Preskoči na glavni sadržaj

Autentični osvrt

Neki ljudi čitaju knjige da bi se zabavili, bar tako kažu. Navodno nije loše tu i tamo posegnuti za literaturom koja nam grije srce, a ne napreže um, po mogućnosti bestselerom New York Timesa. OK, znam se i ja zabavljati - uvjeravala sam se uzevši u ruke "Bilježnicu neizgovorenih stvari" (u izvorniku "The Authenticity Project") britanske autorice Clare Pooley, odveć simpatičnih šarenih korica (to je za mene gotovo uvijek loš znak), koju ovaj mjesec čitamo u našem book clubu.


Na samom početku romana upoznajemo Monicu. Ona je vlasnica jednog londonskog kafića i upravo je pronašla lijepu bilježnicu u koju je muškarac imena Julian ispisao: "Koliko zaista poznaješ ljude koji žive blizu tebe? Koliko oni zaista poznaju tebe? Znaš li uopće imena svojih susjeda? Bi li shvatio da su u nevolji ili da nisu danima izašli iz kuće? Svi lažu o svojem životu. Što bi se dogodilo da za promjenu počneš govoriti istinu? Da podijeliš ono što te određuje i zbog čega sve ostalo tvori jednu dobru slagalicu? Ne na internetu, nego sa stvarnim ljudima, onima koji te okružuju." Monica saznaje da je Julian ostarjeli slikar koji pati za svojom pokojnom suprugom, a vrijeme provodi usamljenički, sjedeći na grobu nekog admirala. Monica uzima stvari u svoje ruke, jer takva je Monica - ona brine o ugroženim polarnim medvjedima, feministica je i planira boju ručnika u gostinjskoj kupaonice zajedničke kuće već na prvom spoju - i ona ispisuje svoju istinu u Bilježnicu, istovremeno organizirajući tečaj slikanja kojim bi Julijana izmamila iz njegove jazbine. Osim što je poduzetna i organizirana, Monica je i usamljena i zavidna svakoj ženi koja je iskusila majčinstvo, pa o tome piše, u nadi da će ju istina osloboditi. Bilježnica će u ruke doći i lokalnom galebu, Hazardu, ovisniku o alkoholu, drogama i ženama, ali i zgodnom vrtlaru iz Australije, Rileyu, i brojnim drugima (kad je u priču uvela Alice, Instagram mamasitu, u nevjerici sam naglas viknula: "Neeeeeee, ne još i ona...!"), a svi će oni momentalno postati best friends forever, zajedno će putovati u Pariz, na gej vjenčanje, i naći će se u par isklišejiziranih i isforsiranih situacija iz kojih bi se trebala iščitati pouka - zaslužuješ ljubav iako nisi autentičan.


"Mudra i poticajna knjiga" veli Sophie Kinsella na koricama ove knjige koju je autorica napisala nakon skrivene borbe s alkoholizmom ("The Sober Diaries"), odlučna u otkrivanju istine o svom životu. No, ono što je trebalo biti priča o old school autentičnosti u doba društvenih mreža pretvorilo se u jeftini ljubić iliti loš holivudski film (kako autorica uporno opisuje niz scena u romanu, u nedostatku elokventnosti). Plošni prikaz kontradiktornih likova (a nisam sigurna da je njihova opetovana nedosljednost namjerna), dosadni dijalozi kakve nitko u stvarnosti ne vodi, pozitivna diskriminacija koja ne služi priči, neuvjerljivi odnosi između likova, pokroviteljsko ponašanje autorice (koja često upravo tu riječ spominje da bi opisala reakcije svojih likova) koja nema povjerenja u svoje čitatelje - razlog su zašto je komercijalna književnost na lošem glasu.

"Njihova odjeća ostavljena na gomili na podu spavaće sobe. Je li se sjetila složiti je prije nego je zaspala? Sjećala se divljeg, brzog seksa bez daha, nakon kojeg je slijedio sporiji seks koji nije prestao do kad se sunce počelo pojavljivati."

(Ovaj citat prikazuje susret koji bi trebao biti vrhunac čitave priče. I rest my case.)


Književnost bi trebala govoriti o istini, trebala bi pomoći ljudima da otkriju svoje istine (da, više ih je!), da se prepoznaju, upoznaju, prihvate i odluče žele li svoju autentičnost pokazati svijetu ili ju zadržati za sebe, uvjereni da ju nikome ne duguju. Yes, yes, Julijane, ne lažu svi o svom životu i ništa se neće dogoditi ako podijeliš svoje intimne želje i strahove s ljudima koji te okružuju - otkrit ćeš da ljude i nije briga za tvoje tajne, jer muku muče sa svojima.

Long story short, I'm too old for this shit, kako Murtaugh veli, ali ako vas zanima tko je od ove ekipice najveći lažac, što znači riječ pozamanterija ili tko će kome pokloniti ladicu, kao u lošem holivudskom filmu, onda zavirite u "Bilježnicu neizgovorenih stvari" - nitko vas neće osuđivati (neću vas ni razumjeti...), dokle god ste vjerni sami sebi.



(Zbogom, plava sobo, bila si nam dobra.)

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...

Happy Christmas to all...!

Božićne priče jedan su od mojih omiljenih žanrova - rado otkrivam nove, koje još nisam pročitala. Ove godine naručila sam si "T'was the night before Christmas", američki klasik koji nam je svima poznat (a da to ni ne znamo). Objavljena je anonimno 1823., u novinama, a od 1837. pripisuje se Clementu C. Mooreu. Ova poema smatra se najpoznatijim stihovima ikada napisanima od strane žitelja Sjedinjenih Država, imala je ogroman utjecaj na običaje darivanje za Božić, i zacementirala je lik Djeda Božićnjaka (svetog Nikolu u pjesmi) that we all know and love. "His eyes - how they twinkled! his dimples how merry! His cheeks were like roses, his nose like a cherry! His droll little mouth was drawn up like a bow,  And the beard of his chin as white as the snow" Poema započinje na Badnjak, kad se obitelj sprema na spavanje, a otac začuje čudne zvukove oko kuće. Otac, pripovjedač, na tratini ispred kuće zatiče svetog Nikolu (Djeda Božićnjaka), koji nosi vreću punu darova, a ...

Došašće kod kuće: Male žene

U propovijedi na misi na misijsku nedjelju župnik je rekao da molitva ne treba Bogu jer Bog zna naše potrebe i želje. Molitva treba nama, kazao je - ona nas transformira i prizemljuje, okreće nas Bogu pa postajemo Bogu bliži. Zapisala sam si te njegove rečenice kao važan podsjetnik, misleći da će me inspirirati da postanem bolja moliteljica (uf, gora teško da mogu postati). Moje su molitve najčešće nedovršene i raspršene, kao i moje misli... Hvatam se za župnikove riječi u ove hladne dane lišene vedra neba pa i biram štivo nadahnuto njima - "Male žene" su nalik djevojačkoj molitvi, grlene, vesele, i umiju mijenjati srca. "...četiri sestre koje su u sutonu sjedile i plele dok je vani tiho padao prosinački snijeg, a unutra veselo pucketala vatra. Bijaše to udobna stara soba, iako je tepih već bio izblijedio, a namještaj vrlo jednostavan, jer je na zidovima bilo nekoliko slika; udubljenja u zidovima ispunjavahu knjige, u prozorima su cvale krizanteme i kukurijek, sve prože...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...