Vrijeme i stablo trešnje

Prošli su tjedan pred našom zgradom zasadili mladicu japanske trešnje. Susjedi su negodovali, ta će im trešnja udarati u prozore jer raste u širinu. Ja? Ja sam djecu pozvala na prozor. "Posadili su novo drvo! U one su rupe ispred svake zgrade u naselju zasadili drvo! Novo drvo!", i onda smo svi vrištali od sreće trljajući noseve o staklo, pa se sjurili van. Franka se s mladim stablom i fotografirala, znakovito gledajući u vis, u vrh njegove krošnje, a Juraj je spretno izbjegao photo session otrčavši u park. "Jednom ćeš narasti, kao i to drvo", rekla sam joj. Gledala me kao da joj  nije jasno što želim reći, jer djeca se ne opterećuju prolaznošću poput nas, fosila. Vrijeme je tako čudna stvar, pomislila sam. Ta će biljka stajati tu kad se moja djeca budu selila iz stana (daj Bože da to doživim!), a stajat će tu i kad stan postane predmet ostavinske rasprave. Mi ćemo biti tek jedan mali dio tog drvenog života, jer ljudski je život na ovom svijetu kratak kao šapat. Ovaj put, osjetila sam zahvalnost zbog te spoznaje.

U ovo doba godina imam običaj čuditi se vremenu koje je proletjelo - utvrđujem bilancu, zbrajam blagoslove, zaboravljam sve minuse. Sada sam dvostruko izgubljena u razmišljanju o vremenu, što zbog čudne godine koja je, gle čuda, brzo stigla k svome kraju, kao i svaka prije nje, što zbog romana koji me oduševio. Znate da se ja ne oduševljavam svakom knjigom - neke me diraju, neke me rasplaču, neke smatram bitnima, neke zabavnima, ali malo je onih koje me oduševe. Moje najveće ovogodišnje otkriće svakako bi bio Fredrik Backman, čija djela polagano iščitavam, i o kojima ću sigurno još pisati, pa je očekivano da ga pratim i na Instagramu (rekli su mi da su babe na Facebooku, a mladi na Instaču pa sam se, nakon dvije godine izbivanja, povratila na Instač - govore li babe "Instač"?). Nedavno je preporučio novu knjigu autora Matta Haiga pa sam zagrizla i posudila jednu od njegovih već afirmiranih u Hrvata - knjigu "Kako zaustaviti vrijeme".

"Rođen sam prije više od četiri stotine godina, 3. ožujka 1581. u sobi svojih roditelja, na trećem katu malog francuskog dvorca koji mi je nekad bio dom", jedna je od rečenica na prvoj stranici ovog izvanrednog romana. Glavni lik, imena Tom Hazard (hm, zamišljam ga kao Toma Hardyja?), čovjek je iz sadašnjosti koji boluje od poremećaja zvanog anagerija. Iako izgleda kao da mu je četrdeset, on potječe iz 16. stoljeća. Nije besmrtan, nije vampir, može oboljeti, može biti i ubijen, a da ga i sretnete, u njegovu priču ne biste povjerovali. To i jest razlog zašto postoji tajno udruženje - Društvo albatrosa - koje štiti ljude njemu nalik i svakih nekoliko godina im pomaže da svoj život započnu ispočetka, na nekom drugom mjestu, gdje neće probuditi sumnje, niti se dovesti u opasnost. Nakon godina izbivanja iz Londona, Tom se poželi vratiti, ponovno se osjećati kao da je kod kuće, želi predavati povijest srednjoškolcima. I dok se pred tinejdžerima suzdržava od priznanja da je vidio Čajkovskog kako dirigira, da je glumio rame uz rame sa Shakespearom, da je pio s Fitzgeraldom, a od kolega krije svoju prošlost, muče ga uspomene na one koje je volio - majku za čiju smrt se krivi, i čijeg krvnika još vidi u noćnim morama, uspomene na Rose u bijeloj haljini, s crvenom maramom svezanom u čvor s lijeve strane, jedinu ženu koju je ikada volio, i uspomene na Marion, kćer koja je nasljedila očevu krv i koju još uvijek traži u svakom strancu kojeg sretne.

 

"Mnogo puta tijekom svoje potrage izgubio sam nadu. Nisam tražio samo osobu, nego i nešto drugo što sam također izgubio - značenje. Smisao. Palo mi je na pamet kako ljudska bića ne žive duže od stotinu godina jer za to naprosto nisu sposobna. Psihički, mislim. Nekako se potrošite. Nema vas više dovoljno da biste nastavili. Zasitite se vlastitih misli. Načina na koji se život ponavlja. Onoga kako, nakon nekog vremena, više nema ni smiješka ni pokreta kojeg već niste vidjeli. Nema promjene u svjetskom poretku koja nije odraz neke druge promjene u svjetskom poretku. Novosti prestanu biti nove. Sama riječ "novost" pretvori se u vic. Sve se vrti u krugu. Sporo i nadolje. A vaša snošljivost prema ljudima, koji rade iste greške ponovno i ponovno i ponovno i ponovno, sve je manja. Kao da zauvijek morate slušati pjesmu čiji vam se pripjev nekad sviđao, alai sada biste si zbog njega najradije iščupali uši."

Riječ je o strašno lovable liku koji voli povijest, vidi je u svakoj pukotini, koji misli da su bicikli jedan od najboljih izuma, koji je prisiljen uvijek iznova čupati svoje korijenje, čija usamljenost i tuga postaju čitateljeva usamljenost i tuga, koji je savršeno ranjiv, iako je vidio sve, čuo sve, iako ga gotovo ništa ne može iznenaditi. Jedna knjiga o seksi samozatajnom Tomu Hazardu jednostavno nije dovoljno (križam ruke na prsima i durim se ljutito).

"Postane mi jasno kako postoji razlog zbog kojeg ovo radim. Zašto želim postati nastavnik povijesti. Moram ukoritit prošlost. To je ono što povijest jest, poučavanje i pripovijedanje. Ovo je način da uspostavim kontrolu i dovedem je u red. Pretvorim je u kućnog ljubimca. Ali povijest koju proživite razlikuje se od povijesti o kojoj čitate u knjizi ili na zaslonu računala. A neke stvari iz prošlosti ne daju se ukrotiti."

 

 

Matt Haig nije pisac znanstvene fantastike, niti fantasyja, ovdje je riječ o čistoj čaroliji, ako ona postoji kao žanr u svijetu knjiških moljaca. Riječ je o knjizi koja oživljava povijest, koja velikane pretvara u ljude od krvi i mesa (i zadaha), koja podsjeća da poljupci zastavljaju vrijeme, koja čovjeka tjera da se upita je li doista prisutan u svakom trenutku svoga života ili nestrpljivo čeka da život počne, da vrijeme prođe. Puno je poruka skriveno u divnim rečenicama ovog britanskog autora, duhovitog i senzibilnog u isto vrijeme, ali ja ću si "Kako zaustaviti vrijeme" ponijeti onu o djeci - o djeci kao onome što nas uvijek iznova rađa, što nas mijenja, što nas tjera naprijed, što nas raduje, što čuva našu prošlost i oblikuje našu budućnost - trudit ću se očuvati Marion u mislima kad se djeca počnu penjati po lusteru, kad išaraju zidove i komode (divan je taj skandinavski namještaj), kad ih presvučem četiri puta u jednom danu, kad ne pojedu ručak koji sam osmišljavala tri dana, kad zapovraćaju krevet i ja poderem glasnice od vikanja: "Daj mu to! Prestani! Pa šta, pobogu, raditeeeeee!?", obećavam.

Matt Haig, hvala - ovakve bih knjige mogla čitati svaki dan.

"Ljudima mjesta više nisu važna. Nije smisao u mjestima. Ovih dana ljudi su samo napola prisutni, gdje god se nalazili. Uvijek su barem jednom nogom u digitalnom ništavilu."

"Kad je prestala svirati, na trenutak je izgledala zamišljenom i rekla nešto kao: "Ponekad želim zasutaviti vrijeme. Ponekad, kad sam sretna, želim da crkveno zvono nikad više ne zazvoni. Da nikad više ne moram otići na tržnicu. Poželim da čvorci prestanu letjeti nebom... Ali svi smo mi prepušteni milosti i nemilosti vremena. Svi smo mi samo strune, zar ne?"