Onako kako doček nove godine predstavlja kulminaciju proteklih 365 dana, ljetovanje predstavlja komprimirani život - jutarnja kava možda jest slađa, večernji džin-tonik jest romantičniji, ali tijekom dana je vike, cviljenja, pregovora, ucjena, prijetnji, sladoleda i Pocoya gotovo onoliko koliko kamenčića i školjki naša djeca donesu svakodnevno s plaže (sama sam si kriva, kad ih učim da prepoznaju ljepotu baš u svemu).
Dok čupam kosu s glave i brojim minute do povratka u normalu, gledam svoje krezubice (Franka) i čovječje ribice (Juraj) u "gaziranom moru" i uvjerena sam da se neću ni okrenuti, a oni će voditi svoj život ili mi ukrasti auto da bi se provozali s prijateljima. Ili možda samo paničarim jer čitam "Čik - Najbolje ljeto od svih", hit njemačkog pisca Wolfganga Herrndorfa koji je dušu dao za fakine kakve moj sin ovih dana izigrava.
"To je nažalost uvijek tako. Kad su ljudi neljubazni, od uzbuđenja mi koljena klecaju. Ali čim postanu mrvicu srdačniji, ja ih odmah počnem vrijeđati."
"Dugo mi nije bilo jasno zašto se ne razvedu. Neko vrijeme sam umišljao da je to radi mene. Ili radi novca. Ali u nekom sam trenutku došao do zaključka da vole urlati jedno na drugo. Da vole biti nesretni. To sam pročitao u nekom časopisu: da ima ljudi koji vole biti nesretni. Ljudi koji su sretni kad su nesretni. Iako moram priznati da to nisam u potpunosti shvatio. Jedan dio odmah mi je imao smisla. Ali drugi dio baš i nije."
Potaknuti pustolovinama Huckleberryja Finna, napisao je priču o neobičnom prijateljstvu dvojice osmaša - Maika Klingenberga, razrednog autsajdera s čudnom obiteljskom situacijom (nije u šoldima sve...) i Andreja Čihačova zvanog Čik, koji u školu dolazi pijan i umjesto školske torbe nosi plastičnu vrećicu. Jednog ljeta, nakon što mu je majka otputovala u kliniku za odvikavanje od alkohola, a otac otišao na "poslovni sastanak" s mlađahnom tajnicom, Maik vrijeme ubija igranjem igrica i maštanjem o Tatjani iz razreda, koja ga uopće ne ferma. Zbog nje Maik počinje slušati i glazbu koja mu je prije toga bila šit, a kad mu Čik ponudi svoje društvo i pustolovni duh, njih će se dvojica pronaći na autocesti, s laktovima naslonjenima na prozor plave Lade Nive.
"Ali po tišini u kući bilo mi je odmah jasno: sam sam, ljetni su praznici, kuća pripada meni i mogu raditi što me volja."
Maik i Čik ne znaju postoji li zaista Tunguzija (ali zaputili su se prema njoj), ne znaju ni natočiti gorivo u automobil (ali ga znaju ukrasti), ne poznaju nikoga izvan Berlina (ali se ipak putem sprijateljuju sa smrdljivom Isom i starim komunistom), ne znaju jesti ništa osim sladoleda i gumenih bombona, ali neće im loša prehrana presuditi...
"Da sam ja na tvome mjestu, opljačkao bih još jednu banku, to moj brat uvijek kaže. Ne mogu ti ništa dok ne navršiš petnaest."
Ova nagrađivana knjiga u Njemačkoj je u desetak godina doživjela 93 izdanja, a prevedena je na 37 jezika. U osječkom dječjem kazalištu ove je godine izvedena i njezina kazališna adaptacija pa sam se zainteresirala za ovaj naslov. Kritike na njegovim koricama kunu se u suze i u drukčije perspektive, ali mene "Čik" nije oduševio. Pozdravljam ideju da se roman ceste, po uzoru na pustolovne romane Marka Twaina, smjesti u 2010. godinu (iako mi je, kao fanu Destiny's Childa smetalo da se "Survivor", hit s početka 2000.-tih smješta u 2010. i naziva Beyonceinom pjesmom, ako ćemo cjepidlačiti), pa čak i pokušaj kopiranja nenadmašnog twainovskog humora, ali nije me impresionirala izvedba Wolfganga Herrndorfa - podsjetila me na niskobudžetne akcijske filmove. Možda bih knjigu trebala pročitati više puta, kako tvrdi prevoditeljica Anda Bukvić Pažin u pogovoru (zaista lijep pogovor, moram priznati), ili pričekati da Juraj odraste pa da ju s njim prokomentiram (tek je navršio pet godina, još uvijek me pita: "Mama, hoćemo li pročitati sve Durice koje imamo?"). No, što ja znam, ja nisam četrnaestogodišnjak željan prostranstava, ludorija i roditeljske pažnje. Ja sam samo mama koja gleda svoju djecu kako se praćakaju u plićaku i želi im život pun pustolovina, kreativnosti (Franka), šašavosti (Juraj), zvjezdanih neba, bezbrižnih ljeta. Hm, ne bi bilo loše na vrijeme im naglasiti da je reći nekome da ga voliš puno riskantnije i uzbudljivije od počinjenja kaznenih djela protiv imovine. Mislim, bar se meni tako čini. No, što ja znam...
"- Mama, tko je u "Prijateljima" najšašaviji?
- Joey!
- Ja ću onda biti taj."
Juraj (5)
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)