Ma nisam imala namjeru ijednu knjigu iznijeti iz knjižnice - ni sama ne znam kako, ali našla sam se ispred čudnovate irsko/mađarsko/japansko/balkanske police, one thing led to another, i evo osvrta na tri ljupke, kratke knjige koje su me povele na nezaboravno putovanje (sličan osvrt pisala sam i ranije - kratke su moj porok).
Te sitnice - Claire Keegan
Čini se tako lako, napisati roman, hoću reći - bar dok čitaš "Te sitnice" Claire Keegan. Obožavam taj arhaični stil pripovijedanja i odmah prepoznajem da je autorica prije svega kratkopričašica, da piše po uzoru na jednog od meni najdražih pisaca, Williama Trevora. Upečatljivi opisi krajolika, precizno prikazane osobine glavnih likova, dojmljiva atmosfera irskog sela i nužna kritika Katoličke crkve - Claire Keegan sve je to uspjela u samo sto i dvadeset stranica.
"U listopadu su stabla požutjela. U studenome se sat vratio unatrag i zapuhali su dugi vjetrovi, koji su razodjenuli stabla do gola. U gradu New Rossu dimnjaci su izbacivali dim što se udaljavao u obliku dlakavih, izduženih niti prije no što bi se raspršilo duž molova, a onda i niz rijeke Barrow, tamnu poput crna piva i nabreklu od kiše", prve su rečenice ove priče, koje savršeno opisuju atmosferu oko Billa Furlonga, trgovca ugljenom i ogrjevnim drvom. One nude i besprijekoran prijevod Tatjane Radmilo (po finesama se razlikuje znalce od amatera, tako je i mene ovaj poetični opis rijeke Barrow - "...dark as stout, swelled up with rain" - oduševio) i opčinjuju čitatelja tehnikom iskusne književnice koja dvadesetak godina i druge poučava kreativnom pisanju.
Vrlo vješto autorica upoznaje čitatelja s Furlongom, prosječnim irskim katolikom koji je sazdan od očinske ljubavi prema pet kćeri, od nježnosti prema supruzi, ljubaznosti i odanosti prema žiteljima malog New Rossa. Na mala vrata, ona nas uvodi u njegov svijet i prostire pred nas sve ono što ga je učinilo čovjekom koji je bio tada, sredinom osamdesetih prošlog stoljeća. Npr. u kratkom susretu Furlongove najmlađe kćeri s Djedom Božićnjakom, ona otkriva njegovu narav, i, umjesto veselja u adventsko vrijeme, navješćuje tamne oblake nad gradom. Suprotstavljajući toplinu Billovog i Eileeninog doma, utješnog ognjišta nalik ufanju u nebeskog oca, s hladnom i uznemirujućom povijesti Magdaleninih praonica koje su vodile Katolička crkva i irska vlada, Keegan ispisuje efikasnu prozu koja progovara o moralnim dvojbama koje snađu svakog kršćanina koji nastoji živjeti u vjeri (i čini to pažljivo, vjerojatno zahvaljujući odrastanju u velikoj katoličkoj obitelji u ruralnoj Irskoj), smještajući Furlonga uz bok milih mi likova kao što su Miles Roby iz "Carskih slapova" i George Pratt iz "The Greatest Gift".
U intenzivnom moru suvremenih podražaja nije se teško izgubiti. Ako te život povede neutabanim stazama, dragi moj čitateljski prijatelju, ako posumnjaš u svoju dostojnost, ako te načne krivnja, bez obzira na njezino podrijetlo - potraži irsku baladu Claire Keegan, koja kao malo tko umije iskupiti grijehe čitave grupe ljudi, polažući svu nadu u jednog običnog, nevažnog, malog čovjeka.
"Nastavivši dalje i susrećući druge ljude, od kojih je Furlong neke poznavao, a neke nije, pitao se ima li smisla biti živ, a ne pomagati drugome? Je li moguće da nastaviš postojati sve te godine, desetljeća, čitav jedan život, i da nijednom ne budeš dovoljno hrabar i suprotstaviš se nečemu, i da se ipak i dalje nazivaš kršćaninom, i u ogledalu pogledaš samomu sebi u oči?"
Kofer moga oca - Orhan Pamuk
Vrlo brzo shvatila sam da se knjige koje nas hrane isprepliću poput korijenja stabala i prije nego ih primimo u svoj život. Naime, iako sam ih uzela na posudbu ne poznavajući njihov sadržaj, ispostavilo se da su ove tri knjige povezane - Claire Keegan neki su kritičari usporedili sa Čehovom, kojeg se u svom govoru dotiče Orhan Pamuk, koji se spominje i Montaignea, dok Sandor Marai "Knjigu o travama" posvećuje mudracima i filozofima među kojima se nalazi i Montaigne.
Priznajem, "Kofer moga oca" uzela sam s police jer je bila nalik zbirkama aforizama kakve smo si kao djeca znali poklanjati za rođendane - malog formata, slatkastog dizajna - kad ono, riječ je o ukoričenom govoru Orhana Pamuka skrojenom povodom dodjele Nobelove nagrade.
Dvije godine prije svoje smrti, slavnom piscu otac je dao kofer pun tekstova, rukopisa i svezaka, ali naš se pisac boji sadržaja kofera - boji se da bi mogao otkriti jednu sasvim novu osobu unutar svog oca, boji se da bi mogao otkriti da je njegov otac dobar pisac. Lirski i nostalgično Pamuk opisuje pojam pisca i sve što on obuhvaća - zatvaranje u sobu, sjedanje za stol, poniranje u svoju nutrinu i stvaranje novog svijeta. Nuka ova knjiga na razmišljanje o značenju književnosti u našim životima, o kućnim bibliotekama i nadahnućima koja nas ponekad i opterećuju. Dragi čitatelju, ako, kao ja, voliš knjige o književnosti, piscima, o njihovom stvaralaštvu i inspiraciji, ovaj knjižica pokazat će ti se kao škrinja, da ne kažem - kofer, s blagom.
"Najuzbudljiviji osjećaj u mome spisateljskom poslu, kojemu sam posvetio cijeli život, bilo je vjerovanje da neke rečenice, fantazije, stranice koje su me činile neizmjerno sretnim, nisu moje već ih je neka sila pronašla i da ih je meni darovala."
"Pišem zato što se bojim biti zaboravljen."
Knjiga o travama - Sandor Marai
S mojom simpatijom prema pismu ovog mađarskog pisca upoznate su već i ptice na grani (pisala sam o njemu 2021. i 2022.) - bilo je vrijeme za moj godišnji fiks. Možda naše potrebe stvaraju neki nevidljivi elektricitet jer su mi, kunem se, prsti sami posegnuli za "Knjigom o travama". Pročitala sam prvu rečenicu ("Čitatelju, ova knjiga želi biti iskrena.") već u knjižnici i zavoljela je. Na samom početku pisac izriče svoju namjeru - "kao stare knjige o travama koje su jednostavnim primjerima htjele odgovoriti na pitanja što li treba učiniti ako nekoga boli srce ili ga je napustio Bog" pripovijedati o sudbini čovjeka u svijetu, izreći "kako treba živjeti, jesti, piti, spavati, biti bolestan i ostati zdrav, voljeti i dosađivati se, spremati se za smrt i pomiriti se sa životom" znajući da je njegova svijest o samom sebi i svijetu skromna. Skromna, ali dovoljna.
Možda zvučim patetično, ali Marai u meni budi hrabrost i nadu kakve ne mogu probuditi ni ponajbolji autori self-help literature, a stajalištima i pravilima koje je izložio u "Knjizi o travama" ganuo me do suza. On piše o onome zbog čega se može mirno počinuti na samrtnoj postelji, o susretu sa sobom, što može biti "najstrahovitije otkriće", daleko zanimljivije od upoznavanja svijeta, govori o moralu i altruizmu, o oholosti i taštini, praznovjerju, o zadovoljstvu koje stječemo u starijoj životnoj dobi, o gladnoj duši, o susretima koji nas ispunjavaju i o susretima koji nam "dovode samo privremeno razrješenje samoće života" i dr. - ukratko, ova je knjiga najljepša i najbolnija autobiografija koju sam ikada pročitala, a čitatelju može poslužiti i kao priprema za životnu ispovijed.
Dragi moj, nemoj da te pokoleba činjenica da je autor (star, sam i bolestan) sam sebi oduzeo život - plemenite su ovo misli čovjeka koji je umro kako je živio, "na ljudski način, dakle pomalo junački, a pomalo i kukavički".
"Samo nas vjernost našem karakteru, a ne naša iskustva, može očuvati od pada."
"Ako braniš dobru stvar, čega se možeš bojati? Što ti se može dogoditi? Oborili bi te, oklevetali, opljačkali, obeščastili? Optužbama se okrenuli protiv tebe, lažno te osudili? Sve ovo neće promijeniti to da je stvar koju si branio bila dobra, pa je tako bilo dobro i ono što si radio kada si se priklonio obrani dobre stvari. U takvim trenucima ne mari ni za koga i ni za što, samo za istinu stvari koju trebaš obraniti. Spram istine su naposljetku nemoćni. Mogu te pregaziti, ali ne i poraziti, mogu te optužiti, ali ne i osporiti, mogu ti oduzeti život, ali ne i tvoju istinu. U životu nisi usamljen samo onda ako braniš dobru stvar. U takvoj parnici nema plaće i nagrade. Ali, nema ni pogodbe. Zato se nikada ne boj izreći ono za što svom dušom znaš da je istina."
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)