Ne sjećam se tko me upoznao s glazbom U2, ali sjećam se da sam kao srednjoškolka neumorno preslušavala "All That You Can't Leave Behind" sa svojim razrednim kolegom Šišom (koji još uvijek nije upoznao Bonu, ali je jedan od organizatora Ferragosto Jama u Orahovici, basically the same thing!), jer nitko osim nas nije slušao passe irski rock (Katavić je obožavao R.E.M., Ledo mi je proslijedio Queenovce, oni su nas eventualno mogli razumjeti, ako me sjećanje dobro služi). Slušali smo ih i razgovarali o smislu života, oboje vjerujući da je naš unutarnji svijet toliko važan da može mijenjati svijet u kojem živimo. Tijekom studija posezala sam za starim albumima U2 samo u danima očaja ("Where the Streets Have No Name"), kad mi je bilo potrebno isplakati se nad zakonima i skriptama o kojima mi je život ovisio, zamišljajući da ću jednog dana raditi u Amnesty Internationalu, pro bono, dakako! Zagrebački koncert U2 nisam propustila (noć sam probdjela kupujući karte za koncert). Poslije studija napuštam ideju da svijet zanima što ja imam za reći. Shvaćam da nisam anarhist, meni su pravila bitna. Nisam ni revolucionist, mene svijet plaši. Više si ne umišljam da imam rješenja za svjetske probleme, jer sve što imam su pitanja, neiskustvo, nezrelost... Bono i ja razilazimo se u razmišljanjima. Od 2009. do 2014. U2 ne objavljuje nove stvari, ali se iskreno radujem 2014., jednoj od najljepših godina u mom životu, i albumu "Songs Of Innocence", koji me priprema za turbulentan život odraslih u koji ulazim povratkom u Slavoniju i osnivanjem obitelji ("Song For Someone" postala mi je njihova najdraža pjesma). Posljednjih osam godina zaboravljam na U2, zaboravljam na ono što sam bila, svjesno si dopuštajući da budem netko drugi, da sanjam nove snove, da imam drukčije prioritete, uvjerena da ću biti nesretna ako se gorljivo držim starih ideala, ako si umišljam da mogu promijeniti svijet (pih!, ne mogu ni sebe promijeniti...). Posljednja dva U2 albuma potpuna su mi nepoznanica. A onda se razveselim Boninoj autobiografiji (autobiografijama glazbenika teško odolijevam) - "Surrender" osvajam na nagradnoj igri.
"Dalaj-Lama kaže da pravu meditaciju o životu možeš započeti samo meditacijom o smrti. Darkerski stav, ali ima nečega u tome."
Bono svoju prvu knjigu započinje pričama iz njegove tinejdžerske ere (ponekad mislim da je i moj život počeo u 14. godini), sa sjećanjima na odrastanje sedamdesetih godina u konzervativnoj Irskoj, u obitelji oca katolika i majke protestantkinje. Kad govori o majci Iris (predivnu pjesmu posvetio joj je upravo na "Song Of Innocence"), koja je iznenada preminula kad je Boni, odnosno Paulu, bilo četrnaest godina, on se gotovo pretvara u dječaka, u momčića koji o tom gubitku ne zna govoriti, koji je odlučio šutjeti o praznini, ni ne sluteći da ga ona oblikuje više nego njegovi huliganski prijatelji iz Cedarwood Roada, koji uz njega svjedoče nasilju i krvoproliću koje uzrokuje vjerski aparthejd.
Ono što je tema oca koji napušta obitelj u hip hopu, to je gubitak majke u rock glazbi, kaže Paul Hewson. Osjećaji koje nije znao izraziti kasnije su obojale glazbu U2, postale mu dom, kako sam tvrdi. Naravno, na njegov izričaj utjecao je i stariji brat Norman, glazbeni kolekcionar, ali i otac Bob, bijesni tenor koji nije znao razgovarati s bijesnim sinovima o pitanjima života i smrti.
"Još se moram uštipnuti da povjerujem da je taj tjedan kad sam se pridružio bendu koji će postati U2 ujedno bio i tjedan kad sam službeno pozvao Alison Stewart na spoj. Ništa više neće biti isto."
"Je li njegovo djetinjstvo bilo zanimljivije od našeg? Mislim, mora da jest, inače ne bi imao o čemu pisati", komentirao je moj muž vidjevši me da čitam "Surrender". "Pa i nije, bilo je to obično djetinjstvo", rekla sam, uvjerena da se naša djetinjstva uvijek svode na momente slatkih otkrića koji nas formiraju (knjige koje nas oduševe, glazba koja nas dotakne, sport koji nam ide od ruke...), na ono što predbacujemo roditeljima i na ono što smo od njih naučili, a što uviđamo tek s odmakom. Sretan je svatko tko ima takvo djetinjstvo, zar ne? I Bono, iako okružen nasiljem, odrastajući sanja o tome da mijenja svijet, da utječe, da privuče pažnju, a isto to čini i ovom autobiografijom. Za razliku od nekih drugih glazbenika (Springsteen comes to mind), Bono nije pripovjedač, njemu linearna naracija nije u malom prstu - on je pjesnik, i takvi su mu i zapisi u ovoj knjizi, lirski, all over the place. Ali, ako uspijete utonuti u ovaj - budimo realni - pomalo nezgrapni i pretenciozni tekst (kažu da audioknjiga nudi fantastično iskustvo, što je i logično kad je riječ o autobiografiji glazbenika), bit će vam nalik duhovnoj obnovi koju niste znali da trebate.
"Uvijek bih prvi odgovorio na poziv s oltara, na ono "dođi Isusu". I još uvijek je tako. Da sam sad u kafiću i da netko kaže: "Ustani ako si spreman dati svoj život Isusu", prvi bih ustao. Kamo god išao, Isusa sam vodio sa sobom i još ga vodim. Nisam ga izostavio ni iz najbanalnijih ili najsvjetovnijih postupaka u svom životu."
Iako Bono ne poriče da muku muči sa svojim ogromnim egom, uspio je kroz ovu debeljucu od autobiografije provući priče o svojim bendovskim drugovima i producentima koji su ga učinili čovjekom kakav danas jest (odanost i dosljednost su mi omiljene vrline u ljudi), o kršćanskoj vjeri u kojoj se gubio i uvijek iznova pronalazio (tko ne voli taj U2 gospel!), ali prije svega o njegovoj supruzi Ali, ljubavi iz srednjoškolskih dana. Ova knjiga je poslastica za ljubitelje U2 zvuka jer nudi poznate U2 priče ispričane iz perspektive prepotentnog, a izgubljenog dječaka, glazbenika koji je htio biti oruđem Božjeg mira, koji, ako ništa drugo, nije odustao od svojih mladenačkih snova i još nas poučava da su upravo oni ono što čini naš život vrijednim življenja. Možda nas oni ne uzdržavaju, ali nas oživljavaju uvijek iznova. U ovoj bi knjizi o četrdeset pjesama mogli uživati umjetnici i sanjari svih vrsta, svi šašavci koji si umišljaju da je moguće zapisati baš sve životne spoznaje vrijedne zapisivanja (hm, ovaj blog utemeljen je na tom čudnovatom konceptu). Trebala mi je ova knjiga, trebao mi je taj povratak, povratak u svijet glazbe koja me hranila kao petnaestodišnjakinju. Trebaju nam svima povraci - u djetinjstvo, u bezbrižnost, u doba kad je nebo bilo granica. Ne radi bijega, nego radi podsjetnika da smo svi sposobni mijenjati svijet - svoj svijet, u inat društvu koje želi da mu se prilagođavamo, s uvjerenjem da zahvaljujući djetinjim idealima prepoznajemo nježnosti, iskre i uspavanu inspiraciju za umjetnost, za život.
"Velik dio mog bijesa zapravo je nesposobnost da se izrazim, kao što je slučaj i s mnogim drugim ljudima. Imao sam samo nekoliko sati pouke sviranja gitare pa sam jako ovisan o svoja tri druga. Moram skresati ego jer bez njihove sposobnosti da se izraze nemam ništa."
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)