Možda ste to smetnuli s uma, ali svi smo se mi davnih dana zaljubili u mađarsku književnost! Nema tko nije plakao nad tragičnom sudbinom malog Nemečeka iz "Junaka Pavlove ulice", mađarskog pisca Molnar Ferenca, a nisam ni ja iznimka. Malo kasnije, pak, kao petnaestogodišnjakinja sam pročitala mađarski hit, "Čovjek bez sudbine" Kertesz Imre, koji je u to vrijeme nagrađen Nobelovom nagradom za književnost, i otvorila su mi se vrata u novi svijet - u svijet mržnje, gubitka, svijet holokausta - a knjigu koja ti otkrije svijet koji prije nisi poznavao ne možeš zaboraviti!
Zadnjih tjedana imala sam visinske pripreme za izlet u Pečuh pa sam se ponovno susrela s mađarskom književnošću. Iako je četvrtina moje loze, ona Petrovics, potekla iz Mađarske, ne ljubujem dovoljno s Mađarima, kojima smo u mnogočemu slični i s kojima dijelimo stoljeća povijesti.
Széchenyi trg, centar sveučilišnog i europskog Pečuha
Okružni sud i Gazi Kasim-pašina džamija, najveća sačuvana džamija iz osmanskog perioda u Mađarskoj, danas rimokatolička crkva
Pogled na Baziliku svetog Petra i Pavla s vidikovca Kalvarije
Šetnica uz Baziliku
Bazilika svetog Petra i Pavla, prvotno izgrađena u 11. stoljeću, današnji izgled duguje Friedrichu von Schmidtu, arhitektu s kraja 19. stoljeća
Jedina preostala od nekadašnje četiri sinagoge u Pečuhu, izgrađena u 19. stoljeću, na Trgu Lajosa Kossutha, par koraka od trgovačkog centra Arkad
Posegnula sam najprije za zbirkom eseja "Ista priča" dvojice mađarskih književnika, već spomenutog Imre Kertesza i Petera Esterhazyja, i ostala kratkih rukava.
Ista priča - Imre Kertesz i Peter Esterhazy
U eseju "Zapisnik" Kertesz opisuje kafkijanski susret sa carinskom kontrolom na putovanju do Beča 1991. On ne ispisuje rečenice nego melodiju, upotrebljavajući nonšalantno riječi kao što su himbeno ili vehementno - obožavam to! Elegantno ismijava birokratske zavrzlame koje mali čovjek mora otrpjeti i metode ograničavanja slobode zbog kojih čovjek potpada pod teret malodušnosti i kopni - u čemu se i mi, susjedi, uistinu možemo prepoznati.
"...dometnem kako će biti vraški teško ovu zemlju uvjeriti u njezinu slobodu."
U odgovoru na "Zapisnik", Peter Esterhazy pokušava pratiti Kertesza, ali me gubi na svojim postmodernističkim digresijama. You lost me at prva rečenica, Easterhazy (note to myself: Esterhazy torta!).
Nakon ovog nesretnog tandema, za utjehu sam se obratila ženama. Budući da me "Ulica Katalin" hvaljene Magde Szabo proljetos nije impresionirala, napokon sam se odvažila posegnuti za prvom knjigom Blizanačke trilogije Agote Kristof, po uzoru na koji su napisane "Divlje guske", jedan od mojih omiljenih romana (i stvarno, Julijano Adamović, kad će ta nova knjiga?).
Pogled s vidikovca kraj ruševina biskupske ljetne rezidencije s početka 16. stoljeća, zvanih Tettye ruševine
U predjelu Tettye može se istražiti i špilju i pojesti autohtoni ručak za dvoje po cijeni od 150-170 kn
Velika bilježnica - Agota Kristof
Dvojica dječaka pišu sastave, a sastav koji je ocjenjen "dobrim", prepisuju u Veliku Bilježnicu. Izvode bedaste eksperimente - vježbaju sljepoću, gluhoću, prosjače i gladuju da bi vidjeli kako je to. Prijete smrću i ucjenjuju, a jedino što čitatelja motivira na čitanje jest otkrivanje trauma koje mora da se kriju iza njihovog okrutnog ponašanja.
"Riječi kojima se izriču osjećaji vrlo su neodređene; bolje je izbjegavati ih i držati se opisa predmeta, ljudskih bića i sebe, to jest, vjernog opisa činjenica."
Majka ih je u vihoru rata povjerila na čuvanje Baki koja ih naziva kaznom Božjom, i, za razliku od nježnosti bake koja se naslućuje u "Divljim guskama", Baka u "Velikoj bilježnici" je vještica, ona dječacima ne pere ni odjeću ni tijela, ona ih naprosto prehranjuje, ali ne odgaja. Atmosfera je sličnija onoj iz "Večernje nelagode", animalistički instinkti kolo vode.
Iskreno, nije mi se svidjela "Velika bilježnica", taj užasni preludij zlokobne trilogije. Dovoljno znam o trilogiji da znam da ništa nije onakvo kakvim se čini, ali i da djeci valja oprostiti sve grijehe - jer su djeca, jer su ih ranili članovi vlastite obitelji, jer ih je istraumatizirao rat, jer je život okrutan, a njih dvojica samo preživljavaju. Ova kratka priča, pisana minimalističkim infantilnim prvim licem množine, bila je prebrutalna i preperverzna da bih u njoj uživala. Za razliku od romana "Divlje guske" u koji sam se emocionalno dala, likovi "Velike bilježnice" nisu me dodirnuli svojim psihopatskim zapisima o kojima im život ovisi. Jer, što je život, nego priča koju interpretiramo uvažavajući svoje slabosti i ožiljke? Valjalo bi pročitati ostatak trilogije jer "Velika bilježnica" vonja na nepodnošljivu nedorečenost - ali ne znam hoću li imati želudac za to.
Gyugyijeva kolekcija: izložba u Zsolnay kulturnoj četvrti
Zsolnay kulturna četvrt: Izložba povijesti obitelji Zsolnay i tvornice (cijena: 1500 HUF)
Baš kao i Slavonci, i Mađari su ravničarski melankolični - strastveni, ali suzdržani. Reprezentativni primjerci blueserskih romana su "Nevoljnici - zar je Mesija već otišao?" Zsilarda Borbelyja i nezaboravni klasik "Kad svijeće dogore" Sandora Maraija, o kojima sam ranije pisala.
Zsolnay kulturna četvrt: ulaz u manufakturu (cijena: 1500 HUF)
Zsolnay kulturna četvrt: Gyugyi kolekcija
Zsolnay kulturna četvrt
Rastava u Budimu - Sandor Marai
Otkad sam pročitala "Kad svijeće dogore", pribojavala sam se čitati ijednu drugu knjigu ovog mađarskog genijalca. Ipak, par dana prije putovanja u Mađarsku, zapela mi je za oko knjiga "Rastava u Budimu", jer počinje razmišljanjima jednog mladog suca koji razmatra spis u kojem su supružnici podnijeli zahtjev za rastavu braka. Ne biste vjerovali, ali u svom životu ne naiđoh na puno romana u kojima je sudac pokretačka sila - morala sam ga uzeti u ruke, čisto iz kolegijalnosti.
Čitanje Maraija mi je kao kad u kasno popodne utoneš u bakinu pernatu perinu, a prašina se sva digne u zrak - mekano, toplo, utješno, posuto zrncima prošlih vremena. Utoneš, nestaneš.
Pogled na Pečuh iz hotelske sobe
Pripovjedač ovog djela je Kristof Komives, mladi sudac iz duge loze sudaca koji živi pristojno i pokornički, savjesno i obavlja svoje sudačke dužnosti, koristan je i častan član društva - s prijezirom gleda na nemoral i na olako shvaćanje formi koje štite civilizaciju. Njegova razmišljanja o pravdi, krivnji, svetosti sudačkog poziva i institucija koje zakon štiti drže pažnju čitatelja kao da je riječ o trileru, a ne o psihološkoj drami. Dok razmišlja o spisu koji mu je došao u ruke - rastava Imre Greinera, njegovog nekadašnjeg školskog kolege, i Anne Fazekas, s kojom je jednom zaigrao tenis, sucu se na vratima pojavljuje stranka postupka - zbunjen, uznemiren, sa strahovitom potrebom da razgovara s onim tko bi sutra trebao presuditi njegovom braku.
Cukrászda u Ulici Kiraly, kraj Narodnog kazališta (Doboš rolada i kava po cijeni od 22 kn)
Grand Palatinus Hotel - izgrađen 1915.
"I noć ima samo jednog suca, a to je savjest. A ja ne održavam noćna dežurstva. U tu svrhu postoje uredi po gradu. Presuda, kažeš. Da ti je potrebna presuda. Prijatelju, presuda je velika i sveta stvar. Ja ne umijem suditi na osnovi raspoloženja i priznanja. Presuda je nešto uzvišeno. A mi, ljudi, bilo suci, bilo optuženici, samo smo oruđe. A sudi nam netko drugi."
Čitati "Rastavu u Budimu" u art nouveau hotelu u živahnoj Kiraly ulici poseban je doživljaj, mješavina starog i novog, grandioznog sa svakodnevnim, baš u Marai-stilu. Roman je nedvojbeno pisan u maniri "Kad svijeće dogore" - i ovdje zatičemo dvojicu muškaraca u razgovoru o braku, ljubavi i izborima, izgubljene u sjećanju na ženu koju su poznavali. Ova knjiga je sve što sam očekivala i trebala, ali neće Marai ostati moj omiljeni Mađar samo iz tog razloga - nježnost prema tekstu, pronicljivost u izričaju i nostalgični ton razlozi su za moje svojatanje ovog pisca.
Vojničko memorijalno groblje (Prvi svjetski rat) na Centralnom groblju u Pečuhu
Memorijalni dio groblja na kojem su pokopani sovjetski junaci, Centralno groblje u Pečuhu
Stabla kestena na Centralnom groblje u Pečuhu
Koliko god Marai podsjećao na susrete koji neprimjetno i nepovratno mijenjaju život, ali i na prolaznost, ništa nas ne podsjeća na krhkost naših života onako kako nas na to podsjeća posjet groblju, ali i povratak "domaćim krovovima", među one koji su nam nedostajali i od kojih smo, kako nam se činilo, imali potrebu pobjeći. Ah, lijepo je otići, ali još je ljepše vratiti se.
"Voljeti, to je možda nešto poput istovjetnog ritma. Takva čudesna slučajnost, kao da se u svemiru nađu dva planeta potpuno istovjetne putanje, s atmosferom od istih tvari. Slučajnost na koju se ne može računati. Mislim da i ne postoji. Jesam li vidio nešto poput toga? Da, možda...vrlo rijetko...a naposljetku ni tada nisam bio posve siguran u njezino postojanje. Istovjetnost ritma u životu i u ljubavi. Vole ista jela, istu vrstu glazbe, jednako brzo ili sporo hodaju ulicom, u jednakom ritmu traže jedno drugo u postelji...možda to. Kako li je to rijetko! Poput meteora..."
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)