Preskoči na glavni sadržaj

Burn baby burn

"Tko želi zagrijati svijet, mora u sebi nositi veliku vatru. Ti imaš tu vatru", napisao mi je jednom u čestitku razredni kolega Željko, parafrazirajući Phila Bosmansa. Tu sam čestitku zaljepila na vrata svoje sobe, kao inspiraciju, kao znak da me netko prepoznaje i vjeruje u mene, i do dana današnjeg nisam dobila ljepši kompliment (da, mužu). Istina jest, uvijek sam osjećala strahovitu potrebu da zagrijem svijet, i uvijek sam znala kojim vještinama to mogu učiniti, ili bar pokušati. Kao dijete sam mislila da je crtanje moj talent, ali, zapravo, samo sam željela biti nalik svojoj darovitoj majci. U drugom sam razredu organizirala završnu svečanost na kraju školske godine - smislila sam koje ćemo pjesmice i plesove izvoditi, i, nemam pojma zašto, drugi su me poslušali i pomogli mi da moj plan zaživi. Glava mi je uvijek bila puna kreativnih ideja. Nakon vrlo kratke karijere organizatora priredbi, postala sam knjiški moljac, ali nisam htjela biti samo čitatelj - željela sam biti pisac. Sve sam domaće zadaće i školske zadaćnice prepisivala u bilježnicu kojoj bih oslikavala korice i pretvarala se da je knjiga koju sam napisala (još ju čuvam, naravno). Kroz srednjoškolsko obrazovanje glumila sam u školskim predstavama, uvijek bila član ekipe školskih novina (pozdrav, SSIK-ovci!), skupljala razredne bisere u školske spomenare, a najveća strast bila mi je pisanje zadaćnica kolegama koji su bili genijalci za matematiku, ali im je pisanje sastavaka na teme koje bi zadavala naša profesorica Mlinac predstavljalo gnjavažu. Da, bavila sam se lažiranjem, i to bez ikakve naknade (OK, imala sam besplatne instrukcije iz matematike i kemije). Uživala sam u pisanju za sebe, za druge, za ocjenu ili samo plus u školskom imeniku, ili iz čistog gušta, smatrala sam da svakim tekstom brusim svoj zanat, da podgrijavam svoju vatru. Kad razmislim, pisanje bloga poslije završetka studija bio je jedini logični korak za nekoga tko voli piskaranje, organizaciju i arhiviranje uspomena. Hm, sad mi je tek palo na pamet - prvi post koji sam objavila nosi naslov "Baby, you're a firework!" Slučajnost? 


Nisam knjigu Jennifer Fulwiler "Your blue flame" uzela sa sestrine police da bih otkrila svoj blue flame, uzela sam ju da ukradem dozu hrabrosti za realizaciju ideja koje mi skakuću po mozgu neko vrijeme, jer sam nestrpljiva, jer sam nesigurna. O Jennifer, obraćenici na katoličanstvo, majci šestero djece, autorici, radio spikerici i stand up komičarki, pisala sam već u osvrtima na njene knjige One beautiful dream i Kako sam strastveno tražila sreću. Nećemo se lagati, razlog zašto volim njene knjige jest njen humor, i cinizam. Volim što je utjelovljenje onog što se danas naziva "nemajka", iako je majka šestero djece. Volim što pršti pozitivnom energijom iako je rođena sa sklonošću da se fokusira na negativnost (I hear you, sister!). Riječ je o ženi bogatoj divnim proturječnostima koja je u svojoj trećoj knjizi progovara o onome čemu duguje svoj kreativni duh i iz čega crpi nadahnuće - nešto čega nam u životu nikad ne smije ponestati.

Jen (kako bi ona rekla - zovem ju Jen "because we're close friends in my head") najprije objašnjava pojam blue flame i razlikuje ga od strasti kojoj možemo biti posvećeni. Blue flame iliti plavi plamen je "somehing that you do, and were destined to do, that fills you with energy and adds love to the world." Tako, npr., to što volite fitness ne znači da je on vaša pokretačka snaga, osim ako ste fitness trener. Isto tako, to što se volite uljepšati make upom ne predstavlja vaš blue flame, sve dok ne počnete druge uljepšavati (besplatno, ili, ako ste sretnici, za novčanu naknadu). Aha, zato s veseljem pritišćem gumb "publish" nakon što natipkam svoja random razmišljanja - iako ovaj blog čita tek nekoliko mojih prijatelja, ne zato što on ima neku književnu vrijednost, nego zato da poprate događa li se u mom životu nešto vrijedno telefonskog poziva - sad mi je jasno. U svojoj knjizi Jennifer priča o potrazi za svojim plamenom, kojeg, usprkos očekivanjima drugih, nije pronašla u odgoju djece i organiziciji kućanstva, i otkriva zašto je počela pisati blog na putovanju svog obraćenja, iako joj je oduzimao vrijeme i iako je privukao samo desetak čitatelja. Jednostavno, kad je prepoznala svoj plamen i počela pisati, osjećala se živom, a čak je i njena obitelj primijetila da je sretnija, iako konvencionalni odmor nije postojao u njenom životu.
 
 
"Just doing the basics to keep up with three kids in diapers drained me to the point that I spent most days running on empty. When I was first inspired to start that blog, I hesitated. I believed the conventional wisdom that says that busy people, especially women with young children, should not add any extra work ro their lives, in order to converse their energy. My whole life changed when I realized that instead of saping my energy, my blue flame gave me energy."

Jennifer na vrckasti način, uz puno primjera, pomaže čitatelju da otkrije talent kojim može širiti ljubav, bio on vjernik, ili ne. Kao i svojoj prijateljici na terasi newyorškog restorana, Jen savjetuje čitatelju da uzme papiriće (ili salvetice, ovisno o situaciji) i olovku i zapiše odgovore na sljedeća pitanja/zadatke (note: za svaki odgovor na raspolaganju je tri minute razmišljanja):

1. Nabroji situacije u kojima si se osjećao živim.

2. Što tvoji prijatelji mrze raditi, a ti voliš?

3. Sjeti se prilika u kojima si pomogao drugome.

4. Čime si se zabavljao kad si bio dijete?

5. Kome se diviš? Kojim poslom se bave oni kojima se diviš?

6. Kome zavidiš? Kojim poslom se bave oni kojima zavidiš?

7. Koje mane si najviše predbacuješ? Koje su njihove suprotnosti?

Negdje na papirićima, možda između redaka, krije se odgovor na pitanje "Što je tvoj blue flame"?

"When I talk about finding your blue flame, most people say they don't have one. The more I engage in these conversations, the more I think the opossite is true. Secretly, they are terrified they do have one. Because if they do, they might feel an obligation to use it."

U što god vjerovali, čitajući "Your blue flame" morate povjerovati u značaj pronalaska talenata koji su nam dani, a kojima možemo obdarivati ljude oko sebe. To je ono što nas ispunjava, što nas usrećuje, ono što čini svijet ljepšim mjestom. Ta mala kap u slapu ideja, dobrote i ljubavi. Sve o čemu autorica priča ima itekako smisla svakom tko je tijekom života pomislio "Nisam dobar ni u čemu" i "To što bih ja volio raditi, drugi ljudi već rade." Istina jest, svi se bojimo izložiti, svi se bojimo neuspjeha, svi smo skloni posramljivati sami sebe i uvjeravati se da smo ponizni. U svojoj knjizi Jennifer, potaknuta svojim iskustvom i svojim neuspjesima (a bilo ih je!), naglašava da je neustrašivost nešto što možemo uvježbati, a da je neuspjeh nešto što možemo prigrliti (gotta love the bomb!) na putu prema otkrivanju onoga za što smo rođeni.


Još uvijek mi je ova knjiga u rukama, ne žurim se pročitati ju, iako sam već nakon prvih nekoliko stranica shvatila da tek otkrivam pravi način korištenja svog talenta, ali da u svoje ideje nikad ne sumnjam. Ponekad valja biti strpljiv, čekati, osluškivati. Pa što ako i gubim entuzijazam i obeshrabrim se s vremena na vrijeme (kao, npr. prošli tjedan kad sam ili imala koronavirus, ili PMS, tko bi više znao) - kad u meni prsne iskra, učinit ću sve da njome zagrijem svijet, sigurna sam, makar njena toplina doprla samo do jednog čovjeka, makar njen žar potaknuo na radost samo jedno biće. Možda ne mogu zagrijati cijeli svijet, ali i jedno srce bit će mi dovoljno da znam da sam na pravom putu.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...

Happy Christmas to all...!

Božićne priče jedan su od mojih omiljenih žanrova - rado otkrivam nove, koje još nisam pročitala. Ove godine naručila sam si "T'was the night before Christmas", američki klasik koji nam je svima poznat (a da to ni ne znamo). Objavljena je anonimno 1823., u novinama, a od 1837. pripisuje se Clementu C. Mooreu. Ova poema smatra se najpoznatijim stihovima ikada napisanima od strane žitelja Sjedinjenih Država, imala je ogroman utjecaj na običaje darivanje za Božić, i zacementirala je lik Djeda Božićnjaka (svetog Nikolu u pjesmi) that we all know and love. "His eyes - how they twinkled! his dimples how merry! His cheeks were like roses, his nose like a cherry! His droll little mouth was drawn up like a bow,  And the beard of his chin as white as the snow" Poema započinje na Badnjak, kad se obitelj sprema na spavanje, a otac začuje čudne zvukove oko kuće. Otac, pripovjedač, na tratini ispred kuće zatiče svetog Nikolu (Djeda Božićnjaka), koji nosi vreću punu darova, a ...

Došašće kod kuće: Male žene

U propovijedi na misi na misijsku nedjelju župnik je rekao da molitva ne treba Bogu jer Bog zna naše potrebe i želje. Molitva treba nama, kazao je - ona nas transformira i prizemljuje, okreće nas Bogu pa postajemo Bogu bliži. Zapisala sam si te njegove rečenice kao važan podsjetnik, misleći da će me inspirirati da postanem bolja moliteljica (uf, gora teško da mogu postati). Moje su molitve najčešće nedovršene i raspršene, kao i moje misli... Hvatam se za župnikove riječi u ove hladne dane lišene vedra neba pa i biram štivo nadahnuto njima - "Male žene" su nalik djevojačkoj molitvi, grlene, vesele, i umiju mijenjati srca. "...četiri sestre koje su u sutonu sjedile i plele dok je vani tiho padao prosinački snijeg, a unutra veselo pucketala vatra. Bijaše to udobna stara soba, iako je tepih već bio izblijedio, a namještaj vrlo jednostavan, jer je na zidovima bilo nekoliko slika; udubljenja u zidovima ispunjavahu knjige, u prozorima su cvale krizanteme i kukurijek, sve prože...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...