Preskoči na glavni sadržaj

Passing, by Nella Larsen

Prije "Genijalne prijateljice" Elene Ferrante postojao je drugi kanonski roman o prijateljicama - "Passing" Nelle Larsen, objavljen 1929. Čitala sam ga u izdanju Petrine knjige i na YT kao audioknjigu (link!)

Američku spisateljicu iz Chicaga, dansko-karipskog podrijetla, američka povijest je upamtila iako je napisala samo nekoliko kratkih priča i dva romana, "Quicksand" i ovdje spomenuti "Passing" iliti "Pretvaranje". Poznata po pisanju o rasi, iako su je smatrali zvijezdom u usponu u krugovima harlemske renesanse, uslijed razvoda i depresije, povukla se iz svijeta književnosti i ostatak života radila kao medicinska sestra. Umrla je sama, zaboravljena, a rasni problemi današnjice izvukli su njezina djela iz naftalina (malo je tome pridonijela i lanjska ekranizacija Rebecce Hall na Netflixu).


Kao i sama autorica, i protagonistice ovog romana su crnkinje svjetlije puti, koje bi mogle proći pod bjelkinje (engl. passing - situacija u kojoj se može pomisliti da je netko, tko pripada jednoj grupi, pripadnik druge grupe). Prijateljice iz djetinjstva susreću se nakon dvanaest godina i zatiču se u zanimljivoj situaciji - Irene Redfield vodi život crnkinje, crnkinje iz srednje klase, doduše, a Clare Kendry je udana za bijelca, rasista, k tome, i pretvara se da je bjelkinja.

"- Čudno je to s pretvaranjem. Ne odobravamo ga, a istodobno ga toleriramo. Ono u nama pobuđuje prezir, a svejedno mu se divimo. Uzmičemo pred njim s nekom čudnom vrstom gađenja, ali ga štitimo."

Oduvijek su bile različite - Clare je kćer bijelog domara kojeg je zavela crnkinja, koju su othranile bijele tetke koje su je poučile pretvaranju, i uvijek je bila "željna svega". Drska, odvažna, uvijek je dobivala ono što želi. Irene je, pak, uvijek težila obiteljskom ognjištu, mužu, djeci, i sigurnost joj je oduvijek bila "nešto najvažnije i najpoželjnije u životu."


Njihov ponovni susret pokrenut će bujicu Ireneinih misli - gledajući hrabrost Clare Kendry, koja riskira sve, pa i gubitak vlastitog djeteta, krijući od muža da je crnkinja, nesigurna Irene preispituje svoje odluke, prvenstveno svoj brak s liječnikom koji je nezadovoljan svojim profesionalnim, a i obiteljskim životom, i koji sanja o životu u Brazilu. Brain, koji na početku ne odobrava druženje svoje supruge s Clare Kendry, vrlo brzo i sam pada na Clarein šarm, pa Clare često posjećuje mondene zabave u Harlemu sa supružnicima Redfield. Posjećuje i privlači pažnju. Prijetvorna, iskompleksirana i zavidna Irene i voli i mrzi Clare, i počinje misliti da vječito nemirni Brain ima aferu s njezinom bjeloputom prijateljicom.

"Kao da je bila svjesna njezine želje i neodlučnosti, Clare je zamišljeno primijetila: - Znaš, Rene, često se pitam zašto više crnkinja, cura kao što ste ti, Margaret Hammer, Ester Dawson i još mnogo drugih, nije prešlo na drugu stranu. To je nevjerojatno lako. Ako si taj tip, potrebno je samo malo hrabrosti."


"Dok je tako sjedila u tišini dnevne sobe uz ugodni sjaj vatre iz kamina, Irene Redfield prvi je put u životu poželjela da se nije rodila kao crnkinja. Prvi put je patila zbog toga što nije mogla zanemariti teret rase. Već je bilo dovoljno patiti kao žena, tiho je plakala, kao pojedinac sam za sebe, a ne patiti i zbog cijele rase. To je bilo okrutno i nezasluženo. Sigurno ni jedan narod nije bio tako proklet kao Hamova tamna djeca."

Na prvim stranicama ovog romana pomislila sam da je riječ o zgođušnoj priči o rasi u kojoj se neću moći prepoznati, koju neću moći iskustveno proniknuti, ali moram reći da me Nella Larsen dobrano iznenadila s ovih 120 stranica romana, tipičnog za kratkopričašicu. Tamni i jezoviti ton njezinih rečenica podsjetio me na pismo Flannery O'Connor, a smisao za detalje kojim kroji savršenu psihološku karakterizaciju likova nalik je pisanju Eudore Welty - nije li to zanimljiva kombinacija? Napisana u tri dijela, sa četiri poglavlja u svakom, ovo i nije priča o problemima ljudi miješane rase, nego besprijekorno izvedena studija jedne osobe, jedne žene - Ireneine misli čitatelja počinju opsjedati i on počinje imati strahovitu potrebu razgovarati o njezinim (a i svojim) izborima, porivima, željama, osjećajima. Ovo je roman u kojem ništa nije onakvo kakvim se čini (moj omiljeni žanr!) i u kojem čitatelj neprestano bira strane - čini se kao savršeni izbor za kvalitetnu raspravu u čitateljskom klubu, don't you think?

" U tom trenutku shvatila je da može sve podnijeti, ali samo ako nitko ne zna da ona nešto mora podnositi."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Sunčana strana veljače

Pogledala sam nekidan film " Geni moje djece ", dokumentarac koji je o ženama svoje obitelji snimila Vladimira Spindler, zagrebačka fotografkinja, kćer Sanje Pilić i unuka Sunčane Škrinjarić (zanimljivo, ali ove žene gotovo uvijek se spominju u ovoj korelaciji). Film je šašavo dirljiv jer govori o generacijama žena koje se u svijetu (neisplative) umjetnosti bore za mrvu sreće u životu, često opterećene grijesima onih koji su postojali prije njih. Privlači me ta vrsta priče, taj soj žena - dovoljno očajnih da prepoznaju svoje ranjivosti i dovoljno jakih da usprkos njima budu jedna drugoj podrška. Uz Sunčanu sam odrasla - čarobnjaka Štapića i njegovu vilu Sunčicu mama mi je naslikala na zidu dječje sobe ("Čomorakova šuma", kako sam zvala spoj "Čudesne šume" i "Čarobnjakovog šešira", bila mi je omiljeni dugometražni crtić), a onda su uz nju odrasla i moja djeca - naizust su znala "Gospođicu Neću", a, po svemu sudeći, uz Sunčanu rastem i da...

Biti dijete

Prije 13 Going on 30" (2004), bio je " Veliki " (1988), jedan od mojih omiljenih filmova iz djetinjstva. U njemu dječak Josh, da bi impresionirao djevojčicu koja mu se sviđa, na karnevalu, ubacivši novčić u Zoltar stroj koji ispunjava želje, poželi biti velik. Sljedeće jutro, želja mu je ispunjena - Josh se probudi u tijelu tridesetogodišnjaka i nađe se u problemu. Nedavno se i moja Franka zagledala u ovaj film (iako me obavijestila da program koji slijedi nije primjeren djeci mlađoj od dvanaest godina, gospođica Pravilnik-o-zaštiti-maloljetnika-u-elektroničkim-medijima) - bilo joj je zabavno gledati odraslog Tom Hanksa koji se ponaša bezbrižno i razigrano kao dvanaestogodišnjak (scena je legendarna ). "Ovo je ključan dio filma, što misliš, hoće li Josh odlučiti ostati odrastao ili će se vratiti i biti dijete?" pitala sam ju, nakon što se tridesetogodišnji Josh zaljubio u svoju kolegicu i spoznao čari života odraslih. "Sigurno će odrabrati biti dijete!...

Šljokičasta u klinču s vojvodama

Ljubav prema određenoj knjizi, filmu ili TV seriji može biti zarazna, zato, uostalom, i pišem ovaj blog. Stoga, iako je već prva epizoda serije "Bridgerton" u mom mozgu izazvala kratki spoj (fuzija modernih boja, tkanina, glazbe i razvratnosti 21. stoljeća nije mi bila po volji, blago rečeno), kako moja kolegica obožava sve što iole ima veze s popularnom tvorevinom Julije Quinn, i ja sam se odvažila pročitati prvu knjigu iz serijala, "Bridgerton", roman "Vojvoda i ja" (objavljenog 2000.). Uostalom, ova je serija jedna je od najgledanijih Netflixovih serija - postala je globalni fenomen, na internetima odrasli ljudi za ozbač raspravljaju o color-conscious castingu (mi, staromodni, smatramo to totalno neuvjerljivim castingom, ali tko nas pita), svi redom otkrivaju identitet Lady Whistledown, kolumnistice trač novina, čijim komentarima a la Gossip Girl započinje svako poglavlje knjiga iz serijala, raspredaju o tome može li se Daphnein potez okarakterizirati k...

Mrvice sa stola Patti Smith

Ne bih se nikad usudila reći da sam obožavatelj Patti Smith - nisam nikad bila punk rockerica (iako sam obožavala onu pjesmu Sandi Thom iz 2005. ). Bila sam relativno pristojno dijete (jezičinu sam imala samo kod kuće, dodala bi moja mama), odličan kampanjac s nevelikim ambicijama, nisam ni pušila ni drogirala se - dakle, bila sam sve što Patti nije bila. Ipak, divila sam se borcima za slobode i sanjarila da sudjelujem u kreiranju ljepšeg svijeta (kao maturantica, u prvim godinama 21. stoljeća, nosila sam zvonarice, bila vegetarijanac, namjeravala raditi za Amnesty International i bila uvjerena da mi je mjesto uz Boba Dylana (njegovu mlađu verziju, dakako)). Uostalom, svatko tko iole voli glazbu morao se susresti s Patti (njezin kultni album " Horses " nedavno je proslavio 50. rođendan), osebujnom pjesnikinjom iz Chelsea Hotela. Mene su  Bruce i Bono približili k njoj, bar dovoljno da prije nekoliko godina poželim pročitati njezine memore " Tek djeca ", o prijate...

Ukrajinsko-nizozemski rituali

Moja frizerka Tetiana zanimljiva je žena. Ne velim to samo zato što kaže da joj je zadovoljstvo šišati moju kosu, nego zato što sa mnom uvijek rado podijeli kakav recept ukrajinske kuhinje ili kakav ritual kojemu je odana. Tako Tetiana, dok šiša moju divnu kosu, nabraja što sve dodaje u zeleni boršč (kiselicu, mladi luk, kuhana jaja, vrhnje), a što u juhu soljanku , kako pravi palačinke od pilećih jetrica, kako meso dinsta u mineralnoj vodi jer je tako biva mekše, kako svako jutro jede jaja i matovilac, pa tek onda pije kavu, i kako se kune u jagode s kondenziranim mlijekom, na kojem su svi Ukrajinci odrasli. Pažljivo ju slušam i u mislima radim bilješke, sretna što mi ta žena daje uvid u svoju intimu, što živopisno zamišljam njezin život, uviđam od čega je sazdana, što joj je važno. A možda sam samo preosjetljiva ovih dana, jer čitam "Rituale" Ceesa Nootebooma, nizozemskog pisca o kojem nisam znala ništa, a koji je preminuo prošli mjesec u 92. godini. Dug nam je život ostav...