Preskoči na glavni sadržaj

Knjiga kao nagrada, da ne kažem naknada

Nisu moji starci u kući imali knjige. Ma nisu imali ni police za knjige - u silnim vitrinama oduvijek su držali čaše za vino i šampanjac iz kojih se nikad nije pilo i špajz servise koje su dobili od raznih tetki i strina u svojim svatovima. Onih par knjiga, koje moja mama posjeduje, drži se povrh bifea kojeg su, kao arhaični komad DIK-ovog namještaja, smjestili u spavaću sobu. Ondje je onih pet knjiga o povijesti Hrvata koje je napisao Vjekoslav Klaić, metar indigo plavih knjiga Branka Ćopića, par knjiga Janka Matka, knjiga Phila Bosmansa koju su moji dobili na dar od patera Železnjaka i iz koje mama vazda prepisuje rečenice kad ispisuje čestitke kojekakvim mladencima u našoj familiji. Tu su Kozarci, "Salaš u malom ritu", pohabani primjerak "Heidi" koju je moj djed dobio za zasluge u vojsci, knjiga Petra Janjića-Tromblona, Mara Švel-Gamiršek, Zagorka, Vera Erl, Matanovićka i Šojatica. Nije to velika zbirka, ali oduvijek mislim da puno govori o mojoj mami, o onome u što vjeruje, o onome što joj je važno. Po uzoru na nju gradim i svoju biblioteku, nadajući se da će mojoj djeci moje police biti mile i lijepe, ne samo estetski, nego onako kako su meni mile police moje mame.

Nisam knjige nikad kupovala naveliko, one su oduvijek bile poslastica kojom bi se počastila u posebnoj prilici (nisam škrta, nego štedljiva, takvu me mater naprav'la). Za vrijeme studija uopće nisam knjigama poklanjala toliko pažnje - poslije položenog ispita, navratila bih u antikvarijat Ezop pa s par kuna u džepu kopala po glazbenom kutku (otud moje ploče Joan Baez i onaj čudni CD Greatful Deada). Prva knjiga kojom sam se odlučila nagraditi (iz vlastita džepa) bila je "Posljednje predavanje" profesora Randyja Pauscha, za kojeg sam saznala pobožno prateći Oprah Show. Svojevremeno sam bila opsjednuta ovim američkim sveučilišnim profesorom koji je bolovao od raka gušterače i koji je, znajući da mu je ostalo tri mjeseca života, održao predavanje na kojem je svojim studentima, a i svojoj djeci, htio reći ponešto o načelima po kojima je mislio da vrijedi živjeti. Nakon gotovo godinu dana pripreme, u rujnu 2013. moja prijateljica Marija i ja smo unajmile smo stan blizu zagrebačkog Zrinjevca i provele tri dana pišući pisani dio pravosudnog ispita na pravnom fakultetu. Većina događaja iz tih dana isparila mi je iz glave pod utjecajem nervoze i umora, ali ostalo je "Posljednje predavanje", opreza radi, kao podsjetnik da akademski uspjeh ne jamči sreću, da je čovjek sazdan od snova i ljubavi, a ne od diploma i materijalnih stvari, a da nijedna karijera ne može čovjeka ispuniti onako kako to može obiteljski život.


Pravosudni ispit uvelike je utjecao na moj život. Da bih stekla uvjete za njegovo polaganje, preselila sam se na drugi kraj zemlje, u Šibenik, i živjela ondje samotno (društvo mi je većinu vremena pravila tek mizerija od plaće sudačkog vježbenika). Nakon položenog pravosudnog ispita, pojavila se prilika da se kao državni službenik premjestim na osječki sud. Spakirala sam se i bila spremna za odlazak, ali poželjela sam iz Šibenika ponijeti knjigu "Stari Šibenik" Milivoja Zenića, koju sam često posuđivala u gradskoj knjižnici. Nisam ju pronašla u knjižari, a alternativa je bila Brešanova "Katedrala", fiktivni roman o gradnji prelijepe Katedrale svetog Jakova, građene više od sto godina, isključivo od kamena, bez vezivnog tkiva. Samo ću to ponijeti iz grada koji mi je zadao velike muke, bila sam uvjerena. Za oproštaj mi je mentorica poklonila šibenski bagatin (ja sam njoj poklonila "Unterstadt" Ivane Šojat, jedini osječki suvenir za koji sam znala), stanodavci su mi naknadno u Osijek poslali repliku šesnaeste glave na drugoj apsidi katedrale (Brešan drži da je riječ o lijepoj Jeleni, kćeri Jurja Dalmatinca, graditelja katedrale), a kad sam rodila naše prvo dijete, muž mi je poklonio predivne naušnice u obliku šibenskih botuna. Našu smo kćer nazvali Franka, i naposljetku se činilo da sam iz Šibenika ponijela štošta - uspomene na šačicu dobrih judi, posložene prioritete, brojne suvenire i Brešanovu "Katedralu".


Da mi je netko rekao da ću nakon pravosudnog ispita morati ponovno provesti nekoliko mjeseci nad knjigom, rekla bih mu da je lud k'o šiba. No, tako je bilo - dok sam bila trudna s našim Jurjem, pripremala sam se za završni ispit za pravosudne dužnosnike - ispit kojim sudski savjetnik stječe uvjet za imenovanje na mjesto prvostupanjskog suca. Onakva luda, iscrpljena i poprilično hormonalna, nakon položenog ispita se nisam počastila knjigom, ali postavši viši savjetnik, uputila sam se u Školsku knjigu. Izabrala sam zlatno (volim zlatne detalje na dekoracijama, a obožavam pjesmu Roberta Frosta "Nothing gold can stay" i "Stay gold" First Aid Kita) izdanje Šenoinog "Zlatarovog zlata", kao zalog za budućnost. Ova knjiga predstavlja jedan od najvećih propusta učinjenih za vrijeme mog školovanja - naime, nisam ju nikada pročitala, odnosno, imat ću priliku u njoj uživati u zrelijoj dobi, kak' se uzme. Još uvijek stoji na polici, čeka svoju priliku, podsjeća na prolaznost (davno je bila ta lektira), ali i na likove koje još nisam upoznala, ulice kojima još nisam kročila, pustolovine i iznenađenja koja me tek čekaju. Ne shvaćaj život preozbiljno, ne spuštaj se nikada na zemlju, ali ne gledaj svijet svisoka, govori mi my precious "Zlatarovo zlato".


Ovih dana ponovno sam blagoslovljena uspjehom na poslovnom planu (Bože, zvučim kao astrolog) i iako čitava stvar još nije ni službena, požurila sam si pokloniti knjigu koja će me podsjećati na ovaj trenutak (za rođendan sam dobila poklon bon u knjižari Nova, nije do mene). Svoje nesigurnosti i nemire u posljednje vrijeme liječim poezijom i poželjela sam si upravo Rupi Kaur i njezinu zbirku "sunce i njeni cvjetovi" za ovu priliku. Internet pjesnikinja poznata je po pjesmama o snažnom ženskom tijelu i ženskom duhu, ali meni su najdraže neobične rečenice koje je istkala o snazi, o zajednici, o podršci, o korijenima, o rastu - čisto srce lakše podnosi odgovornost, ne kaljaj ga vremenom, čitam između Rupinih redaka. 

"zapamtite tijelo
svoje zajednice
udahnite ljude
koji su vas oblikovali
vi ste postali vi
ali oni prije vas 
utkani su u vas"

                      Rupi Kaur


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kako god okreneš - osuđeni na traganje

Mogla sam si zamisliti da je roman "Oče, ako jesi" u potpunosti fikcija i da su svi oni koji se u njemu spominju čista izmišljotina. Ali znala sam autoricu - nju možda jesu ukrali Ciganima pa jest drugačija gdje god kroči, ali neki red se zna, autentičnost joj je bitna. Pa sam guglala: Ljubodrag Đurić. Google je izbacio na vidjelo članke Wikipedije nabrojavši sve činove ovog partizana, kao i neke seks skandale čiji je bio sudionik, a koji su zamalo razbucali Titovu partiju. Joj, mene takve stvari ne zanimaju - rođena sam sedam godina nakon Titove smrti, nismo se mi igrali ustaša i partizana, nego smo skupljali Cro Army sličice - razgovarala sam sa sobom. Ipak, bila sam uvjerena da se u priči Damjana Kneževića, koji 1988. čita o samoubojstvu generala-majora Đurića, krije nešto i za mene, milenijalku. Osim toga, obiteljsko stablo prikazano na koricama, u čijem središtu se nalazi ime Pala Nađa, djelovalo mi je u isti mah i zastrašujuće i primamljivo. U sljedećem poglavlju, auto

Drvo nade, budi jaka

Noćas sam sanjala da na stopalima imam po šest nožnih prstiju. Da su dugački i da moram odlučiti koji od njih je višak koji valja iščupati kako bi stopalo opet nalikovalo svakom normalnom stopalu. "Ako u snu imate više prstiju, očekuje vas profit", pisalo je na internetskoj sanjarici punoj grotesknih sanjarija. Pusti ti to, man' se profita i ostalih kerefeka, nije bio dobar osjećaj imati dvanaest nožnih prstiju! Jezivo je željeti pobjeći iz svoje kože! Sjetila sam se Fride, o kojoj čitam, i pomislila - mora da se tako ona osjećala čitavog života. "No, nakon preležane paralize njeno je tijelo zadobilo novu težinu. Ne samo fizičku, razmišljala je, već i metafizičku. Postalo je teret, težak poput kamena koji je primorana vući sa sobom. Nakon nesreće, te je težine bila svjesna gotovo u svakom trenutku svog života." Čitala sam "Fridu ili o boli" Slavenke Drakulić prije petnaest godina, ali sam je s radošću ponovno posudila u knjižnici - ona je izbor mog bo

Pripreme za Irsku (4)

"Je l' taj bicikl ispravan?" pitala sam tatu škicajući stari zahrđali bicikl kojeg sam zadnji put vozila prije dvadeset godina. "Ma je, ispravan skroz, ali ponesi ključ sa sobom, za svaki slučaj - ako ti otpadne pedala", rekao je nonšalantno. Sjela sam na bicikl, nepokolebljiva. Zanimljivo, nisam ni na trenutak zastala birajući stazu - naše tijelo gotovo instinktivno bira utabane staze, poznate prečice. Iako su dvorišta u kojima smo se igrali tiha, iako su puteljci prekriveni korovom, naša stopala znaju put, naše godine pamte mirise pokošene trave i zvukove kotača koje valja slijediti. S Cranberriesima u slušalicama, krenula sam u šumu, jer, pomalo neobično od mene, posegnula sam za (šumskim) krimićem. Irske autorice, doduše, jer tema je i dalje - Irska. Irska književnost odana je žanru kriminalističnog romana desetljećima, a ime Tane French redovito se nalazi na popisima must read krimića, pogotovo otkad ju je Independent prozvao Prvom damom tog žanra u Iraca

It's the end of world as we know it!

"Darkly glittering novel" veli Goodreads. OK. Šljokice. Podržavam. Moram. "Bestseler New York Timesa", vrišti s korica. A joj. To ne zvuči ohrabrujuće - iskustvo je pokazalo da Times i ja nismo na istoj valnoj duljini. No, što se mora (za book club), nije teško. Roman "Postaja Jedanaest", kanadske autorice Emily St. John Mandel, počinje kazališnom izvedbom "Kralja Leara" od strane ostarjelog holivudskog glumca, Arthura Leandera, koji se cijelog života pripremao za tu ulogu. No, čini se da je njegovom životu došao kraj, i da će tome posvjedočiti i publika kazališta Elgin u Torontu. Jeevan, bolničar koji je pokušao spasiti glumčev život, snužden odlazi iz kazališta i putem kući dobiva neobičan poziv o pandemiji gruzijske gripe koja prijeti. Znam, znam, imate Covid-19 flashbackove, ali moram reći da je ovaj roman napisan (i razvikan) 2014. (nije to ništa neobično, Dean Koontz predvidio je pandemiju nalik Covid-19 još 1981. u knjizi "The Eyes o

Perfect Stars Hollow Day

Kad god bih se nakon dugo vremena vraćala u svoj rodni grad vraćala, uvijek bih isplanirala savršeni dan u tom malom gradu u kojem tobože svak' svakog zna i koji sada čak ima i sjenicu sličnu onoj u Stars Hollowu - baš onako kako Rory provodi Perfect Stars Hollow Day u 4. epizodi 4. sezone (ako ne znate o čemu pričam, move along...). Sada rado posjećujem bližnje, ali ne čeznem više o povratku u Našice. Nisu Našice više moj grad - promijenili su se trgovi, otišli su iz grada moji ljudi, otišli u potrazi za boljim sutra. Ja se vratim tu i tamo, iako grad ne prepoznajem, samo da provjerim koliko je mene ovdje ostalo. Ako se ikada nađete u Našicama ranim jutrom, doručkujte u pekarnici "Čočaj". Establishment se odnedavno nalazi u samom centru grada, domaći bi rekli - na Majmunari, kraj Hotela Park. Burek je za prste polizati, a jednako su ukusna i druga peciva. Potom pođite do novouređenog dvorca obitelji Pejačević s početka 19. stoljeća u kojem su živjeli hrvatski banovi, Lad