Preskoči na glavni sadržaj

Passing, by Nella Larsen

Prije "Genijalne prijateljice" Elene Ferrante postojao je drugi kanonski roman o prijateljicama - "Passing" Nelle Larsen, objavljen 1929. Čitala sam ga u izdanju Petrine knjige i na YT kao audioknjigu (link!)

Američku spisateljicu iz Chicaga, dansko-karipskog podrijetla, američka povijest je upamtila iako je napisala samo nekoliko kratkih priča i dva romana, "Quicksand" i ovdje spomenuti "Passing" iliti "Pretvaranje". Poznata po pisanju o rasi, iako su je smatrali zvijezdom u usponu u krugovima harlemske renesanse, uslijed razvoda i depresije, povukla se iz svijeta književnosti i ostatak života radila kao medicinska sestra. Umrla je sama, zaboravljena, a rasni problemi današnjice izvukli su njezina djela iz naftalina (malo je tome pridonijela i lanjska ekranizacija Rebecce Hall na Netflixu).


Kao i sama autorica, i protagonistice ovog romana su crnkinje svjetlije puti, koje bi mogle proći pod bjelkinje (engl. passing - situacija u kojoj se može pomisliti da je netko, tko pripada jednoj grupi, pripadnik druge grupe). Prijateljice iz djetinjstva susreću se nakon dvanaest godina i zatiču se u zanimljivoj situaciji - Irene Redfield vodi život crnkinje, crnkinje iz srednje klase, doduše, a Clare Kendry je udana za bijelca, rasista, k tome, i pretvara se da je bjelkinja.

"- Čudno je to s pretvaranjem. Ne odobravamo ga, a istodobno ga toleriramo. Ono u nama pobuđuje prezir, a svejedno mu se divimo. Uzmičemo pred njim s nekom čudnom vrstom gađenja, ali ga štitimo."

Oduvijek su bile različite - Clare je kćer bijelog domara kojeg je zavela crnkinja, koju su othranile bijele tetke koje su je poučile pretvaranju, i uvijek je bila "željna svega". Drska, odvažna, uvijek je dobivala ono što želi. Irene je, pak, uvijek težila obiteljskom ognjištu, mužu, djeci, i sigurnost joj je oduvijek bila "nešto najvažnije i najpoželjnije u životu."


Njihov ponovni susret pokrenut će bujicu Ireneinih misli - gledajući hrabrost Clare Kendry, koja riskira sve, pa i gubitak vlastitog djeteta, krijući od muža da je crnkinja, nesigurna Irene preispituje svoje odluke, prvenstveno svoj brak s liječnikom koji je nezadovoljan svojim profesionalnim, a i obiteljskim životom, i koji sanja o životu u Brazilu. Brain, koji na početku ne odobrava druženje svoje supruge s Clare Kendry, vrlo brzo i sam pada na Clarein šarm, pa Clare često posjećuje mondene zabave u Harlemu sa supružnicima Redfield. Posjećuje i privlači pažnju. Prijetvorna, iskompleksirana i zavidna Irene i voli i mrzi Clare, i počinje misliti da vječito nemirni Brain ima aferu s njezinom bjeloputom prijateljicom.

"Kao da je bila svjesna njezine želje i neodlučnosti, Clare je zamišljeno primijetila: - Znaš, Rene, često se pitam zašto više crnkinja, cura kao što ste ti, Margaret Hammer, Ester Dawson i još mnogo drugih, nije prešlo na drugu stranu. To je nevjerojatno lako. Ako si taj tip, potrebno je samo malo hrabrosti."


"Dok je tako sjedila u tišini dnevne sobe uz ugodni sjaj vatre iz kamina, Irene Redfield prvi je put u životu poželjela da se nije rodila kao crnkinja. Prvi put je patila zbog toga što nije mogla zanemariti teret rase. Već je bilo dovoljno patiti kao žena, tiho je plakala, kao pojedinac sam za sebe, a ne patiti i zbog cijele rase. To je bilo okrutno i nezasluženo. Sigurno ni jedan narod nije bio tako proklet kao Hamova tamna djeca."

Na prvim stranicama ovog romana pomislila sam da je riječ o zgođušnoj priči o rasi u kojoj se neću moći prepoznati, koju neću moći iskustveno proniknuti, ali moram reći da me Nella Larsen dobrano iznenadila s ovih 120 stranica romana, tipičnog za kratkopričašicu. Tamni i jezoviti ton njezinih rečenica podsjetio me na pismo Flannery O'Connor, a smisao za detalje kojim kroji savršenu psihološku karakterizaciju likova nalik je pisanju Eudore Welty - nije li to zanimljiva kombinacija? Napisana u tri dijela, sa četiri poglavlja u svakom, ovo i nije priča o problemima ljudi miješane rase, nego besprijekorno izvedena studija jedne osobe, jedne žene - Ireneine misli čitatelja počinju opsjedati i on počinje imati strahovitu potrebu razgovarati o njezinim (a i svojim) izborima, porivima, željama, osjećajima. Ovo je roman u kojem ništa nije onakvo kakvim se čini (moj omiljeni žanr!) i u kojem čitatelj neprestano bira strane - čini se kao savršeni izbor za kvalitetnu raspravu u čitateljskom klubu, don't you think?

" U tom trenutku shvatila je da može sve podnijeti, ali samo ako nitko ne zna da ona nešto mora podnositi."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kolebanje smrti

Kad sam potištena, odem na groblje plakati nad grobovima nepoznatih mi ljudi. Snuždim se gledajući lica stranaca koji žive tek u sjećanjima svojih najmilijih, bezobrazno sretna što još dišem. Tanka nit veže i isprepliće ljubav s nepodnošljivom tugom, ali i smrt s nepokolebljivom nadom - u ponovne susrete, u uspomene na sretne dane, u život vječni. Dok vrane grakću, djeca ciče s igrališta u Žutom naselju, a u zraku se pahuljice topole s Drave sudaraju s miomirisom jasena iz Rokove, nadgrobni spomenici hrvatskih vojnika i vojnikinja, očeva i majki, nečije djece, Hrvata, Roma, Nijemaca i Mađara, progovaraju o osjećajima koji nikoga od nas za života ne mimoiđu, podsjećajući - već danas mogao bi biti posljednji dan tvog života. No, što kad bi nestalo te svijesti o prolaznosti? Detalj s groblja u osječkoj Retfali "Sljedećeg dana nitko nije umro," prva je rečenica romana portugalskog pisca, Josea Saramaga, "Kolebanje smrti". Prve minute nove godine u neimenovanoj zemlji, ...

Lički dnevnik (1)

Nekidan je moja Franka, igrajući nogomet, zaradila longetu na potkoljenici. Nakon povratka s objedinjeg hitnog bolničkog prijema, u svoju ljubičastu bilježnicu, na čijoj naslovnici je ilustracija mačkice, požurila se nešto važno zapisati - u njenom se životu zbilo nešto uzbudljivo, nešto vrijedno zapisivanja. Dok je zaključavala maleni lokot na bilježnici, misli su mi pobjegle na sve katance koje sam ja nekoć, tek malo starija od Franke, zaključavala nakon zapisivanja dojmova o prvim simpatijama, prvim snovima, prvim inspiracijama, svađama, prvim poljupcima i planovima. Ako je ženino srce duboki ocean tajni, ženska bilježnica je zapis o oceanografskom istraživanju. Đulin ponor (i Milanovo lice u kamenu iznad ponora) Otkrivši da postoje dnevnički zapisi Ivane (tada) Mažuranić, inspirirana njezinom zagrebačkom adresom, naručila sam ih i uzbuđeno čekala poštara. "Dobro jutro, svijete!" Ivana je počela pisati kao četrnaestogodišnjakinja, 1888., i pisala je do 1891., kada se kao...

Pamtim samo sretne (pariške) dane

Kad bih vam rekla da biranje knjiga smatram ozbiljnim poslon, možda biste mi se nasmijali - možda ne znate da knjige koje biramo umiju oplemeniti naš život, baš kao i ljudi s kojima pijemo kavu. Zato, valja dobro birati društvo, društvo ljudi, i društvo knjiga. "When spring came, even the false spring, there were no problems except where to be happiest. The only thing that could spoil a day was people and if you could keep from making engagements, each day had no limits. People were always the limiters of happiness except for the very few that were as good as spring itself." Pri svakoj izmjeni godišnjeg doba, poželim sjediti s knjigom (jer s knjigom nisi sam) na krilu, pijući café crème ne nekoj od osječkih terasa, kiduckajući croissants, maštajući. Ovih dana zamirišale su lipe na Europskoj aveniji i zrak je topao pa posežem za knjigama s Parizom u glavnoj ulozi. Zamišljam se usred Montmartrea, kako prelazim Pont Neuf, kupujem baguette u Ulici Mouffetard, duboko uvjerena da n...

Lički dnevnik (2)

Volim riječi kao što su ravnoteža, organizacija, odredba, krošnja - čvrste su to i uglate riječi u koje se uzdam, zahvaljujući kojima baratam svakodnevicom. Ali, još više volim riječi kao što su tepsija, paradajz, natenane, šporet - riječi koje su mom srcu mile, uz koje vežem događaje, lica, uspomene. Riječi su to koje često nisu uvijek razumljive mojoj okolini, ali koje me drže blizu zavičaju, domu (neki dan sam u rečenici upotrijebila riječ "macafizla" - osječki kolege trebali su prijevod, kao da nikad nisu sreli nekoga tko se prenemaže, tko se pravi fin, tko je macafizla). Iako potječem iz loze ljudi od malo riječi, riječi su moje igračke - njima se igram, one svemu pridaju značenje. Imenima kojima smo nazivani od rođenja oblikovani smo u ljude koji smo danas - moje ime pretpostavlja da sam svojim roditeljima dar od Boga, a moje prezime ima korijen u turskoj riječi sert , koja predstavlja tvrdoću, krutost, strogost, ali i bezosjećajnost. Sertići su zadnji austrougarski gra...

Lički dnevnik (3)

Prije putovanja volim platiti račune i zaliti cvijeće, usisati stan i isprazniti koš za smeće, zlu ne trebalo - da stan ostane na životu čak i ako se meni putem neko zlo dogodi (čitaj: da nitko ne pomisli da sam prljavica i danguba). Svi mi imamo svoje mušice - Tesla je navodno obilazio zgradu tri puta prije ulaska, koristio točno 18 salveta za obrok i preferirao sobe čiji je broj djeljiv s 3, a mrzio je dodirivanje kose ili nakita od bisera i jednu je bijelu golubicu volio “kao što muškarac voli ženu” (odmah čujem Michaela Boltona). Čudak je bio taj naš Nikola Tesla - čovjek koji je osvijetlio svijet, rođen 1856. u malenom selu u Lici. Tavan Memorijalnog centra Nikola Tesla u Smiljanu Teslina rodna kuća i crkva sv. apostola Petra i Pavla Potok Vaganac Ne znam kako vas, ali mene je njegova genijalnost oduvijek privlačila, a znajući da su mu već u djetinjstvu na pamet padale svakojake ideje, poželjela sam vidjeti mjesto koje ga je inspiriralo. Poželjela sam vidjeti svijet njegovim o...