Kad sam u prosincu 2013. položila pravosudni ispit, moj me momak (sada muž) pitao kamo želim ići, da se počastim za uspjeh, da nadoknadim energiju. "Želim ići u Vukovar", rekla sam. Željela sam ići u "ratni" Vukovar, da pojasnim - osjećala sam da mu to dugujem, da svojim očima vidim mjesta boli i junaštva, ali i nečovječnosti. Možda sam mislila da ću suočavanjem sa slikama stvarne patnje svoje pravosudne muke pospremiti u ladicu banalnosti, tko će ga znat'. I bi tako, proveli smo cijeli dan u Vukovaru, i posjetili smo sve - od bolnice do Ovčare. Međutim, kad su naša djeca nedavno predložila da odemo u Vukovar vidjeti vodotoranj (nakon razrednog izleta u Đakovo, Franka je ambiciozno počela skupljati magnete sa slikama gradova koje je posjetila i namjerila se i na Vukovar), znala sam da im ne smijem pokazati "ratni" Vukovar - premali su, oni misle da je rat bio tako davno da ga se nitko živ ne sjeća. Znala sam da im moram pokazati nježni i vedri grad kojeg nikad nisam ni poznavala. Znala sam i tko će mi pomoći ostvariti taj naum - u Ezopu sam potražila Pavličićev "Vodič po Vukovaru".
Pavao Pavličić rođen je 16. kolovoza 1946. u Vukovaru (za ovu priliku, izgovaram mu ime otežući), a u životu je napisao desetak knjiga o svom rodnom gradu, iz kojeg se odselio (ne mogu reći da je otišao iz grada, ni da ga je napustio, niti da ga je ostavio, jer nije) radi studija u Zagrebu. Čula sam ga kako govori samo jednom prilikom, i sjećam se da su mu usta bila puna Dunava i Vukovara, toliko da je u mojoj glavi Pavao Pavličić postao sinonim za grad kojeg sam nakon čitanja "Vodiča" morala posjetiti.
Dunav
"A i jedni i drugi osjećali su potrebu da o tom gradu doznaju više, kako bi pokušali sebi objasniti ono što se s tim gradom dogodilo. Svi su ga, ukratko, počeli doživljavati kao nešto svoje, a u isto vrijeme osjećali i prazninu o svome znanju o njemu. Ova je knjiga pokušaj da se ta praznina popuni. Odmah moram reći: pokušaj je to subjektivan, pristran, na trenutke i odviše osoban, ali i jedini za koji sam ja sposoban", obećava Pavlićić u predgovoru. On nastoji ispisati svoju priču o Vukovaru u kojem je stasao u mladića, koji ga je naučio mnogočemu i nesebično ga poslao u svijet. Želja mu je i pripomoći u izgradnji i obnovi onoga što je od Vukovara ostalo (knjiga je objavljena 1997.), oslanjajući se na svoje čvrste temelje.
S ovom knjigom u rukama, željela sam namirisati lipe, željela sam jesti sarajke, željela sam vidjeti pročelje otmjene Apoteke u koju se išlo nakon posjeta liječniku, ali i kad nisi bio bolestan, da kupiš kombinirani prašak (njih dvoje su se baš pronašli, zar ne?), htjela sam otkriti tajne Dvora, koji je žut, baš kao što je i čitav Vukovar žut, morala sam vidjeti glave na ugaonoj palači Granda, koji je nekoć bio hotel i kavana, a kasnije Radnički dom i kino.
Željezna ograda obnovljenog Dvorca Eltz u Vukovaru
Lipe na MitniciVeć na prvim stranicama prožela me zavist jer Pavličić tako detaljno pamti učionice u svojoj Gimnaziji - potanko ih opisuje s odmakom od trideset godina, dok ja svoje ne uspijevam prizvati u sjećanje, a za tablo sam se slikala prije osamnaest godina (i naša je slika bila izložena u izlogu nekadašnje Robne kuće u Našicama, i tradicija još uvijek postoji). Sjeća se plavkastog hodnika, žutih i crvenih pločica, mirisa ugljena iz kaljevih peći, sjeća se da je Gimnazija bila granica, svjetionik, orijentir, čvrsta točka uz čiju se pomoć njezini đaci "snalaze u vlastitoj biografiji".
"Možda se, dakle, ja svega toga sjećam zato što sam tada bio pun snage, što sam bio pun života i pun volje da sve vidim i zapamtim, i da to nikad ne zaboravim?"
Zgrada današnje Gimnazije i Crkve svetih Filipa i Jakova - pogled s vodotornja"I, zato me danas pomisao na njega uvjerava kako gimnazijske uspomene i jesu tako jake, i tako važne, upravo zato što se već onda znalo da će one jednoga dana biti uspomene. Zato, naime, što smo svi i radili na tome da ono što se u Gimnaziji događa ispadne što bolje, kako bi jednom u sjećanju bilo lijepo i okruglo, i kako bi budilo ganuće i sjetu. Mi smo znali da će sve to što smo tada živjeli jednoga dana biti sjećanje, pa smo to zato pamtili, zato smo to aranžirali i nekako smo se sve vrijeme pripremali (pripremala nas je okolina, društvo, tradicija) da nam to postanu najvažnija i najljepša sjećanja u životu. Bili smo tako odgajani, i to se nije ni moglo izbjeći."
Čini mi se nepotrebno govoriti o Pavličićevom načinu pripovijedanja kad i ptice na grani znaju da bi našeg tankoćutnog pisca i obični pločnik mogao potaknuti na ispisivanje dirljivih i mudrih rečenica. Prvo poglavlje, o Gimnaziji, bilo je dovoljno da mi se oči zacakle - ganuo me odlomak u kojem se prisjeća djevojke koju je volio u Gimnaziji (je li i mene moj muž tako volio kao srednjoškolac?), ali i onaj u kojem govori o povratku koji više nije moguć (zgrada Pavličićeve Gimnazije u cijelosti je uništena 1991., a obnovljena tek 2000.).
"I zato sam sebe uvjeravam kako je sve ovo što ovdje zapisujem - a zapisujem zbunjeno, sa sramom, ali znajući da će mi poslije biti lakše, kao da vadim truli zub - možda ipak znači neku vrstu povratka, i da ovako još jednom prolazim najvažnijim stazama svojega života."
Priča Pavličić i o crkvi i o svetom Boni (čije tijelo je od 1754. do 1991. bilo izloženo u Crkvi sv. Filipa i Jakova, u kojoj se sad nalazi mali dio njegovih relikvija, uslijed spaljivanja za vrijeme agresije) i o ulozi vjere u svom životu. Na razliku od dirljive priče o srednjoj školi, priča o Crkvi duhovita je - u njoj Pavlićić poseže za djetinjim razmišljanjima o Bogu, Titu i tajnama svijeta, na tako tipično pavličićevsko-nenametljivi-nepretenciozni način.
"Zato mi je valjda do dana današnjega ostala navika koje se nikako ne mogu otresti: kad dođem u kakav grad, i kad u njemu razgledam kulturne znamenitosti, uvijek najviše gledam škole i crkve. Čim vidim crkvu, tražim u njezinoj blizini školu, čim vidim školu, gledam gdje je crkva. Dakako, to dolazi odatle što ja u svim gradovima zapravo tražim Vukovar. Ali najbolje je u svemu to što u blizini škole doista često i nađem crkvu, a u blizini crkve školu. Tada mi se čini da u tim drugim gradovima doista i nalazim Vukovar."
Svodovi
Kutak posvećen Antunu Baueru u Gradskom muzeju
Dvorac Eltz - pogled s Dunava
Moram reći da sam posebno nestrpljiva bila vidjeti dvorac Eltz. Naime, dvorac Eltz najčešće je spominjani dvorac u mom djetinjstvu - kunem se da ga je moja mama češće spominjala nego našički Pejačevićev dvorac (vjerojatno je njoj, djetetu iz Vukojevaca, bila poznata samo njegova vanjština, baš kao što je isključivo vanjština Eltza bila poznata Pavličiću), i to samo zato što se u Eltzu, u dvorani za vjenčanja punoj crvenih stolica, udala njezina druga Ljubica negdje 1985. (pri posjetu, fotografirali smo se na istom mjestu). Ali, prije posjeta zagonetnom Dvoru, morala sam pronaći barokne Svodove, u kojima je bio Muzej Pavličićevog vremena (1964. Muzej, utemeljen na darovanoj zbirci Antuna Bauera, premješten je iz zgrade stare diližansne pošte u Eltz). Uspoređujući Muzej s Crkvom, jer u oba slučaja događa se neka vrst pretvorbe, Pavličić ustraje na tome da je Vukovarcima priroda oduvijek bila milija od povijesti, da su povijest puštali na miru, ni ne sluteći "da povijest ipak radi, da ona čini svoje, i da će nam se prije ili poslije osvetiti, kao što se i osvetila".
Slike Josipa Franje Mückea, hrvatskog slikara mađarskog podrijetla, koji je djelovao i u Vukovaru sredinom 19. stoljeća
Zanimljiva rješenja prikaza arheološke povijesti vukovarskog kraja
Detalj prikaza povijesnog razvoja Vukovara u Gradskom muzeju
"Jer, kao što čovjek uvijek iznova dolazi u Crkvu zato da bi se suočio s vječnim stvarima, vidio obred i zavirio u svoje srce pa provjerio koliko mu je vjera još jaka i koliko ga snaži, tako i u Muzej dolazi da bi provjerio svoj odnos prema velikim stvarima ovoga svijeta, prema prošlosti, bogatstvu i umjetnosti, da bi se upitao što mu one znače i što o njima misli. Ako u Crkvi zaviruje u svoje srce da bi shvatio kako se odnosi prema Bogu, u Muzeju zaviruje u srce da bi vidio kako se odnosi prema svijetu."
Meni omiljen - prikaz tradicijskog načina života u Gradskom muzeju
Iz krvi i bola niknut' će cvijeće
Pročelje Granda u samom centru Vukovara
Pročelja zgrada u Strossmayerovoj ulici u Vukovaru, na putu prema Svodovima
Ruševine Hotela Dunav i stari vodotoranjMogla bih vam (pokušati) prepričati (Bog zna da sam svom mužu već pokušala) svaku rečenicu Pavličićeva "Vodiča po Vukovaru" (zašto ovakve knjige ne pronalazimo u suvenirnicama, pitam se!), mogla bih vam pokazati svaku fotografiju samozatajnog grada koji me uvelike podsjeća na moje rodne Našice (ali neću, jer valja čitati, valja posjetiti...). Možda kroz njih ne protječe moćna rijeka (nego tek pritok Karašice), ali i one imaju dvorac, vodotoranj, škole, kavane, svoje apotekare, željezničare, slastičare, harmonikaše, nogometaše i čudake, a nude sve što čovjeku treba - prirodu, obiteljski život, mir (doduše, ne nude posao, pa danas živim u Osijeku). Kratka riječ, krhka riječ - taj mir. Svejedno, pronalazimo ga kad god se u mislima vratimo rodnoj grudi, kad se vratimo ulicama, mirisima, uspomenama, neprežaljenim zagrljajima, pa čak i onda kad se više nemamo kome vratiti, čak i onda kad grad s kojim smo srasli nestane s lica zemlje, kad postane simbol ratnih strahota, a nekoć nam je predstavljao toplo majčino krilo i širom otvorene ruke. Ima u toj spoznaji neke čudne utjehe, koja nas malkoc svrbi pod kožom, ali kojoj ne možemo uteći - Pavličić to dobro znade, inače ne bismo Vukovar pronalazili u svemu što naš slavni pisac napiše.
Vodotoranj izvana
Vodotoranj iznutra
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)