Preskoči na glavni sadržaj

Passing, by Nella Larsen

Prije "Genijalne prijateljice" Elene Ferrante postojao je drugi kanonski roman o prijateljicama - "Passing" Nelle Larsen, objavljen 1929. Čitala sam ga u izdanju Petrine knjige i na YT kao audioknjigu (link!)

Američku spisateljicu iz Chicaga, dansko-karipskog podrijetla, američka povijest je upamtila iako je napisala samo nekoliko kratkih priča i dva romana, "Quicksand" i ovdje spomenuti "Passing" iliti "Pretvaranje". Poznata po pisanju o rasi, iako su je smatrali zvijezdom u usponu u krugovima harlemske renesanse, uslijed razvoda i depresije, povukla se iz svijeta književnosti i ostatak života radila kao medicinska sestra. Umrla je sama, zaboravljena, a rasni problemi današnjice izvukli su njezina djela iz naftalina (malo je tome pridonijela i lanjska ekranizacija Rebecce Hall na Netflixu).


Kao i sama autorica, i protagonistice ovog romana su crnkinje svjetlije puti, koje bi mogle proći pod bjelkinje (engl. passing - situacija u kojoj se može pomisliti da je netko, tko pripada jednoj grupi, pripadnik druge grupe). Prijateljice iz djetinjstva susreću se nakon dvanaest godina i zatiču se u zanimljivoj situaciji - Irene Redfield vodi život crnkinje, crnkinje iz srednje klase, doduše, a Clare Kendry je udana za bijelca, rasista, k tome, i pretvara se da je bjelkinja.

"- Čudno je to s pretvaranjem. Ne odobravamo ga, a istodobno ga toleriramo. Ono u nama pobuđuje prezir, a svejedno mu se divimo. Uzmičemo pred njim s nekom čudnom vrstom gađenja, ali ga štitimo."

Oduvijek su bile različite - Clare je kćer bijelog domara kojeg je zavela crnkinja, koju su othranile bijele tetke koje su je poučile pretvaranju, i uvijek je bila "željna svega". Drska, odvažna, uvijek je dobivala ono što želi. Irene je, pak, uvijek težila obiteljskom ognjištu, mužu, djeci, i sigurnost joj je oduvijek bila "nešto najvažnije i najpoželjnije u životu."


Njihov ponovni susret pokrenut će bujicu Ireneinih misli - gledajući hrabrost Clare Kendry, koja riskira sve, pa i gubitak vlastitog djeteta, krijući od muža da je crnkinja, nesigurna Irene preispituje svoje odluke, prvenstveno svoj brak s liječnikom koji je nezadovoljan svojim profesionalnim, a i obiteljskim životom, i koji sanja o životu u Brazilu. Brain, koji na početku ne odobrava druženje svoje supruge s Clare Kendry, vrlo brzo i sam pada na Clarein šarm, pa Clare često posjećuje mondene zabave u Harlemu sa supružnicima Redfield. Posjećuje i privlači pažnju. Prijetvorna, iskompleksirana i zavidna Irene i voli i mrzi Clare, i počinje misliti da vječito nemirni Brain ima aferu s njezinom bjeloputom prijateljicom.

"Kao da je bila svjesna njezine želje i neodlučnosti, Clare je zamišljeno primijetila: - Znaš, Rene, često se pitam zašto više crnkinja, cura kao što ste ti, Margaret Hammer, Ester Dawson i još mnogo drugih, nije prešlo na drugu stranu. To je nevjerojatno lako. Ako si taj tip, potrebno je samo malo hrabrosti."


"Dok je tako sjedila u tišini dnevne sobe uz ugodni sjaj vatre iz kamina, Irene Redfield prvi je put u životu poželjela da se nije rodila kao crnkinja. Prvi put je patila zbog toga što nije mogla zanemariti teret rase. Već je bilo dovoljno patiti kao žena, tiho je plakala, kao pojedinac sam za sebe, a ne patiti i zbog cijele rase. To je bilo okrutno i nezasluženo. Sigurno ni jedan narod nije bio tako proklet kao Hamova tamna djeca."

Na prvim stranicama ovog romana pomislila sam da je riječ o zgođušnoj priči o rasi u kojoj se neću moći prepoznati, koju neću moći iskustveno proniknuti, ali moram reći da me Nella Larsen dobrano iznenadila s ovih 120 stranica romana, tipičnog za kratkopričašicu. Tamni i jezoviti ton njezinih rečenica podsjetio me na pismo Flannery O'Connor, a smisao za detalje kojim kroji savršenu psihološku karakterizaciju likova nalik je pisanju Eudore Welty - nije li to zanimljiva kombinacija? Napisana u tri dijela, sa četiri poglavlja u svakom, ovo i nije priča o problemima ljudi miješane rase, nego besprijekorno izvedena studija jedne osobe, jedne žene - Ireneine misli čitatelja počinju opsjedati i on počinje imati strahovitu potrebu razgovarati o njezinim (a i svojim) izborima, porivima, željama, osjećajima. Ovo je roman u kojem ništa nije onakvo kakvim se čini (moj omiljeni žanr!) i u kojem čitatelj neprestano bira strane - čini se kao savršeni izbor za kvalitetnu raspravu u čitateljskom klubu, don't you think?

" U tom trenutku shvatila je da može sve podnijeti, ali samo ako nitko ne zna da ona nešto mora podnositi."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Život lišen matematike

Pitam se, pitam - zašto uvijek iznova instinktivno posežem za djelima o nekim retro vremenima, čije me zaboravljene scenografije vraćaju u djetinjstvo, kroz čiju maglu vidim sebe kao djevojčicu, osluškujem si govor i misli, nastojim se sprijateljiti s tim bićem od kojeg me život 21. stoljeća razdvojio? Primijetila sam odmah taj čudan naslov nove knjige Tanje Tolić, zagrebačke novinarke, urednice i osnivačice portala “Najbolje knjige" - to grčko slovo o kojem ne znam ništa, koje ne koristim u svom životu lišenom matematike i fizike. Pročitavši pogovor Jadranke Pintarić na poleđini knjige "Fi" Tanje Tolić, stavila sam ju na pult knjižničara Kreše, koji nije ni slutio koliko od ove knjige očekujem. U provokativnom pogovoru Jadranka Pintarić govori o mitu nedužnog djetinjstva provedenog u bezbrižnosti igre i istovremeno obećava "psihološki, generacijski i društveni roman koji je istodobno čaroban, snovit i jezovit; osvaja stilom i jezikom", i koji će "nas ist...

Dnevnik Virginije Woolf

U predvečerje se nad gradom uskovitlala oluja - vjetar je čupao breze iz njihove meke zemljane postelje, lišće je u panici bježalo iz našeg mirnog naselja, djeca su ga ispratila vriskom. Nestalo je struje i upalili smo svijeće, dok se maslac, koji sam namijenila neispečenim keksima, otapao na temperaturi stana, a mene je spopala neodoljiva želja da zavirim u zbirku kratkih priča Virginije Woolf koju sam nedavno u prolazu zgrabila s police knjižnice. Yup, iako poznata po svojim romanima i esejima, Virginia Woolf pisala je i kratke priče. Prva priča u zbirci jest "Kuća duhova", po kojoj je zbirka i dobila ime, a koja je nadahnuta starom kućom Monks House u Sussexu, u kojoj su Woolf i njezin suprug Leonard živjeli i u kojoj je, očito, osjećala snažnu prisutnosti onih koji su ondje živjeli prije njih (Volim ljude kojima su kuće važne, koji u njima prepoznaju protek vremena, ali i ljudsku esenciju). Njezine su kratke priče impresije, nizovi misli i prizora - ona promatra čaplje u ...

The 90s (5)

Ne znam što je bilo prije, kokoš ili jaje, Scully ili Buffy, ali kao dijete sam bila opsjednuta trima stvarima - vanzemaljcima, duhovima i vješticama. Možda je to zajedničko svima nama, milenijalcima, koji smo odrasli na serijama kao što su "Dosjei X", "Rosswell" "Buffy" i "Sabrina, tinejdžerska vještica", ali interes za nadnaravnim nije kod mene jenjavao sa zrelošću - i dan danas rado čitam o poltergeistima, obožavam viktorijsku memento mori fotografiju, rado ću poslušati kojekakvu novu teoriju zavjere o životu u svemiru, a svake jeseni, pogledat ću "Hocus Pocus" ili "Practical Magic". Filmovi o sestrama vješticama, kao najstarijoj od tri kćeri mojih roditelja, uvijek su mi bili slaba točka - volim ideju vještice kao intuitivne i samosvjesne žene, samotnjakinje koji živi u skladu s prirodnim mijenama, ali koja raste pod mentorstvom svojih pretkinja i ima moćno zaleđe svojih sestara (Ya-Ya!). Ove sam godine posebno nestrpljiv...

Neslomljivi serijofil

U posljednje vrijeme nisam baš filmofil - teško mi je sjediti na jednom mjestu dugo vremena pa si malo prilegnem, i zaspim. Posljednji film koji sam pogledala bio je The Age of Adaline. Predvidljiv je to film snimljen samo da bi se Blake Lively prošetala u nekoliko retro outfita i pokazala na premijeri svoju wow figuru poslije poroda, ali mi se u njemu svidio pripovjedačev glas - podsjetio me na Pushing daisies koje sam obožavala (još nisam prežalila njeno prijevremeno ukidanje). Uostalom, uvijek volim filmove koji me natjeraju da cijenim svoju smrtnost - starenje je privilegija, pretty people! Anyway, budući da slabo gledam filmove, kad je na na televiziji nogomet, bacim se na TV serije. Već dugo tragam za serijom koja bi me osvojila poput Gilmoreica, ali niti jedna im nije ni do koljena. Ipak, ovo su neke od zgodnih serija o inspirativnim ženama koje vam preporučujem! Grace and Frankie Glavne su junakinje ove serije, koju sam spazila preko Instragram profila neodoljive G...

Na tragu Agathe Christie: Sherlock Holmes

Kako misliš, na tvoj izbor knjiga ne utječe godišnje doba? Želiš li mi reći da, kad krupne kišne kapi pokucaju na tvoj prozor, ne posežeš za dekicom, šalicom čaja i knjigom Agathe Christie , bezobrazno uživajući u engleskom vremenu? Stvarno? Kad vidiš listopadsku maglu kako lebdi nad Dravom, ne poželiš ponovno čitati o vrištinama "Orkanskih visova", ne poželiš se vratiti u Brideshead ili u Manderlay ? Kad vidiš vrane kako jedre nebom s ljuskastim lopticama oraha u kljunovima, ne osjetiš neodoljiv poriv za knjigom Edgara Allana Poea ? Ah, čovječe, onda se mi uopće ne razumijemo! "Kad se spustila večer, obukao sam kišnu kabanicu i krenuo pun turobnih misli prema močvari, izlažući se hladnoj kiši, koja mi je šibala lice, i vjetru koji mi je svirao oko ušiju. Bog neka se smiluje onima koji sad idu kroz močvaru, jer se i čvrsta zemlja pretvorila u blato. Stigao sam do one crne hridi na kojoj sam vidio onoga usamljenog čovjeka, popeo se na nju i s visine pogledao turoban kraj...