Alright alright alright

Već sam spomenula da mi, mame in da hood, raspačavamo knjige uz pješčanik. Raspačavamo knjige i pjevamo hvalospjeve odmetničkom duhu Matthewa McConaugheya. Njegov hit od memoara u ruke mi je tutnula jedna od mamasita, ni ne znajući da sam ja liječeni ovisnik o celebrity merchandiseu (da mi je potrebna stručna pomoć bilo je jasno nakon one kompulzivne kupovine knjige Khloe Kardashian).

Nisam odmah pohitala čitati "Greenlights" iliti "Zelena svjetla", ali neću lagati - zanimalo me što magnetizirajuće prepotentni holivudski ljepotan ima za reći, nisam ja od kamena. Zanimalo me imaju li "zelena svjetla" veze s "The Great Gatsbyjem", "The Tommyknockersima" (legit asocijacije, zar ne?), ili je samo riječ o good old semaforu, koji (spoiler alert!) krasi korice.

Neki ga vole kao Benjamina Berryja u "How to Lose a Guy in Ten Days", neki kao detektiva Rustina Cohlea u "True Detective", a ja sam ga zavoljela kao Jakea Brigancea u "A Time to Kill". Mladi odvjetnik usred Mississippija bio je sve što je balava ja željela biti - hrabar, pravedan, razborit, odan, obiteljski čovjek, pravnik koji gine za ideale (jesam li vam pričala da sam karijeru izabrala na temelju ekranizacije jednog drugog romana Johna Grishama?). Uloga u "Ed TV" isto mi je jedna od omiljenih (tad nam se reality TV činila kao znanstvena fantastika, good times). Silno su me zanimale priče iza priča o likovima uz koje sam odrasla, zaljubljivala se, družila i smijala. 

Alright alright alright, krećemo.

OK, prva stranica ne obećava - otkriva da Matthew i nije najelokventniji i najstaloženiji pripovjedač (čitaj: momak puno govori, ali ništa ne kaže), ali najavljuje uvid u pustolovine njegovog života pa sam zaškiljila na jedno oko i nastavila čitati. 

"Sve što sam doživio, o čemu sam sanjao, čemu sam težio, što sam dao i dobio."

U dugom uvodu Matthew objašnjava simboliku zelenih svjetala (samo sam dvaput zakolutala očima), a onda počinje brutalno - opisujući obiteljsko nasilje kojem je bio izložen kao dijete. Nasilje koje on naziva komunikacijom svojih roditelja, koji su se uvijek iznova razvodili i ženili - jedno za drugo. Njegovi roditelji su bili (majka mu je još živa) osebujni i kontradiktorni likovi koji su ga (na)učili vrijednostima koje sami i nisu poštivali. Iako su metode odgoja Matthewovih roditelja poprilično diskutabilne (damn, knjiga o mom odrastanju bila bi vrlo dosadna u usporedbi s ovom, pomislih), Matthew o njima govori s velikim poštovanjem i ljubavlju, a ja volim dobru priču o odrastanju pa recimo da mi je i ova teksaška fino sjela, i da mi je to bio najzanimljiviji dio knjige.

"Dok nas je mama poučavala smionom egzistencijalizmu, tata nas je učio zdravom razumu."

Svašta bih mogla reći o ovoj zbirki lovačkih priča, ali jedno jest uspjela napraviti - natjerati me da razmislim o svom sazrijevanju i svojim životnim filozofijama (jer mi njegove nisu uspijevale zadržati pažnju). Čitajući o Matthewovim dogodovštinama, sjetila sam se svojih dnevničkih zapisa u teen godinama - živjela sam u malom mjestu u kojem se nije događalo bogznašto, ali bila sam puna snova i ideja! Nadala sam se da će "Zelena svjetla" rasvijetliti ideje koje su nadahnule i oblikovale McConaugheyja kao glumca kojeg volimo, ali razočarala sam se. Kao dijete volio je gledati Hulka, a kao maturant je slušao tri kazete u walkmanu - that's it. Ovaj outdoorsy guy u Hollywoodu je završio pukom slučajnošću, povevši se za zelenim valom (upisao je filmsku akademiju među najboljima u generaciji, s prosjekom 3,82 - talkin' about američki san). Ukratko, neki se oslanjaju na instinkte, kao Matthew, a mi ostali moramo ići konvencionalnim putem (red, rad i disciplina) koji, nemojmo se zavaravati, jest teži put. Teže je ići utabanim putem, nego pustiti vjetru da te nosi - recimo da i sam Matthew to kaže u svojim self-help-poetičnim-aforizmičnim-scrapbook-zapisima koji se mogu naći uz glavni tekst (koji su mi se, priznajem, većinom činili kao besmisleno trabunjanje). Najmanje je filmova u ovim memoarima popularnog glumca - u njima se nalazi tek par crtica o ulogama za filmove "Dazed and Confused", "Boys On The Side" (je li moguće da ga nisam gledala?), "A Time to Kill" i "Reign of Fire", romantične komedije spominju se tek imenom, kao da je jedino vrijedno spomena priprema za ulogu Rona Woodroofa u "Dallas Buyers Club", koja mu je donijela Oscar.

A što je s duhovnim usklađivanjem u pustinji, borbama s demonima slave, mokrim snovima (koji se - spoiler alert!- ponavljaju!) o Amazoni, koji uključuju anakonde i pitone (hm, znamo što bi dr. Freud rekao o tome!), što je s putovanjem kroz Ameriku prikolicom, vožnjom Europom motociklima? Siroti Matthew, baš se napatio tražeći se po bespućima Afrike, pardon, Južne Amerike. No, gotta love dobru "i bogati plaču" egzistencijalnu krizu, zar ne? Čak i kad se te priče čine nadrealnima, kad se čini da su napisane pod utjecajem halucinogenih supstanci ili kad se čini da nijedan urednik nije imao želudac za korigiranje teksta slavnog glumca, zar ne? Showbiz, baby! Deal with it!

"Richard Linklater pozvao me da snimim film Bernie.

Lee Daniels javio mi se zbog filma Paperboy.

Jeff Nichols napisao je Mud za mene.

Steven Soderbergh angažirao me za film Čarobni Mike.

Da, time što sam rekao ne.

Meta je privukla strijelu.

Sjetili su me se tako što su me zaboravili.

Bio sam debrendiran.

Iznova su me otkrili, a sad je došao trenutak za inventivnost.

Moje je žrtvovanje završilo, preživio sam oluju. 

Sabran, znao sam što želim, i bio sam spreman odgovoriti.

Stigao je trenutak da ja kažem da, da se rebrendiram.

Jebi lovu. Zanimljivo je iskustvo."

Zašto je ova knjiga godinu dana bila na top ljestvici bestselera New York Timesa i zašto je prodana u milijunima primjeraka, meni ostaje misterij. Riječ je o fragmentima dnevničkih zapisa samodopadnog čovjeka  koji se naziva amaterskim antropologom i pučkim pjesnikom, bez imalo strukture. Napisao je svijet filma i glazbe puno kvalitetnijih autobiografija, autobiografija koje nas zabavljaju, diraju i inspiriraju (neke od asocijacija su mi "Bossypants" Tine Fey, "Born to Run" Brucea Springsteena ili "Just Kids" Patti Smith) - jer ne čitamo ih radi lijepih fotografija osoba koje se uvijek iznova rebrandiraju ili zavaravajuće mudrih naslovnica, nego da živimo jedan dan u koži onog koji stvara, onog čija umjetnost umije promijeniti dane i živote nas, malih ljudi, publike. Željela sam samo pinkicu te čarolije, ali, ovaj put, ostala sam kratkih rukava.

"Postoji razlika između umjetnosti i samoizražavanja.

Svaka je umjetnost samoizražavanje.

Svako samoizražavanje nije umjetnost."