Preskoči na glavni sadržaj

Autentični osvrt

Neki ljudi čitaju knjige da bi se zabavili, bar tako kažu. Navodno nije loše tu i tamo posegnuti za literaturom koja nam grije srce, a ne napreže um, po mogućnosti bestselerom New York Timesa. OK, znam se i ja zabavljati - uvjeravala sam se uzevši u ruke "Bilježnicu neizgovorenih stvari" (u izvorniku "The Authenticity Project") britanske autorice Clare Pooley, odveć simpatičnih šarenih korica (to je za mene gotovo uvijek loš znak), koju ovaj mjesec čitamo u našem book clubu.


Na samom početku romana upoznajemo Monicu. Ona je vlasnica jednog londonskog kafića i upravo je pronašla lijepu bilježnicu u koju je muškarac imena Julian ispisao: "Koliko zaista poznaješ ljude koji žive blizu tebe? Koliko oni zaista poznaju tebe? Znaš li uopće imena svojih susjeda? Bi li shvatio da su u nevolji ili da nisu danima izašli iz kuće? Svi lažu o svojem životu. Što bi se dogodilo da za promjenu počneš govoriti istinu? Da podijeliš ono što te određuje i zbog čega sve ostalo tvori jednu dobru slagalicu? Ne na internetu, nego sa stvarnim ljudima, onima koji te okružuju." Monica saznaje da je Julian ostarjeli slikar koji pati za svojom pokojnom suprugom, a vrijeme provodi usamljenički, sjedeći na grobu nekog admirala. Monica uzima stvari u svoje ruke, jer takva je Monica - ona brine o ugroženim polarnim medvjedima, feministica je i planira boju ručnika u gostinjskoj kupaonice zajedničke kuće već na prvom spoju - i ona ispisuje svoju istinu u Bilježnicu, istovremeno organizirajući tečaj slikanja kojim bi Julijana izmamila iz njegove jazbine. Osim što je poduzetna i organizirana, Monica je i usamljena i zavidna svakoj ženi koja je iskusila majčinstvo, pa o tome piše, u nadi da će ju istina osloboditi. Bilježnica će u ruke doći i lokalnom galebu, Hazardu, ovisniku o alkoholu, drogama i ženama, ali i zgodnom vrtlaru iz Australije, Rileyu, i brojnim drugima (kad je u priču uvela Alice, Instagram mamasitu, u nevjerici sam naglas viknula: "Neeeeeee, ne još i ona...!"), a svi će oni momentalno postati best friends forever, zajedno će putovati u Pariz, na gej vjenčanje, i naći će se u par isklišejiziranih i isforsiranih situacija iz kojih bi se trebala iščitati pouka - zaslužuješ ljubav iako nisi autentičan.


"Mudra i poticajna knjiga" veli Sophie Kinsella na koricama ove knjige koju je autorica napisala nakon skrivene borbe s alkoholizmom ("The Sober Diaries"), odlučna u otkrivanju istine o svom životu. No, ono što je trebalo biti priča o old school autentičnosti u doba društvenih mreža pretvorilo se u jeftini ljubić iliti loš holivudski film (kako autorica uporno opisuje niz scena u romanu, u nedostatku elokventnosti). Plošni prikaz kontradiktornih likova (a nisam sigurna da je njihova opetovana nedosljednost namjerna), dosadni dijalozi kakve nitko u stvarnosti ne vodi, pozitivna diskriminacija koja ne služi priči, neuvjerljivi odnosi između likova, pokroviteljsko ponašanje autorice (koja često upravo tu riječ spominje da bi opisala reakcije svojih likova) koja nema povjerenja u svoje čitatelje - razlog su zašto je komercijalna književnost na lošem glasu.

"Njihova odjeća ostavljena na gomili na podu spavaće sobe. Je li se sjetila složiti je prije nego je zaspala? Sjećala se divljeg, brzog seksa bez daha, nakon kojeg je slijedio sporiji seks koji nije prestao do kad se sunce počelo pojavljivati."

(Ovaj citat prikazuje susret koji bi trebao biti vrhunac čitave priče. I rest my case.)


Književnost bi trebala govoriti o istini, trebala bi pomoći ljudima da otkriju svoje istine (da, više ih je!), da se prepoznaju, upoznaju, prihvate i odluče žele li svoju autentičnost pokazati svijetu ili ju zadržati za sebe, uvjereni da ju nikome ne duguju. Yes, yes, Julijane, ne lažu svi o svom životu i ništa se neće dogoditi ako podijeliš svoje intimne želje i strahove s ljudima koji te okružuju - otkrit ćeš da ljude i nije briga za tvoje tajne, jer muku muče sa svojima.

Long story short, I'm too old for this shit, kako Murtaugh veli, ali ako vas zanima tko je od ove ekipice najveći lažac, što znači riječ pozamanterija ili tko će kome pokloniti ladicu, kao u lošem holivudskom filmu, onda zavirite u "Bilježnicu neizgovorenih stvari" - nitko vas neće osuđivati (neću vas ni razumjeti...), dokle god ste vjerni sami sebi.



(Zbogom, plava sobo, bila si nam dobra.)

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kolebanje smrti

Kad sam potištena, odem na groblje plakati nad grobovima nepoznatih mi ljudi. Snuždim se gledajući lica stranaca koji žive tek u sjećanjima svojih najmilijih, bezobrazno sretna što još dišem. Tanka nit veže i isprepliće ljubav s nepodnošljivom tugom, ali i smrt s nepokolebljivom nadom - u ponovne susrete, u uspomene na sretne dane, u život vječni. Dok vrane grakću, djeca ciče s igrališta u Žutom naselju, a u zraku se pahuljice topole s Drave sudaraju s miomirisom jasena iz Rokove, nadgrobni spomenici hrvatskih vojnika i vojnikinja, očeva i majki, nečije djece, Hrvata, Roma, Nijemaca i Mađara, progovaraju o osjećajima koji nikoga od nas za života ne mimoiđu, podsjećajući - već danas mogao bi biti posljednji dan tvog života. No, što kad bi nestalo te svijesti o prolaznosti? Detalj s groblja u osječkoj Retfali "Sljedećeg dana nitko nije umro," prva je rečenica romana portugalskog pisca, Josea Saramaga, "Kolebanje smrti". Prve minute nove godine u neimenovanoj zemlji, ...

Lički dnevnik (1)

Nekidan je moja Franka, igrajući nogomet, zaradila longetu na potkoljenici. Nakon povratka s objedinjeg hitnog bolničkog prijema, u svoju ljubičastu bilježnicu, na čijoj naslovnici je ilustracija mačkice, požurila se nešto važno zapisati - u njenom se životu zbilo nešto uzbudljivo, nešto vrijedno zapisivanja. Dok je zaključavala maleni lokot na bilježnici, misli su mi pobjegle na sve katance koje sam ja nekoć, tek malo starija od Franke, zaključavala nakon zapisivanja dojmova o prvim simpatijama, prvim snovima, prvim inspiracijama, svađama, prvim poljupcima i planovima. Ako je ženino srce duboki ocean tajni, ženska bilježnica je zapis o oceanografskom istraživanju. Đulin ponor (i Milanovo lice u kamenu iznad ponora) Otkrivši da postoje dnevnički zapisi Ivane (tada) Mažuranić, inspirirana njezinom zagrebačkom adresom, naručila sam ih i uzbuđeno čekala poštara. "Dobro jutro, svijete!" Ivana je počela pisati kao četrnaestogodišnjakinja, 1888., i pisala je do 1891., kada se kao...

Pamtim samo sretne (pariške) dane

Kad bih vam rekla da biranje knjiga smatram ozbiljnim poslon, možda biste mi se nasmijali - možda ne znate da knjige koje biramo umiju oplemeniti naš život, baš kao i ljudi s kojima pijemo kavu. Zato, valja dobro birati društvo, društvo ljudi, i društvo knjiga. "When spring came, even the false spring, there were no problems except where to be happiest. The only thing that could spoil a day was people and if you could keep from making engagements, each day had no limits. People were always the limiters of happiness except for the very few that were as good as spring itself." Pri svakoj izmjeni godišnjeg doba, poželim sjediti s knjigom (jer s knjigom nisi sam) na krilu, pijući café crème ne nekoj od osječkih terasa, kiduckajući croissants, maštajući. Ovih dana zamirišale su lipe na Europskoj aveniji i zrak je topao pa posežem za knjigama s Parizom u glavnoj ulozi. Zamišljam se usred Montmartrea, kako prelazim Pont Neuf, kupujem baguette u Ulici Mouffetard, duboko uvjerena da n...

Lički dnevnik (2)

Volim riječi kao što su ravnoteža, organizacija, odredba, krošnja - čvrste su to i uglate riječi u koje se uzdam, zahvaljujući kojima baratam svakodnevicom. Ali, još više volim riječi kao što su tepsija, paradajz, natenane, šporet - riječi koje su mom srcu mile, uz koje vežem događaje, lica, uspomene. Riječi su to koje često nisu uvijek razumljive mojoj okolini, ali koje me drže blizu zavičaju, domu (neki dan sam u rečenici upotrijebila riječ "macafizla" - osječki kolege trebali su prijevod, kao da nikad nisu sreli nekoga tko se prenemaže, tko se pravi fin, tko je macafizla). Iako potječem iz loze ljudi od malo riječi, riječi su moje igračke - njima se igram, one svemu pridaju značenje. Imenima kojima smo nazivani od rođenja oblikovani smo u ljude koji smo danas - moje ime pretpostavlja da sam svojim roditeljima dar od Boga, a moje prezime ima korijen u turskoj riječi sert , koja predstavlja tvrdoću, krutost, strogost, ali i bezosjećajnost. Sertići su zadnji austrougarski gra...

Lički dnevnik (3)

Prije putovanja volim platiti račune i zaliti cvijeće, usisati stan i isprazniti koš za smeće, zlu ne trebalo - da stan ostane na životu čak i ako se meni putem neko zlo dogodi (čitaj: da nitko ne pomisli da sam prljavica i danguba). Svi mi imamo svoje mušice - Tesla je navodno obilazio zgradu tri puta prije ulaska, koristio točno 18 salveta za obrok i preferirao sobe čiji je broj djeljiv s 3, a mrzio je dodirivanje kose ili nakita od bisera i jednu je bijelu golubicu volio “kao što muškarac voli ženu” (odmah čujem Michaela Boltona). Čudak je bio taj naš Nikola Tesla - čovjek koji je osvijetlio svijet, rođen 1856. u malenom selu u Lici. Tavan Memorijalnog centra Nikola Tesla u Smiljanu Teslina rodna kuća i crkva sv. apostola Petra i Pavla Potok Vaganac Ne znam kako vas, ali mene je njegova genijalnost oduvijek privlačila, a znajući da su mu već u djetinjstvu na pamet padale svakojake ideje, poželjela sam vidjeti mjesto koje ga je inspiriralo. Poželjela sam vidjeti svijet njegovim o...