Preskoči na glavni sadržaj

Pojedi tu juhu!

Ne sjećam se kojeg je točno dana iz mog rječnika nestala riječ supa. Kad sam bila mala, moja je mama svakog dana kuhala supu - kokošju, ragu, s noklicama, od paradajza, sve su bile na jelovniku. Ona je kuhala supu, ja sam jela supu - sve dok mi jednog dana u školi netko nije rekao: "Srbi kažu supa, mi kažemo juha!" Ne znam je li me ispravio razredni kolega ili sama učiteljica, ali poučak je zvučao legitimno. Čvrsto sam odlučila - govorit ću hrvatski jezik i nikad više neću reći - supa.

Moj tata ima tri sestre i imao je jednog brata. On je bio najbolji striko na svijetu - ljuljao me na nozi i smijao se, i iščeznuo prije nego sam uspjela u sjećanja pohraniti ijednu drugu misao na njega. Ubio ga je neki Srbin iz sela na dan kad je naš grad oslobođen, pričalo se, ali ja nisam znala što to znači. Znala sam samo da moj tata više nikoga ne zove bratom, a da moji bratići više nemaju tatu. Znala sam da baka plače kad god netko spomene riječ sin, i znala sam da moja mama odlazi noću spavati kod strine koja se boji biti sama. Znala sam da se u mojoj kući često ispod glasa govori o stvarima o kojima djeca ne trebaju ništa znati. Moj tata ni o bratu, ni o Srbima nije pričao, i nije me nikada poučio značenju riječi mržnja, iako bi njome bilo lako označiti prazninu koja je u našim životima nastala nakon strikine pogibije.

Sada sam odrasla, neke stvari su mi jasnije. Strina ima novog muža, baka je umrla, godine su prošle. Moji bratići sada su ponosni očevi svoje djece (svoju ulogu nikad ne uzimaju zdravo za gotovo), a sokak u kojem je ubijen njihov tata nosi njegovo ime. Odrasla sam, neke stvari razumijem. Razumijem zašto je moj tata namjerno kosio travu nedjeljom, u vrijeme svete mise, razumijem zašto je šutio kad bi sestra slušala Riblju čorbu, razumijem i branitelje koji vječito dosađuju nekim svojim pravima, dok mi, mladi, samo želimo zaboraviti prošlost i gledati prema budućnosti, razumijem i one koje živcira spominjanje tog nekog Vukovara, kao da je zlo pokazalo zube samo u Vukovaru - razumijem da je takav gubitak teško pojmiti, a kamoli svakog dana proživljavati, i da se svatko s njim nosi onako kako umije.

 Fotografija preuzeta s http://1000awesomethings.com/2008/12/22/869-slurping-hot-soup-on-a-cold-night/

Razumijem puno toga, ali svaki put kad me prijateljica pozove na ručak i stolu prinese zdjelu mirisne tekućine iz koje se puši i razdragano - jer nisu svi opterećeni standardnim hrvatskim jezikom kao ja - kaže: "Evo supice!", ja se zagrcnem, pa zaimam iz zdjele svojoj Franki i glasno kažem: "Jedi tu juhu!" Razumijem sve, ali nema šanse da mi se omakne da prevalim riječ supa preko usta.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...

Happy Christmas to all...!

Božićne priče jedan su od mojih omiljenih žanrova - rado otkrivam nove, koje još nisam pročitala. Ove godine naručila sam si "T'was the night before Christmas", američki klasik koji nam je svima poznat (a da to ni ne znamo). Objavljena je anonimno 1823., u novinama, a od 1837. pripisuje se Clementu C. Mooreu. Ova poema smatra se najpoznatijim stihovima ikada napisanima od strane žitelja Sjedinjenih Država, imala je ogroman utjecaj na običaje darivanje za Božić, i zacementirala je lik Djeda Božićnjaka (svetog Nikolu u pjesmi) that we all know and love. "His eyes - how they twinkled! his dimples how merry! His cheeks were like roses, his nose like a cherry! His droll little mouth was drawn up like a bow,  And the beard of his chin as white as the snow" Poema započinje na Badnjak, kad se obitelj sprema na spavanje, a otac začuje čudne zvukove oko kuće. Otac, pripovjedač, na tratini ispred kuće zatiče svetog Nikolu (Djeda Božićnjaka), koji nosi vreću punu darova, a ...

Došašće kod kuće: Male žene

U propovijedi na misi na misijsku nedjelju župnik je rekao da molitva ne treba Bogu jer Bog zna naše potrebe i želje. Molitva treba nama, kazao je - ona nas transformira i prizemljuje, okreće nas Bogu pa postajemo Bogu bliži. Zapisala sam si te njegove rečenice kao važan podsjetnik, misleći da će me inspirirati da postanem bolja moliteljica (uf, gora teško da mogu postati). Moje su molitve najčešće nedovršene i raspršene, kao i moje misli... Hvatam se za župnikove riječi u ove hladne dane lišene vedra neba pa i biram štivo nadahnuto njima - "Male žene" su nalik djevojačkoj molitvi, grlene, vesele, i umiju mijenjati srca. "...četiri sestre koje su u sutonu sjedile i plele dok je vani tiho padao prosinački snijeg, a unutra veselo pucketala vatra. Bijaše to udobna stara soba, iako je tepih već bio izblijedio, a namještaj vrlo jednostavan, jer je na zidovima bilo nekoliko slika; udubljenja u zidovima ispunjavahu knjige, u prozorima su cvale krizanteme i kukurijek, sve prože...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...