomene na sretne dane, u život vječni. Dok vrane grakću, djeca ciče s igrališta u Žutom naselju, a u zraku se pahuljice topole s Drave sudaraju s miomirisom jasena iz Rokove, nadgrobni spomenici hrvatskih vojnika i vojnikinja, očeva i majki, nečije djece, Hrvata, Roma, Nijemaca i Mađara, progovaraju o osjećajima koji nikoga od nas za života ne mimoiđu, podsjećajući - već danas mogao bi biti posljednji dan tvog života. No, što kad bi nestalo te svijesti o prolaznosti? Detalj s groblja u osječkoj Retfali "Sljedećeg dana nitko nije umro," prva je rečenica romana portugalskog pisca, Josea Saramaga, "Kolebanje smrti". Prve minute nove godine u neimenovanoj zemlji, ...

Lički dnevnik (1)

Nekidan je moja Franka, igrajući nogomet, zaradila longetu na potkoljenici. Nakon povratka s objedinjeg hitnog bolničkog prijema, u svoju ljubičastu bilježnicu, na čijoj naslovnici je ilustracija mačkice, požurila se nešto važno zapisati - u njenom se životu zbilo nešto uzbudljivo, nešto vrijedno zapisivanja. Dok je zaključavala maleni lokot na bilježnici, misli su mi pobjegle na sve katance koje sam ja nekoć, tek malo starija od Franke, zaključavala nakon zapisivanja dojmova o prvim simpatijama, prvim snovima, prvim inspiracijama, svađama, prvim poljupcima i planovima. Ako je ženino srce duboki ocean tajni, ženska bilježnica je zapis o oceanografskom istraživanju. Đulin ponor (i Milanovo lice u kamenu iznad ponora) Otkrivši da postoje dnevnički zapisi Ivane (tada) Mažuranić, inspirirana njezinom zagrebačkom adresom, naručila sam ih i uzbuđeno čekala poštara. "Dobro jutro, svijete!" Ivana je počela pisati kao četrnaestogodišnjakinja, 1888., i pisala je do 1891., kada se kao...

Lički dnevnik (2)

Volim riječi kao što su ravnoteža, organizacija, odredba, krošnja - čvrste su to i uglate riječi u koje se uzdam, zahvaljujući kojima baratam svakodnevicom. Ali, još više volim riječi kao što su tepsija, paradajz, natenane, šporet - riječi koje su mom srcu mile, uz koje vežem događaje, lica, uspomene. Riječi su to koje često nisu uvijek razumljive mojoj okolini, ali koje me drže blizu zavičaju, domu (neki dan sam u rečenici upotrijebila riječ "macafizla" - osječki kolege trebali su prijevod, kao da nikad nisu sreli nekoga tko se prenemaže, tko se pravi fin, tko je macafizla). Iako potječem iz loze ljudi od malo riječi, riječi su moje igračke - njima se igram, one svemu pridaju značenje. Imenima kojima smo nazivani od rođenja oblikovani smo u ljude koji smo danas - moje ime pretpostavlja da sam svojim roditeljima dar od Boga, a moje prezime ima korijen u turskoj riječi sert , koja predstavlja tvrdoću, krutost, strogost, ali i bezosjećajnost. Sertići su zadnji austrougarski gra...

Pamtim samo sretne (pariške) dane

Kad bih vam rekla da biranje knjiga smatram ozbiljnim poslon, možda biste mi se nasmijali - možda ne znate da knjige koje biramo umiju oplemeniti naš život, baš kao i ljudi s kojima pijemo kavu. Zato, valja dobro birati društvo, društvo ljudi, i društvo knjiga. "When spring came, even the false spring, there were no problems except where to be happiest. The only thing that could spoil a day was people and if you could keep from making engagements, each day had no limits. People were always the limiters of happiness except for the very few that were as good as spring itself." Pri svakoj izmjeni godišnjeg doba, poželim sjediti s knjigom (jer s knjigom nisi sam) na krilu, pijući café crème ne nekoj od osječkih terasa, kiduckajući croissants, maštajući. Ovih dana zamirišale su lipe na Europskoj aveniji i zrak je topao pa posežem za knjigama s Parizom u glavnoj ulozi. Zamišljam se usred Montmartrea, kako prelazim Pont Neuf, kupujem baguette u Ulici Mouffetard, duboko uvjerena da n...

Lički dnevnik (3)

Prije putovanja volim platiti račune i zaliti cvijeće, usisati stan i isprazniti koš za smeće, zlu ne trebalo - da stan ostane na životu čak i ako se meni putem neko zlo dogodi (čitaj: da nitko ne pomisli da sam prljavica i danguba). Svi mi imamo svoje mušice - Tesla je navodno obilazio zgradu tri puta prije ulaska, koristio točno 18 salveta za obrok i preferirao sobe čiji je broj djeljiv s 3, a mrzio je dodirivanje kose ili nakita od bisera i jednu je bijelu golubicu volio “kao što muškarac voli ženu” (odmah čujem Michaela Boltona). Čudak je bio taj naš Nikola Tesla - čovjek koji je osvijetlio svijet, rođen 1856. u malenom selu u Lici. Tavan Memorijalnog centra Nikola Tesla u Smiljanu Teslina rodna kuća i crkva sv. apostola Petra i Pavla Potok Vaganac Ne znam kako vas, ali mene je njegova genijalnost oduvijek privlačila, a znajući da su mu već u djetinjstvu na pamet padale svakojake ideje, poželjela sam vidjeti mjesto koje ga je inspiriralo. Poželjela sam vidjeti svijet njegovim o...