Neki ljudi čitaju knjige da bi se zabavili, bar tako kažu. Navodno nije loše tu i tamo posegnuti za literaturom koja nam grije srce, a ne napreže um, po mogućnosti bestselerom New York Timesa. OK, znam se i ja zabavljati - uvjeravala sam se uzevši u ruke "Bilježnicu neizgovorenih stvari" (u izvorniku "The Authenticity Project") britanske autorice Clare Pooley, odveć simpatičnih šarenih korica (to je za mene gotovo uvijek loš znak), koju ovaj mjesec čitamo u našem book clubu.
Na samom početku romana upoznajemo Monicu. Ona je vlasnica jednog londonskog kafića i upravo je pronašla lijepu bilježnicu u koju je muškarac imena Julian ispisao: "Koliko zaista poznaješ ljude koji žive blizu tebe? Koliko oni zaista poznaju tebe? Znaš li uopće imena svojih susjeda? Bi li shvatio da su u nevolji ili da nisu danima izašli iz kuće? Svi lažu o svojem životu. Što bi se dogodilo da za promjenu počneš govoriti istinu? Da podijeliš ono što te određuje i zbog čega sve ostalo tvori jednu dobru slagalicu? Ne na internetu, nego sa stvarnim ljudima, onima koji te okružuju." Monica saznaje da je Julian ostarjeli slikar koji pati za svojom pokojnom suprugom, a vrijeme provodi usamljenički, sjedeći na grobu nekog admirala. Monica uzima stvari u svoje ruke, jer takva je Monica - ona brine o ugroženim polarnim medvjedima, feministica je i planira boju ručnika u gostinjskoj kupaonice zajedničke kuće već na prvom spoju - i ona ispisuje svoju istinu u Bilježnicu, istovremeno organizirajući tečaj slikanja kojim bi Julijana izmamila iz njegove jazbine. Osim što je poduzetna i organizirana, Monica je i usamljena i zavidna svakoj ženi koja je iskusila majčinstvo, pa o tome piše, u nadi da će ju istina osloboditi. Bilježnica će u ruke doći i lokalnom galebu, Hazardu, ovisniku o alkoholu, drogama i ženama, ali i zgodnom vrtlaru iz Australije, Rileyu, i brojnim drugima (kad je u priču uvela Alice, Instagram mamasitu, u nevjerici sam naglas viknula: "Neeeeeee, ne još i ona...!"), a svi će oni momentalno postati best friends forever, zajedno će putovati u Pariz, na gej vjenčanje, i naći će se u par isklišejiziranih i isforsiranih situacija iz kojih bi se trebala iščitati pouka - zaslužuješ ljubav iako nisi autentičan.
"Mudra i poticajna knjiga" veli Sophie Kinsella na koricama ove knjige koju je autorica napisala nakon skrivene borbe s alkoholizmom ("The Sober Diaries"), odlučna u otkrivanju istine o svom životu. No, ono što je trebalo biti priča o old school autentičnosti u doba društvenih mreža pretvorilo se u jeftini ljubić iliti loš holivudski film (kako autorica uporno opisuje niz scena u romanu, u nedostatku elokventnosti). Plošni prikaz kontradiktornih likova (a nisam sigurna da je njihova opetovana nedosljednost namjerna), dosadni dijalozi kakve nitko u stvarnosti ne vodi, pozitivna diskriminacija koja ne služi priči, neuvjerljivi odnosi između likova, pokroviteljsko ponašanje autorice (koja često upravo tu riječ spominje da bi opisala reakcije svojih likova) koja nema povjerenja u svoje čitatelje - razlog su zašto je komercijalna književnost na lošem glasu.
"Njihova odjeća ostavljena na gomili na podu spavaće sobe. Je li se sjetila složiti je prije nego je zaspala? Sjećala se divljeg, brzog seksa bez daha, nakon kojeg je slijedio sporiji seks koji nije prestao do kad se sunce počelo pojavljivati."
(Ovaj citat prikazuje susret koji bi trebao biti vrhunac čitave priče. I rest my case.)
Književnost bi trebala govoriti o istini, trebala bi pomoći ljudima da otkriju svoje istine (da, više ih je!), da se prepoznaju, upoznaju, prihvate i odluče žele li svoju autentičnost pokazati svijetu ili ju zadržati za sebe, uvjereni da ju nikome ne duguju. Yes, yes, Julijane, ne lažu svi o svom životu i ništa se neće dogoditi ako podijeliš svoje intimne želje i strahove s ljudima koji te okružuju - otkrit ćeš da ljude i nije briga za tvoje tajne, jer muku muče sa svojima.
Long story short, I'm too old for this shit, kako Murtaugh veli, ali ako vas zanima tko je od ove ekipice najveći lažac, što znači riječ pozamanterija ili tko će kome pokloniti ladicu, kao u lošem holivudskom filmu, onda zavirite u "Bilježnicu neizgovorenih stvari" - nitko vas neće osuđivati (neću vas ni razumjeti...), dokle god ste vjerni sami sebi.
(Zbogom, plava sobo, bila si nam dobra.)
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)