Preskoči na glavni sadržaj

Make coffee great again!

Imam jednu kolegicu, strašno mi ide na živce. Nepodnošljivo je ambiciozna - kad nešto naumi, ona to ostvari, a da se ne obeshrabri niti uspoređuje s drugima. Mene, Gospu od Kuknjave, Djevu od Samoomalovažavanja, to fascinira. Pobornik je one stare „što na umu, to na drumu“ , iako ni sama nije sigurna je li riječ o poželjnoj osobini (dabome da je poželjna, često se kukavičluk i laž danas prodaju pod obzir, you go girl!). Istina jest, da smo se srele u nekim drugim fazama naših života, vjerojatno bismo jedna na drugu odmahnule rukom i pošle svaka svojim putem, no, susrele smo se sa zajedničkom kolegicom - na kavi. Otad, popile smo puno kave, ona produženu s hladnim mlijekom, ja s toplim (bez šećera, molim!), i volim misliti da smo jedna od druge puno toga naučile. Svi u životu trebamo nekoga tko nam nije nalik, tko će nas provocirati i omogućiti da život pogledamo iz neke druge perspektive - nekoga s kim ćemo podijeliti kavu.


Kavi - tom eliksiru empatije, tom tekućem katalizatoru ljudskih odnosa, tom čarobnom napitku koji nam daje energiju - i jednom ambicioznom čovjeku sa snom on his sleeve počast je odlučio odati i Dave Eggers, američki književnik zanimljive biografije, autor poznatog romana „Krug“, osnivač izdavačke kuće McSweeney's čija omiljena tema su ljudska prava. Osim što se njegovi osvrti mogu čitati u ponajboljim svjetskim novinama, Eggers je ljubitelj priča o američkom snu i publicističke proze pa je u roman "Redovnik Moke" (Fraktura, 2020.) pretočio životnu priču svog prijatelja Mokhtara Alkhanshalija. 


Mokhtar je američki Jemenac koji posljednjih godina živi od uvoza kave (ni taj vam spoiler neće pokvariti užitak čitanja ove knjige ako ste ozbiljni coffee lover), a njegov je put bio trnovit, pomalo nalik The pursuit of happyness, Jemen style. Nakon što mu je propao plan za studij prava (vražja torba s tri tisuće dolara!), Mokhtar, koji je odrastao u getu San Francisca i koji je radio kao vratar fancy zgrade zvane Infinity, u kipu starog Jemenca s velikom šalicom kave u ruci ("Pogledaš li ikad preko ceste?") pronašao je ideju za svoj biznis, i to sa samo dvadeset i pet godina (samo za usporedbu - ja s dvadeset i pet godina nisam znala gdje sam šuplja, kako bi rekao moj mudri otac). Saznanje da je Jemen pradomovina kave, a da svi narodi koji su tijekom povijesti trgovali smeđim zrncima žive od njih bolje od onih koji su ih izmislili, inspirirala ga je na pisanje poslovnog plana i postavljanje ambicioznog cilja - "oživljavanja umijeća uzgoja jemenske kave i vraćanje njenog ugleda u svijetu". Nakon edukacije kod Nizozemca Boota, nakon sati i sati provedenih u cuppingu, a da kavu nije osobito niti volio piti, Mokhtar je postao Q-grader - prvi Arapin licencirani ocjenjivač kave arabica na svijetu. Sljedeća stanica - Jemen, zemlja poznata samo "po terorizmu i dronovima". Da bi obišao sve plantaže kave u potrazi za najboljim zrnima, Mokhtar je morao spašavati živu glavu od malarije, kalašnjikova, od saudijskih bombi i od pobunjenika Houtha, a vodila ga je samo jedna želja - da jednog dana gleda kontejner najbolje jemenske kave kako ulazi u San Francisco Bay, i to s trinestog kata zgrade Infinity.


Zašto se kava smatra voćem, kakve veze s kavom imaju Arabija ili Turska, a što je, pak, s Etopijom, tko je stavio šećer u bečku kavu, tko je izmislio kavu s bundevom i karamelom, kakve veze Bostonska čajanka ima s kavoljupstvom, otkad se kava vakumira i zašto, tko je dovoljno lud da u espresso stavlja limun ili limetu, tko pije black tie, a tko kavu podeblja s džinom, kako se spravlja cibetkina kava (i da, uključuje probavni sustav cibetke), kako skuhati savršenu kavu - sve su to legitimna pitanja svakog obožavatelja kave, a odgovore na njih možete pronaći u romanu "Redovnik Moke". Iako je vrlo dramatična, pa uključuje razvoj poslovnog carstva i građanski rat, ova me knjiga uistinu zabavila i ponukala da uživam u okusima pečenih zrnaca te čudnovate biljke bez koje ne možemo započeti svoja jutra, koju često uzimamo zdravo za gotovo. Hygge, mindfulness, Instagram, plaćanje režija, prijateljstvo - bez kave ne bi bilo tekovina modernog društva, budimo realni. U to ime, do sljedećeg susreta s dragim nam kavopijama, podignimo šalice i nazdravimo, jer - "they may take our lives but the they will never take our coffee!"

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kad starci prolupaju

Kad sam bila klinka, na televiziji se često prikazivao film "Kad starci prolupaju." Nisam ga dugo gledala, ali još se sjećam da je cijela moja familija umirala od smijeha kad bi starček koji je prolupao završio u ormaru, izgubivši se. Često je na TV programu bila i "Čahura" (znala sam je pisati u rubriku "Najdraži film" u leksikone), također film o starcima koji, nakon bliskog susreta treće vrste, postanu vitalniji i blesaviji. Starost me uvijek nasmijavala, valjda zato što se činila tako dalekom. Sve do neki dan, kad sam, rastresena kao svaka majka dvoje djece, valjda, sudarajući se s biciklom i ulaznim vratima zgrade, rekla susjedi: "Dobro jutro!" Bilo bi to jako pristojno od mene da nije bilo - 15:10! Susjeda mi se nasmijala i rekla samo: "O! Gospođo!" Auč. Ne znam što me više zaboljelo. Zanimljivo, i Pavao Pavličić počinje svoju zbirku eseja - "Pohvalu starosti" - figurom smiješnog starca, vječite inspiracije renesansnih k...

Na penjačima svijet ostaje

Svaki put kad netko izgovori da ne vjeruje u vile, jedna vila umre, tako bar kaže "Petar Pan", a svaki put kad roditelj podilazi svom djetetu, umre jedan buntovnik - buntovnik koji je to dijete moglo postati. A smrt buntovnika najgore je što se može dogoditi ovom svijetu, svijetu u kojem se ljudi više ne znaju buniti protiv nepravde, nego se bore isključivo za svoj probitak, smatrajući sebe (ili svoje dijete) jednakijima od drugih. Vijest o petnaest guštera zadarske medicinske škole koji su pali prvi razred i o njihovim roditeljima (od kojih nisu dobili ni jezikovu juhu) koji su bili voljni pomaknuti Velebit da bi njihova djeca (nezasluženo) prošla prvi razred mori me tjednima i ja sam više nego ikad uvjerena - jedino će onaj tko uvažava autoritet uvijek zahtijevati da taj autoritet bude dostojan poštovanja, znajući da, u nedostatku dostojnosti autoriteta, buntovnicima ostaju dvije mogućnosti - rušiti jalovi sustav, i to argumentirano, dostojanstveno i nenasilno, ili sagradit...

Dan u Barceloni s Golubicom

Ponekad, već prilikom čitanja predgovora neke knjige, pogotovo ako ga je pisao sam autor, obuzme te neopisivo sladak val uzbuđenja pa ti se čini da gutaš slova kao ona krava Grigora Viteza u carstvu hladovine, samo kako bi se što prije dokopao teksta za kojeg znaš - u to nema sumnje - da će ti dirnuti u biće onako kako samo knjige vještih pisaca mogu. Zbog tog osjećaja čitam, njemu se predajem, zbog njega tražim, zbog njega se ne zadovoljavam trećerazrednom tik-tok književnošću koja vrišti iz izloga naših knjižara. Taj me osjećaj obuzeo i dok sam čitala predgovor romana "Trg dijamanta" Mercè Rodoreda. Osjetila sam odmah da je autorica žena koja mi je bliska, koja pridaje pažnju detaljima i simbolici, koja se ne boji biti ranjiva, žena koja voli književnost i koja joj dopušta da ju uvijek iznova hrani, liječi i nadahnjuje. Možda neki čitatelji ne vide potrebu za pronalaskom autora u tekstu, možda razdvajaju autora od njegovog djela (pogotovo ako je učinio nešto što bi privuklo...

Malo drukčija pariška vizura

Kad sam se tek zaposlila na sudu, moju je malenu nećakinju jako zanimalo kakvo je to mjesto. "Na sudu osuđujemo lopove i šaljemo ih u zatvor", rekla sam joj, spretno izostavivši da sam se bavim uglavnom utvrđivanjem prava vlasništva, naknadom štete i ovrhom. "A onda, kad je u zatvoru, lopov ne može biti sa svojom obitelji", konstatirala je četverogodišnjakinja ("Mala će garant u socijalu", pomislila sam). "Eh, pa trebao je o tome prije misliti!", nisam se dala, (tada) ponosna na pravni sustav čiji dio tek postajem. Ipak, morala sam se diviti humanosti jedne djevojčice (kako stvari stoje, mala će u kemičare, a ne u socijalu). Sjetila sam se te njezine izjave čim sam počela čitati novelu o čovjeku koji se nalazi u pariškom zatvoru Bicêtre (današnja bolnica koja je u svom stažu služila i kao umobolnica, a smatrali su ju okrutnijim mjestom od Bastille), osuđen na smrt!, jer takva humanost ono je što pokreće svijet, bar svijet u kojem ja želim živjet...

Američki san (3)

Ovu knjigu garant imate kod kuće - svi smo ju nabavili prije dvadeset godina kupujući Jutarnji list s klasicima koje nikad nećemo pročitati. Seljakala se sa mnom po državi i na kraju završila u nekom od antikvarijata. Yup, otpisala sam ju, uvjerena da ju u ovom životu neću ni pokušati čitati (činila se kao naporno i dosadno štivo, sudeći po koricama). Naposljetku sam ju potražila u gradskoj knjižnici - odlučna da zaronim u svijet legendarnog američkog pisca (hm, nije mi zvučalo američki to ime, sve te godine), Saula Bellowa. "Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo, Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan, ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjecao je ljubav, ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pas...