Preskoči na glavni sadržaj

Soundtrack mog života

"Ne mogu vjerovati da si to kupila", smijao mi se muž kad je vidio što se krije u interliberskom paketu knjižare Rockmark. "Pa to sve imaš na Youtubeu!", izrekao je svetogrdno dok sam ja zatelebano listala knjigu "100 best-selling albums of the 90s". Da, moja polica za knjige, suprotno očekivanjima nekolicine čitatelja mog bloga, uglavnom se sastoji od tri kategorije knjiga - evergreen literatura, nesvrstane i ne-mogu-vjerovati-da-si-to-kupila-knjige. Ipak, što god moj muž mislio, ova knjiga u izdanju Thunder Bay Pressa iz 2018. pripada klasicima moje police, jer klasike slažem na policu sa željom da jednog dana knjige s njih čitaju moja djeca koja pripadaju generaciji koja će zaboraviti knjige u papirnatom obliku. Zato, negdje između Zeke Vjeke koji više ne treba pelene i Gospođice Neću, smjestio se ovaj soundtrack 90.-tih, soundtrack mog života.


Kako ćemo jednog dana objasniti sebe našoj djeci, a da ne spomenemo glazbu uz koju smo učili o ljubavi, o radosti, o prijateljstvu? Kako ću objasniti da sam prištava svakog četvrtka u 22 h sjedila uz glazbenu liniju i, s prstom na tipki "rec", slušala Drugi program Hrvatskog radija - hoće li to mojoj djeci predstavljati znanstvenu fantastiku? Hoće li mi vjerovati kad budem pričala o noći kad je na radiju new entry bila tada nepoznata Britney Spears, a ja se sljedećeg jutra pojavila u školi s pričom: "Čovječe, kako dobru pjesmu sam sinoć čula!" - hoće li mi vjerovati da sam ja prva u svom razredu saznala da će album Baby one more time promijeniti pop svijet?


Ova je knjiga predivan spomenar voljenih nam godina, a u njemu su od broja 100 pa prema 1 poredani najprodavaniji albumi prema broju platinastih i multiplatinastih nagrada za album prema Recording Industry Association of America i the British Phonographic Industry. Na listi se, npr., nalazi album Fanmail TLC-a (wow, sjećate se tog comebacka s No scrubs?), Usherov My way (Usher s onim nezaobilaznim uskim kapama na glavi), Use your illusion I i II legendarnih Gunsa, No need to argue Cranberriesa (i desetljeće nakon objave albuma, nije bilo partyja bez Zombie), prvi album Christine Aguilere (jaoooo, Genie in a bottle, imam CD, naravno), Grammyjem ovjenčani Breathe Faith Hill (oriđiđi CD još čuvam), (What's the story) morning glory Oasisa, prvi album Destiny's childa (znate, djeco, prije nego je Beyonce postala Queen B), Achtung baby dragih mi Iraca, genijalni The miseducation of Lauryn Hill, najbolji feelgood album svih vremena - Spice Spice Girls, Tragic kingdom No doubta (kazetu sam kupila na kirvaju u Šaptinovcima, true story), Nevermind s početnom Smells like teen spirit koja nam još zuji u glavi, nezaboravni Millenium BSB-a (još pamtim da smo sestrična i ja kupile kazetu pa pjevale čitajući lyrics pred vratima njenog zaključanog stana), ljutiti Jagged little pill debitantice Alanis, albumi Creeda, Pearl Jama, Hootie and the Blowfish (još su mi omiljeni bend za vožnju autom), nekoliko albuma Celine Dion, Mariahe Carey i Dixie Chicks, pa izvođači kao što su Boyz II Men, 2pac, Kenny G, MC Hammer, albumi s glazbom iz Forresta Gumpa, Titanica i Space Jama, i desetak albuma Gartha Brooksa (ne znam niti jednu njegovu pjesmu, da vam budem iskrena) - a prvo mjesto nek bude tajna. 

"Ne mogu vjerovati da si to kupila", muž se još smije, a ja ne mogu vjerovati da napisam kupila i "100 best-selling albums of the 80s" (Rockmark sve ima!)!

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kako god okreneš - osuđeni na traganje

Mogla sam si zamisliti da je roman "Oče, ako jesi" u potpunosti fikcija i da su svi oni koji se u njemu spominju čista izmišljotina. Ali znala sam autoricu - nju možda jesu ukrali Ciganima pa jest drugačija gdje god kroči, ali neki red se zna, autentičnost joj je bitna. Pa sam guglala: Ljubodrag Đurić. Google je izbacio na vidjelo članke Wikipedije nabrojavši sve činove ovog partizana, kao i neke seks skandale čiji je bio sudionik, a koji su zamalo razbucali Titovu partiju. Joj, mene takve stvari ne zanimaju - rođena sam sedam godina nakon Titove smrti, nismo se mi igrali ustaša i partizana, nego smo skupljali Cro Army sličice - razgovarala sam sa sobom. Ipak, bila sam uvjerena da se u priči Damjana Kneževića, koji 1988. čita o samoubojstvu generala-majora Đurića, krije nešto i za mene, milenijalku. Osim toga, obiteljsko stablo prikazano na koricama, u čijem središtu se nalazi ime Pala Nađa, djelovalo mi je u isti mah i zastrašujuće i primamljivo. U sljedećem poglavlju, auto

Drvo nade, budi jaka

Noćas sam sanjala da na stopalima imam po šest nožnih prstiju. Da su dugački i da moram odlučiti koji od njih je višak koji valja iščupati kako bi stopalo opet nalikovalo svakom normalnom stopalu. "Ako u snu imate više prstiju, očekuje vas profit", pisalo je na internetskoj sanjarici punoj grotesknih sanjarija. Pusti ti to, man' se profita i ostalih kerefeka, nije bio dobar osjećaj imati dvanaest nožnih prstiju! Jezivo je željeti pobjeći iz svoje kože! Sjetila sam se Fride, o kojoj čitam, i pomislila - mora da se tako ona osjećala čitavog života. "No, nakon preležane paralize njeno je tijelo zadobilo novu težinu. Ne samo fizičku, razmišljala je, već i metafizičku. Postalo je teret, težak poput kamena koji je primorana vući sa sobom. Nakon nesreće, te je težine bila svjesna gotovo u svakom trenutku svog života." Čitala sam "Fridu ili o boli" Slavenke Drakulić prije petnaest godina, ali sam je s radošću ponovno posudila u knjižnici - ona je izbor mog bo

Pripreme za Irsku (4)

"Je l' taj bicikl ispravan?" pitala sam tatu škicajući stari zahrđali bicikl kojeg sam zadnji put vozila prije dvadeset godina. "Ma je, ispravan skroz, ali ponesi ključ sa sobom, za svaki slučaj - ako ti otpadne pedala", rekao je nonšalantno. Sjela sam na bicikl, nepokolebljiva. Zanimljivo, nisam ni na trenutak zastala birajući stazu - naše tijelo gotovo instinktivno bira utabane staze, poznate prečice. Iako su dvorišta u kojima smo se igrali tiha, iako su puteljci prekriveni korovom, naša stopala znaju put, naše godine pamte mirise pokošene trave i zvukove kotača koje valja slijediti. S Cranberriesima u slušalicama, krenula sam u šumu, jer, pomalo neobično od mene, posegnula sam za (šumskim) krimićem. Irske autorice, doduše, jer tema je i dalje - Irska. Irska književnost odana je žanru kriminalističnog romana desetljećima, a ime Tane French redovito se nalazi na popisima must read krimića, pogotovo otkad ju je Independent prozvao Prvom damom tog žanra u Iraca

It's just like riding a bike

Ništa me ne može razveseliti i napuniti mi baterije kao vikend doma, a kad se još, k tome, radi o produženom vikendu - sreća je neopisiva! Mama me dočekala s pohanim vrganjima koje je tata pronašao u šumi (zaboravi masline i druge proizvode krša, u ovim šumskim delicijama rado bih se ugušila!), a tata obradovao restauriranim biciklom na kojem sam i naučila okretati pedale. Donio ga je iz Slovačke prije rata, na njemu sam po prvi put razbila koljena, stekla prve prijatelje. Godinama je prašan i ispuhanih guma čamio na tavanu, a prije tri dana provozala sam ga svojim susjedstvom, bez obzira na kilažu na koje mali crveni biciklić nije navikao. Kakav osjećaj slobode! Kava s kumom i s prijateljicom koja je živjela u Nizozemskoj posljednjih šest mjeseci uljepšale su mi dane, a osim potrazi za burmama (check!) i mladoženjinim cipelama (više sreće drugi put), ovaj vikend posvetila sam i izradi dekoracija za skorašnje vjenčanje. Važno mi je danu vjenčanja dati osobni pečat, pomno

Kenneth Branagh, Van Morrison, Dunja Matić, Andrea Bajani, nastavi niz

Nakon knjige Julijane Adamović, nepce mi je poželjelo nešto urbano. Knjiga "Mirovanje" na popisu knjiga koje želim pročitati mi je otkako sam slušala Dunju Matić kako u Knjigopsiji priča o knjizi "Psi". Jest da je Dunja Matić Benčić asistentica na kolegijima kulturologije na Filozofskom fakultetu u Rijeci, ali nije me privukla njezina profesionalna rječitost, nego strast s kojom je pričala o djelu mlade autorice. Svatko tko na taj način razgovara o umjetnosti vrijedan je proučavanja, što se mene tiče. Kažu da je "Mirovanje" roman, ali on ne 'liči romanu - kratka poglavlja predstavljaju ekstrahirani život autorice, koja mijenja oblik. U jednom trenutku je ondje u prvom licu, a već u sljedećem je u trećem. Autorica vam neće predočiti sve što se dogodilo u njezinom životu, ali njezina emocija će biti jasna i glasna. Čini se da je ispovjedna forma zahvalna za čitanje (a možda i za pisanje) - različiti smo, živimo brzo i intenzivno dok se u nama odvijaju e