Preskoči na glavni sadržaj

Kud si krenula?

Nedavno je na televiziji bio film "Povratak u gradić Peyton", simpatičan filmić iz šezdesetih, onakav kakav naša televizija ima običaj prikazivati subotom rano ujutro, kad svi normalni ljudi spavaju. Svi, osim mama koje raščupane gutaju vruću kavu bez imalo mlijeka i šećera. "Svaki prvi roman je autobiografski", rekao je problematični urednik izdavačke kuće mladoj Allison MacKenzie. To se za mladu autoricu možda i nije pokazalo točnim, ali, razumijem tu pretpostavku, prečesto se pokazala točnom. Ljudi koji su rođeni s potrebom da svoje misli, već formirane u kartice teksta, neprestano zapisuju, nemaju drugog izbora, nego napisati priču o sebi, ne da bi se pravili važnima, nego da bi se izliječili, da bi zatvorili jedno poglavlje svog života, a drugo otvorili. Tako je, vjerujem, bilo i s autoricom knjige "Kud si krenula?", Nastjom Kulović.

Zamijetila sam profil s ovim naslovom na društvenim mrežama, zaintrigiralo me pitanje koje, očito je, autorica postavlja samoj sebi, onako kako svi često činimo kad krenemo glavom kroz zid. Uzela sam je s police knjižnice niti ne čitajući tekst s korica. Činila se veselom - gle, pčelice, tko ne voli pčelice.



"Naše je priče važno zapisati bez obzira koliko nam djelovale male. Nema više malih priča i najvećih romana. Sve je važno", zapisala je mentorica autorice, Žana Poliakov. Ne bih se složila da je sve važno, bez Gole istine smo svi mogli, ali ova je priča itekako važna, itekako prestvarna da bismo u nju povjerovali. Priča je to o Adi, djevojčici koja je pala u nastojanju da što prije stigne na bakine vruće buhtle, njenoj starijoj sestri Nastji koja je odbijala pasti noseći se sa životom bez stopostotne pažnje roditelja, koji su padali pod teretom bolesti svoje kćeri. Kao da nije čula onu "Svakog gosta za tri dana dosta", Gospođa Multipla Skleroza zauzela je prostor u njihom domu, prostor koji je trebao biti ispunjen bezbrižnošću, veseljem, tinejdžerskim svađama s mamom i tatom, plačem zbog izgubljenog teniskog meča ili nesretnih ljubavi, uobičajenim stvarima. Telefoni koji neprestano zvone, bolnički kreveti, eksperimentalni lijekovi, život koji je "otpočetka krenuo krivo", roditelji koji su spremni pokušati sve. Život na čekanju, ćelave glave, snovi o slobodi, prepolovljeni vid, spoznaje o obećanjima života. Jedna bolesna sestra, a potom i druga. Ma daj, pa ovo je previše, pomislila sam.

"Nastojale smo živjeti ne živeći, beskrajno zahvaljujući na tome."



Bilo mi je teško čitati ovu knjigu, ovo zapetljano klupko emocija koje Nastja Kulović nastoji otpetljati pišući o nošenju njene obitelji s bolesti koja vreba, koja vuče za nogu, koja zasljepljuje, koja umije otvrdnuti srca. Bilo mi je teško jer sam razmažena, jer moja obitelj pamti samo lijepe dane, jer, hej, kakav god nesretni niz događaja se nizao, uvijek smo imali zdravlje (hvala Bogu, jer loše bismo se nosili s njegovim izostankom, sigurna sam). Ipak, u široj obitelji svjedočili smo, gledajući izvana, dakako, što se dogodi obitelji koja mora primiti bolest u svoj dom, jer nema izbora. Mog bratića nema već sedamnaest godina, ali uljepšao je mnoge živote, osnažio puno ljudi, a, zahvaljući njegovoj hrabrosti i ludosti oba njegova brata (hm, bi li ovog najmlađeg bilo da nije bilo tog nesretnog tumora na njegovoj nozi?) danas su medicinski tehničari - pomažu, spašavaju, gledaju život i smrt u oči, bez imalo straha. Bolest uzima, ali bolest i daje, morala sam se u to uvjeriti kad je umro, a na to me podsjetila i ova knjižica s pčelama. Njene rečenice glasno će zujati u mojoj glavi još neko vrijeme.

"U tom je trenutku soba postala pretijesna, emocije su se uskovitlale, derali smo se istovremeno, prijetili se i Bogu i multipli sklerozi i jedni drugima, istovremeno si dajući obećanja da za mene neće biti tako. - Ja imam svoj put - tada to nisam znala reći, ali sam osjećala u venama, bez obzira što su bile pune steroida. Kad smo se smirili, nismo si više imali što reći. Zagrljaji nisu imali snagu izbrisati prošlost niti spriječiti ono što dolazi, poljupci su bili prekratki, suze suzdržavane i jedva sam čekala da odu. Svi. Gledala sam svoje dijete kako mi se smiješi kroz okno lifta prije negoli su se zatvorila vrata i čim sam ostala sama, počela sam plakati. Hodala sam dugim, mračnim hodnikom polupraznog odjela ne znajući što točno oplakujem."



"Rekla sam da idemo po drugo mišljenje, a potajno sam krenula po drugačije mišljenje."

Ovo nije feel-good knjiga, ovo je feel-bad knjiga, feel-really-bad knjiga. Postoji velika vjerojatnost da ćete čitati pismo Multiple Skleroze i plakati jer ste se prepoznali u njemu, jer se bojite da ćete ju nehotice prizvati u svoje kosti, kao pokoru, kao kaznu za sve grijehe (or is it just me?). Ipak, probajte ovu knjigu pročitati još ove godine, ove 2020. godine koju ste, garant, proveli misleći da je najgora godina u vašem životu jer mjesec dana niste mogli otići na kavu, jer su vam djeca šizila u stanu, jer ste sami morali peći kruh, svuda hodati maskirani, lišeni svojih fundamentalnih sloboda, i sami ste sebi išli na živce (or is it just me?). Zapamtite ovu godinu. Zapamtite taj osjećaj, jer milijuni ljudi i milijuni obitelji žive s tim strahom i neizvjesnošću iz godine u godinu - ponekad potpuno beznadni, ponekad s prstima u vrećici gumenih bombona, s usnama na pogrešnim muškarcima, ponekad sjedeći sami u stanu u kojem je nekad živjela sretna obitelj, ponekad mahnito zapisujući katarzične rečenice o svom životu.

 
(Knjigu možete kupit na stranici Kud si krenula? ili posuditi u knjižnici, a kolač kojim se možete tješiti je kolač od mrkve.)

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kad starci prolupaju

Kad sam bila klinka, na televiziji se često prikazivao film "Kad starci prolupaju." Nisam ga dugo gledala, ali još se sjećam da je cijela moja familija umirala od smijeha kad bi starček koji je prolupao završio u ormaru, izgubivši se. Često je na TV programu bila i "Čahura" (znala sam je pisati u rubriku "Najdraži film" u leksikone), također film o starcima koji, nakon bliskog susreta treće vrste, postanu vitalniji i blesaviji. Starost me uvijek nasmijavala, valjda zato što se činila tako dalekom. Sve do neki dan, kad sam, rastresena kao svaka majka dvoje djece, valjda, sudarajući se s biciklom i ulaznim vratima zgrade, rekla susjedi: "Dobro jutro!" Bilo bi to jako pristojno od mene da nije bilo - 15:10! Susjeda mi se nasmijala i rekla samo: "O! Gospođo!" Auč. Ne znam što me više zaboljelo. Zanimljivo, i Pavao Pavličić počinje svoju zbirku eseja - "Pohvalu starosti" - figurom smiješnog starca, vječite inspiracije renesansnih k...

Na penjačima svijet ostaje

Svaki put kad netko izgovori da ne vjeruje u vile, jedna vila umre, tako bar kaže "Petar Pan", a svaki put kad roditelj podilazi svom djetetu, umre jedan buntovnik - buntovnik koji je to dijete moglo postati. A smrt buntovnika najgore je što se može dogoditi ovom svijetu, svijetu u kojem se ljudi više ne znaju buniti protiv nepravde, nego se bore isključivo za svoj probitak, smatrajući sebe (ili svoje dijete) jednakijima od drugih. Vijest o petnaest guštera zadarske medicinske škole koji su pali prvi razred i o njihovim roditeljima (od kojih nisu dobili ni jezikovu juhu) koji su bili voljni pomaknuti Velebit da bi njihova djeca (nezasluženo) prošla prvi razred mori me tjednima i ja sam više nego ikad uvjerena - jedino će onaj tko uvažava autoritet uvijek zahtijevati da taj autoritet bude dostojan poštovanja, znajući da, u nedostatku dostojnosti autoriteta, buntovnicima ostaju dvije mogućnosti - rušiti jalovi sustav, i to argumentirano, dostojanstveno i nenasilno, ili sagradit...

Dan u Barceloni s Golubicom

Ponekad, već prilikom čitanja predgovora neke knjige, pogotovo ako ga je pisao sam autor, obuzme te neopisivo sladak val uzbuđenja pa ti se čini da gutaš slova kao ona krava Grigora Viteza u carstvu hladovine, samo kako bi se što prije dokopao teksta za kojeg znaš - u to nema sumnje - da će ti dirnuti u biće onako kako samo knjige vještih pisaca mogu. Zbog tog osjećaja čitam, njemu se predajem, zbog njega tražim, zbog njega se ne zadovoljavam trećerazrednom tik-tok književnošću koja vrišti iz izloga naših knjižara. Taj me osjećaj obuzeo i dok sam čitala predgovor romana "Trg dijamanta" Mercè Rodoreda. Osjetila sam odmah da je autorica žena koja mi je bliska, koja pridaje pažnju detaljima i simbolici, koja se ne boji biti ranjiva, žena koja voli književnost i koja joj dopušta da ju uvijek iznova hrani, liječi i nadahnjuje. Možda neki čitatelji ne vide potrebu za pronalaskom autora u tekstu, možda razdvajaju autora od njegovog djela (pogotovo ako je učinio nešto što bi privuklo...

Malo drukčija pariška vizura

Kad sam se tek zaposlila na sudu, moju je malenu nećakinju jako zanimalo kakvo je to mjesto. "Na sudu osuđujemo lopove i šaljemo ih u zatvor", rekla sam joj, spretno izostavivši da sam se bavim uglavnom utvrđivanjem prava vlasništva, naknadom štete i ovrhom. "A onda, kad je u zatvoru, lopov ne može biti sa svojom obitelji", konstatirala je četverogodišnjakinja ("Mala će garant u socijalu", pomislila sam). "Eh, pa trebao je o tome prije misliti!", nisam se dala, (tada) ponosna na pravni sustav čiji dio tek postajem. Ipak, morala sam se diviti humanosti jedne djevojčice (kako stvari stoje, mala će u kemičare, a ne u socijalu). Sjetila sam se te njezine izjave čim sam počela čitati novelu o čovjeku koji se nalazi u pariškom zatvoru Bicêtre (današnja bolnica koja je u svom stažu služila i kao umobolnica, a smatrali su ju okrutnijim mjestom od Bastille), osuđen na smrt!, jer takva humanost ono je što pokreće svijet, bar svijet u kojem ja želim živjet...

Američki san (3)

Ovu knjigu garant imate kod kuće - svi smo ju nabavili prije dvadeset godina kupujući Jutarnji list s klasicima koje nikad nećemo pročitati. Seljakala se sa mnom po državi i na kraju završila u nekom od antikvarijata. Yup, otpisala sam ju, uvjerena da ju u ovom životu neću ni pokušati čitati (činila se kao naporno i dosadno štivo, sudeći po koricama). Naposljetku sam ju potražila u gradskoj knjižnici - odlučna da zaronim u svijet legendarnog američkog pisca (hm, nije mi zvučalo američki to ime, sve te godine), Saula Bellowa. "Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo, Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan, ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjecao je ljubav, ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pas...