Preskoči na glavni sadržaj

Pet knjiga za Bubu

Moje sestre nisu tipična ženska čeljad, no siree! Ne bih ih čak svrstala ni u prosječne ljude, jer ne poznajem nikoga tko im je nalik. One imaju čudne navike, nepristupačne karaktere i sulude ideje - ja sam ih naučila svemu što znam, a ostatak su same updejtale.

"Imam ideju, reć' ću ti kasnije!" šapnula mi je na uho ova srednja, ova koju sam dobila za svoj četvrti rođendan, i to tijekom misnog slavlja. Dok sam ja, umjesto o evanđelju, razmišljala odnosi li se ta ideja na smisao života (ili bar mog života), na sutrašnji ručak ili, pak, misao vodilju za pisanje epskog romana, ona je skrušeno slušala svećenikove riječi. O čemu ona razmišlja, da mi je znati. Njezino povjerenje u Boga njezin je najbolji dio, ali meni je nedokučiv, jedina stvar koju mi riječima ne može opisati ova izrazito grlata i brbljava žena.

"Želim da mi za rođendan na blogu napišeš preporuku za čitanje, i to pet knjiga s tvoje police", rekla je na izlasku iz crkve. S obzirom što je za svoj rođendan poželjela najmlađa od nas (btw, ima li tko iskustva s uklanjanjem pjega žutim laserom?), ovom željom i nisam bila iznenađena.


"Je l' ti bitnija fabula ili jezik?" tražila sam vodstvo. "Bitna mi je priča, ne toliko jezik", uputila me. Hm. Ne znam zašto sam ju uopće to pitala kad na policama imam kolekciju romana u kojima se ne događa bogzna što, a koji su mi dragi zbog vješte igre s riječima kojoj se odaju njihovi autori. Zato, sestro, budeš ti pročitala "Hamneta" (duža recenzija), poetičnu fikciju o životu Shakespearove obitelji, koju je napisala one and only Maggie O'Farrell. Kud je ona jedna od mojih omiljenih autorica, tud još piše o Velikom Bardu, koji zanima svakog profesora engleskog jezika, što moja sestra, između ostalog, i jest. Slaaam dunk!

"A čiju književnost bi izabrala, da baš moraš birati? nastavila sam s pitanjima. "Britansku, američku...", slegnula je ramenima, a ja sam zadovoljno protrljala dlanove. Naime, već me par mjeseci na polici čeka "Tessa iz porodice D’Urberville" s podnaslovom "Čista žena", roman velikog britanskog pisca Thomasa Hardyja, koji ima valjda milijun stranica papirusa (izdanje iz 1961.) i koje ću pročitati samo ako pronađem nekoga tko bi bio moj reading buddy. Priča je to o djevojci iz engleske provincije koja me podsjetila na uzoritu "Jane Eyre" (duža recenzija) u kojoj smo obje uživale. Sistaaa', will you be my reading buddy?

Guilty pleasure moje sestre je K-pop, ona voli te ljepuškaste korejske boy bendove od 25 članova više od rođene sestre (koja ju, dok s njom gleda koncert Stray Kidsa, gnjavi raznim pitanjima)! Nažalost, nemam u vlasništvu nijednu knjigu korejskog autora, iako mi je nekoliko ljudi preporučilo "Molim te, pazi na mamu", pa ću joj preporučiti istočnjački next best thing (ovo vjerojatno nije politički korektno, ali tak' je) - "Tisuću ždralova" (duža recenzija) japanakog nobelovca Yasunarija Kawabate. Sugestivan tekst elegičnog tona o ceremoniji čaja i okrhnutim šalicama svidjet će se svakoj duši koja nije prilagođena ovom svijetu, pa i mojoj sestri.


Moja sestra obožavateljica je duhovne literature i moj duhovni savjetnik, ali nema knjige iz tog "žanra" koju bih ja njoj mogla preporučiti, nisam dostojna. Zato ću joj preporučiti knjigu obraćenika na katolicizam, Oscara Wildea, koju mi je poklonila naša baby sister - "De profundis" (duža recenzija). Riječ je o pismu koje je Oscar Wilde pisao svom ljubavniku tijekom boravka u zatvoru zbog nepristojnog ponašanja, a čitajući ga, čitatelj bio mogao doživjeti prosvjetljenje, pjesnički ushit i euforiju čovjeka koji voli, koji oprašta. Dušu dalo za naše filozofske rasprave o vjeri i homoseksualizmu za nedjeljnim ručkom (sorry, mama).

"Za razliku od mene, čitaš puno domaćih autorica...", rekla je. "Bi li ih i ti čitala?" "Bih!" Zato, kao šećer na kraju, izabrah "Kud si krenula?" Nastje Kulović, spisateljice čije su mi rečenice neodoljivo privlačne, koju već smatram prijateljicom. "Kud si krenula?" njezin je debitantski roman koji se čita s velikom pažnjom i poštovanjem, jer riječ je o istinitoj priči jedne obitelji u čiju svakodnevicu je ušetala Gospođa Multipla Skleroza (duža recenzija). Prije svega, ovo je priča o nama, o sestrama, o ulogama koje su im dodijeljene, o licima koje pokazuju jedna drugoj, o ranama koje kriju i o ranama koje pokazuju - sestrinska ljubav najkompliciranija je od svih ljubavi, ponekad mi se čini. 

Volim te, Bubo, nek ti je sretan rođendan!

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Što da čitaju naše mlade djevojke - danas?

Čitanje "Drago mi je da je Mama mrtva" tijekom toplinskog vala u potpunosti me poremetilo - toliko da sam poželjela ponovno pročitati "Stakleno zvono" Sylvije Plath! Budući da i nisam neki re-reader, a roman o djevojci koja doživljava živčani slom dovoljno je pročitati jednom u životu, pronašla sam zdraviju alternativu i posudila "Euforiju", roman o Sylviji Plath. Gotovo sam ga počela čitati, kad na svojoj polici spazih "Autobiografiju" Jagode Truhelke, koju sam si pribavila početkom ljeta! Pokazalo se, autobiografija koju je velika Jagoda Truhelka napisala 1944., povodom svog osamdesetog rođendana, u potpunoj je opreci s memoarima hollywoodske teen zvijezde koja se nosi s traumom odrastanja uz mommie dearest, i baš ono što sad trebam. Književnica koja je živjela na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće pisanje autobiografije počinje samozatajno, uz Božju pomoć, prisjećajući se obiteljskog ognjišta u rodnom Osijeku, u kojem je živjela do svoje četrnaes...

Varaždinske kronike (3)

Otkad pamtim, volim groblja. Volim grobljanske čemprese i grobljanske ptice. Volim priče koje započinju ponad nadgrobnih spomenika, volim emocije koje cvijetak u zemlji groba izaziva. Iako sam i kao dijete voljela groblja, nakon pogibelji mog prijatelja Marija, martinsko groblje mi je postalo omiljeno mjesto na svijetu. Kao četrnaestogodišnjakinje, moja prijateljica Tena i ja satima bismo sjedile na groblju, kraj stare templarske crkvice , ponekad bismo šutjele, ponekad bismo razgovarale - utjehu otad poistovjećujem s grobnom tišinom, tišinu neizgovorenih zagrljaja poistovjećujem s ljubavlju koja ne poznaje ni vrijeme ni prostor. Pekel - najstariji dio varaždinskog groblja Grob Vatroslava Jagića Najstariji grob - Ivana Galine, preminulog 1809. Varaždinsko groblje jedno je od najljepših u našoj zemlji, a osnovano je 1773. godine, nakon zabrane ukopa unutar gradskih zidina izdane od kraljice Marije Terezije 1768. godine. Varaždinec Herman Haller zaslužan je za današnji izgled groblj...

Šljokičasta u raljama života

"Znaš tko je pokrenuo kampanju za prvo okupljanje razreda od mature? Ja. Osobno. Dvadeset devet ljudi, a samo me dolazak jedne osobe zanimao." Propuštene prilike. Navodno ih svi imamo. Navodno urednici izdavačkih kuća obožavaju knjige na tu temu, jer ništa ne prodaje kao jad i čemer zbog onog što se nikad nije ni dogodilo. Ja? Ja ne vjerujem u propušteno, vjerujem samo u odlučnost.   Godinu smo u knjiškom klubu započele s "Otpusnim pismom" Marine Vujčić i Ivice Ivaniševića. Moje knjiške legice njome su se oduševile - prozvale su ju zabavnom, uvjerljivom, životnom, poučnom, dok je meni šištala para iz ušiju. Naime, imam ambivalentan stav o neostvarenim ljubavima. Da se slikovito izrazim, koliko obožavam "Sjaj u travi", toliko prezirem "Mostove okruga Madison." S jedne strane ljubav koju je život osudio na propast i koju bivši ljubavnici na najnježniji način, uz uzajamno poštovanje, dovijeka gaje jedno za drugo, prihvaćajući da je tako moralo biti,...

Varaždinske kronike (1)

"Nothing ever becomes real till experienced", Keatsova je rečenica koja me vodi dok planiram sljedeće obiteljsko putovanje. Imam strahovitu želju da moja djeca upoznaju svoju zemlju, da im riječi kao što su zavičaj i domovina postanu stvarne, da i ljubav prema njima bude jasna, opipljiva. Dugo nam je bila želja posjetiti Varaždin i Varaždinštinu - točku Hrvatske u kojoj ne žive ni Zagorci ni Podravci, grad koji je nekoć bio glavni grad Kraljevine Hrvatske u kojem je bilo sjedište bana i vlade, a koji se nama, Slavoncima, nikad ne nađe usput. Osim toga, grad je to predivne arhitekture - hortikulturalne i rezidencijalne. "Posjedovanje palače u gradu osigurava vlasniku mjesto u društvenoj strukturi", piše u knjizi "Barokne palače u Varaždinu" Petra Puhmajera, koju smo našli u apartmanu (zajedno s Vogueom, Modrom lastom i igrom Pazi lava, npr.). Ne nazivaju Varaždin džabe Malim Bečem, jer prekrasna zdanja nalaze se na svakom koraku - od palača Patačić i Sermag...

Midwestern kolač s jagodama

Moram priznati da u posljednje vrijeme pretjerano uživam u podcastu "Mjesto zločina", što se odrazilo i na moj izbor literature. Pažnju mi je privukao američki klasik koji je prvotno objavljen 1979., i to u časopisu The New Yorker, u dva dijela. Njegov autor, William Maxwell , bio je osebujni književni urednik The New Yorkera od 1936. do 1975., a u svojoj bogatoj karijeri bio je mentor velikanima kao što su Nabokov , Salinger , Welty i dr., ostavši skroman i iznimno samokritičan u svojim književnim pokušajima. Nakon što je napisao kratku priču o ubojstvu koje je potreslo njegov rodni gradić, Lincoln u Illinoisu, smatravši ju pričom zanemarive vrijednosti, spremio ju je u ladicu. Ipak, vrag mu nije dao mira i priči se vratio nakon nekoliko godina, ispisavši naposljetku retke svog posljednjeg romana, "Doviđenja, vidimo se sutra". U njemu, neimenovani pripovjedač (žanr kojem pribjegava Maxwell nazivaju autobiografskom metafikcijom) prisjeća se ubojstva koje je u njegov...