Preskoči na glavni sadržaj

Passing, by Nella Larsen

Prije "Genijalne prijateljice" Elene Ferrante postojao je drugi kanonski roman o prijateljicama - "Passing" Nelle Larsen, objavljen 1929. Čitala sam ga u izdanju Petrine knjige i na YT kao audioknjigu (link!)

Američku spisateljicu iz Chicaga, dansko-karipskog podrijetla, američka povijest je upamtila iako je napisala samo nekoliko kratkih priča i dva romana, "Quicksand" i ovdje spomenuti "Passing" iliti "Pretvaranje". Poznata po pisanju o rasi, iako su je smatrali zvijezdom u usponu u krugovima harlemske renesanse, uslijed razvoda i depresije, povukla se iz svijeta književnosti i ostatak života radila kao medicinska sestra. Umrla je sama, zaboravljena, a rasni problemi današnjice izvukli su njezina djela iz naftalina (malo je tome pridonijela i lanjska ekranizacija Rebecce Hall na Netflixu).


Kao i sama autorica, i protagonistice ovog romana su crnkinje svjetlije puti, koje bi mogle proći pod bjelkinje (engl. passing - situacija u kojoj se može pomisliti da je netko, tko pripada jednoj grupi, pripadnik druge grupe). Prijateljice iz djetinjstva susreću se nakon dvanaest godina i zatiču se u zanimljivoj situaciji - Irene Redfield vodi život crnkinje, crnkinje iz srednje klase, doduše, a Clare Kendry je udana za bijelca, rasista, k tome, i pretvara se da je bjelkinja.

"- Čudno je to s pretvaranjem. Ne odobravamo ga, a istodobno ga toleriramo. Ono u nama pobuđuje prezir, a svejedno mu se divimo. Uzmičemo pred njim s nekom čudnom vrstom gađenja, ali ga štitimo."

Oduvijek su bile različite - Clare je kćer bijelog domara kojeg je zavela crnkinja, koju su othranile bijele tetke koje su je poučile pretvaranju, i uvijek je bila "željna svega". Drska, odvažna, uvijek je dobivala ono što želi. Irene je, pak, uvijek težila obiteljskom ognjištu, mužu, djeci, i sigurnost joj je oduvijek bila "nešto najvažnije i najpoželjnije u životu."


Njihov ponovni susret pokrenut će bujicu Ireneinih misli - gledajući hrabrost Clare Kendry, koja riskira sve, pa i gubitak vlastitog djeteta, krijući od muža da je crnkinja, nesigurna Irene preispituje svoje odluke, prvenstveno svoj brak s liječnikom koji je nezadovoljan svojim profesionalnim, a i obiteljskim životom, i koji sanja o životu u Brazilu. Brain, koji na početku ne odobrava druženje svoje supruge s Clare Kendry, vrlo brzo i sam pada na Clarein šarm, pa Clare često posjećuje mondene zabave u Harlemu sa supružnicima Redfield. Posjećuje i privlači pažnju. Prijetvorna, iskompleksirana i zavidna Irene i voli i mrzi Clare, i počinje misliti da vječito nemirni Brain ima aferu s njezinom bjeloputom prijateljicom.

"Kao da je bila svjesna njezine želje i neodlučnosti, Clare je zamišljeno primijetila: - Znaš, Rene, često se pitam zašto više crnkinja, cura kao što ste ti, Margaret Hammer, Ester Dawson i još mnogo drugih, nije prešlo na drugu stranu. To je nevjerojatno lako. Ako si taj tip, potrebno je samo malo hrabrosti."


"Dok je tako sjedila u tišini dnevne sobe uz ugodni sjaj vatre iz kamina, Irene Redfield prvi je put u životu poželjela da se nije rodila kao crnkinja. Prvi put je patila zbog toga što nije mogla zanemariti teret rase. Već je bilo dovoljno patiti kao žena, tiho je plakala, kao pojedinac sam za sebe, a ne patiti i zbog cijele rase. To je bilo okrutno i nezasluženo. Sigurno ni jedan narod nije bio tako proklet kao Hamova tamna djeca."

Na prvim stranicama ovog romana pomislila sam da je riječ o zgođušnoj priči o rasi u kojoj se neću moći prepoznati, koju neću moći iskustveno proniknuti, ali moram reći da me Nella Larsen dobrano iznenadila s ovih 120 stranica romana, tipičnog za kratkopričašicu. Tamni i jezoviti ton njezinih rečenica podsjetio me na pismo Flannery O'Connor, a smisao za detalje kojim kroji savršenu psihološku karakterizaciju likova nalik je pisanju Eudore Welty - nije li to zanimljiva kombinacija? Napisana u tri dijela, sa četiri poglavlja u svakom, ovo i nije priča o problemima ljudi miješane rase, nego besprijekorno izvedena studija jedne osobe, jedne žene - Ireneine misli čitatelja počinju opsjedati i on počinje imati strahovitu potrebu razgovarati o njezinim (a i svojim) izborima, porivima, željama, osjećajima. Ovo je roman u kojem ništa nije onakvo kakvim se čini (moj omiljeni žanr!) i u kojem čitatelj neprestano bira strane - čini se kao savršeni izbor za kvalitetnu raspravu u čitateljskom klubu, don't you think?

" U tom trenutku shvatila je da može sve podnijeti, ali samo ako nitko ne zna da ona nešto mora podnositi."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Alain de Botton & Marcel Proust

U knjizi " I ponovno, ljubav " lik Doris Lessing, Sara Durham, u razgovoru s prijateljem spominje Prousta. Otrovana ljubavlju, ona poseže za Stendhalom, a njezin prijatelj, nesretno zaljubljen, čita Prousta. "Još mi samo on može zadržati pažnju. Barem sada, kad se ovako osjećam. Neobično, nekoć sam smatrao da je previše zaokupljen sobom", kaže Stephen, dodajući da i Proust i Stendhal umiju spojiti romantičnu zaljubljenost i hladnu inteligenciju. Ah, kakav spoj... Pred očima mi se odmah stvori slika: rujno je jutro, prvi je sat hrvatskog jezika u četvrtom razredu matematičke gimnazije. Naša profesorica Mlinac postala je penzionerka, a njezine cipele treba nazuti profesorica Pepelko. Iskusna je to profa naše škole, ali mi smo već matori prefriganci - Pepa, nemoj nas gnjaviti ni Krležom ni gramatikom, samo daj petice. Pepa nam daje upute da spojimo stolove, a na vratima su kuharice školske kuhinje koje nose šalice iz kojih miri lipov čaj. Breze se njišu kraj prozora, l...

Alain de Botton & Lauren Groff

Postoji ta jedna pjesma Paule Abdul kojom sam opsjednuta otkad pamtim, " Opposites Attract ". Zapela mi je za oko kao djetetu jer je u videospotu uz Paulu glumio i animirani mačak zvan MC Skat Kat, kojemu su glas posudili reperi zvani Wild Pair, Bruce DeShazer i Marvin Gunn. Danas, pak - jer poslušam tu pjesmu i danas - duboko promišljam o njezinim stihovima. Što nas to privuče nekome tko nam je do jučer bio stran? Privlače li se doista suprotnosti? Jednom kad odlučiš voljeti jednog muškarca cijeli život (pustimo romantiku, to je odluka - i valja ju donijeti svakog dana iznova), moraš neprestano preispitivati ono na čemu ste izgradili temelje, i, što je najvažnije, ono što ste jedno drugo gradeći naučili. Zato uzimam u proučavanje knjige kao što je "Ogledi o ljubavi", koju je Alain de Botton, švicarsko-britanski filozof-psihoterapeut, napisao u 23. godini, i koja je momentalno postala bestseler. Ponukan nesretnim ljubavnim iskustvima, golobradi je Alain pokušao u nj...

Alain de Botton & Niall Williams

Gledam nedjeljom lica ljudi u klecalima konkatedrale. Mlađarija lijeno skriva zijevanje (subota je bila burna), penzioneri netremice zure u svećenika (oni su to već sve čuli sto puta), majke umiruju djecu ("Bože, uzmi moju rastresenost kao pokoru."), naša mlaka lica ne pristaju uz radost koju bi sveta misa trebala predstavljati u našim životima. Ipak, svi se jednom tjedno slijemo u tu impresivnu građevinu u kojoj se osjećamo malenima - zrnca smo prašine koja traže svoje mjesto pod suncem, koja traže Boga, mir, ljubav, recept za sretan život. Pavao Pavličić rekao je da sreća nije stanje i da postoje tek sretni trenuci (mislim često o toj rečenici, kad god me snađe neki sretan trenutak), ali mi, ljudi, ne odustajemo od traganja za onime što bi nas učinilo sretnijima. Neki u toj potrazi idu toliko daleko da pišu knjige o arhitekturi koja ljudima može donijeti sklad i ljepotu (čitaj: željela sam izliku za čitanje još jedne knjige Alaina de Bottona). Prvi posjet Iloku Ostaci osman...

Braća i sestre (1)

Drava poslije kiše izgleda isprano, ali mi ne smeta. Ne smeta mi ni magla koja ju je prekrila. U zraku se ćuti miris mokre pokošene trave, a ja bicikliram do posla u crvenoj haljini s tufnicama i slušam Jennifer Love Hewitt (girly pop s početka 21. stoljeća soundtrack je mog života) - ništa mi neće ovi dan pokvarit (i prođe tjedan...). Ni kiša ni magla ni rinitis ni gloomy memoari još jedne svestrane holivudske glumice, koje čitam ovaj tjedan. Kad bi me pitali što želim biti kad odrastem, odgovorila bih - svestrana, zato oduvijek gajim zavist prema svoj toj holivudskoj bagri koja ostvaruje karijere i na filmu i u glazbi, i u književnosti, pa čak i u modi i svijetu kozmetike (nije da imam ambiciju imati parfem sa svojim imenom, ali you get the point). Diane Keaton zavoljela sam kao dijete (opsjednuto filmovima). Ne, nisam kao dijete gledala "Kuma", nego zaboravljeni filmić Nancy Meyers koji se devedesetih vrtio na TV programu - " Baby Boom ". Diane glumi yuppie ženu ...

Sve što znam naučila sam - ne u vrtiću (part 1)

Od 2001. godine, otkad sam prvi put vidjela Lorelai Gilmore kako u rodeo styleingu trči niz stepenice dok je njena kći Rory požuruje jer kasni prvog dana u novoj školi, moj život nije bio isti. U to doba nije bilo torrenata i sličnog oruđa za nabavku omiljenih filmova, serija i glazbe, pa sam, luđakinja kakva jesam, iz tjedna u tjedan, snimala svaku epizodu Gilmoreica na VHS. Od tog dana, u našoj kući jedino što je uvijek bilo na TV ekranu su neustrašive i brbljave Gilmoreice. Osim što su nas naučile sve o filmovima, glazbi i pop kulturi te povećale našu word per minute sposobnost, stvorile su neku čarobnu vezu između mene i mojih sestara koje su zbog moje opsesije bile prisiljene odrastati pitajući se hoće li Lorelai ikad završiti s Lukeom i otvoriti svoj pansion te hoće li Rory pristojnog Deana zamijeniti zločestim Jessom. Zadnja klapa u Stars Hallowu pala je 2007. godine, a još uvijek mi ne prođe dan da ne pogledam barem jednu epizodu, iako već svaki dijalog, a i monolog, z...