Preskoči na glavni sadržaj

Knjiga kao stvorena za Juraja

Onako kako doček nove godine predstavlja kulminaciju proteklih 365 dana, ljetovanje predstavlja komprimirani život - jutarnja kava možda jest slađa, večernji džin-tonik jest romantičniji, ali tijekom dana je vike, cviljenja, pregovora, ucjena, prijetnji, sladoleda i Pocoya gotovo onoliko koliko kamenčića i školjki naša djeca donesu svakodnevno s plaže (sama sam si kriva, kad ih učim da prepoznaju ljepotu baš u svemu).

Dok čupam kosu s glave i brojim minute do povratka u normalu, gledam svoje krezubice (Franka) i čovječje ribice (Juraj) u "gaziranom moru" i uvjerena sam da se neću ni okrenuti, a oni će voditi svoj život ili mi ukrasti auto da bi se provozali s prijateljima. Ili možda samo paničarim jer čitam "Čik - Najbolje ljeto od svih", hit njemačkog pisca Wolfganga Herrndorfa koji je dušu dao za fakine kakve moj sin ovih dana izigrava.

"To je nažalost uvijek tako. Kad su ljudi neljubazni, od uzbuđenja mi koljena klecaju. Ali čim postanu mrvicu srdačniji, ja ih odmah počnem vrijeđati."


"Dugo mi nije bilo jasno zašto se ne razvedu. Neko vrijeme sam umišljao da je to radi mene. Ili radi novca. Ali u nekom sam trenutku došao do zaključka da vole urlati jedno na drugo. Da vole biti nesretni. To sam pročitao u nekom časopisu: da ima ljudi koji vole biti nesretni. Ljudi koji su sretni kad su nesretni. Iako moram priznati da to nisam u potpunosti shvatio. Jedan dio odmah mi je imao smisla. Ali drugi dio baš i nije."

Potaknuti pustolovinama Huckleberryja Finna, napisao je priču o neobičnom prijateljstvu dvojice osmaša - Maika Klingenberga, razrednog autsajdera s čudnom obiteljskom situacijom (nije u šoldima sve...) i Andreja Čihačova zvanog Čik, koji u školu dolazi pijan i umjesto školske torbe nosi plastičnu vrećicu. Jednog ljeta, nakon što mu je majka otputovala u kliniku za odvikavanje od alkohola, a otac otišao na "poslovni sastanak" s mlađahnom tajnicom, Maik vrijeme ubija igranjem igrica i maštanjem o Tatjani iz razreda, koja ga uopće ne ferma. Zbog nje Maik počinje slušati i glazbu koja mu je prije toga bila šit, a kad mu Čik ponudi svoje društvo i pustolovni duh, njih će se dvojica pronaći na autocesti, s laktovima naslonjenima na prozor plave Lade Nive.


"Ali po tišini u kući bilo mi je odmah jasno: sam sam, ljetni su praznici, kuća pripada meni i mogu raditi što me volja."

Maik i Čik ne znaju postoji li zaista Tunguzija (ali zaputili su se prema njoj), ne znaju ni natočiti gorivo u automobil (ali ga znaju ukrasti), ne poznaju nikoga izvan Berlina (ali se ipak putem sprijateljuju sa smrdljivom Isom i starim komunistom), ne znaju jesti ništa osim sladoleda i gumenih bombona, ali neće im loša prehrana presuditi...


"Da sam ja na tvome mjestu, opljačkao bih još jednu banku, to moj brat uvijek kaže. Ne mogu ti ništa dok ne navršiš petnaest."


Ova nagrađivana knjiga u Njemačkoj je u desetak godina doživjela 93 izdanja, a prevedena je na 37 jezika. U osječkom dječjem kazalištu ove je godine izvedena i njezina kazališna adaptacija pa sam se zainteresirala za ovaj naslov. Kritike na njegovim koricama kunu se u suze i u drukčije perspektive, ali mene "Čik" nije oduševio. Pozdravljam ideju da se roman ceste, po uzoru na pustolovne romane Marka Twaina, smjesti u 2010. godinu (iako mi je, kao fanu Destiny's Childa smetalo da se "Survivor", hit s početka 2000.-tih smješta u 2010. i naziva Beyonceinom pjesmom, ako ćemo cjepidlačiti), pa čak i pokušaj kopiranja nenadmašnog twainovskog humora, ali nije me impresionirala izvedba Wolfganga Herrndorfa - podsjetila me na niskobudžetne akcijske filmove. Možda bih knjigu trebala pročitati više puta, kako tvrdi prevoditeljica Anda Bukvić Pažin u pogovoru (zaista lijep pogovor, moram priznati), ili pričekati da Juraj odraste pa da ju s njim prokomentiram (tek je navršio pet godina, još uvijek me pita: "Mama, hoćemo li pročitati sve Durice koje imamo?"). No, što ja znam, ja nisam četrnaestogodišnjak željan prostranstava, ludorija i roditeljske pažnje. Ja sam samo mama koja gleda svoju djecu kako se praćakaju u plićaku i želi im život pun pustolovina, kreativnosti (Franka), šašavosti (Juraj), zvjezdanih neba, bezbrižnih ljeta. Hm, ne bi bilo loše na vrijeme im naglasiti da je reći nekome da ga voliš puno riskantnije i uzbudljivije od počinjenja kaznenih djela protiv imovine. Mislim, bar se meni tako čini. No, što ja znam...


"- Mama, tko je u "Prijateljima" najšašaviji?
- Joey!
- Ja ću onda biti taj."

Juraj (5)

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...

Happy Christmas to all...!

Božićne priče jedan su od mojih omiljenih žanrova - rado otkrivam nove, koje još nisam pročitala. Ove godine naručila sam si "T'was the night before Christmas", američki klasik koji nam je svima poznat (a da to ni ne znamo). Objavljena je anonimno 1823., u novinama, a od 1837. pripisuje se Clementu C. Mooreu. Ova poema smatra se najpoznatijim stihovima ikada napisanima od strane žitelja Sjedinjenih Država, imala je ogroman utjecaj na običaje darivanje za Božić, i zacementirala je lik Djeda Božićnjaka (svetog Nikolu u pjesmi) that we all know and love. "His eyes - how they twinkled! his dimples how merry! His cheeks were like roses, his nose like a cherry! His droll little mouth was drawn up like a bow,  And the beard of his chin as white as the snow" Poema započinje na Badnjak, kad se obitelj sprema na spavanje, a otac začuje čudne zvukove oko kuće. Otac, pripovjedač, na tratini ispred kuće zatiče svetog Nikolu (Djeda Božićnjaka), koji nosi vreću punu darova, a ...

Došašće kod kuće: Male žene

U propovijedi na misi na misijsku nedjelju župnik je rekao da molitva ne treba Bogu jer Bog zna naše potrebe i želje. Molitva treba nama, kazao je - ona nas transformira i prizemljuje, okreće nas Bogu pa postajemo Bogu bliži. Zapisala sam si te njegove rečenice kao važan podsjetnik, misleći da će me inspirirati da postanem bolja moliteljica (uf, gora teško da mogu postati). Moje su molitve najčešće nedovršene i raspršene, kao i moje misli... Hvatam se za župnikove riječi u ove hladne dane lišene vedra neba pa i biram štivo nadahnuto njima - "Male žene" su nalik djevojačkoj molitvi, grlene, vesele, i umiju mijenjati srca. "...četiri sestre koje su u sutonu sjedile i plele dok je vani tiho padao prosinački snijeg, a unutra veselo pucketala vatra. Bijaše to udobna stara soba, iako je tepih već bio izblijedio, a namještaj vrlo jednostavan, jer je na zidovima bilo nekoliko slika; udubljenja u zidovima ispunjavahu knjige, u prozorima su cvale krizanteme i kukurijek, sve prože...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...