Preskoči na glavni sadržaj

Jesen u New Yorku (I)

Gledala sam nedavno na Netflixu dokumentarnu seriju Martina Scorseseja o fantastičnoj Fran Lebowitz, "Velika trula jabuka" ("Pretend It's a City"), i spopala me neopisiva čežnja za New Yorkom. Čini se malo vjerojatnim, da te spopadne želja za gradom u kojem nikad nisi bio, ali svi smo bar jednom u životu poželjeli živjeti taj New York state of mind, sudarati se s ljudima na ulici, Carrie Bradshaw style, dok se zvukovi sirena, pucnjeva i jazza Dukea Ellingtona ili Charlesa Mingusa bore za prevlast. Jesen stiže, dunjo moja, i, što zbog lišća koje mora da predivno izgleda u Central Parku, što zbog Winone Ryder i Richarda Gerea - vrijeme je za New York!


1. Lovac u žitu - J. D. Salinger

Kad pomislim na klasike kojima je radnja smještena u New York, naravno, prvi mi na um padne "Lovac u žitu", prvijenac J. D. Salingera, koji je odrastao u Park Avenueu na Manhattanu. Pripovjedač ove nekoć kontroverzne knjige je šesnaestogodišnji Holden Caulfield, koji se nalazi u psihijatrijskoj ustanovi i prisjeća se događaja vezanih uz njegovo napuštanje srednje škole Pencey. Pun je prijezira i bijesa prema školi koja ga ne treba, njezinim učenicima i učiteljima.

Kad jednom počnem, u stanju sam lagati satima. Bez šale. Satima.”

Iako je Holden krajnje nepouzdan pripovjedač, njegov je rant autentičan i kopirali su ga mnogi pisci proze u trapericama desetljećima nakon objavljivanja "Lovca u žitu", 1951. "Bunch of phonies", Holden bi odmahnuo rukom. Iako sam knjigu pročitala davnih dana, u srednjoj školi, kad nam se Holdenov raskalašeni život na Broadwayu, Grand Central Stationu i Petoj aveniji činio kao ostvarenje sna o životu bez obveza, odgovornosti i napornih odraslih, sad imam osjećaj da bi me Holdenova potraga za čistim, nevinim i neiskvarenim u ovom svijetu ostavila bez teksta. Nakon čitanja "Franny i Zooey", "Visoko podignite krovnu gredu, tesari" i "Seymoura", možda bih se uz Holdena mogla vratiti u prošlost, bar nakratko.

2. Tijela bez težine - Valeria Luiselli

Ne sjećam se više kako sam nabasala na ovu pomalo eksperimentalnu knjigu meksičke autorice, ali jako mi se svidio duh kojim odiše. Pripovjedačica je supruga i majka dvoje djece koja piše roman prisjećajući se života u New Yorku, u kojem je živjela dok je bila zaposlena u maloj izdavačkoj kući, kad ju nitko nije čekao u stanu, kad je bila opsjednuta meksičkim pjesnikom Gilbertom Owenom, kad su joj "noge bile duge, snažne i tanke" i bilo je "normalno ponuditi ih; bilo kome, pisanju." Njezin je život bio isprepleten sa životima pjesnika koji su voljeli ulice New Yorka.


"Javni prostori, poput ulica i postaja metroa, malo pomalo postaju nastanjivi kako im dodjeljujemo vrijednosti i u njih utiskujemo iskustva. Ako bih recitirala dio iz poeme Paterson svaki put kad bih hodala nekom avenijom, s vremenom će ta avenije zvučati u stilu Wiliama Carlosa Williamsa. Ulaz u metro na postaji u 116. pripadao je Ezri Poundu."

Iako sam čitala ovu knjigu ljeti, u praznom Osijeku, mogla sam čuti buku grada koji ne spava, i mogla sam osjetiti kako ju tekst "Tijela bez težine" zaglušuje. Njezino je pismo istovremeno i čvrsto i krhko, njezine su rečenice lijepe, meditativne, višedimenzionalne. Fragmenti njezina života, u kojima se prepliću prošlost, sadašnjost i budućnost, stvarno i nestvarno, nadahnuti su poezijom Ezre Pounda, Louisa Zukofskog i Federica Garcije Lorce  - grad se podaje autoru, a potom i autor gradu. Ako volite poeziju, ovo je knjiga za vas.

3. Nuspojave - Woody Allen 

Znam da više nije politički korektno reći da voliš Woodyja Allena, ali volim Woodyja Allena - oduvijek! Rođen u Bronxu, odrastao u Brooklynu, Woody Allen je dijete Velike Jabuke. Iako je šale pisao još kao adolescent, a probio se stand up komedijom, znamo ga prvenstveno kao redatelja i scenarista (Oscarovca, k tome!) filmova koji su, svaki za sebe, oda New Yorku. Nevjerojatno, ali nisam još čitala njegove knjige, pa sam se nedavno pozabavila kultnom zbirkom "Nuspojave", objavljenom 1980.


Newyorkčanin Kugelmass potraži mađioničara koji bi mu mogao riješiti muke s pokorom od supruge. On, naime, sanja o ljubavnoj vezi, romantici, vinu i svijećama, a njegov psihoterapeut tvrdi da pronalazak ljubavnice nije rješenje njegovih problema. Kad pronađe tajnovitog Velikog Perskyja, mađioničara koji ga umije ubaciti u knjišku romansu po želji, plot thickens.

Najdraže u zbirci su mi "Epizoda s Kugelmassom" i "Moja besjeda diplomantima", a ima ovdje i priča o NLO-ima i o grčkim filozofima, o seksu i o dr. Heimlichu, o predsjedniku Lincolnu i o budućnosti čovječanstva. Radnja priča ne odvija se nužno u New Yorku, ali zbog Allenovskog neurotično-pesimističnog (da ne kažem, židovskog) šarma čini vam se kao da ste tamo. Ipak, draži mi je iza kamere nego s olovkom u ruci, moram priznati. 

4. Mjesečeva palača - Paul Auster

Ne moraš biti stručnjak da bi primijetio da je potraga za samim sobom najčešći lajtmotiv američkih romana. "Mjesečeva palača" Paula Austera ultimativni je roman o self questu, pikarski roman u stilu Dylanove "Like A Rolling Stone". Protagonist je Marco Stanley Fogg, perspektivni mladić o kojem, nakon tragične smrti njegove majke, brine ekscentrični ujak koji posjeduje 1492 knjige. Nakon studija na Columbiji, Marco je prisiljen iseliti iz stana, živjeti na ulici i osloniti se na dobrotu stranaca. Uslijed prijateljske intervencije, on počinje skrbiti o nekoć slavom slikaru, a sada bezobraznom izboranom kriplu. Austera nazivaju majstorom književne iluzije, njegova je fikcija nalik puzzleu - knjige Marcova ujaka odjednom imaju veze s otkrićem Amerike, a Marcov štićenik predvodi put je ka otkrivanju njegove obiteljske povijesti.

"Mjesečeva palača" je savršeni blend lirike, pustolovine, drame i samospoznaje, iz kojeg se promaljaju teme kao što su sudbina i ljubav - rekvijem za New York kojeg više nema, a koji je stvorio Austera, tipičnog američkog storytellera.


9. Tek djeca - Patti Smith 


Čak i ako niste poznavatelj djela Patti Smith (iskreno, da nije bilo U2 i Brucea, ne bih ja ni znala tko je Patti Smith), priča o djevojčici koja rano shvaća da biti umjetnikom znači vidjeti stvari koje su drugima van domašaja i koja je u dvadesetoj ušla u autobus za senzualni New York, "u potrazi za srodnim dušama, utočistem i poslom" - oduševit će vas!

Tog je ljeta krala, spavala u Central Parku, jecala zbog gubitka Coltranea, slušala Crystal ship Doorsa, bila dionik ljeta ljubavi u najboljem gradu na svijetu - i tog je ljeta upoznala Roberta Mapplethorpea.

"Neboderi su bili predivni. Nisu izgledali poput korporativnih ljuštura. Bili su to spomenici arogantnom, ali filantropskom duhu Amerike. Karakter svakog oka djelovao je osnažujuće i svatko je mogao osjetiti kako je u njega bio utkan komadić povijesti. Stari svijet, i onaj nadolazeći, susretali su se u cigli i žbuci majstora i arhitekata."

Ova nagrađivana autobiografija rock pjesnikinje priča je o Robertu i Patti, umjetnicima koji su gladovali u New Yorku. "Nismo imali mnogo novaca, ali bili smo sretni", vrišti sa svake stranice, a čitatelj biva preplavljen ljubavlju, nježnošću, svjetlošću, kreativnim zanosom. O Pattinom prikazu vremena u kojem je čovjek slijetao na Mjesec, a život palim zvijezdama, kao što su Janis i Hendrix, u Chelsea hotelu dijelio karte, svaki čitatelj sklon eskapizmu razmišljat će dugo nakon sklapanja korica, sigurna sam.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kad starci prolupaju

Kad sam bila klinka, na televiziji se često prikazivao film "Kad starci prolupaju." Nisam ga dugo gledala, ali još se sjećam da je cijela moja familija umirala od smijeha kad bi starček koji je prolupao završio u ormaru, izgubivši se. Često je na TV programu bila i "Čahura" (znala sam je pisati u rubriku "Najdraži film" u leksikone), također film o starcima koji, nakon bliskog susreta treće vrste, postanu vitalniji i blesaviji. Starost me uvijek nasmijavala, valjda zato što se činila tako dalekom. Sve do neki dan, kad sam, rastresena kao svaka majka dvoje djece, valjda, sudarajući se s biciklom i ulaznim vratima zgrade, rekla susjedi: "Dobro jutro!" Bilo bi to jako pristojno od mene da nije bilo - 15:10! Susjeda mi se nasmijala i rekla samo: "O! Gospođo!" Auč. Ne znam što me više zaboljelo. Zanimljivo, i Pavao Pavličić počinje svoju zbirku eseja - "Pohvalu starosti" - figurom smiješnog starca, vječite inspiracije renesansnih k...

Na penjačima svijet ostaje

Svaki put kad netko izgovori da ne vjeruje u vile, jedna vila umre, tako bar kaže "Petar Pan", a svaki put kad roditelj podilazi svom djetetu, umre jedan buntovnik - buntovnik koji je to dijete moglo postati. A smrt buntovnika najgore je što se može dogoditi ovom svijetu, svijetu u kojem se ljudi više ne znaju buniti protiv nepravde, nego se bore isključivo za svoj probitak, smatrajući sebe (ili svoje dijete) jednakijima od drugih. Vijest o petnaest guštera zadarske medicinske škole koji su pali prvi razred i o njihovim roditeljima (od kojih nisu dobili ni jezikovu juhu) koji su bili voljni pomaknuti Velebit da bi njihova djeca (nezasluženo) prošla prvi razred mori me tjednima i ja sam više nego ikad uvjerena - jedino će onaj tko uvažava autoritet uvijek zahtijevati da taj autoritet bude dostojan poštovanja, znajući da, u nedostatku dostojnosti autoriteta, buntovnicima ostaju dvije mogućnosti - rušiti jalovi sustav, i to argumentirano, dostojanstveno i nenasilno, ili sagradit...

Dan u Barceloni s Golubicom

Ponekad, već prilikom čitanja predgovora neke knjige, pogotovo ako ga je pisao sam autor, obuzme te neopisivo sladak val uzbuđenja pa ti se čini da gutaš slova kao ona krava Grigora Viteza u carstvu hladovine, samo kako bi se što prije dokopao teksta za kojeg znaš - u to nema sumnje - da će ti dirnuti u biće onako kako samo knjige vještih pisaca mogu. Zbog tog osjećaja čitam, njemu se predajem, zbog njega tražim, zbog njega se ne zadovoljavam trećerazrednom tik-tok književnošću koja vrišti iz izloga naših knjižara. Taj me osjećaj obuzeo i dok sam čitala predgovor romana "Trg dijamanta" Mercè Rodoreda. Osjetila sam odmah da je autorica žena koja mi je bliska, koja pridaje pažnju detaljima i simbolici, koja se ne boji biti ranjiva, žena koja voli književnost i koja joj dopušta da ju uvijek iznova hrani, liječi i nadahnjuje. Možda neki čitatelji ne vide potrebu za pronalaskom autora u tekstu, možda razdvajaju autora od njegovog djela (pogotovo ako je učinio nešto što bi privuklo...

Malo drukčija pariška vizura

Kad sam se tek zaposlila na sudu, moju je malenu nećakinju jako zanimalo kakvo je to mjesto. "Na sudu osuđujemo lopove i šaljemo ih u zatvor", rekla sam joj, spretno izostavivši da sam se bavim uglavnom utvrđivanjem prava vlasništva, naknadom štete i ovrhom. "A onda, kad je u zatvoru, lopov ne može biti sa svojom obitelji", konstatirala je četverogodišnjakinja ("Mala će garant u socijalu", pomislila sam). "Eh, pa trebao je o tome prije misliti!", nisam se dala, (tada) ponosna na pravni sustav čiji dio tek postajem. Ipak, morala sam se diviti humanosti jedne djevojčice (kako stvari stoje, mala će u kemičare, a ne u socijalu). Sjetila sam se te njezine izjave čim sam počela čitati novelu o čovjeku koji se nalazi u pariškom zatvoru Bicêtre (današnja bolnica koja je u svom stažu služila i kao umobolnica, a smatrali su ju okrutnijim mjestom od Bastille), osuđen na smrt!, jer takva humanost ono je što pokreće svijet, bar svijet u kojem ja želim živjet...

Američki san (3)

Ovu knjigu garant imate kod kuće - svi smo ju nabavili prije dvadeset godina kupujući Jutarnji list s klasicima koje nikad nećemo pročitati. Seljakala se sa mnom po državi i na kraju završila u nekom od antikvarijata. Yup, otpisala sam ju, uvjerena da ju u ovom životu neću ni pokušati čitati (činila se kao naporno i dosadno štivo, sudeći po koricama). Naposljetku sam ju potražila u gradskoj knjižnici - odlučna da zaronim u svijet legendarnog američkog pisca (hm, nije mi zvučalo američki to ime, sve te godine), Saula Bellowa. "Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo, Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan, ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjecao je ljubav, ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pas...