Ne sjećam se kojeg je točno dana iz mog rječnika nestala riječ supa. Kad sam bila mala, moja je mama svakog dana kuhala supu - kokošju, ragu, s noklicama, od paradajza, sve su bile na jelovniku. Ona je kuhala supu, ja sam jela supu - sve dok mi jednog dana u školi netko nije rekao: "Srbi kažu supa, mi kažemo juha!" Ne znam je li me ispravio razredni kolega ili sama učiteljica, ali poučak je zvučao legitimno. Čvrsto sam odlučila - govorit ću hrvatski jezik i nikad više neću reći - supa.
Moj tata ima tri sestre i imao je jednog brata. On je bio najbolji striko na svijetu - ljuljao me na nozi i smijao se, i iščeznuo prije nego sam uspjela u sjećanja pohraniti ijednu drugu misao na njega. Ubio ga je neki Srbin iz sela na dan kad je naš grad oslobođen, pričalo se, ali ja nisam znala što to znači. Znala sam samo da moj tata više nikoga ne zove bratom, a da moji bratići više nemaju tatu. Znala sam da baka plače kad god netko spomene riječ sin, i znala sam da moja mama odlazi noću spavati kod strine koja se boji biti sama. Znala sam da se u mojoj kući često ispod glasa govori o stvarima o kojima djeca ne trebaju ništa znati. Moj tata ni o bratu, ni o Srbima nije pričao, i nije me nikada poučio značenju riječi mržnja, iako bi njome bilo lako označiti prazninu koja je u našim životima nastala nakon strikine pogibije.
Sada sam odrasla, neke stvari su mi jasnije. Strina ima novog muža, baka je umrla, godine su prošle. Moji bratići sada su ponosni očevi svoje djece (svoju ulogu nikad ne uzimaju zdravo za gotovo), a sokak u kojem je ubijen njihov tata nosi njegovo ime. Odrasla sam, neke stvari razumijem. Razumijem zašto je moj tata namjerno kosio travu nedjeljom, u vrijeme svete mise, razumijem zašto je šutio kad bi sestra slušala Riblju čorbu, razumijem i branitelje koji vječito dosađuju nekim svojim pravima, dok mi, mladi, samo želimo zaboraviti prošlost i gledati prema budućnosti, razumijem i one koje živcira spominjanje tog nekog Vukovara, kao da je zlo pokazalo zube samo u Vukovaru - razumijem da je takav gubitak teško pojmiti, a kamoli svakog dana proživljavati, i da se svatko s njim nosi onako kako umije.
Moj tata ima tri sestre i imao je jednog brata. On je bio najbolji striko na svijetu - ljuljao me na nozi i smijao se, i iščeznuo prije nego sam uspjela u sjećanja pohraniti ijednu drugu misao na njega. Ubio ga je neki Srbin iz sela na dan kad je naš grad oslobođen, pričalo se, ali ja nisam znala što to znači. Znala sam samo da moj tata više nikoga ne zove bratom, a da moji bratići više nemaju tatu. Znala sam da baka plače kad god netko spomene riječ sin, i znala sam da moja mama odlazi noću spavati kod strine koja se boji biti sama. Znala sam da se u mojoj kući često ispod glasa govori o stvarima o kojima djeca ne trebaju ništa znati. Moj tata ni o bratu, ni o Srbima nije pričao, i nije me nikada poučio značenju riječi mržnja, iako bi njome bilo lako označiti prazninu koja je u našim životima nastala nakon strikine pogibije.
Sada sam odrasla, neke stvari su mi jasnije. Strina ima novog muža, baka je umrla, godine su prošle. Moji bratići sada su ponosni očevi svoje djece (svoju ulogu nikad ne uzimaju zdravo za gotovo), a sokak u kojem je ubijen njihov tata nosi njegovo ime. Odrasla sam, neke stvari razumijem. Razumijem zašto je moj tata namjerno kosio travu nedjeljom, u vrijeme svete mise, razumijem zašto je šutio kad bi sestra slušala Riblju čorbu, razumijem i branitelje koji vječito dosađuju nekim svojim pravima, dok mi, mladi, samo želimo zaboraviti prošlost i gledati prema budućnosti, razumijem i one koje živcira spominjanje tog nekog Vukovara, kao da je zlo pokazalo zube samo u Vukovaru - razumijem da je takav gubitak teško pojmiti, a kamoli svakog dana proživljavati, i da se svatko s njim nosi onako kako umije.
Fotografija preuzeta s http://1000awesomethings.com/2008/12/22/869-slurping-hot-soup-on-a-cold-night/
Razumijem puno toga, ali svaki put kad me prijateljica pozove na ručak i stolu prinese zdjelu mirisne tekućine iz koje se puši i razdragano - jer nisu svi opterećeni standardnim hrvatskim jezikom kao ja - kaže: "Evo supice!", ja se zagrcnem, pa zaimam iz zdjele svojoj Franki i glasno kažem: "Jedi tu juhu!" Razumijem sve, ali nema šanse da mi se omakne da prevalim riječ supa preko usta.
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)