Preskoči na glavni sadržaj

Pet knjiga za Bubu

Moje sestre nisu tipična ženska čeljad, no siree! Ne bih ih čak svrstala ni u prosječne ljude, jer ne poznajem nikoga tko im je nalik. One imaju čudne navike, nepristupačne karaktere i sulude ideje - ja sam ih naučila svemu što znam, a ostatak su same updejtale.

"Imam ideju, reć' ću ti kasnije!" šapnula mi je na uho ova srednja, ova koju sam dobila za svoj četvrti rođendan, i to tijekom misnog slavlja. Dok sam ja, umjesto o evanđelju, razmišljala odnosi li se ta ideja na smisao života (ili bar mog života), na sutrašnji ručak ili, pak, misao vodilju za pisanje epskog romana, ona je skrušeno slušala svećenikove riječi. O čemu ona razmišlja, da mi je znati. Njezino povjerenje u Boga njezin je najbolji dio, ali meni je nedokučiv, jedina stvar koju mi riječima ne može opisati ova izrazito grlata i brbljava žena.

"Želim da mi za rođendan na blogu napišeš preporuku za čitanje, i to pet knjiga s tvoje police", rekla je na izlasku iz crkve. S obzirom što je za svoj rođendan poželjela najmlađa od nas (btw, ima li tko iskustva s uklanjanjem pjega žutim laserom?), ovom željom i nisam bila iznenađena.


"Je l' ti bitnija fabula ili jezik?" tražila sam vodstvo. "Bitna mi je priča, ne toliko jezik", uputila me. Hm. Ne znam zašto sam ju uopće to pitala kad na policama imam kolekciju romana u kojima se ne događa bogzna što, a koji su mi dragi zbog vješte igre s riječima kojoj se odaju njihovi autori. Zato, sestro, budeš ti pročitala "Hamneta" (duža recenzija), poetičnu fikciju o životu Shakespearove obitelji, koju je napisala one and only Maggie O'Farrell. Kud je ona jedna od mojih omiljenih autorica, tud još piše o Velikom Bardu, koji zanima svakog profesora engleskog jezika, što moja sestra, između ostalog, i jest. Slaaam dunk!

"A čiju književnost bi izabrala, da baš moraš birati? nastavila sam s pitanjima. "Britansku, američku...", slegnula je ramenima, a ja sam zadovoljno protrljala dlanove. Naime, već me par mjeseci na polici čeka "Tessa iz porodice D’Urberville" s podnaslovom "Čista žena", roman velikog britanskog pisca Thomasa Hardyja, koji ima valjda milijun stranica papirusa (izdanje iz 1961.) i koje ću pročitati samo ako pronađem nekoga tko bi bio moj reading buddy. Priča je to o djevojci iz engleske provincije koja me podsjetila na uzoritu "Jane Eyre" (duža recenzija) u kojoj smo obje uživale. Sistaaa', will you be my reading buddy?

Guilty pleasure moje sestre je K-pop, ona voli te ljepuškaste korejske boy bendove od 25 članova više od rođene sestre (koja ju, dok s njom gleda koncert Stray Kidsa, gnjavi raznim pitanjima)! Nažalost, nemam u vlasništvu nijednu knjigu korejskog autora, iako mi je nekoliko ljudi preporučilo "Molim te, pazi na mamu", pa ću joj preporučiti istočnjački next best thing (ovo vjerojatno nije politički korektno, ali tak' je) - "Tisuću ždralova" (duža recenzija) japanakog nobelovca Yasunarija Kawabate. Sugestivan tekst elegičnog tona o ceremoniji čaja i okrhnutim šalicama svidjet će se svakoj duši koja nije prilagođena ovom svijetu, pa i mojoj sestri.


Moja sestra obožavateljica je duhovne literature i moj duhovni savjetnik, ali nema knjige iz tog "žanra" koju bih ja njoj mogla preporučiti, nisam dostojna. Zato ću joj preporučiti knjigu obraćenika na katolicizam, Oscara Wildea, koju mi je poklonila naša baby sister - "De profundis" (duža recenzija). Riječ je o pismu koje je Oscar Wilde pisao svom ljubavniku tijekom boravka u zatvoru zbog nepristojnog ponašanja, a čitajući ga, čitatelj bio mogao doživjeti prosvjetljenje, pjesnički ushit i euforiju čovjeka koji voli, koji oprašta. Dušu dalo za naše filozofske rasprave o vjeri i homoseksualizmu za nedjeljnim ručkom (sorry, mama).

"Za razliku od mene, čitaš puno domaćih autorica...", rekla je. "Bi li ih i ti čitala?" "Bih!" Zato, kao šećer na kraju, izabrah "Kud si krenula?" Nastje Kulović, spisateljice čije su mi rečenice neodoljivo privlačne, koju već smatram prijateljicom. "Kud si krenula?" njezin je debitantski roman koji se čita s velikom pažnjom i poštovanjem, jer riječ je o istinitoj priči jedne obitelji u čiju svakodnevicu je ušetala Gospođa Multipla Skleroza (duža recenzija). Prije svega, ovo je priča o nama, o sestrama, o ulogama koje su im dodijeljene, o licima koje pokazuju jedna drugoj, o ranama koje kriju i o ranama koje pokazuju - sestrinska ljubav najkompliciranija je od svih ljubavi, ponekad mi se čini. 

Volim te, Bubo, nek ti je sretan rođendan!

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...

Happy Christmas to all...!

Božićne priče jedan su od mojih omiljenih žanrova - rado otkrivam nove, koje još nisam pročitala. Ove godine naručila sam si "T'was the night before Christmas", američki klasik koji nam je svima poznat (a da to ni ne znamo). Objavljena je anonimno 1823., u novinama, a od 1837. pripisuje se Clementu C. Mooreu. Ova poema smatra se najpoznatijim stihovima ikada napisanima od strane žitelja Sjedinjenih Država, imala je ogroman utjecaj na običaje darivanje za Božić, i zacementirala je lik Djeda Božićnjaka (svetog Nikolu u pjesmi) that we all know and love. "His eyes - how they twinkled! his dimples how merry! His cheeks were like roses, his nose like a cherry! His droll little mouth was drawn up like a bow,  And the beard of his chin as white as the snow" Poema započinje na Badnjak, kad se obitelj sprema na spavanje, a otac začuje čudne zvukove oko kuće. Otac, pripovjedač, na tratini ispred kuće zatiče svetog Nikolu (Djeda Božićnjaka), koji nosi vreću punu darova, a ...

Došašće kod kuće: Male žene

U propovijedi na misi na misijsku nedjelju župnik je rekao da molitva ne treba Bogu jer Bog zna naše potrebe i želje. Molitva treba nama, kazao je - ona nas transformira i prizemljuje, okreće nas Bogu pa postajemo Bogu bliži. Zapisala sam si te njegove rečenice kao važan podsjetnik, misleći da će me inspirirati da postanem bolja moliteljica (uf, gora teško da mogu postati). Moje su molitve najčešće nedovršene i raspršene, kao i moje misli... Hvatam se za župnikove riječi u ove hladne dane lišene vedra neba pa i biram štivo nadahnuto njima - "Male žene" su nalik djevojačkoj molitvi, grlene, vesele, i umiju mijenjati srca. "...četiri sestre koje su u sutonu sjedile i plele dok je vani tiho padao prosinački snijeg, a unutra veselo pucketala vatra. Bijaše to udobna stara soba, iako je tepih već bio izblijedio, a namještaj vrlo jednostavan, jer je na zidovima bilo nekoliko slika; udubljenja u zidovima ispunjavahu knjige, u prozorima su cvale krizanteme i kukurijek, sve prože...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...