Preskoči na glavni sadržaj

Pojedi tu juhu!

Ne sjećam se kojeg je točno dana iz mog rječnika nestala riječ supa. Kad sam bila mala, moja je mama svakog dana kuhala supu - kokošju, ragu, s noklicama, od paradajza, sve su bile na jelovniku. Ona je kuhala supu, ja sam jela supu - sve dok mi jednog dana u školi netko nije rekao: "Srbi kažu supa, mi kažemo juha!" Ne znam je li me ispravio razredni kolega ili sama učiteljica, ali poučak je zvučao legitimno. Čvrsto sam odlučila - govorit ću hrvatski jezik i nikad više neću reći - supa.

Moj tata ima tri sestre i imao je jednog brata. On je bio najbolji striko na svijetu - ljuljao me na nozi i smijao se, i iščeznuo prije nego sam uspjela u sjećanja pohraniti ijednu drugu misao na njega. Ubio ga je neki Srbin iz sela na dan kad je naš grad oslobođen, pričalo se, ali ja nisam znala što to znači. Znala sam samo da moj tata više nikoga ne zove bratom, a da moji bratići više nemaju tatu. Znala sam da baka plače kad god netko spomene riječ sin, i znala sam da moja mama odlazi noću spavati kod strine koja se boji biti sama. Znala sam da se u mojoj kući često ispod glasa govori o stvarima o kojima djeca ne trebaju ništa znati. Moj tata ni o bratu, ni o Srbima nije pričao, i nije me nikada poučio značenju riječi mržnja, iako bi njome bilo lako označiti prazninu koja je u našim životima nastala nakon strikine pogibije.

Sada sam odrasla, neke stvari su mi jasnije. Strina ima novog muža, baka je umrla, godine su prošle. Moji bratići sada su ponosni očevi svoje djece (svoju ulogu nikad ne uzimaju zdravo za gotovo), a sokak u kojem je ubijen njihov tata nosi njegovo ime. Odrasla sam, neke stvari razumijem. Razumijem zašto je moj tata namjerno kosio travu nedjeljom, u vrijeme svete mise, razumijem zašto je šutio kad bi sestra slušala Riblju čorbu, razumijem i branitelje koji vječito dosađuju nekim svojim pravima, dok mi, mladi, samo želimo zaboraviti prošlost i gledati prema budućnosti, razumijem i one koje živcira spominjanje tog nekog Vukovara, kao da je zlo pokazalo zube samo u Vukovaru - razumijem da je takav gubitak teško pojmiti, a kamoli svakog dana proživljavati, i da se svatko s njim nosi onako kako umije.

 Fotografija preuzeta s http://1000awesomethings.com/2008/12/22/869-slurping-hot-soup-on-a-cold-night/

Razumijem puno toga, ali svaki put kad me prijateljica pozove na ručak i stolu prinese zdjelu mirisne tekućine iz koje se puši i razdragano - jer nisu svi opterećeni standardnim hrvatskim jezikom kao ja - kaže: "Evo supice!", ja se zagrcnem, pa zaimam iz zdjele svojoj Franki i glasno kažem: "Jedi tu juhu!" Razumijem sve, ali nema šanse da mi se omakne da prevalim riječ supa preko usta.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kad starci prolupaju

Kad sam bila klinka, na televiziji se često prikazivao film "Kad starci prolupaju." Nisam ga dugo gledala, ali još se sjećam da je cijela moja familija umirala od smijeha kad bi starček koji je prolupao završio u ormaru, izgubivši se. Često je na TV programu bila i "Čahura" (znala sam je pisati u rubriku "Najdraži film" u leksikone), također film o starcima koji, nakon bliskog susreta treće vrste, postanu vitalniji i blesaviji. Starost me uvijek nasmijavala, valjda zato što se činila tako dalekom. Sve do neki dan, kad sam, rastresena kao svaka majka dvoje djece, valjda, sudarajući se s biciklom i ulaznim vratima zgrade, rekla susjedi: "Dobro jutro!" Bilo bi to jako pristojno od mene da nije bilo - 15:10! Susjeda mi se nasmijala i rekla samo: "O! Gospođo!" Auč. Ne znam što me više zaboljelo. Zanimljivo, i Pavao Pavličić počinje svoju zbirku eseja - "Pohvalu starosti" - figurom smiješnog starca, vječite inspiracije renesansnih k...

Na penjačima svijet ostaje

Svaki put kad netko izgovori da ne vjeruje u vile, jedna vila umre, tako bar kaže "Petar Pan", a svaki put kad roditelj podilazi svom djetetu, umre jedan buntovnik - buntovnik koji je to dijete moglo postati. A smrt buntovnika najgore je što se može dogoditi ovom svijetu, svijetu u kojem se ljudi više ne znaju buniti protiv nepravde, nego se bore isključivo za svoj probitak, smatrajući sebe (ili svoje dijete) jednakijima od drugih. Vijest o petnaest guštera zadarske medicinske škole koji su pali prvi razred i o njihovim roditeljima (od kojih nisu dobili ni jezikovu juhu) koji su bili voljni pomaknuti Velebit da bi njihova djeca (nezasluženo) prošla prvi razred mori me tjednima i ja sam više nego ikad uvjerena - jedino će onaj tko uvažava autoritet uvijek zahtijevati da taj autoritet bude dostojan poštovanja, znajući da, u nedostatku dostojnosti autoriteta, buntovnicima ostaju dvije mogućnosti - rušiti jalovi sustav, i to argumentirano, dostojanstveno i nenasilno, ili sagradit...

Dan u Barceloni s Golubicom

Ponekad, već prilikom čitanja predgovora neke knjige, pogotovo ako ga je pisao sam autor, obuzme te neopisivo sladak val uzbuđenja pa ti se čini da gutaš slova kao ona krava Grigora Viteza u carstvu hladovine, samo kako bi se što prije dokopao teksta za kojeg znaš - u to nema sumnje - da će ti dirnuti u biće onako kako samo knjige vještih pisaca mogu. Zbog tog osjećaja čitam, njemu se predajem, zbog njega tražim, zbog njega se ne zadovoljavam trećerazrednom tik-tok književnošću koja vrišti iz izloga naših knjižara. Taj me osjećaj obuzeo i dok sam čitala predgovor romana "Trg dijamanta" Mercè Rodoreda. Osjetila sam odmah da je autorica žena koja mi je bliska, koja pridaje pažnju detaljima i simbolici, koja se ne boji biti ranjiva, žena koja voli književnost i koja joj dopušta da ju uvijek iznova hrani, liječi i nadahnjuje. Možda neki čitatelji ne vide potrebu za pronalaskom autora u tekstu, možda razdvajaju autora od njegovog djela (pogotovo ako je učinio nešto što bi privuklo...

Malo drukčija pariška vizura

Kad sam se tek zaposlila na sudu, moju je malenu nećakinju jako zanimalo kakvo je to mjesto. "Na sudu osuđujemo lopove i šaljemo ih u zatvor", rekla sam joj, spretno izostavivši da sam se bavim uglavnom utvrđivanjem prava vlasništva, naknadom štete i ovrhom. "A onda, kad je u zatvoru, lopov ne može biti sa svojom obitelji", konstatirala je četverogodišnjakinja ("Mala će garant u socijalu", pomislila sam). "Eh, pa trebao je o tome prije misliti!", nisam se dala, (tada) ponosna na pravni sustav čiji dio tek postajem. Ipak, morala sam se diviti humanosti jedne djevojčice (kako stvari stoje, mala će u kemičare, a ne u socijalu). Sjetila sam se te njezine izjave čim sam počela čitati novelu o čovjeku koji se nalazi u pariškom zatvoru Bicêtre (današnja bolnica koja je u svom stažu služila i kao umobolnica, a smatrali su ju okrutnijim mjestom od Bastille), osuđen na smrt!, jer takva humanost ono je što pokreće svijet, bar svijet u kojem ja želim živjet...

Američki san (3)

Ovu knjigu garant imate kod kuće - svi smo ju nabavili prije dvadeset godina kupujući Jutarnji list s klasicima koje nikad nećemo pročitati. Seljakala se sa mnom po državi i na kraju završila u nekom od antikvarijata. Yup, otpisala sam ju, uvjerena da ju u ovom životu neću ni pokušati čitati (činila se kao naporno i dosadno štivo, sudeći po koricama). Naposljetku sam ju potražila u gradskoj knjižnici - odlučna da zaronim u svijet legendarnog američkog pisca (hm, nije mi zvučalo američki to ime, sve te godine), Saula Bellowa. "Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo, Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan, ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjecao je ljubav, ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pas...