Preskoči na glavni sadržaj

Knjiga kao stvorena za Juraja

Onako kako doček nove godine predstavlja kulminaciju proteklih 365 dana, ljetovanje predstavlja komprimirani život - jutarnja kava možda jest slađa, večernji džin-tonik jest romantičniji, ali tijekom dana je vike, cviljenja, pregovora, ucjena, prijetnji, sladoleda i Pocoya gotovo onoliko koliko kamenčića i školjki naša djeca donesu svakodnevno s plaže (sama sam si kriva, kad ih učim da prepoznaju ljepotu baš u svemu).

Dok čupam kosu s glave i brojim minute do povratka u normalu, gledam svoje krezubice (Franka) i čovječje ribice (Juraj) u "gaziranom moru" i uvjerena sam da se neću ni okrenuti, a oni će voditi svoj život ili mi ukrasti auto da bi se provozali s prijateljima. Ili možda samo paničarim jer čitam "Čik - Najbolje ljeto od svih", hit njemačkog pisca Wolfganga Herrndorfa koji je dušu dao za fakine kakve moj sin ovih dana izigrava.

"To je nažalost uvijek tako. Kad su ljudi neljubazni, od uzbuđenja mi koljena klecaju. Ali čim postanu mrvicu srdačniji, ja ih odmah počnem vrijeđati."


"Dugo mi nije bilo jasno zašto se ne razvedu. Neko vrijeme sam umišljao da je to radi mene. Ili radi novca. Ali u nekom sam trenutku došao do zaključka da vole urlati jedno na drugo. Da vole biti nesretni. To sam pročitao u nekom časopisu: da ima ljudi koji vole biti nesretni. Ljudi koji su sretni kad su nesretni. Iako moram priznati da to nisam u potpunosti shvatio. Jedan dio odmah mi je imao smisla. Ali drugi dio baš i nije."

Potaknuti pustolovinama Huckleberryja Finna, napisao je priču o neobičnom prijateljstvu dvojice osmaša - Maika Klingenberga, razrednog autsajdera s čudnom obiteljskom situacijom (nije u šoldima sve...) i Andreja Čihačova zvanog Čik, koji u školu dolazi pijan i umjesto školske torbe nosi plastičnu vrećicu. Jednog ljeta, nakon što mu je majka otputovala u kliniku za odvikavanje od alkohola, a otac otišao na "poslovni sastanak" s mlađahnom tajnicom, Maik vrijeme ubija igranjem igrica i maštanjem o Tatjani iz razreda, koja ga uopće ne ferma. Zbog nje Maik počinje slušati i glazbu koja mu je prije toga bila šit, a kad mu Čik ponudi svoje društvo i pustolovni duh, njih će se dvojica pronaći na autocesti, s laktovima naslonjenima na prozor plave Lade Nive.


"Ali po tišini u kući bilo mi je odmah jasno: sam sam, ljetni su praznici, kuća pripada meni i mogu raditi što me volja."

Maik i Čik ne znaju postoji li zaista Tunguzija (ali zaputili su se prema njoj), ne znaju ni natočiti gorivo u automobil (ali ga znaju ukrasti), ne poznaju nikoga izvan Berlina (ali se ipak putem sprijateljuju sa smrdljivom Isom i starim komunistom), ne znaju jesti ništa osim sladoleda i gumenih bombona, ali neće im loša prehrana presuditi...


"Da sam ja na tvome mjestu, opljačkao bih još jednu banku, to moj brat uvijek kaže. Ne mogu ti ništa dok ne navršiš petnaest."


Ova nagrađivana knjiga u Njemačkoj je u desetak godina doživjela 93 izdanja, a prevedena je na 37 jezika. U osječkom dječjem kazalištu ove je godine izvedena i njezina kazališna adaptacija pa sam se zainteresirala za ovaj naslov. Kritike na njegovim koricama kunu se u suze i u drukčije perspektive, ali mene "Čik" nije oduševio. Pozdravljam ideju da se roman ceste, po uzoru na pustolovne romane Marka Twaina, smjesti u 2010. godinu (iako mi je, kao fanu Destiny's Childa smetalo da se "Survivor", hit s početka 2000.-tih smješta u 2010. i naziva Beyonceinom pjesmom, ako ćemo cjepidlačiti), pa čak i pokušaj kopiranja nenadmašnog twainovskog humora, ali nije me impresionirala izvedba Wolfganga Herrndorfa - podsjetila me na niskobudžetne akcijske filmove. Možda bih knjigu trebala pročitati više puta, kako tvrdi prevoditeljica Anda Bukvić Pažin u pogovoru (zaista lijep pogovor, moram priznati), ili pričekati da Juraj odraste pa da ju s njim prokomentiram (tek je navršio pet godina, još uvijek me pita: "Mama, hoćemo li pročitati sve Durice koje imamo?"). No, što ja znam, ja nisam četrnaestogodišnjak željan prostranstava, ludorija i roditeljske pažnje. Ja sam samo mama koja gleda svoju djecu kako se praćakaju u plićaku i želi im život pun pustolovina, kreativnosti (Franka), šašavosti (Juraj), zvjezdanih neba, bezbrižnih ljeta. Hm, ne bi bilo loše na vrijeme im naglasiti da je reći nekome da ga voliš puno riskantnije i uzbudljivije od počinjenja kaznenih djela protiv imovine. Mislim, bar se meni tako čini. No, što ja znam...


"- Mama, tko je u "Prijateljima" najšašaviji?
- Joey!
- Ja ću onda biti taj."

Juraj (5)

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kad starci prolupaju

Kad sam bila klinka, na televiziji se često prikazivao film "Kad starci prolupaju." Nisam ga dugo gledala, ali još se sjećam da je cijela moja familija umirala od smijeha kad bi starček koji je prolupao završio u ormaru, izgubivši se. Često je na TV programu bila i "Čahura" (znala sam je pisati u rubriku "Najdraži film" u leksikone), također film o starcima koji, nakon bliskog susreta treće vrste, postanu vitalniji i blesaviji. Starost me uvijek nasmijavala, valjda zato što se činila tako dalekom. Sve do neki dan, kad sam, rastresena kao svaka majka dvoje djece, valjda, sudarajući se s biciklom i ulaznim vratima zgrade, rekla susjedi: "Dobro jutro!" Bilo bi to jako pristojno od mene da nije bilo - 15:10! Susjeda mi se nasmijala i rekla samo: "O! Gospođo!" Auč. Ne znam što me više zaboljelo. Zanimljivo, i Pavao Pavličić počinje svoju zbirku eseja - "Pohvalu starosti" - figurom smiješnog starca, vječite inspiracije renesansnih k...

Na penjačima svijet ostaje

Svaki put kad netko izgovori da ne vjeruje u vile, jedna vila umre, tako bar kaže "Petar Pan", a svaki put kad roditelj podilazi svom djetetu, umre jedan buntovnik - buntovnik koji je to dijete moglo postati. A smrt buntovnika najgore je što se može dogoditi ovom svijetu, svijetu u kojem se ljudi više ne znaju buniti protiv nepravde, nego se bore isključivo za svoj probitak, smatrajući sebe (ili svoje dijete) jednakijima od drugih. Vijest o petnaest guštera zadarske medicinske škole koji su pali prvi razred i o njihovim roditeljima (od kojih nisu dobili ni jezikovu juhu) koji su bili voljni pomaknuti Velebit da bi njihova djeca (nezasluženo) prošla prvi razred mori me tjednima i ja sam više nego ikad uvjerena - jedino će onaj tko uvažava autoritet uvijek zahtijevati da taj autoritet bude dostojan poštovanja, znajući da, u nedostatku dostojnosti autoriteta, buntovnicima ostaju dvije mogućnosti - rušiti jalovi sustav, i to argumentirano, dostojanstveno i nenasilno, ili sagradit...

Dan u Barceloni s Golubicom

Ponekad, već prilikom čitanja predgovora neke knjige, pogotovo ako ga je pisao sam autor, obuzme te neopisivo sladak val uzbuđenja pa ti se čini da gutaš slova kao ona krava Grigora Viteza u carstvu hladovine, samo kako bi se što prije dokopao teksta za kojeg znaš - u to nema sumnje - da će ti dirnuti u biće onako kako samo knjige vještih pisaca mogu. Zbog tog osjećaja čitam, njemu se predajem, zbog njega tražim, zbog njega se ne zadovoljavam trećerazrednom tik-tok književnošću koja vrišti iz izloga naših knjižara. Taj me osjećaj obuzeo i dok sam čitala predgovor romana "Trg dijamanta" Mercè Rodoreda. Osjetila sam odmah da je autorica žena koja mi je bliska, koja pridaje pažnju detaljima i simbolici, koja se ne boji biti ranjiva, žena koja voli književnost i koja joj dopušta da ju uvijek iznova hrani, liječi i nadahnjuje. Možda neki čitatelji ne vide potrebu za pronalaskom autora u tekstu, možda razdvajaju autora od njegovog djela (pogotovo ako je učinio nešto što bi privuklo...

Malo drukčija pariška vizura

Kad sam se tek zaposlila na sudu, moju je malenu nećakinju jako zanimalo kakvo je to mjesto. "Na sudu osuđujemo lopove i šaljemo ih u zatvor", rekla sam joj, spretno izostavivši da sam se bavim uglavnom utvrđivanjem prava vlasništva, naknadom štete i ovrhom. "A onda, kad je u zatvoru, lopov ne može biti sa svojom obitelji", konstatirala je četverogodišnjakinja ("Mala će garant u socijalu", pomislila sam). "Eh, pa trebao je o tome prije misliti!", nisam se dala, (tada) ponosna na pravni sustav čiji dio tek postajem. Ipak, morala sam se diviti humanosti jedne djevojčice (kako stvari stoje, mala će u kemičare, a ne u socijalu). Sjetila sam se te njezine izjave čim sam počela čitati novelu o čovjeku koji se nalazi u pariškom zatvoru Bicêtre (današnja bolnica koja je u svom stažu služila i kao umobolnica, a smatrali su ju okrutnijim mjestom od Bastille), osuđen na smrt!, jer takva humanost ono je što pokreće svijet, bar svijet u kojem ja želim živjet...

Američki san (3)

Ovu knjigu garant imate kod kuće - svi smo ju nabavili prije dvadeset godina kupujući Jutarnji list s klasicima koje nikad nećemo pročitati. Seljakala se sa mnom po državi i na kraju završila u nekom od antikvarijata. Yup, otpisala sam ju, uvjerena da ju u ovom životu neću ni pokušati čitati (činila se kao naporno i dosadno štivo, sudeći po koricama). Naposljetku sam ju potražila u gradskoj knjižnici - odlučna da zaronim u svijet legendarnog američkog pisca (hm, nije mi zvučalo američki to ime, sve te godine), Saula Bellowa. "Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo, Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan, ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjecao je ljubav, ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pas...